Specijlna jedinica Bore Radića

Medijski rat koji se vodio protiv Srba na teritoiji BiH doprineo je brže formiranje srpskih vojnih jedinica u Vogošci. Paralelno su formirane ofanzivne i defanzivne jedinice. Defanzivne jedinice su imale zadatak da drže straže u smjenama. U početku straže su se držale po obodima naselja. Pošto je muslimanska stran stalno izvodila vojne operacije prema srpskim selima oko Sarajeva, srpska vojska je bila prisiljena da postavi sigurnije linije odbrane i pomjere ih izvan naselja, po šumama i brdima oko Vogošce.
U sastav defanzivnih jedinica ulazili su ljudi sa razlicitim politickim ubjeđenjima, ali sa zajednickim ciljem, zaštititi srpski narod. Otvorena prijetnja muslimanskih političara, strahovitom brzinom ujedinala je vecinu Srba u Vogošci. Zbog izvođenja vojnih operacija prema muslimanskim selima mnogi vogošcani su u tom periodu odlazili u jedinice za odbranu linija. Iz tog razloga donešena je odluka da se dadne prioritet za popunjavanje ofanzivne jedinice.
Međutim, mnogim građanima bili je jasno da izvođenjem ofanzivnih dejstava na okolna muslimanska sela, u slucaju njihovog otpora, bice prisiljeni da pucaju u svoje sugrađane, pa su se iz tog razloga odlucivali na mobilizaciju u defanzivne jedinice za odbranu Vogošce.
Prva formirana jedinica za ofanzivna dejstva na teritoriji Vogošće bili su Pena i njegovi borci. Još od prije pocetka izbijanja sukoba na prostoru opštine Vogošca, Pena je bio jedan od organizatora odbrane svog sela Krivoglavci. Sa bratom Pecom, formirao je udarnu grupu od lokalnih mladih momaka, svojih komšija iz sela. Bili su to momci iz poštovanih i poštenih domacinskih kuca. U pocetku rata njegova jedinica je korištena kao ispomoc srpskim selima oko Vogošce, na koja se ocekivao napad od moslimanske vojske. Pena je u svoju jedinicu primao iskljucivo momke iz svog sela i one koji su bježeci iz neizvjesnosti, neznajuci šta ce se dešavati u naselju, potražili spas i sklonište u srpskom selu Krivoglavci.

Zbog velike teritorije Srpske opštine Vogošcana, krizni štab donio je odluku da se fomira specijalna jedinica pod komandom Bore Radica. Boro je bio veoma poznat u svim elitnim krugovima u cijelom gradu Sarajevu i sa velikim autoritetom, što je znatno uticalo da se u njegovu jedinicu prijavljuju ljudi svih kalibara, od sportista do kriminalaca, pa i onih tek nadolazecih mladih momaka, kuji su željeli uz Boru da steknu slavu.
Za Boru je u tom periodu bili važno da se jedinica što brže popuni, racunajuci da ce sa velikim brojem ljudi imati jacu udarnu snagu, pa iz tog razloga nije birao svoje saborce. Primao je u jedinicu sve one koji su izrazili želju da uđu u njen sastav. Tako je u jedinicu primio i Gagu, iako je od pogibije Predraga Polovine-Mikija do tog trenutka, svaki put povlacio pištolj i pucao na njega kada ga vidi na vogošcanskim ulicama.
Jedinica Bore Radica, zbog njegovog licnog autoriteta veoma brzo se popunjavala. To je ubrzalo pomjeranje odbrambenih linija po okolnim brdima Vogošce u kojim je Borina jedinica dala svoj veliki doprinos. Specijalna jedinica nije imala obavezu da bude raspoređena na linijama odbrane. Njihov zadatak bio je da pomjeraju linije prema naprijed, kako se to tada popularno zvalo "cišcenje terena" i u slucaju napada na liniju odbrane, dođu na liniju kao ispomoc. Cišcenje terena u ratu zvali smo vojnu operaciju na neki važan dio terena pod neprijateljskom kontrolom. Kada nije bilo borbenih dejstava specijalci nisu imali nikakve vojne obaveze, pa su iz tog razloga imali puno slobodnog vremena.
