U rezidenciji kod predsjednika države

Bližio se kraj juna '92. Konacno sam se i ja odlucio da uzmem GOLF-a iz fabrickog kruga. Zahvaljuci Bori Radicu to se i obistinilo. Imao sam auto ali nedostatak goriva postao je novi problem da bih mogao da ga koristim. Saznao sam da u Koricevoj kuci postoji velika kolicina nafte, koju je on  u zimskom periodu koristio za centralno grijanje svoje kuce.. Pricalo se da to gorivo koristi za svoja vozila Boro i pripadnici njegove jedinice. Sa kumom sam se dogovorio da i mi odemo u Koricevu kucu i iz cisterne uzmemo gorivo za naše auto.
Koric je u prije-ratnom periodu bio poznat u cijlom Sarajevu po proizvodnji i instaliranju satelitskih antena. Došli smo u njegovu kucu, koja se nalazila u ulici Skendera Kulenovica. Bila otkljucana i potpuno prazna. Neko je temeljno odradio posao u njoj! Odmah smo otišli u podrum, i pronašli gdje se nalazila cisterna. Vidjeli smo da u cisterni još uvijek ima goriva i zadovoljni tim saznanjem odmah smo poceli sa pretakanjem goriva. Dok smo prebacivali naftu iz cisterne u kante, koje smo donijeli sa sobom, u kucu je došao moj rođak Cube. Kada nas je vidio da uzimamo gorivo poce se buniti i govori da je to Borino gorivo i ako ga ne vratimo nazad da ce nas prijaviti Bori. Cube je u to vrijeme bio Borin licni vozac. Pošto je bio poznat kao velika ulizica prema ljudima kod kojih je imao interes, bio sam siguran da ce on to prijaviti Bori, zbog cega bi mogli imati ozbiljnih problema. Nisam se na to puno obazirao, pa sam iz tog razloga zagalamio na Cubeta. Rekoh mu da odjebe i da može da prijavi kome god hoce ali da gorivo necemo vratiti. Nakon što smo napunili kante sa gorivom, ubacili smo ih u gepek od auta i napustili Koricevu kucu.
Kada je izgledalo da je naša posjeta Koriceve kuce prošla bez posledica, do mene dođe moj veliki i dugogodišnji prijatelj Keka. Naše druženje pocelo je još u osnovnoj školi, Bio mi je drag covjek. Kada sam poceo da stavljam tetovaže po tijelu njegovo ime je bilo jedno od prvih napisano na mojoj ruci. Keka je bio pripadnik Borine jedinice. Rece mi da je Cube prijavio Bori naš ulazak i uzimanje goriva iz Koriceve kuce i poce da mi prica detalje sa sastanka na kojem je i on prisustvovao. Cube je na satstanku, prijavio Bori krađu goriva. Boro je na to samo nezainteresovano odmahnuo rukom, kao da ga to ne interesuje i nastavio dalje vođenje sastanka, tako da se oko toga nece praviti nikakva frka, na kraju rece Keka.
Sve je izgledalo da ce taj slucaj biti mirno završen, ali Boro je smislio bolji nacin kako da naplati GOLF-a kojeg mi je dao na "poklon" i uzimanje goriva iz Koriceve kuce. Naravno, za taj dio posla nije želio da se licno obrati meni, nego je poslao Kizu, takođe pripadnika njegove jedinice. Kiza je došao pred hotel "Biokovo" u kojem je bila komanda našeg bataljona. Bio je veoma temperamentan momak i veliki šalđija, zbog cega su ga sva raja u Vogošci volila slušati kad prica. Znao je kako da nenapadno priđe ljudima i uklopi se u njihovu pricu. Pri samom dolasku pred komandu vidio je mene i mog kuma kako stojimo na stepenicama ispred glavnog ulaza u hotel i odmah nam priđe. Poce da se raspituje za našeg komandanta, navodno iz nekog razloga ga je trebao posjetiti, jer ga je na taj zadatak poslao Boro. Nije ni sacekao naš odgovor i vec prelazi na temu zbog koje je zapravo i došao: Hej, zbog vas dvojice me posl'o Boro ovamo. Hoce da pređete kod njega u jedinicu.

