Etničko čišćenje ili spašavanje života

Od momenta napuštanja skupštine BiH, od strane velikog broja srpskih poslanika i stvaranja Srpske skupštine SRBiH, pocela je još žešca anti-srpska kampanja od koalicije na vlasti. Stranke SDA i HDZ stvorili su novu koaliciju sa multietnickom strankom SDP i iz njihovih redova izabrali Srbina, vogošcanina Miru Lazovica, na funkciju predsjednika skupštine BiH.
Od tog momenta, vec poprilicno poljuljano povjerenje među narodima počelo je strmoglavo da pada. Vecina u srpskom narodu nije podržala takvu vlast, što je dovelo do potpunog nepovjerenja prema novoj koaliciji.

Vlast u BiH iskoristila je monopol nad medijima i pokušala da diskriminiše SDS, dajuci joj negativne epitete. Svi Srbi koju su podržavali stavove SDS-a, okarakterisani su kao cetnici. Na teritoriji tadašnje, još uvijek zvanicno priznate države SFR Jugoslavije, za koju smo se svi zaklinjali, počelo je globalizovanje srpskog naroda u negativnom smislu, tako što je poređeno sa cetnicima iz "II Svjetskog Rata". U svemu tome najviše je zabrinjavalo što je muslimanski narod davao ogromnu podršku svojim idejnim vođama i tako se otvoreno zaprijetilo srpskom narodu!
Kroz kinematografiju ratnih filmova, stvorila se negativna slika prema cetnicima, karakterišuci ih kao prljave, bradate i krvolocne spodobe, sa noževima zadjevenim za opasace, sa kojim ubijaju svoje žrtve. To je puno uticalo na srpski živalj u BiH, zbog cega je bio poprilicno podijeljen u politickim pogledima i stavovima.
Međutim, politika SDA i vladajuca koalicija u BiH, masovno su podržane od muslimanskog naroda, što je dovelo do ubrzanog ujedinjenja stavova i velikog procenta odaziva srpskog naroda na poziv za mobilizaciju od "neposredne ratne opasnosti".
Stalni strah od moguceg upada muslimanskih snaga na teritorije pod srpskom kontrolom, motivisao je i jedan dio ženske populacije da se prikljuce "srpskom pokretu otpora". Zbog velikog broja prijavljenih djevojaka i žena, formirana je "Ženska ceta". U sastav te jedinice ušlo je više od cetrdeset žena, mješovite vjerske i nacionalne pripadnosti. Dobri odnosi Srba i Hrvata u centralnoj Bosni doprinijeli su da se u sastavu jedinice našao i jedan broj  Hrvatica.
Pocetkom jula mjeseca '92 godine "Ženska ceta" pocela je sa pješadijskom obukom. Nakon mjesec dana obuke, raspoređene su po četama u svim bataljonima Crnovrške brigade. Zbog nedostatka medicinskog osoblja mnoge su bile borci, u svojstvu saniteta, na prvim borbenim linijama. U to vrijeme nije bilo poljskih, induktorskih telefona na liniji odbrane, pa su pojedine jedinice iskoristile njihovo prisustvo angažujuci ih na sredstvima za vezu. Pored dobrog rukovanja oružjem, žene su se pokazale veoma hrabre, prilazeci ranjenim borcima i ukazujuci prvu pomoc  u najtežim trenutcima borbenih dejstava. Bile su uzor i pravi junaci! Pokazaivale su vecu hrabrost i smirenost u borbi od vecine muškaraca.
U muški sastav srpske vojske na mobilizaciju su pozivani iskljucivo građani srpske nacionalnosti. Na mobilizaciju se prijavio i jedan broj muslimanskog stanovništva, a njihovi zahtjevi bili su odbijeni. Bez obzira što je i u drugim nacijama bilo onih koji su bili protiv samostalnosti BiH, a za ocuvanje zajednicke države Jugoslavije, srpska vlast nije ukazala povjerenje i dozvolila da se aktiviraju u odbrani srpskih teritorija. U satav srpske vojske ulazili su samo oni koji su se krstili u crkvi i prešli na pravoslavlje. Tako je jedan stari vogošcanin, Medo bio odbijen, a Suad koji je u međuvremenu postao Milorad, dobio prilku da stane na liniju odbrane Vogošce.