Slobodno vrijeme najviše je koristio Gaga, pa je sa svojim sledbenicima cesto išao u pljacke po radnjama u kojem je bilo puno vrijednih stvari, a koje je mogao brzo i lako unovciti. To je puno uticalo na veliki broj pripadnika te jedinice da se bave kriminalnim radnjama po Vogošci. U Borinoj jedinicu prijavio se i veliki broj sportista. Gledajuci kako se kriminalci bogate dok oni hrabro vode bitke po brdima oko Vogošce, uticalo je da se pojedini uzorni sportisti nađu rame uz rame sa kriminalacima.
Boro je vjerovatno bio svjestan, ako se suprostavi kriminalcima, može doci do eskalacije sukoba između njega i pojedinih pripadnika jedinice, pa je pred takvim slucajevima svjesno žmirio, praveci se da to ne primjecuje. Zbog svega toga za svog zamjenika nije pasotavio nikog od ljudi sklonih kriminalnim radnjama, nego se odlucio da za zamjenika imenuje Slavu. Slava je bio prijeratni igrac RK UNIS-a. Pocetkom rata pokazao se kao jedan od najhrabrijih boraca u dotadašnjim borbenim zadatcima njihove jedinice.
Međutim, Slava je pogrešno shvatio svoju funkciju, Umjesto da pokuša zaustaviti kriminal on se udružio sa kriminalcima. Pošto nije imao autoritet da se suprostavi kriminalcima, podlegao je pritisku i sa njima zajedno krenuo  kriminalne radnje. Koliko je Slava bio siguran da na toj funkciji može raditi šta god hoce, govori slucaj koji se dugo vremena prepricavao među borcima po Vogošci.
Slava se jedne prilike pohvali svome tati kako je nabavi novo auto, GOLF
"Tata nabavio sam novog GOLF-a", rece on, kojeg je kao i mnogi drugi ukrao iz fabrickog kruga.
Njegov otac mu na to zabrinuto rece: "Sine pazi da ti taj GOLF ne ukrade vogošcanska mafija!"
Slava na to samouvjereno odgovorio i pohvalio se svom ocu: "Pa tata, ja sam ta mafija!"
Slava nije bio jedini u toj jedinici koji je mislio da su oni nedodirljivi ako su pripadnici Borene jedinice. Uvidjelo se da civilna milicija zbog pljacke nikog ne proganja, pa se uz Gagu krug lopova polako širio. U kriminalne radnje ukljucili su se Slava, Budi, Briga, Cube i još neki mladi nadolazeci magupi, nemilosrdno plajckajuci društvenu imovinu po naselju.

Pošto je specijlana jedinica Bore Radića imala ljude razlicitih kalibara, bilo je za ocekivati da među njima dođe do nesuglasica i otvorenih sukoba. Prvi sukobi poceli su krajem juna između Vitka i Đokica. Desilo se to u njihovj bazi, u prostorijama "Hotel Park"
Vitko je bio dugogodišnji clan Judo-kluba UNIS. Kako od tog sporta nije mogao napraviti novac za luksuzan život, kakav je voli da vodi, on je prije pocetka građanskog rata sa svojim velikim prijateljima, Gengom i Mujoj, cesto odlazio na put u inostranstvo i tamo se bavio kriminalnim radnjama. Vitko je sa novcem zarađenim od kriminala vodio luksuzan život i bio poznat  kao pokretac kavgi po vogošcanskim kafanam.
Međutim, ovoga puta Vital, kako su ga raja od milja tada zvala, naletio je na afirmisanog boksera Đokica, koji mu nije dao pardona i odlucno se suprostavio njegovom mangupluku.