Boro Radic je još daleke 1979 godine, kada se konacno vratio iz Francuske, gdje je, kako se pricalo radio mutne poslove za DB Jugoslavije, postao covjek od autoriteta u cijelom Sarajevu. Bojali su ga se svi, od kriminalaca pa do ljudi na vlasti. Tada sam imao tek nekih osamnaest godina, mangup u usponu, pa mi je druženje sa Borom veoma inponovalo. Bila mi je cast da budem tu, dio njegovog društva. On je bio naš idol, naš Arkan! On je to znalacki iskoristio i sve sukobe po gradu koje je trebao i morao da riješi tucom, moja raja su bila njegova desna ruka. Bili smo ludaci koji su mu trebali da zaštiti svoj autoritet. Ali sad sam bio, što bi naš narod rekao, zreo covjek. Nisam mogao da dozvolim sebi da se prikljucim jedinici u kojoj je bilo puno vogošcanskih kriminalaca. Iako je u jedinici bio poprilican broj casnih i poštenih momaka, Gagino prisustvo u toj jedinici mi je posebno smetalo. Bez cekanja šta ce moj kum na to reci, presjekao sam pricu na tu temu. Kizi sam rekao da mi ne pada na pamet da sa Gagom rame uz rame ratujem, jer bih ga najradije ubio kao psa. Gagu sam smatrao glavnim krivcem, što je Uglješa Aranitovic-Ugo godinu i po prije  pocetka rata ubio mog velikog prijatelja Predraga Polovinu-Mikija.
Kiza je bio iznenađen i zatecen mojim oštrim i prijetecim odgovorom. U to vrijeme Bori dati negativan odgovor, bilo je ravno samoubistvu i to je Kiza dobro znao. Iako je u svakoj situaciji bio spreman kako da reaguje, u ovom slucaju bio je zbunjen i nije znao šta da radi, pa me upita: "Jarane, pa šta da kažem Bori?"
Bez ustezanja mu rekoh: "Reci mu da sam rek'o, ja sa Gagom, rame uz rame necu da ratujem!"
Kiza slegnu ramenima i rece: "Dobro jarane, recu mu ako ti tako kažeš!" Okrenu se i ode, zaboravljajuci da je trebao da se nađe sa našim komandantom bataljona, Kljunicem.
Nakon što sam odbio poziv u Borinu jedinicu, u mene se uvukla nervoza i napetost u iscekivanju šta ce se desiti nakon toga. Ipak to me nije sprijecilo da i dalje u slobodno vrijeme, nakon odrađene dežure u šumi, sa svojim prijateljima šetam po vogošcanskim ulicama. U svim tim šetnjama neizostavan je bio i moj drug Feđa.  Iako sam osjecao da prema meni nema više ono povjerenje koje je imao do izbijanja rata u BiH. bio sam spreman  za njega i poginuti, ako ne daj Bože to bude trebalo. Ocerupanog Feđinog Yugo 45 u Uglješicima i saznanje da nije imao povjerenja da mi ga da na cuvanje dok ovo ludilo ne prođe i da me je slagao da je njegova supruga otišla sa tim automobilom u Hrvatsku, u meni nije poremetilo prijateljski odnos prema njemu. Upozorio sam ga da se civilna milicija raspitivala oko pištolja 7,65 mm, koji je ostao iza njegovog rahmetli oca i da sam im rekao da je taj pištolj sada kod mene.
Uz put sam milicioneru pokazao moj pištolj, koji je visio u koricama na kaišu mojih pantolona. Tapšuci se po pištolju rekao sam mu: "Evo ga, sad je kod mene!"
Milicioner mi na to rekce: "Ma dobro, htjeo sam samo da znaš da mi znamo za taj pištolj ali mu ga nismo oduzeli zbog tebe".
Taj razgovor sa milicionerom mi je bio od velike važnosti, jer sam osjecao da me u miliciji uvažavaju i respektuju.
Kada sam Feđi ispricao o susretu sa milicionerom ,on mi na to rece: "Imam samo dva metka, koje cuvam za nedaj Bože, jedan za onog koji mi dođe na vrata, a drugi za sebe. Obecah mu da cu mu nabaviti dovoljno metaka sa kojom ce moci, ako zatreba voditi i rat protiv napasnika.
