Sukob sa ubicom

Od dana kada je ubijen moj otac pažljivo sam sakupljao informacije o toj tragediji. Upad Gojka Šojica u naš stan i izgovorene rijeci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu?", nagnale su me na sumnju da je moj tata planski ubijen. Saznanje da je civilna milicija u svom izvještaju navela da su Krše pucale u stan i ubili moga oca, posebno me je ljutilo. Da li se sa tim izvještajem tražilo opravdanje zbog kojeg se na dan sahrane moga oca otišlo na pregovore u to selo, da stanovnici predaju oružje, nisam bio siguran, ali me je to prisiljavalo da oko tog slucaja povedem neku svoju istragu.
U tom periodu mnoge komšije su dolazile na saucešce, a ja sam sa njima u razgovoru izvlacio informacije koje su za mene bile važne da sklopim mozaik i rekonstruišem niz događaja te kobne noci. Tako dođoh do saznanja da je Omer Đonlic, inace komšija vrata do vrata sa mojim roditeljima, bio takođe na prozoru, kada se pucalo na moga oca. Omer je u tom trenutku pomislio da se puca u njega, ali ga je vriska u stanu mojih roditelja razuvjerila da je to bio napad na njega.
Još jedan komšija mi je rekao da je u trenutku pucanja bio na prozoru svoga stana. Bio je to naš dugogodišnji kucni prijatelj Miloš Nikolic-Nina. Nina je stanovao u stanu tacno ispod mojih roditelja. Njegov mlađi sin Aco sa svojom porodicom napustio je Vogošcu prije izbijanja sukoba, a stariji sin Goran pobjegao je iz Vogošce sa svojim prijateljom Trikicem, pred sami pocetak izbijanja građanskog rata. Među građanima srpske nacionalnosti se pocetkom rata o tome puno pricalo, pa je Goranov i Trikicev odlazak okarakterisan kao izdaja srpskog naroda. Nina je sve to znao, jer je i sam bio prozivan zbog sinovog odlaska u Sarajevo, pa je u trenutku pucnjave i on pomislio da je to bio napad na njega.
Ta dva slucaja navela su me na sumnju da moj otac nije ubijen nesretnim slucajem, nego dobro smišljenom akcijom. U međuvremenu sam se susreo sa Vidom Kubura. Vida mi je prilikom izjavljivanja saucešca zbog oceve smrti ispricala pricu koja je moju sumnju da se radi o smišljenom ubistvo, pokazala opravdanom.

Vida mi je ispricala dešavanje te noci, koje do tada nisam znao, a koja su ukazivalo da je Ivanovic Marinko organizovao oružani napad na stan moga oca. Po Vidinoj prici, te noci Marinko je izašao iz svog stana, krenuo u šumu preko puta naše zgrade, u kojoj se nalazila srpska vojska. U momentu dok je Marinko trcao ulicom, od zgrade do šume, dok je prelazio preko mosta, njegov šesnaestogodišnji sin Miroslav-Miki pucao je iz puške sa balkona njihovog stana. Miki je pucao u zrak, dok je Marinko pretrcavao most i ulazio u šumu.
Ta Vidina prica bilo je ono što mi je nedostajalo da sastavim mozaik i rekonstruišem tok dešavanja.
Vida nastavlja dalje da prica ono što je te noci vidjela i cula, pa kaže, "Nakon što se smirila pucanjava nazvao me je Miki Ivanovic na telefon i tvrdio da si ti pogin'o u ocevom stanu. Demantovala sam ga, jer sam tebe i tvog kuma vidjela u vrijeme dok se pucalo, kako vi u unifomi i puškama u rukama pretrcavate ulicu kod Vasine mesare. Miki mi je na to rekao, ne znam, onda je neko drugi, ali znam sigurno da je neko pogin'o u njegovom stanu", završi Vida svoju pricu.
Vidu sam pažljivo saslušao i nisam htjeo ništa da joj kažem povodom tog događaja, kako joj ne bi ukazao na sumnju da je to karika koja mi je nedostajala da shvatim kako je ubijen moj otac. Ono šta sam ja do tada znao, te kobne noci u šumi je bila srpska vojska pod komandom Desimira Lukica, a u tom trenutku komandant Bataljona, kapetan Milorad Zoric vršio je smotru te jedinice.