Sve je to uticalo da pojedinci pod oružjem okarakterišu svoje sugrađane kao unutrašnje neprijatelje. U prilog im je išao povecan broj izbjeglica koji su pristizali u Vogošcu bježeci sa teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Haoticno stanje najviše su koristili ljudi skloni kršenju zakona i niskog morala. Iskoristili su takvu situaciju i samoinicijativno prisiljavali muslimansko stanovništvo da napuštaju svoje stanove. U svemu tome prednjacio je Pana, od ranije poznat kao sileđija, za šta je odležao i višegodišnju zatvorsku kaznu. Pana je bio angažovan u rezervnom sastavu civilne milicije. Iskoristio je uniformu i bez icijeg odobrenja u nocnim satima krenuo u obilazak muslimanskog stanovništva. Kada bi ih ubjedio da idu iz Vogošce, šta mu u to vrijeme nije bilo teško, prevozio bi ih do TAS-ove kapije i uputio prema Ugorskom. Bilo je to selo na periferiji Vogošce pod muslimanskom kontrolom. Niko sa sigurnošcu nije znao da li je Pana naplacivao njihovo prebacivanje na muslimansku teritoriju, ali ono što se znalo da je njihove kljuceve od stanova uzimao i stanove prodavao nezbrinutim izbjeglicama za tricavih 350 Njemackih maraka. Zbog zloupotrebe milicijske uniforme po naselju su se širile glasine da civilna milicija protjeruje muslimansko stanovništvo iz Vogošce. Panu niko nije sprecavao u njegovom pohodu pa se iz tog razloga nije znalo dali je to stav ljudi na vlasti ili Pana na svoju volju protjeruje stanovništvo Vogošce.
Međutim, niko nije sa sigurnošcu znao gdje su te kompletne porodice odlazile. Strah od takvih pojava stanovnici Vogošce pokušali su da sprijece tako što su se mnogi ponudili da pomognu muslimanskom stanovništvu, kako bi bezbjedno napustili srpsku teritoriju. Među-rodbinski odnosi, kumstva i dugogodišnja prijateljstva, kod velikog broja građana Vogošce davala su obavezu da pruže zaštitu i pomažu u teškim trenutcima. Zbog misterioznih nestanaka ljudi, postojala je bojazan i briga za muslimanskim stanovništvom, pa su mnogi građani samoinicijativno nudili svoju pomoc da se bezbjedno napusti teritorija pod srpskom kontrolom i ode u željenom pravcu. Veliki broj muslimaskog naroda to je iskoristilo i u svim mogucim pravcima napuštali su Vogošcu. Neki su odlazili preko Ugorskog u Sarajevo, neki su sa vozilima prebacivani na Hrvatsku teritoriju u Kiseljak, a nekim su se pravili lažni dokumenti i prebacivani su u Srbiju i dalje u druge države Evrope. Mnogi su po izlasku iz srpske teritorije ostavljali kljuceve od kuca i stanova na cuvanje svojim pomagacima.

Smatrao sam to moralnom obavezom svakog građanina, pa sam i ja gledao kako da pomognem mojim prijateljima. Jednog dana sasvim slucajno šetajuci najprometnijom ulicom Vogošce vidim svoga starog prijatelja Sancu. Iako sam svaki slobodan dan koristio da prošetam tom ulicom, Sancu od pocetka sukoba do tog trenutka nisam viđao, pa sam bio ubjeđen da je on vec odavno napustio Vogošcu.
 Sjedio je Sanco sam na stepenicama od ulaza zgrade u kojoj je živio. Cim sam ga vidio priđoh i pozudravih se sa njim. Na njegovm licu osjecao se i strah i tuga, zbog svega ovog što nam se dešava.
Sanco je još kao mlad momak bio aktivno ukljucen u sve omladinske akcije. Zbog njegovog zalaganja i vrijednog rada, dobio je povjerenje od "Omladinske organizacije Vogošca", da zajednickim snagama sa Šocom, renovira i ponovo oživi prostorije vogošcanskog "disko-kluba" i bazen. Njih dovjica su u vemo kratkom vremenskom roku uspijeli da poprave i otvore "disko-kluba", jedini prostor koji je omladina tada imala za druženje.