Moj prijatelj Dule Karadžic obecao mi je nabaviti municiju za moj pištolj pa sam planirao da jedan dio metaka dam i Feđi da mu se nađe pri ruci. Dule Karadžic, kako smo ga zvali u toku rata, bio je na Palama u obezbjeđenju predsjednika Srpske Republike BiH. Dule je od prije rata bio pratilac politickih licnosti i u licnom obezbjeđenje predsjednika SDS-a Radovana Karadžica. Pocetkom izbijanja rata više nije mogao da putuje na posao, pa je od izbijanja sukoba neprekidno bio u našoj jedinici. Nakon što je dobio poziv da se vrati na svoju predratnu dužnost, obecao mi je prilikom odlaska na Pale obezbjediti metke za moj pištolj.

Kada sam konacno došao do auta i goriva, sa koji mogu da odem na Pale, odlucio sam da sa kumom posjetim Duleta, na radnom mjestu u predsjednikovoj rezidenciji na Palama. Iako sam imao svoj auto, ali "PEGLICA" i nedostatak benzina nisu davali veliku mogucnost da se kroz vukojebine stigne do civilizacije. Jedno jutro smo se kum i ja spakovali i sa GOLF-om bezbijedno stigosmo do Pala. Dule nas je lijepo docekao i upoznao sa svojim radnim kolegama. Rece im bez ustezanja da nam treba municije 7,65 mm za pištolj i ko može da na je da. Svaki od njih potvrdi da imaju dovoljno metaka, koje koriste za svoje "Škorpione", automatske pištolje, koji koriste taj kalibar municije. Oni odoše do svojih prostorija i za tili cas se opet stvoriše pred nama sa nekoliko kutija metaka u rukama. Dule nas je ocito dobro nahvalio svojim prijateljima, pa sam imao osjecaj kao da im je velika cast da mogu da nam daju tu municiju. Bio je lijep osjecaj i velika cast biti u palati predsjednika države za koju se borimo, a u njoj sjediti sa ljudima koji su prema nama pokazali veliko poštovanje.
Dan se bližio kraju i mi smo morali da krenemo nazad za Vogošcu. Pozdravili smo se sa svim prisutnim i krenuli kuci.
Kada smo stigli u Vogošcu, sutradan sam otišao do Feđe i donio jednu punu kutiju od 75 komada metaka, baš onako kako sam mu i obecao.
"Evo ti jarane,  donio sam ti kutiju od našeg predsednika licno", rekoh mu.
Osjetio sam na njemu da mu je bilo drago što  sam donio metke, jer taj kalibar municije bilo je teško nabaviti i u mirnodobskim uslovima a kamoli sad u ratnim. Rekao sam mu kao kroz šalu da nikom ne prica, jer mi može doci glave to što naoružavam muslimane po Vogošci.
"Necu ne brini", rece on i strpa kutiju metaka u đep.
Znao sam da nece nikome pricati, jer bi to i njega došlo glave kao i mene.
No bilo kako bilo, osjecao sam se ponosnim što sam mogao koliko toliko dati sigurnost mom dragom prijatelju. Od Feđe sam bezbrižno pošao kuci niz ulicu Trifka Đokica. Na samom spoju te ulice i ulice Radovana Šucura, ponovo srecem Keku. Na njemu osjetih neko uzbuđenje i pomislih da je opet nešto saznao u vezi mene, u Borinoj jedinici.
On me upita: "Znašli šta ima novo?"
"Ne znam! Šta?", sa nestrpljenjem iscekujuci njegov odgovor!
"Kenedi je u Vogošci", rece on.
Ma otkud sad Kenedi, zar nije u Njemackoj?, upitah ga.
Nije jarane i nije ni bio. to je bila laž! On je cijelo vrijeme bio kod kuce", rece Keka!
Kenedi je muslimanske vjeroispovjesti, a takođe je bio naš jaran iz djetinstva sa kojim smo se puno družili. Pokušao je da okuša srecu u kriminalu po zapadnim zemljama i tamo zaglavio zatvora. Nakon odslužene pola kazne u dužini od 9 mjeseci otpušten je ranije iz zatvora, protjeran iz Njemacke i tako se vratio u Vogošcu. Ubrzo poslije toga gubi mu se svaki trag, a njegove sestre Suada i Mirsada su nam rekle da je sa svojim rođacima Pekar, poznatim kriminalcima sa Baršcaršije opet otišao u Njemacku. Nije bilo razloga da u to ne vjerujemo i živili smo skoro 2 godine u ubjeđenju da je Kenedi u Njemackoj.