Na osnovu Vidine price saznadoh da je Miki bio taj koji je pucao, kako bi pomogao Marinku da te noci improvizuje napad na njega, uz panicno ulijetanje u šumu. Kada je ušao u šumu, povikao je svojim saborcima, "Pucali su na mene iz onog stana, dok sam bio na mostu!".
Da ne bi bilo greške i da ne bi ubili pogrešne ljude, objasnio je tacno na koje prozore misli, ukazujuci na stan od mog oca. U tom momentu njegovi saborci su nepogrješivo iz pet-šest pušaka otvorili paljbu u pravcu mog tate koji je u tom trenutku, iz znatiželje, gledao kroz zatvoren prozor, šta se to dešava i zašto se puca na polju. Svi ispaljeni metci završili su u prozorima ocevog stana, od kojih je jedan bio smrtonosan!
Marinko je u potpunosti uspio da prevari svoje saborce, pa je nakon toga Gojko Šojic samouvjereno došao u stan i poceo da galami na prisutne, govoreci, "Ko je puco u vojnika na mostu"! Kada je vidio nepomicno ocevo tijelo i mene kako sam se ustrijemio na njega, pobjegao je iz stana i tako umakao ispred moje puške.
Karika koje mi je nedostajala da sa sigurnošcu znam da je Marinko ubio moga oca, zbog cega bih ga bez dvoumljenja ubio, bila je da mi ocevidci tog događaja potvrde ono što sam uspio do tada da saznam. Međutim, među ocevidcima je postojao strah jer je Marinko bio bliska rodbina sa Božurom, a Božur je bio desna ruka Bori Radicu.  Tako su strah i griža savjesti uticale na svjedoke da ne kažu šta se dešavalo te noci u šumi, zbog cega su mi se mnogi od njih cijeli rat sklanjali sa puta.
Jedini koji se javio da ce jednog dana da kaže istinu, bio je Zoran Živkovic. Zoran je preko mog komšije, tadašnjeg nacelnika tek formirane srpske Državne Bezbjednosti, Džakule Radomira, poslao poruku da ce mi na kraju rata svjedociti na sudu za ubistvo moga oca, ali da se sad boji o tome govoriti i zamolio me da ga ništa ne pitam po tom pitanju. Ja sam njegovu molbu prihvatio i nisam želio da ga do kraja rata bilo šta pitam oko toga.
Zoran je bio ljut zbog toga šta se desilo u šumi te noci, ali se i bojao za svoj život, pa je iz tog razloga napustio tu jedinicu i samoinicijativno prešao u Blagovacki bataljon. Na veliku žalost, Zoran je poginuo pred sami kraj rata u zadnjoj muslimanskoj ofanzivi, u borbama na vanjskom prstenu oko Srpskog Sarajeva, na brdu Lipa.
Zoran Živkovic nije jedini koji je iz tog razloga napustio tu jedinicu. Sa njim je nakon tog slucaja otišlo nekoliko boraca iz te jedinice, kao i moj dugogodišnji komšija iz ulice Spasoja Blagovcanina, Zoran Markovic, koji mi je nakon rata potvrdio tacnosti mojih saznanja o pogibiji oca, rekavši da nije smio da mi kaže istinu, jer je bio siguran da bih ja nakon toga ubio Marinka!
Marinko je bio ubijeđen da je ubistvom moga oca stavio tacku na taj slucaj, da sam svijestan da je to zbog mene i da ce me sa tim za sva vremena ucutkati u daljem suprostavljanju i zaštiti nesrpskog stanovništva u Vogošci. Iz tog razloga cesto je u pijanom stanju izlijetao ispred naše zgrade, pucajuci iz puške, sa prijetnjom da ce pobiti sve "ustaše".
Ni slutio nisam da sam ja za njega bio taj "ustaša"!

Sve se to dešavalo u vrijeme kada sam ja bio odsutan iz zgrade. Želja mi je bila da se sretnemo i molio sam se Bogu da se to ostvari. A onda jedne julske veceri '92, Bog je uslišio moju želju!
Sjedili sam na klupama u parku ispred zgrade. U mom društvu su bili baš oni koji su mi se žalili da ih je Marinko cesto tjerao, kada bi ih vidio da sjede u tom parku.