"Disko-klub" je nakon doceka "Nove godine" 1979/80. u požaru bio uništeni, a zbog nedostatka novca duži period bio je zatvoren. Njih dvojica su marljivim radom uz pomoc još nekoliko omladinaca uspjeli da obnove prostorije i povrate omladini mjesto na kojem ce se sakupljati i družiti. Te iste godine, uspili su nakon dužeg niza godina osposobiti i otvoriti, već otpisani, vogošcanski bazen.

Iako je Sanco bio stariji od mene par godina, to nas nije sprijecilo da otpocne naše druženje, On, Feđa i ja u isto vrijeme zaljubili smo se u tri drugarice, pa nas je ljubavna veza sa tim djevojkama spojila i zbližila. Naše intezivno druženje došlo je do te mjere da smo skoro svaki dan bili zajedno, pa smo poceli organizovati i zajednicka ljetovanja na moru.
Međutim nakon više od tri godine našeg druženja i zabavljanja sa djevojkama, Feđina ljubav krunisana je brakom u aprilu, a moja u maju mjesecu '85 godine, dok je u tom istom periodu Sancina veza bila u raspadu. Sanco je to sa velikim bolom prebrodio, ali od tog momenta naše druženje je prestalo! Smatrao sam da je on tako želio, da bi lakše prebolio svoju veliku ljubav, pa se nisam naturao da mu povecavam njegovu ionako veliku muku!
Ovoga puta ratna situacija je iziskivala da priđem Sanci i ponudim pomoc, koliko je bilo u mojoj moci. Sanco je sjedio na stepeniku ispred ulaza njegove zgrade i zamišljeno gledao negdje u daljinu. Stisnute obrve i ozbiljno lice pokazivalo je njegovu veliku zabrinutost.
Cim mu priđoh, pozdravismo se i odmah ga upitah dali mu nešto treba?
On naprci nos i odricno klimnu glavom, pa rece: "Ne treba ništa jarane".
U momentu pomislih da ne želi moju pomoc, a onda se Sanco sjeti da nema cigara, pa rece: "Daj majketi jednu cigaru".
Sanco nije volio da se grebe. Grebatore smo nazivali ljude koji vole da uzimaju od drugih neke stvari da bi sacuvali svoj novac, pa se u njegovoj molbi osjetila neprijatnost što je morao da traži cigaru. Po njemu sam osjetio da je zbog nedostatka cigara zapao u psihološku krizu! Bila su to teška vremena za sve pušace i veliki problem za nabavku cigara, pa i ja cesto nisam imao dovoljno za sebe.
Kroz glavu mi prođe, koliko je tek njemu teško da dođe do njih. Izvadim kutiju cigara iz džepa i ponudim ga da zapali. On izvuce jednu i odmah je stavi u usta. Izvadim upaljac i pružim ga Sanci da zapali. Dok je zapaljivao, ja iz kutije istresoh nekoliko cigareta i pružih mu da uzme kako bi imao i za kasnije. Kad viđe pružene cigare on prestade da bude smrknut, usne se razvukoše i na licu mu se pojavi osmijeh.
Iako sam se Sanci ponudio za pomoc, on je to odbio, rekavši mi da ne treba ništa, ali na moj prvi utisak nije tako izgledalo. Dok smo razgovarali u meni se stvorio osjecaj da je Sanci neko vec dolazio na vrata, što ga je vidno i uznemirilo. Pomislih da je sa nekim dogovorio pomoc za napuštanje Vogošce, pa to nije želio da mi kaže. Kako ne bi iskomplikovao njegovu vec dovoljno tešku sitaciju, nisam želio da mu se naturam. Ostao sam pored njega dok nismo do kraja ispušili zapaljenu cigaru, a onda sam morao da krenem. Pozdravim se sa Sancom i pođem dalje za svojim obavezama. Od tog momenta Sancu više nisam viđao u Vogošci. Bilo je to naše zadnje druženje!