Keka mi predloži da skinemo uniforme i u civilnom odijelu odemo do Feđe, a sa njim odemo kod Kenedija, tako da ne pravimo sumnjivu situaciju, kako se ne bi prepao novonastale situacije i našeg dolaska! Složih se sa njim i dogovorismo se da se u civilnoj odjeci nađemo kod pijace, odakle cemo otici po Feđu! Ubrzo smo se ponovo sastali. Otišli smo do Feđe i Keka mu isprica šta je saznao u vezi Kenedija. Feđa sa nevjericom prihvati naš poziv i mi krenusmo prema Kendijevom stanu. Kenedi je stanovao u blizini Feđine zgrade, ali u ulici Spasoja Jovandica, u zadnjoj zgradi te ulice u pravcu Radica Potoka.
Došli smo na vrata, Feđa pokuca, jer nije bilo struje, pa zvono nije radilo. Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Suada, Kenedijeva sestra.  Kada je vidjela Feđu laknu joj! Mi je zamolismo da nam zovne Kenedija, jer se saznalo da je on tu. Ona ode u stan i za kratko vrijeme na vratima se pojavi Kenedi. Mi se izljubismo tri puta, jer je to tada bilo sasvim normalno da se toliko puta ljubimo prilikom susreta, nakon dužeg vremena, ako nismo bili zajedno. Sjeli smo na stepenice ispred ulaza u njegovu zgradu i stalno sam ga doticao rukom, ne vjerujuci da on sjedi pored mene! Bilo mi je drago da ga vidim, ali isto tako teško što je u ovim teškim trenutcima ipak bio u Vogošci!

Vogošćanska golfomanija

Bližio se kraj juna '92, a borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Osim velikog broja žrtava, drasticnih promjena na terenu nije bilo. Nadanje Alijinih politickih saveznika da ce vojno pobjediti srpsku vojsku i tako ovaladti cijelom Bosnom, nisu se ostvarivala. Za razliku od teritorija pod kotrolom muslimaske vojske, linije odbrane srpske teritorije postajale su iz dana u dan sve stabilinije. Na terenu se osjecalo da mulimanska teritorija nema svoje linije odbrane i da srpska vojska u organizovanom napadu može da uđe u Sarajevo kad god to poželi. Međutim, na taj korak Skupština Srpske Republike BiH nije željela da se odluci, nadajuci se da ce se postici politicki dogovor.
Nakon zauzimanja Uglješica i pomjerenih linija odbrane Vogošce u pravcu Ugorskog, pocele su samoinicijativne akcije pojedinaca, pretresi stanova muslimanskog stanovništva u Omladinskoj ulici.

Jedan od takvih slucajeva desio se u žutoj zgradi, na samom kraju naselja. Zgrada je bila sa više ulaza, izgledala je u obliku slova "Z". Nalazila se u blizini rijecnog korita rijecice Vogošca i pružala se u pravcu Saobracajnog fakulteta.
Jedne noci nekoliko dobrovoljaca iz Srbije upada u stan starijih ljudi muslimanske vjeroispovjesti. To su cule njihove dugogodišnje komšije i na celu sa porodicom Petrovic, odlucno se suprostaviše nasilnicima. Izašli su iz svojih stanova sa oružjem u rukama i stali u zaštitu svojih komšija. Dvojica dobrovoljaca iz Srbije zateceni u stanu kako pretresaju stvari po sobama i regalima, dolaskom komšija, bili su zaustavljeni.
Na pitanje zašto vrše pretres, obrazlagali su da se iz tog stana u toku noci sa baterijskom lampom šalju signali prema muslimanskoj teritoriji i na taj nacin odaju važne informacije. Bila je to smišljena laž, kao opravdanje za pretres stanova. Komšije su to dobro znale, jer su tokom noci bili na straži po linijama odbrane ispred Omladinske ulice i sigurno bi vidjeli da neko šalje svijetlece signale prema neprijateljskoj strani.
Znajuci da se radi o zloupotrebi ratne situacije i pokušaju pljacke, grubo su se suprostavili i otjerali nasilnike iz ulaza svoje zgrade. Stanari zgrade su nakon toga na ulazna vrata postavili rešetku sa bravom, kako bi zaustavili nepoželjne osobe da ulaze u zgradu.
Aferu oko pretresa stana prijavili su u Opštini. Bilaje to poslednja kap koja je prelila prepunu casu, zbog cega je vlas izdala naredbu da dobrovoljci iz Srbije napuste teritoriju Vogošce, šta su ovi potom i uradili.