Sabljak Saša, njegova supruga Gordana, Damir Petrovic-Dado, njegova supruga Olja i ja sjedili smo na klupi u parkicu ispred zgrade. Bližio se mrak i ja sam cekao da moj kum naiđe kraj mene da krenemo na zborno mjesto u hotel Biokovo, odakle cemo otici na unaprijed određeno mjesto na nocnu stražu.
U tom išcekivanju iznenada iz ulaza zgrade izleti Marinko u vidno pijanom stanju. Mahao je sa automatskom puškom i prijetio da ce nas sve pobiti što sjedimo u parku za vrijeme policijskog casa. Kod sebe u tom trenutku nisam imao oružje, pa sam polako poceo da se približavam prema Marinku, ubjeđujuci ga da nema potrebe za upotrebu oružja.
Prišao sam skroz blizu njega, zapricavao ga i cekao trenutak njegove nepažnje, kako bih u pravom casu uhvati za njegovu pušku. Kroz glavu su mi prolazile misli kako je ovo idealna prilika da ga ubijem i to iskoristim da je bilo u samoodbrani. Bio sam siguran da sam dovoljno jaci od njega, ako na vrijeme uhvatim njegovu pušku i da ga mogu sa lakocom ubiti dok se otimamo za nju.
U jednom trenutku Marinko je okrenuo glavu prema ostalima u parku i u tom momentu cijev njegove puške sa mojih grudi pomjerila se u stranu. Iskoristio sam taj trenutak, zgrabio jednom rukom za dršku a drugom rukom za drveni dio ne sredini puške.
Njegove ruke u tom trenutku bila su ispod mojih. Bio sam puno jaci i sa lakocom sam vrtio pušku u smijerovima u koje sam želio. Iskoristio sam moju premoc u snazi, trzuno sam vrh cijevi prema njegovj glavi i udario ga nišanom po gornjoj usni. Na usni ispod nosa pojavi se mala rasjekotina i krv lagano pocuri iz nje. Pušku sam cvrsto držao naslonjenu na njegovoj usni i nisam mu dozvolio da je pomjeri na bilo koju stranu. Gledao sam ga pravo u oci i u njima vidio njegov strah od smrti. Marinko se u sekundi otrijeznio!
Svi prisutni su po strani stajali u iscekivanju šta ce se desiti. To mi je dalo vremena da svoj plan pokušam da ostvarim. Nisam bio siguran dali je puška bila otkocena, ali sam planirao da svoju ruku pomjerim prema okidacu puške i pokušam da ga pritisnem. Morao sam to oprezno da izvedem, kako Marinku ne bih dao priliku da otme pušku iz mojih ruku i tako preokrene situaciju u svoju korist. Osjetio sam da to nece biti veliki problem jer sam bio puno nadmocniji i mogao sam sa lakocom da to uradim.
Taman kada sam pošao da prebacim ruku na okidac, još dvije ruke se pojaviše na pušci. Pogledah u stranu i viđoh kuma kako se gura da stane između nas. Kum je cvrsto zgrabio pušku, poceo da je trza i vice na nas, "Pustite pušku!"
Pošto kuma nisam upoznao sa mojim plano za Marinkovu likvidaciju, bilo je kasno da bilo šta ucinim po tom pitanju. Pustlli smo obojica pušku, a kum je uze i sa njom se skloni u stranu. Prilika koja mi se ukazala, zauvjek je otišla u nepovrat.
Pošto sam od komšija cuo da je Marinko zadužio pušku preko civilne milicije, odlucih da Marinka i pušku predam u stanicu milicije. Rekoh Marinku da pođe ispred nas u stanicu milicije, on poslušno krenu. a kum i ja krenusmo za njim.
Stigli smo u stanicu, gdje nas doceka nekoliko poznatih milicionera iz stare postave u stanici. Predadosmo im pušku i ukratko objasnih zašto smo priveli Marinka. Uzeše pušku i rekoše da ce oni dalje sve to završiti.
Nisu uzeli nikakvu izjavu od kuma i men i to mi pokaza da su oni  na njegovoj, a ne na mojoj i na strani pravde! To me je dodatno iziritiralo! Krenuli smo prema izlaznim vratima i prije nego što sam izašao okrenuh se još jednom i svim prisutnim rekoh, "Ako vi to ne riješite, sledeci puta kad ponovo izađe sa puškom ispred mene, budite sigurni, ja cu ga ubiti!"