Đokic i njegova dva mlađa brata bili su poznati u Vogošci kao veoma talentovani bokseri. Bili su prvotimci tadašnjeg jugoslovenskog prvoligaša BK Željeznicara. Za najmlađeg Đokica se pricalo da je najtaletovaniji bokser o trojice brace, za srednjeg da je najjaci, šta se moglo vidjeti po njegovoj građi i u mom bodibilding klubu u koji su dolazili, a najstarij od njih, na osnovu svojih kvaliteta i dobrih rezultata ušao je u širi spisak kandidata za boksersku reprezentaciju Jugoslavije na predstojecim "Olimpijskim igrama", koje su se održavale u Barseloni te '92 godine.
Nakon što su se uhvatili u koštac Vitko i najstariji Đokic, to nije mogao postrani da gleda i u tucu se umješao najmlađi Đokicev brat. Iako je najmlađi Đokic imao tek nešto više od osamnaest godina, takođe je bio pripadnik Borine jedinice.  Dva brata nisu dali Vitku priliku da bilo šta uradi i sa lakocom su ga savladali. Zadali su mu teške udarce u glavu sa kojim su ga lako smirili. Tuca je bila brzo završena, ali nakon toga, pocelo je ono cega su se svi prisutni pribojavali. Uslijedila je obostrana prijetnja oružjem, nakon cega su svi ucesnici sukoba napustili "Hotel Park" i otišli svojim kucama.
Po naselju se vjest prenosila od usta do usta i vemoa brzo proširila po cijeloj Vogošci.
Opasnost da taj sukob može izazvati šire razmjere i dovede do podjele među pripadnicima Borine jedinice i proširi se na sukob vogošcana i blagovcana, uznemirilo je sve građane Vogošce. Obje strane imale su svoje prijatelje u jedinici a i van nje, koji bi se u slucaju eskalacije sukoba između njih opredjelile na jednu od strana. Vitko je iza sebe imao jarane i rođake sa Blagovca koji su ga rado slijedili kao svog idola, dok su Đokici bili povezani sa vogošcanskom rajom, a njihov otac bio je od ranije poznat po tome da za takve slucajeve nikom nije davao pardona.
Sve je to ukazivalo da na vogošcanskim ulicama može da izbije mali građanski rat. U tom slucaju Borin autoritet bi izgubio vrijednost, jer sa uružjem u rukama svi imaju istu moc. Nakon toga nastala je neizvjesnost i iscekivanje kako ce se sve to završiti.
Vogošcani su znali da je Vitko sklon tucama pa se iz tog razloga se ocekivalo da ce Vitko pokrenuti svoju rodbinu i raju sa Blagovca i pokušati da se osveti za dobijene batine. Umjesto Vitka, u osvetu je krenuo njegov otac. Kada se Vitko pojavio u svoj kuci sa modricama po licu i kada je njegov otac saznao da su mu sina prebili Đokici, uzeo je bombu i krenu pješke sa Blagovca, u namjeri da je baci na stan porodice Đokic.
Đokici su stanovali u ulici  PVFO. Vitkov otac Savko došao je u tu ulicu u poprilicno pijanom stanju. U ruci je držao bombu i deruci se iz sveg glasa, prijetio Đokicima. Savko nije znao koji stan pripada Đokicima, pa je iz tog razloga galamom ispod prozora njihove zgrade, pokušavao da privuce njihovu pažnju i reakciju. Đokici ili nisu culi ili nisu htjeli da produbljuju taj sukob, pa se nisu pojavljivali na ulici, ni na prozorima svoga stana.
Galama koje se stvorila dopirala je do zgrade u kojoj sam živio i privukla je moju pažnju. U to vrijeme, kroz bodibilding-klubu, u koji su Đokici redovno dolazili stvorio sam veoma dobrim odnosima sa tom bracom, pa sam iz tog razloga odlucih da odem i pokušam smiriti situaciju.
Kada sam vidio Vitkovog oca u poprilicno pijanom stanju, bez naoružanja, sa bombom u ruci, znao sam da mi nece predstavljati veliku opasnost da mu se približim i pokušam ga ubijediti da to što je naumio ne uradi.