Seksualna zlostavljanja dječaka u Vogošći

Nakon što se saznalo da je Kenedi u Vogošci, morao sam pod hitno da nađem nacin kako da ga zaštitim od neželjenih scena. Pomislih da je najbolje da ga izvodim u šetnju po naselju. Racunao sam da ce to doprinjeti njegovoj sigurnosti, kao što se vec pokazalo pozitivnim u slucaju sa Feđem. Bojao sam se da on to nece željeti, jer je vec dvije godine sjedio u stanu, a da to niko od njegovih prijatelja nije znao.
Dok smo Keka, Feđa i ja sjedili sa Kenedijem pred ulazom njegove zgrade u razgovoru saznadosmo zbog cega toliki period nije izlazio na ulicu, među svoje drugove. Slušajuci njegovu pricu shvatili smo da je Kenedi upao u duboku depresiju! Njegov razlog za ne izlazak iz kuce bio je, kada se vratio u Vogošcu nakon odležane zatvorske kazne pokojni Miki mu je rekao da nije prolupao, kako se o njemu pricalo dok je još uvjek bio u zatvoru. Sa nevjericom sam slušao njegovo opravdanje dvogodišnjeg sjedenja među cetri zida!
Kenedi je '88 godine uhvacen u Njemackoj zbog pljacke zlatare. Iako je pljacka odrađena bez vecih problema, prilikom prevoza ukradene velike kolicine robe, Kenedi i njegov partner bili su zaustavljeni sa nekoliko policijskih vozila i uhapšeni. Što bi se u raji reklo, bila je to izdaja! Sumnjalo se da su bili prijavljeni njemackoj policiji od covjeka koji im je bio veza za prodaju robe. Petpostavljalo se da je to bio Šmeka, vogošcanski stari kriminalaca, koji je u Njemackoj podnio zahtjev za azil. U želji da mu zahtjev bude što prije odobren pomagao je policiji da naše kriminalce lakše otkriju i uhvate. Tako je Kenedi umjesto da proda skupocjenu ukradenu robu, upao u policijsku zasjedu. Bio je osuđen na osamnaest mjeseci, ali po Njemackim zakonima za prvu zatvorsku kaznu, na koju je Kenedi bio osuđen, umjesto osamnaest odležao je samo devet mjeseci. Do nas u Vogošcu došla je vijest da je Kenedi u vrijeme izdržavanja kazne psihicki obolio. Što bi se po ulicnom žargonu reklo prolupao. Kada je stigao u Vogošcu u ljeto '89 u razgovoru sa njim, on je izgledao normalno kao i svi mi. Sjecam se tacno mjesta i trenutka kada se Miki obratio Kenediju. Bilo je to u našoj uobicajenoj šetnji ulicom, tacno ispred opštinske zgrade u ulici Moša Pijade. Pokojni Miki je konstatovao da je Kenedi potpuno normalan, on mu se bez uvijanja iskreno obratio i rekao: "Jarane mi smo ovde culi da si ti u zatvoru prolup'o, ali ti izgedaš sasvim normalno". Kenedi na to nije odgovorio ništa, ali od tog dana više nikad nije izašao na ulicu da bi se sa nama druži.
Sve je to ukazivalo da Kenedi i nije bio psihicki dobar, kada je moga sam sebe da kazni dvogodišnjim sjedenjem u kuci. Iz tog razloga morao sam da budem oprezan sa njim, kako ne bi ponovo kod njega izazvao slicnu reakciju. Predložih mu da dođemo do njega u popodnevnim satima, da iskoristimo lijepo ljetno vrijeme i izađemo malo u šetnju po Vogošci. On to prihvati bez ikakvog izmotavanja.
Tako i bi, popodne sam sa Kekom i kumom došao po Feđu i Kenedija. Izašli smo u šetnju po glavnoj i najprometnijoj ulici u Vogošci, ulici Moša Pijade. Dan je bio suncan, pa su mnogi stanovnici Vogošce iskoristili divan ljetni dan da prošetaju po naselju. To mi je odgovaralo, jer je moj cilj i bio da mnogi građani Vogošce vide Kenedija u mom društvu. Kada se dan bližio kraju, otpratio sam Feđu i Kendija do njihovih kuca. Po povratku u centar naselja, na ogradi mosta ispred opštine sjedila je jedna grupica vogošcanske raje. Među njima bio je Tore, koji mi se obrati dok sam prolazio kraj njega.