Niko ništa nije rekao na tu moju prijetnju i mi izađosmo iz stanice. Nakon nekoliko dan ponovo sam se sreo sa Marinkom, ovoga puta ispred hotela Bikovo. On se vracao sa rucka, izlazio je iz hotelskog restorana, a kum i ja smo pošli na rucak. Pri susretu sa njim nas dvojica se nasmijali, a Marinka to naljuti, pa mi se direktno obrati i rece, "Još ti i ja nismo završili!"
Kroz glavu mi prođe ubistvo moga oca i ja shvatih da mi Marinko prijeti životm. Pođoh bijesan prema njemu i poceh da vicem, "Šta si to rek'o?"
On se brecnu i viđe da je vrag odnio šalu, raširi ruke podiže ih u vis i poce brzinom da ponavlja, "Ništa, ništa", odmicuci se od moje glave sa kojom sam mu se unio u lice.
Od tog trenutka, pa do kraja rata, Marinka više nikada nisam sreo na svom putu. Vješto me je izbjegavao na svim mjestima. Međutim, nisam htjeo da prepustim ništa slucaju, pa sam odlucio da ja likvidiram njega, prije nego što on to ucini meni. Planirao sam da ga ubijem na slican nacin kao što je on moga oca!
Pred prvi sumrak izlazio sam kod Srednjoškolskog centra "Đuro Pucar-Stari". Bilo je to idealno mjesto odakle sam moga da posmatram prozore i balkon njegovog stana. Namjestio bih se ispod betonskog zida, koji se nalazio ispred samog ulaza škole. Bio je visok oko jednog metra i lako sam se moga zakloniti da ne budem primjecen dok cekam. Strpljivo  sam iscekivao da se Marinko pojavi na nišan moje puške. U nekoliko navrata na nišan mi je dolazila njegova supruga, sin i kcerka, ali nešto je prevagnulo pa nisam ima srca da pucam u nedužne ljude.
Nakon što je Pena, tadašnji komandant Krivoglavačkog bataljona, pocetkom '93 godine preselio svoju komandu u tu školu, morao sam da odustanem o svog plana! Bilo je nemoguce doci na to mjesto sa puškom, a da ne budem primjecen od ljudi iz obezbjeđenja komande.
Ubrzo je uslijedilo i moje postavljenje za komandanta Vogošcanskog bataljona i ja sam nakon toga potpuno odustao od namjere da ubijem Marinka. Želio sam da na kraju rata organizujem sudženje sa svjedocima i pokušam da dokažem taj zlocin! Po završetku rata raselili smo se po cijelom svijetu i ja sam izgubio nadu da ce se to ikada ostvariti!

Pljačka TAS-a

Pocetkom jula '92 godineu u Vogošci se procula vijest da su iz Njemacke, tacnije iz fabrike automobila Volkswagen stigle pare za TAS-ove neisplacene radnicke plate za mjesec april. Pošto je TAS-ov generalni direktor Lajsner, a i uži rukovodeci kadar, jedan dio napustio teritoriju BiH, a drugi ostao na teritoriji pod muslimanskom kontrolom, predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica pokušao je da nađe rješenje za novog direktora, kako bi se mogle preuzeti ogromnom kolicinom TAS-ovog novca.
Za vršioca dužnosti direktora TAS-a, Koprivica je planirao da postavi dotadašnjeg direktora racunovodstva Zorana Šoju, magistra ekonomije i jednog od najškolovanijih kadrova te fabrike.
Šoja je u tome prepoznao prevaru i planirani kriminal, pa je bez razmišljanja odbio primamljivu ponudu od presjednika opštine, obrazlažuci svoju odluku da u ratnim uslovima ne želi biti direktor i da  ce sa puškom u ruci braniti svoj narod. Njegovo odbijanje funkcije direktora, oduševilo je građane Vogošce.
Šoja je sa porodicom stanovao u TAS-ovoj zgradi u ulici PVFO broj cetri, Taj stan dobio je kao strucni kadar i rukovodilac TAS-a. U toj zgradi živio sam sa mojim roditeljima i tako sam imao priliku da upozanm i mog komšiju Šoju. Bio je veoma pošten i dobra covjek. Odrastao je u Rajlovcu, pa je od samog izbijanaj građanskog rata, kao borac u rovu, rame uz rame sa svojim rajlovcanima stao u odbranu te teritorije.