Prišao sam mu polako, stao blizu njega, da bi bio siguran da bombu nece baciti prama meni i tako ugroziti i svoj život, Poceo sam sa ubjeđivanjem kako nema smisla baciti bombu, jer ona može da povrijedi bilo koga na ulici. Vitkov otac nije imao namjeru da povrijedi nevine ljude, to sam osjetio jer prema meni nije poakzivao nikakvu agresivnost, pa mi je iz tog razloga bilo puno lakše da ga ubijedim da bombu ne upotrijebi.
Taman kada sam ga ubijedio i Savko mi predavao bombu u ruke, u tom trenutku pojavi se i Boro Radic. Vozio se u luksuznom AUDI-ju koji je pripadao Nijemcu Lajsneru, predratnom generalnom direktoru TAS-a . Dali je bio obavješten o ovome šta se dašavalo ili je slucajno naišao kraj obližnje poslasticarnice "Lili", u kojoj se u to vrijeme skupljalo puno vogošcanske raje, sa sigurnošcu ne mogu da tvrdim. Polako se vozilom prilažavao prema nama. Kroz otvoren prozor od auta izbacio je svoju veliku mišicavu ruku, kaja je naslonjena na vrata od auta izgledala još vece. Na licu mu se osjecala zabrinost. Na Bori se odmah primjetilo da je upoznat sa tucom u svojoj jedinici. Ja mu objasni ukratko šta se dešavalo na ulici i on rece da ne brinem, jer ce on ovo preuzeti na sebe i srediti situaciju.
Pružih bombu koju sam uzeo od Vitkovog oca, a on odmahnu rukom i rece: "Ne treba mi to, uzmi je sebi".
On rece Vitkovom ocu da sjedne na prednje sjedište od auta i ponudi se da ga odvuce kuci. Vitkov otac bez rijeci posluša Boru i sjede u auto. Njih dvojica produžiše sa autom niz cestu u pravcu Vasine mesare, a ja sa olakšanjem odoh svojoj kuci. Vitko je pokazao veliku zrelost i razumjevanje, pa ovaj slucaj nije želio dalje rasplamsavati, svejstan šta nastavak sukoba može donijeti!
Boro je smirio situaciju u svojoj jedinici tako što je vinovnike tuce udaljio iz jedinici. Nakon izlaska iz te jedinice, napravljena je velika greška, jer  nijedan od njih nije bio raspoređen u drugu vojnu formaciju. Postali su slobodni strelci, kako smo zvali ljude pod oružjem, a ne obavljaju vojničke zadatke ni u jednoj od vojnih jedinica. Pojedinci iz Borine jedinice uvidjevši da niko ne vodi potragu za odstranjenim ljudima iz njihove jedinice, poceli su masovna da izbjegavaju vojne obaveze.
Srednji brat od Đokica bio je redovan clan mog bodibilding-kluba i tako postao blizak priajtelj sa nama koji smo sa njim trenirali u klubu. Zbog našeg druženja u klubu odlucio je da bude pripadnik naše jedinice i do tada redovno izlazio sa nama na stražu. Kada je vidio da njegova braca ne idu nigdje i da ih na to niko ne prisljava i on je prestao da ide na liniju.
Neki iz Borine jedinicu, uglavnom oni koji su radili kriminalne radnje, primjetili su da mogu izbjegavati vojnu obavezu, pa se onog dana kada se izvode borbeni zadaci nisu se odazivali u jedinicu. Nakon završene bitke i dalje su ostajali pripadnici te jedinice, a niko ih nije pitao zašto se nisu odazvali na taj zadatak. Takvo stanje bilo je primjeceno među borcima na linjama, pa se negativno odražavalo na moral vojske, zbog cega se cesto oko toga podizao glas pobune u pretpostavljnoj komandi.

Etničko čišćenje ili spašavanje života

Od momenta napuštanja skupštine BiH, od strane velikog broja srpskih poslanika i stvaranja Srpske skupštine SRBiH, pocela je još žešca anti-srpska kampanja od koalicije na vlasti. Stranke SDA i HDZ stvorili su novu koaliciju sa multietnickom strankom SDP i iz njihovih redova izabrali Srbina, vogošcanina Miru Lazovica, na funkciju predsjednika skupštine BiH.