"Đe si jarane", rece mi.
"Vozdra Tore", rekoh.
"Znaš jarane da bi ubio Kenedija sam da ga ti ne štitiš", kaže Tore.
Ja zastadoh pa ga upita: "A što jarane?"
Kako bolan što, pa i ti znaš šta mi je sve radio", kažeo on.
A onda mi prođe kroz glavu kako ga je Kenedi seksualno zlostavljao, dok je ovaj bio mali djecak.
Tore je kao mali sa samohranom majkom u Vogošcu doselio iz Hotonja. Bio je cesto blizu našeg društva. Koristili smo njegovo prisustvo da nam bude potrcko za naše sitne potrebe. Tore to nije smetalo, jer je volio da bude blizu nas. Međutim, Gaga je osjetio da bi Toreta mogao još više da iskoristiti pa ga je počeo seksualno zadovoljati. Gaga se bez ustezanja hvalio na šta je prisiljavao malog Toreta. Kenedi je to cuo i poceo je i on da ga tjera na bludne radnje. Kada je Tore odrastao sve je to konacno prestalo, ali on je ostao dosta slabašan da bi mogao nešto da uradi njegovim muciteljima za nanešene posledice. Ali u ratu sa oružjem u rukama, kao i mnogi drugi, osjecao se jacim, racunajuci da mu je to idealna prilika da se osveti.
Znajuci da ce se zbog mene Tore ustrucavati da to uradi, rekoh mu: "Ned'o ti Bog!", i ja produžih dalje svojim putem.
Bilo mi je žao Toreta, jer sam bio siguran da je to ostavilo velike traume u njemu, ali mi je smetalo što Gagu i njegovo ime nije pominjao u svojoj osveti. Zapravo Gaga je bio glavni pokretac svega toga što je doživio. Nije to bio jedini slucaj u kojem je Gaga seksualno zlostavljao dječake. Sjecam se još u osnovnoj školi dok smo bili djeca, kad god je imao priliku uhvatio bi jednog mentalno zaostalog dječaka  i seksualno ga zlostavljao.
Iako je u to vrijeme po zakonu bilo zabranjeno istopolni seksualni odnos, Gaga se nije ustrucavao da se pred rajom pohvali na šta je sve prisiljavao tog djecaka. Zbog svog hvalisanja i mene je uvalio u nevolju. Mi tada klinci iz osnovne škole volili smo da se vrtimo oko starijih vogošcanskih mangupa. Gaga se i pred njima hvali kako u školi seksualno zlostavlja jednog djecaka. Njegovu pricu cuo je stariji vogošcanski kriminalac Meka, inace njegov komšija iz ulice. Meka me nije doboro poznavao, pa je nekako došao do zakljucka da sam ja taj djecak o kojem Gaga prica. Meka je bio stariji od nas pet-šest godina i nama klincima je inponovalo da budem u njegovom društvu.
Jedne ljetne veceri '76 godine našao sam se u društvu sa Mekom. Išli smo ulicom u pravcu spomenika "Igmanski marš" On me je zagrlio, a meni je bilo drago, jer sam pomislio da sa mu drag momak. A onda je skrenuo sa ceste i poveo me u mrak ispod spomenika. Legao je na travu i rece da i ja legnem kraj njega. Ja ne sluteci šta su njegove krajnje namjere legoh. On je poceo da svlaci pantolone i rece mi: "Hajde malo!", pokazujuci rukom šta od mene ocekuje.
Shvativši šta je njegov cilj skocih na noge i bez okretanja šprintom poceh da bježim niz livadu prema ulici, pravo svojoj kuci. Meka je dok sam bježao poceo  zamnom da vice: "Stani, stani, stani...", ali ja se nisam obazirao, trcao sam kao lud, koliko su me noge brže mogle da nose. Trcao sam bez zaustavljanja, sve dok nisam stigao kuci. Kada sam ušao u kucu bilo me je sramota da bilo kome od ukucana kažem šta mi se desilo.