Međutim presjednik opštien Rajko Koprivica morao je da nađe drugog covjeka koji ce svojim potpisom obezbjediti preuzimanje ogromne kolicine novca sa TAS-ovog racuna. Rajkova ponuda  za tu funkciju otišla je na Stokucinu adresu. Za Stokucu je ponuda vršioca dužnosti direktora TAS-a izgledala nevjerovatna i on nije mogao da joj odoli. Prihvatio je funkciju i Rajko Koprivica je zahvaljujuci njemu i njegovom  potpisu, konacno uspio da podigne  velike količine novca sa TAS-ovog racuna.
U Vogošci se među građanima procula vijest da je stigao novac za plate. Ta vijest strašno me je obradovao, jer sam u mjesecu aprilu imao puno radnih sati, koje sam trebao da naplatim. Zbog politickih nesuglasica, od pocetka marta, kada su pocele ulicne barikade, pa do sedamnaestog aprila, kada je muslimanska strana izvela napad na UNIS-ovu fabriku PRETIS, veoma cesto se dešavalo da radnicki autobusi nisu mogli dovluci radnike na posao, pa je šef smjene inistirao da produžim sa radom, kako bi ugasio postrojenje predobrade za lakiranje automobila, na kojem sam radio kao mašinista.
Kada završim posao na putu od fabrike do kuce na cesti nije bilo žive duše, a ja moram proci između kuca, srpskih sa jedne i muslimanskih sa druge strane puta. Svaki puta dok sam išao, pravio sam se da sam opušten, a bio sam toliko napet u iscekivanju da ce necija nervozna ruka povuci okidac na puški i da ce se nakon toga stvoriti panicna paljba sa obje strane, u mom pravcu.
Bio je to za mene veoma težak psilohološki period. Odvojene od porodice, a rat samo što nije buknuo. Kroz glavu mi se vrtilo da ovo ludilo necu moci preživjeti i da više nikada necu vidjeti svoju ženu i dijete.
Sve to me je izluđivalo pa sam šefu Smaji pokušao da objasnim kakvo je to psihološko opterecenje za mene i da to više ne želim da radim. Pošto sam bio jedini mašinista iz Vogošce i na osnovu toga uvijek moga doci na posao, Smajo me zamoli kad god bude trebalo da ostanem da radim, a on ce se licno postarati da svaki moj ostanak na radnom mjestu zbog barikada, nagradi prekovremenom dnevnicom. Nije mi to bilo drago, ali znao sam da neko mora to da odradi, a ja sam bio najpogodniji za taj zadatak.
Novac za radnicke plate koji je stigao na TAS-ov racun pocetkom rata, iznenadio je mnoge u Vogošci. Sa nevjericom se pricalo o toj novcanoj posiljci. U iscekivanju kada ce vršilac dužnosti direktora TAS-a poceti sa podjelom plata, stigla je vijest da je predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica stopirao podjelu novca na radnike te tvornice. Koprivica je promjenio njegovu namjenu i donio je odluku da novac podjeli vojsci, kao naknadu za vojno angažovanje u odbrani srpske teritorije Vogošca.
Sa nevjericom sam primio vijest da neko može tuđi novac da zadrži i donosi odluke o njegovoj podjeli. Bio sam ubijeđen da ce se radnici TAS-a podici na pobunu i sprijeciti takvu odluku predsjednika opštine. Međutim, pobuna je izostala i Koprivica je podjelio novac kao plate srpskim vojnicima. Tom kolicinski malom podjelom novcanih sredstava, predsjednik opštine zadovoljio je borce, a velika kolicina novca ostala je u opštinskoj kasi, koju je Koprivica iz mjera bezbjednosti ubacio u svoju kancelariju.
Nakon što je u aprilu okoncana borba za PRETIS, opljackana je kasa TAS-ove blagajne, u kojoj je po prici blagajnika Sekule, uvijek bilo oko tridest hiljada maraka gotovine, namjenjene za razna službena putovanja, a onda je uslijedila pljacka vozila sa fabrickog parkinga, pljački TAS-ove imovine prikljucio se i predsjednik opštine Vogošca, Rajko Koprivica.
Mome razocaranju u ovo šta se dešava nije bilo kraja, umjesto da dobijem teško zarađenu platu od skoro dvije hiljade maraka, dobio sam tromjesecnu vojnicku platu za period od aprila do juna, isplacenu u dinarima, u vrijednosti od šezdeset Njemackih maraka.