Ubrzo posle protjerivanja dobrovoljaca iz Srbije, stiže nova grupa boraca na celu sa Ostojicem i Bokanom. Nepovjerenje steceno predhodnom grupom, ucinilo je svoje i nova pridošla pomoc docekana je sa velikim nepovjerenjem kod građana Vogošce.
Veoma brzo se ustanovilo da se radi o pravoj jedinica hrabrih dobrovoljaca, odlucnih da pomogne srpskom narodu u Bosni u odbrani svojih ognjišta. Zbog nepovjerenja prema njima koje je stvoreno u lokalnom stanovništu, nisu željeli da budu smješteni u naselju, nego su insistirali da se na koti 850 postavi šator u kojem ce se smjestiti njihova jedinica.

Nakon gubitka dijela teritorije Žuci, postavljena je nova linija odbrane koja je išla po vrhu kote 850 u pravcu Rajlovca. Na samoj koti u jednoj uvali dovucen je jedan kontejner u koji se smjestila novoformirana komanda linije odbrane Žuci, a kraj komande postavljen je veliki vojnicki šator.
Za komandanta linije na Žuci određen je rezervni kapetan Markovic Anđelko, bivši presednik omladine Opštine Vogošca, sa pomocnicima porucnicima iz rezervnog sastava T.O., M. Zoranom i K. Draganom i sanitet sa sanitetlijom Biljom, koja je bila zadužena za zbrinjavanje ranjenika na liniji. U šatoru su se smjestili dobrovoljci iz Srbije. Njih oko tridesetak, pod Bokanovom komandom, imali su zadatak da kao interventna jedinica pomažu u odbrani postavljene nove linije odbrane na Žuci.
Sva ta dešavanja docekana su sa oduševljenjem među građanima Vogošce, zbog straha i napete situacije koja je vladala u tom ratnom periodu. Dobrovoljci nisu silazili u naselje i tim cinom povratili su izgubljeno povjenje koje su stvorili njihovi predhodnici.
Komanda Žuci nije imala svoju vojsku, nego je na taj prostor izlazila vojska iz Krivoglavackog i Vogošcanskog bataljona. Naš ceta imala je zadatak da pokriva Omladinsku ulicu. Ostale dvije cete Vogošcanskog bataljona su se pobunile zbog toga što mi cuvamo stražu po naselju, a oni moraju da idu po blatnjavim putevima, brdima i šumama. Zbog njihove pobune, naša ceta takođe je dobla zadatak da pokriva dio linije koja se pružala od kote 850 u pravcu Vogošce. Tako je naša četa osim držanja linije u Omladinskoj ulici, dobila zadatak da izlazi i na dio linije Žuci.
Ratno stanje postajalo je sve teže podnošljivo ali se nije imalo izbora i nazad se više nije moglo. Cesti izlasci moje jedinice na brdo iznad Vogošce uticali su i na mene da i ja kao i mnogi drugi, izvucem za sebe jednog Golf-a iz fabrickog kruga i sa autom olakšam sebi odlazak na ta brda.
U to vrijeme Boro Radic imao je monopol na sva TAS-ova vozila u krugu fabrike. Otišao sam do njega u njegovu kancelariju u hotelu "Park" i rekao mu da do sada nisam uzeo ni jedno auto iz fabrickog kruga i da to sad želim da uradim. Boro bez ustezanja rece da nema nikakvih problema. Napisao je poruku na papiru A4 formata i otkinu od papira samo taj dio na kojem je napisana poruka. Na poruci je pisalo pisanim, necitkim slovima, "Božure obezbjedi jedan auto za Koku, Boro". Pruži mi mali papiric i rece da sa njim odem u fabriku, javim se Božuru i dadnem mu tu poruku.
Izađoh iz kancelarije i vec na samom izlasku pomislih da je ovo neka glupa igra. Kroz glavu mi prođe sukob sa Božurom oko Hastor Harisa i ubistvo moga tate. Pomislih da me je Boro iz tog razloga uputio da se baš njemu javim. Pokajah se što sam uopšte dolazio po tom pitanju i odlucih da odustanem od toga.
Na ulazu iz hotela sretoh se sa Stanicem. Za njega se pricalo da je u to vrijeme izvukao veliki broj auta i sve ih uspio prebaciti u Srbiju. On cim me viđe priđe, pozdravi se i poce da se raspituje zašto sam bio kod Bore. Rekoh mu za poruku, ali i da necu ici po auto, ne objašnjavajuci moje razloge. Stanic me poce ubjeđivati da ne odustajem kad imam papir. Ponudi se da mi pomogne oko izvlacenja auta.