Od tog dana Meku sam uvijek vješto izbjegavao, sve dok moja raja nije odrasla i postala opasna za one koji nas pokušavaju maltretirati i ponižavati. Nismo se bojali i ustrucavali da skocimo i prebijemo bilo koga, pa se za nas culo da smo opasni momci, zbog cega su se mnogo jaci ljudi od Meke pred nam sklanjali u stranu.
Meka je često išao na put, kako smo to u raji zvali kada kriminalci odu u inostranstvo da zarade para, pa zbog cestog boravka van naše zemlje nije bio dovoljno upoznat o našim tadašnjim mnogobrojinim tucama po sarajevskim ulicama. Sve do jednog dana kada smo se nas dvojica ponovo susreli. Bilo je to tacno na dan JNA, 22 decembra '79 godine.
U Vogošci se taj dan otvarala tek izgrađena moderna sprotska dvorana. Sa svojom rajom sam na proslavi u baru, u sklopu dvorane popio poprilican broj piva. Nakon toga otišli smo u vogošcanski "Disko-klub", gdje smo nastavili da pijemo.
U disku se sakupila veliki broj vogošcanskih kriminalaca. Bila je to scena kao iz poznatog bosansko-hercegovackog filma "Praznik u Sarajevu". Poznata elita kriminalaca Vogošce, a pred njima se skoro prolamio sto od punih i praznih flaša piva. Utrkivali su se da pokažu jedan drugom, koje više donio para sa puta! Među njima bio je i Meka. Kada su nam se susreli pogedi ignorisao sam ga, praveci se da ga ne vidim. Ali on, cim me je vidio diže ruku u vis da i ja njega vidim i obrati mi se, "Hej ti, dođi vamo" i rukom mi pokaza da mu priđem i sjedem kraj njega. Kroz glavu mi prođe ona scena kako svlaci pantolone i ja mu bez okilijevanja drsko odbrusih, "Odjebi", odmahnem rukom i odmaknem se od njihovog stola. On se zbog toga nađe uvrijeđen i ponižen, ustade iz kifle i pođe prema meni. Kifle smo zvali secije, oko stola na kojim se sjedilo, a licile su na pekarske kifle. Ustade i krenu prema meni, a u ruci je nosio pivsku flašu. Priđe do mene, udari me flašom po glavi, okrenu se i bez rijeci ode nazad za svoj sto. Pored mene su bili moji drugovi pokojni Miki i Keka. Cim su vidili šta se desilo stadoše pred mene i poceše da me smiruju: "Nemoj sad, ima ih puno!" Shvatio sam njihovu poruku i mirno sam, bez histerisanja prihvatio njihov prijedlog!
Za stolom sa Mekom sjedili su braca Miko i Kokan, Njih dvojicu smo svi iz moje raje veoma cijenili i poštovali. Miko je bio poznat kao opasan momak, ali to nikada nije koristio prema slabijim od sebe, a nas, nove klince mangupe posebno je volio.
Kokan je bio madžionicar među rukometašima. Zbog svojih kvaliteta i madžionicarskih trikova koje je izvodio za vrijeme utakmice na terenu, zahvaljuci njemu rukomet u Vogošci postao je veoma popularan sport. On je zbog svojih kvaliteta bio primjecen van granica naše zemlje, pa je dobio ponude iz Francuske i tamo je uspješno nastavio rukomentnu karijeru. Prisustvo njih dvojice me je najviše sprecavalo da Meki uzvratim udarac, odmah tu za stolom disko-kluba.
Boro Radic te godine vratio se iz Francuske i u disko-klubu se zaposlio kao izbacivac. Tog trenutka nije bio prisutan, pa se ovaj incident završilo bez njegovog znanja. Kada se Boro vratio, otišao sam do njegai rekao mu šta se desilo. Tražio sam njegovo odobrenje da prebijem Meku. On mi je rekao da se ne slaže da to uradim unutar kluba. Predložio mi je da to uradim izvan prostorija disko-kluba, kad bude fajront. a kad ga prebijem da slobodno uđem unutra i on ce me zaštititi, u slucaju da to bude trebalo. Prijedlog mi se svidio, a posebno mi je bilo važno da imam njegovu podršku. Tu noc sam bio poprilicno pijan pa sam ranije otišao kuci. Sutra-dan sam sakupio dovoljno moje raje za obracun sa Mekom. Miki, Keka, Gaga, Feđa i ja stali smo ispred  ulaznih vrata disko-kluba i tu cekali Mekin dolazak. U jednom trenutku on se pojavi. Išao je prema nama, samouvjereno, baš kao da mu se ništa nece desiti. Imao je na sebi svijetle samotne pantolone i neobicne krzneme zimske cizme. Kada je prišao ulaznim vratima, rekoh mu "E hajde sad", skocio sam na njega i poceo da ga udaram. U tom trenutku sva moja raja skocila su na njega. Svi smo ga udarali, a on se valjao po blatu, koje je bilo raskvašeno od sniježmih padavina. To je bilo naše pravilo, nema fer tuce protiv takvih tipova!