Od tog momenta, vec poprilicno poljuljano povjerenje među narodima počelo je strmoglavo da pada. Vecina u srpskom narodu nije podržala takvu vlast, što je dovelo do potpunog nepovjerenja prema novoj koaliciji.

Vlast u BiH iskoristila je monopol nad medijima i pokušala da diskriminiše SDS, dajuci joj negativne epitete. Svi Srbi koju su podržavali stavove SDS-a, okarakterisani su kao cetnici. Na teritoriji tadašnje, još uvijek zvanicno priznate države SFR Jugoslavije, za koju smo se svi zaklinjali, počelo je globalizovanje srpskog naroda u negativnom smislu, tako što je poređeno sa cetnicima iz "II Svjetskog Rata". U svemu tome najviše je zabrinjavalo što je muslimanski narod davao ogromnu podršku svojim idejnim vođama i tako se otvoreno zaprijetilo srpskom narodu!
Kroz kinematografiju ratnih filmova, stvorila se negativna slika prema cetnicima, karakterišuci ih kao prljave, bradate i krvolocne spodobe, sa noževima zadjevenim za opasace, sa kojim ubijaju svoje žrtve. To je puno uticalo na srpski živalj u BiH, zbog cega je bio poprilicno podijeljen u politickim pogledima i stavovima.
Međutim, politika SDA i vladajuca koalicija u BiH, masovno su podržane od muslimanskog naroda, što je dovelo do ubrzanog ujedinjenja stavova i velikog procenta odaziva srpskog naroda na poziv za mobilizaciju od "neposredne ratne opasnosti".
Stalni strah od moguceg upada muslimanskih snaga na teritorije pod srpskom kontrolom, motivisao je i jedan dio ženske populacije da se prikljuce "srpskom pokretu otpora". Zbog velikog broja prijavljenih djevojaka i žena, formirana je "Ženska ceta". U sastav te jedinice ušlo je više od cetrdeset žena, mješovite vjerske i nacionalne pripadnosti. Dobri odnosi Srba i Hrvata u centralnoj Bosni doprinijeli su da se u sastavu jedinice našao i jedan broj  Hrvatica.
Pocetkom jula mjeseca '92 godine "Ženska ceta" pocela je sa pješadijskom obukom. Nakon mjesec dana obuke, raspoređene su po četama u svim bataljonima Crnovrške brigade. Zbog nedostatka medicinskog osoblja mnoge su bile borci, u svojstvu saniteta, na prvim borbenim linijama. U to vrijeme nije bilo poljskih, induktorskih telefona na liniji odbrane, pa su pojedine jedinice iskoristile njihovo prisustvo angažujuci ih na sredstvima za vezu. Pored dobrog rukovanja oružjem, žene su se pokazale veoma hrabre, prilazeci ranjenim borcima i ukazujuci prvu pomoc  u najtežim trenutcima borbenih dejstava. Bile su uzor i pravi junaci! Pokazaivale su vecu hrabrost i smirenost u borbi od vecine muškaraca.
U muški sastav srpske vojske na mobilizaciju su pozivani iskljucivo građani srpske nacionalnosti. Na mobilizaciju se prijavio i jedan broj muslimanskog stanovništva, a njihovi zahtjevi bili su odbijeni. Bez obzira što je i u drugim nacijama bilo onih koji su bili protiv samostalnosti BiH, a za ocuvanje zajednicke države Jugoslavije, srpska vlast nije ukazala povjerenje i dozvolila da se aktiviraju u odbrani srpskih teritorija. U satav srpske vojske ulazili su samo oni koji su se krstili u crkvi i prešli na pravoslavlje. Tako je jedan stari vogošcanin, Medo bio odbijen, a Suad koji je u međuvremenu postao Milorad, dobio prilku da stane na liniju odbrane Vogošce.