Nekako me ubjedi i ja se predomislih. Pozovem svog kuma da pođe sa nama i nas tojica krenusmo prema fabrickom krugu. Na glavnoj PRETIS-ovoj kapiji vidim Božura da stoji po strani i ja mu bez oklijevanja priđoh, Kažem da me je poslo Bori i pružim mu cjeduljicu. On procita poruku i rece da nema problema. Moje ocekivanje da cu ponovo sa njim uci u sukob se ne ostvari. On bi veoma ljubazan prema meni. Rece da su sva auta iz TAS-a zbog krađe prebacena u KONES i da moram otici tamo da ga uzmem.
KONES je bio PRETIS-ov pogon u kojem su se izvodili završni radovi na granata velikih kalibara. Pogon je bio daleko oko dva kilometra od glavne kapije. U mirnodobsko vrijeme u taj dio fabrike su autobusi ispred glavne kapije vozili radnike KONES-a do te druge kapije. Da bi se ušlo u taj dio fabrike, bila je još jedna kapija na kojoj se vršila posebna kontrola ljudi koji u ulaze u KONES-ov pogon. Pušaci su morali ostavljati cigarete i upaljac na prijavnici, kod fabrickog obezbjeđenja i po izlasku iz tog dijela ponovo bi preuzimali svoje stvari.
Dok sam se udaljavao od Božura, on me onako kao usput upita, "Što si bolan poveo ovog šupka?" i glavom pokaza prema Stanicu.
"Nisam ga poveo, sam je po'šo za mnom", rekoh mu.
A on nastavlja da prica, "Znaš li ti koliko je on Golf-ova odvuko za Srbiju i prod'o. a pobjego iz rata. Šupak je pravi! Doš'o ponovo da uzme još jednog, e nece dok sam ja ovde! Nemam ja ništa protiv da svi borci uzmu po jedan auto za sebe i da ostanu da ratuju, jer ce ih svakako razgrabiti ove guzonje, ali ovakvim k'o on, nedam ništa".
Okrenu se prema Stanicu i upita ga "Jeli što si ti do'šo?"
Stanic mu kratko odgovori, "Doš'o nako".
"Mo'š se slobodno vratiti, neceš moci izvuci auto, dok sam ja ovde".
Stanic mu ne odgovori ništa i šutke krenu za mnom. Dok smo išli prema KONES-u on oškrinu svoju tanku ljetnu jaknu i pokaza unutrašnji džep pun saobracajnih dozvola. Poce da se hvali kako je prilikom akcije upada Borine jedinice u policijsku stanicu u kojoj je i on ucestvovao, uletio u kancelariju sa saobracajnim dozvolama i sve ih pokupio. Kaže da je oko pedeset komada bilo ovjerenih, a ostale su bile ne ovjerene i da ih je sve pokupio i ponio sa sobom. Rece da ovjerene prodaje po 200 DM a prazne  po 50 DM. Nisam se ponudio da kupim ni jednu, što vjerovatno nije ocekivao i on prestade da prica o tome. Požali se kako mu je iz njegove garaže ukraden Golf i da je zbog toga htjeo da uzme drugog ali da mu ga Boro i Božur ne daju.
Caskajuci tako stigosmo do KONES-a. Auta su bila parkirana na jednoj livadi. Priđosmo vozilima i pocesmo ih redom otvarati. Kljucevi od auta nisu bili u bravama, kako je to bilo uobicajeno da vozaci koji parkiravaju auta na parkingu ostavljaju kljuceve u bravi od volana, Stanic mi pomože da nađemo vozilo koje ima kljuceve i usput se pohvali da je iz TAS-a ukrao mašinu za pravljenje kljuceva. Sjetih se da su se Golf-ovi i pred rat krali od vlasnika. Stanic je bio jedan od onih koji su ucestvovali u tim krađama. Nisam mu se ponudio da mi napravi kopiju kljuceva i na tome se završi ta naša prica.
Nakon što smo našli vozilo sa kljucevima, upali smo ga i sa novim Golf-om krenusmo nazad prema glavnoj kapiji. Pri dolasku do nje Božur nas primjeti i rece momku na kapiji da nas propusti. Kapija se otvori i mi bez zadržavanja krenusmo prema Vogošci.
Tako i ja upado u Golfomaniju!