Kada smo prestali da ga tucemo, on je ustao. Svijetle pantolone na njemu bile skoro crne od crne zemlje koja je bila podloga ispred ulaza u disko-klub. Nakon što se sve smirilo među prvima od njegove raje pojavio se Kokan. Kokan kad je vidio Meku onako prljavog, upita šta je bilo i ovaj mu rece da smo svi skocili na njega i da smo ga pretukli. Kokan je bio ljut što smo ga svi tukli, zbog cega je nastala žestoka rasprava, a mi na Mikijev zahtjev i iz poštovanja prema njegovom bratu Miki, kojeg je pokojni Miki iskreno volio i poštovao, nismo skocili i na Kokana.
Sve se završilo bez novih obracuna i prijetnji. Ubrzo posle toga dobio sam poziv iz JNA i otišao u vojsku. Po odsluženju vojnog roka moja i Mekina zajednicka raja nas je spojila, nakon cega smo cestu bili u istom društvu. To je, evo sve do ovog trenutka ostala moja tajna o kojoj sam se stidio bilo kome da pircam. Niko od ucesnika u tuci, osim mene i Meke, nije znao pravi razlog našeg sukoba! Ni jedan od nas nije potezao pitanje iz prošlost, a sjecanje na taj slucaj i dan danas su mi u mislima. Osim traume kroz koju sam prošao, ostala mi je velika žal što sa mojim rukometnim idolom, Kokanom, nikad više nisam ostvario prijateljski kontakt!
Trauma kroz koju sam prošao u meni je stvorila veliku odbojnost prema ljudima koji zlostavljaju djecu. Iako moj slucaj nije bio ni blizu u odnosu na Torontov, suosjecao sam njegovu bola, ali ipak morao sam da ga sprijecim da pocini zlocin iz osvete i ubije mog druga.
Bludne radnje sa istim polom u to vrijeme bile su zakonom zabranjen ali oni koji su sebe smatrali "mangupima" zbog seksuanog zlostavljanja djece, nisu se ustrucavali da pocine tako nešto i nanesu traume i trajne posledice svojim žrtvama.
Vrhunac seksualnog zlostavljanja djece bio je slucaj kada je Medenica u toku rata silovao maloljetnog djecaka. Kada mu je njegov drug Pike rekao da je djecak musliman, on je to iskoristio i uz prijetnju pištoljem brutalno ga silovao. Kod našeg naroda u to vrijeme bilo je bolje da mu dijete pogine, nego da se sazna da je "ne daj Bože, gej", pa je Medenica iskoristio nastalu situaciju i bez straha da ce biti osuđen za svoje djelo, zadovoljio svoja seksualna osjecanja.
Civilna milicija u to vrijeme nije imala hrabrosti da rješava kriminalne probleme ni kada su bili slucajevi povređenih osoba srpske nacionalnosti. Sve je to ponukalo zlocince da mogu raditi šta god žele, a da ne budu kažnjeni za pocinjeni zlocin. Na sonovu toga, silovani djecak i da je htjeo, nije imao kome da se obrati. Tako ovaj djecak ostade da pati u nanešenom bolu od fizickih i psihickih povreda, a Medenica postade još jedan neosuđeni ratni sileđija.
Pretpostavljam da su na svim zaracenim stranama ovakvi zlocinci, poput Medenice, ostali nekažnjeni! Zbog lošeg  rad civilne milicije, srpski narod u Vogošci je globalizovan sa ovakvim zlikovcima!