Nakon što sam ostao bez velike novcane nagrade za moju inovaciju u TAS-ovoj lakirnici, koja je više od dvije godine bila u upotrebi praveci uštedu od preko sto hiljada Njemackih maraka  na godišnjem nivou, sada sam zahvaljujuci predsjedniku opštine, uskraceni i za zarađenu platu.
Komisija za inovacije. sa predsjednikom komisije Mirkom na celu, odgađala je više od dvije godine odluku da usvoji moj izum. Rat je poce i tako me uskratiše za visoku novcanu nagradu, sad sam ostao i bez svoje zarađene plate.
Od svega ovoga hvatao me je bijes i nisam znao šta da radim!
Tu vece, kao i obicno sjedio sam sa rajom kod kuma u njegovom stanu. Uobicajeno smo gledali dnevnik TVBiH, koji je dramaticno lagao svoj narod o uspjesima moslimanske vojske na ratištu, da smo smijehom dolazili do zakljucka, da je srpska vojska nakon tolike izgubljene tehnike, morala vec odavno kapitulirati.
Ni dnevnik TVSRNA nije ostaja dužan u laganju. Njen voditelj Risto Đogo u toku informisanja izvodio je humor, da nas je sa tim skecevima nasmijavao do suza. Nakon dva dnevnika napravili smo našu analiza, ko nas je tu vece više nasmijao, iznioseci laži sa ratišta, a potom sam krenuo kuci.
Policijski cas vec je stupio na snagu. Krenuo sam bezbrižno kuci niz ulicu Moša Pijade, racunajuci da ta zabrana ne važi za srpske vojnike. Stigao sam do mosta ispred stanice milicije i opštinske zgrade, a tamo iz mraka ispred mene pojavi se Jovo milicioner. Ja se prepadoh njegovom iznenadnom pojavom i pođoh da ga zaobiđem. On me zaustavi i zatraži da mu pokažem licnu kartu
Jovo je bio poznat u Vogošci kao cuvar u sarajevskom Centralnom zatvoru, gdje su za vrijeme njegovog radnog vijeka,  kroz taj zatvor prošli Alija Izedbegovic, Radovan Karadžic i Momcilo Krajišnik, ležeci svoju zasluženu zatvorsku kaznu.
Jovo je otišao u svoju zasluženu penziju, a ova trojica su iskoristila loše politicko stanje u Jugoslaviji i došli na vlast.
Na Jovin zahtjev sam se zaustavio, izvadim licnu kartu i pružim mu je, smatrajuci kad procita moje ime da ce mi je vratiti i ja mogu mirno nastaviti put svojo kucu. Međutim Jovo je umjesto da me pusti, rece da je na snazi policijski cas i da sa njim krenem u stanicu milicije.
Kroz glavu mi u jednom djelicu sekunde prođe sve što se dešavalo tih dana, pljacka prodavnica dok vojska ratuje po brdima, otimacina radnickih plata, pa sad i ovo. Uviđoh da moj kulturan nacin ophođenja prema Jovi nece donijeti ništa dobro za mene. Shvatih da se civilna milicija sklanja ispred kriminalaca, kako ih ne bi uhvatila na djelu, a da na poštenom narodu trenira strogocu, odlucih da se suprostavim Jovinom zahtjevu.
Jovo je bio za glavu viši od mene, malo deblje građe, pa sam kraj njega izgledao kao mali djecak. To me nije sprijecilo da mu se suprostavim. Došao mi je kao kec na jedanaest, da iskalim sav svoj bijes koji se nakupio tih dana u meni. Nasrnem na njega, on se malo brecnu, iskoristim to i istrgnem mu moju licnu kartu iz ruku. Zagalamim na njega, "mene ceš da vodiš u stanicu, a ispred kriminalaca se sklanjate, majku vam vašu".
Baš onako kako sam i ocekivao, Jovo ustuknu pred mojim nasilnickim ponašanjem, ja se okrenuh i onako bijesan krenuh svojoj kuci. Koracajuci niz mracnu ulicu, kraickom oka pogledah nazad, Jovo je i dalje zbunjeno stajao kao ukopan na istom onom mjestu. Nastavio sam da idem, a dugo vremena osjecao sam Jovin pogled prema mojim leđima.