Sve je to uticalo da pojedinci pod oružjem okarakterišu svoje sugrađane kao unutrašnje neprijatelje. U prilog im je išao povecan broj izbjeglica koji su pristizali u Vogošcu bježeci sa teritorija pod muslimanskom kontrolom.
Haoticno stanje najviše su koristili ljudi skloni kršenju zakona i niskog morala. Iskoristili su takvu situaciju i samoinicijativno prisiljavali muslimansko stanovništvo da napuštaju svoje stanove. U svemu tome prednjacio je Pana, od ranije poznat kao sileđija, za šta je odležao i višegodišnju zatvorsku kaznu. Pana je bio angažovan u rezervnom sastavu civilne milicije. Iskoristio je uniformu i bez icijeg odobrenja u nocnim satima krenuo u obilazak muslimanskog stanovništva. Kada bi ih ubjedio da idu iz Vogošce, šta mu u to vrijeme nije bilo teško, prevozio bi ih do TAS-ove kapije i uputio prema Ugorskom. Bilo je to selo na periferiji Vogošce pod muslimanskom kontrolom. Niko sa sigurnošcu nije znao da li je Pana naplacivao njihovo prebacivanje na muslimansku teritoriju, ali ono što se znalo da je njihove kljuceve od stanova uzimao i stanove prodavao nezbrinutim izbjeglicama za tricavih 350 Njemackih maraka. Zbog zloupotrebe milicijske uniforme po naselju su se širile glasine da civilna milicija protjeruje muslimansko stanovništvo iz Vogošce. Panu niko nije sprecavao u njegovom pohodu pa se iz tog razloga nije znalo dali je to stav ljudi na vlasti ili Pana na svoju volju protjeruje stanovništvo Vogošce.
Međutim, niko nije sa sigurnošcu znao gdje su te kompletne porodice odlazile. Strah od takvih pojava stanovnici Vogošce pokušali su da sprijece tako što su se mnogi ponudili da pomognu muslimanskom stanovništvu, kako bi bezbjedno napustili srpsku teritoriju. Među-rodbinski odnosi, kumstva i dugogodišnja prijateljstva, kod velikog broja građana Vogošce davala su obavezu da pruže zaštitu i pomažu u teškim trenutcima. Zbog misterioznih nestanaka ljudi, postojala je bojazan i briga za muslimanskim stanovništvom, pa su mnogi građani samoinicijativno nudili svoju pomoc da se bezbjedno napusti teritorija pod srpskom kontrolom i ode u željenom pravcu. Veliki broj muslimaskog naroda to je iskoristilo i u svim mogucim pravcima napuštali su Vogošcu. Neki su odlazili preko Ugorskog u Sarajevo, neki su sa vozilima prebacivani na Hrvatsku teritoriju u Kiseljak, a nekim su se pravili lažni dokumenti i prebacivani su u Srbiju i dalje u druge države Evrope. Mnogi su po izlasku iz srpske teritorije ostavljali kljuceve od kuca i stanova na cuvanje svojim pomagacima.

Smatrao sam to moralnom obavezom svakog građanina, pa sam i ja gledao kako da pomognem mojim prijateljima. Jednog dana sasvim slucajno šetajuci najprometnijom ulicom Vogošce vidim svoga starog prijatelja Sancu. Iako sam svaki slobodan dan koristio da prošetam tom ulicom, Sancu od pocetka sukoba do tog trenutka nisam viđao, pa sam bio ubjeđen da je on vec odavno napustio Vogošcu.
 Sjedio je Sanco sam na stepenicama od ulaza zgrade u kojoj je živio. Cim sam ga vidio priđoh i pozudravih se sa njim. Na njegovm licu osjecao se i strah i tuga, zbog svega ovog što nam se dešava.
Sanco je još kao mlad momak bio aktivno ukljucen u sve omladinske akcije. Zbog njegovog zalaganja i vrijednog rada, dobio je povjerenje od "Omladinske organizacije Vogošca", da zajednickim snagama sa Šocom, renovira i ponovo oživi prostorije vogošcanskog "disko-kluba" i bazen. Njih dovjica su u vemo kratkom vremenskom roku uspijeli da poprave i otvore "disko-kluba", jedini prostor koji je omladina tada imala za druženje.
"Disko-klub" je nakon doceka "Nove godine" 1979/80. u požaru bio uništeni, a zbog nedostatka novca duži period bio je zatvoren. Njih dvojica su marljivim radom uz pomoc još nekoliko omladinaca uspjeli da obnove prostorije i povrate omladini mjesto na kojem ce se sakupljati i družiti. Te iste godine, uspili su nakon dužeg niza godina osposobiti i otvoriti, već otpisani, vogošcanski bazen.

Iako je Sanco bio stariji od mene par godina, to nas nije sprijecilo da otpocne naše druženje, On, Feđa i ja u isto vrijeme zaljubili smo se u tri drugarice, pa nas je ljubavna veza sa tim djevojkama spojila i zbližila. Naše intezivno druženje došlo je do te mjere da smo skoro svaki dan bili zajedno, pa smo poceli organizovati i zajednicka ljetovanja na moru.
Međutim nakon više od tri godine našeg druženja i zabavljanja sa djevojkama, Feđina ljubav krunisana je brakom u aprilu, a moja u maju mjesecu '85 godine, dok je u tom istom periodu Sancina veza bila u raspadu. Sanco je to sa velikim bolom prebrodio, ali od tog momenta naše druženje je prestalo! Smatrao sam da je on tako želio, da bi lakše prebolio svoju veliku ljubav, pa se nisam naturao da mu povecavam njegovu ionako veliku muku!
Ovoga puta ratna situacija je iziskivala da priđem Sanci i ponudim pomoc, koliko je bilo u mojoj moci. Sanco je sjedio na stepeniku ispred ulaza njegove zgrade i zamišljeno gledao negdje u daljinu. Stisnute obrve i ozbiljno lice pokazivalo je njegovu veliku zabrinutost.
Cim mu priđoh, pozdravismo se i odmah ga upitah dali mu nešto treba?
On naprci nos i odricno klimnu glavom, pa rece: "Ne treba ništa jarane".
U momentu pomislih da ne želi moju pomoc, a onda se Sanco sjeti da nema cigara, pa rece: "Daj majketi jednu cigaru".
Sanco nije volio da se grebe. Grebatore smo nazivali ljude koji vole da uzimaju od drugih neke stvari da bi sacuvali svoj novac, pa se u njegovoj molbi osjetila neprijatnost što je morao da traži cigaru. Po njemu sam osjetio da je zbog nedostatka cigara zapao u psihološku krizu! Bila su to teška vremena za sve pušace i veliki problem za nabavku cigara, pa i ja cesto nisam imao dovoljno za sebe.
Kroz glavu mi prođe, koliko je tek njemu teško da dođe do njih. Izvadim kutiju cigara iz džepa i ponudim ga da zapali. On izvuce jednu i odmah je stavi u usta. Izvadim upaljac i pružim ga Sanci da zapali. Dok je zapaljivao, ja iz kutije istresoh nekoliko cigareta i pružih mu da uzme kako bi imao i za kasnije. Kad viđe pružene cigare on prestade da bude smrknut, usne se razvukoše i na licu mu se pojavi osmijeh.
Iako sam se Sanci ponudio za pomoc, on je to odbio, rekavši mi da ne treba ništa, ali na moj prvi utisak nije tako izgledalo. Dok smo razgovarali u meni se stvorio osjecaj da je Sanci neko vec dolazio na vrata, što ga je vidno i uznemirilo. Pomislih da je sa nekim dogovorio pomoc za napuštanje Vogošce, pa to nije želio da mi kaže. Kako ne bi iskomplikovao njegovu vec dovoljno tešku sitaciju, nisam želio da mu se naturam. Ostao sam pored njega dok nismo do kraja ispušili zapaljenu cigaru, a onda sam morao da krenem. Pozdravim se sa Sancom i pođem dalje za svojim obavezama. Od tog momenta Sancu više nisam viđao u Vogošci. Bilo je to naše zadnje druženje!