Pocetak rata za vecinu stanovnika BiH bilo je veliko iznenađenje. Nije se znalo šta i kako će se sve dešavati, pa je iscekivanje mirnog rješenja stanovnike Sarajeva zatekla naredba o zabrani izlaska iz države svih vojno i radno sposobnih građana. Pocela je mobilizacija građana, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. U mnogim kvartovima u Sarajevu postavljeni su punktovi i rampe na kojim su se kontrolisali svi oni koji su se kretali po ulicama. Uz obavezno pokazivanje licne karte, srpsko stanovništvo doživljavalo je provokacije i vecu kontrolu, u odnosu na druge građane. Neki su bili uhapseni bez ikakve osnove i zatvoreni u privatnim zatvorima lokalnih komandi. Osjecajuci strah od takvog odnosa, srpski narod poceo je tražiti spas i nacin kako da napuste grad. Izlazak iz grada pod muslimanskom kontrolom postao je nemoguc. Svi putevi prema srpskoj teritoriji bili su zatvoreni. Mali broj ljudi uspio je da nađe prolaze, izađe iz okruženja i prenese informacije o haoticnom stanju u gradu.
Jedan od onih koji su uspjeli da izađu iz grada bio je Tešendic Radivoje. Radivoje je živio u mješovitom braku, sa ženom muslimankom i desetogodišnjim sinom, u cetvorosobnom stanu, u naselju Alipašino. Uvidjevši da je njegov život kao Srbin u dijelu grada pod muslimanskom kontrolom u velikoj opasnosti, odlucio se na bijeg iz grada. Bio je asmaticar, bez pumpice i nužnih lijekova, što mu je otežavalo kretanje, ali ga to nije sprijecilo da napusti sve što je godinama stvarao. Uzeo je samo ceker iz svog stana, rekao svojoj porodici da je krenu na pijacu, prošao sve punktove po gradu i došao na Stupsku petlju.
Stup i Stupska petlja bila je teritorija pod hrvatskom kontrolom i snagama HVO-a. Na Stupu su se u to vrijeme sastajali svi poznati gradski kriminalci, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, praveci dogovore o međusobnim poslovima i saradnji. Sa te teritorije se bez kontrole moglo prebaciti na na srpsku stranu, Radivoje to iskoristi i tako stiže u Rajlovac, a potom u Vogošcu. U Vogošci su živili njegova dva sina i kcerka iz prvog braka. Njegov sin mu je našao smještaj, prvo u hotelu "Biokovo" a posle u jednom od praznih stanova. Radivoje se iako teško bolestan, kao veliki strucnjak za radio uređaje prijavio u srpsku vojsku i angažova kao vezista u prislušnom centru, a na osnovu poznavanja tih uređaja postao komandir prislušnog odjeljenja.
Po sarajevskom principu, zabrane izlaska građana iz nove bosnake države, srpska vlast je takođe donijela naredbu zabrane napuštanja teritoriji novoformirane Srpske Republike BiH, tako da je civilna vlaste Vogošce donijela istu takvu naredbu.
Zatvoreni su svi putni prilazi, a po brdima raspoređene neprekidne straže u cilju ocuvanja srpske teritorije. Na ratnu mobilizaciju su pozivani iskljucivo stanovnici srpske nacionalnosti, tako da muslimanskom i hrvatskom stanovništvu, nije bilo prisiljavano da okrecu puške i puca prema svom narodu, kao što je to radila druga strana, mobilišuci srpsko stanovništvo u svoje redove i natjerala ih da budu neprijateljski raspoloženi prema svom, srpskom narodu.
Medijiska kuca YUTEL, preko noci postala je TVBiH, a u njoj su ostali samo voditelji islamske vjeroispovjesti. Mufid Memija i Senad Hadžifezovic objavljivale su takve strahote i laži da je mržnja između naroda iz sata u sat postajala sve veca. Toj mržnji doprinjela je i tek formirana srpska TV kuca SRNA, na kojo je Risto Đogo, više kao da se radi o komediji, a ne informativna emisija, objavljivao stanje u i oko Sarajeva.
Takvo stanje je uticalo na stanovnike nesrpskog stanovništa da se u Vogošci osjecaju nesigurno. Nakon što je Omladinska ulica stavljena pod kontrolu srpske vojske, misteriozni nestanci građana, za koje se sumnjalo da su upleteni dobrovoljci iz Srbije, proširilo se i na tu ulicu. Sve je to prouzrokovalo veliki strah kod mnogih građana Vogošce.
Taj strah je osjetio i moj prijatelj Feđa. Rekao mi je da se boji odlaziti u bodibilding klub, kada ja nismo tu. Objašnjavao je da se svašta dešava po naselju i da ne želi tamo da ide sam, jer mu se može nešto desiti dok sam na straži i ne možemo ga u tom periodu zaštititi. Ponudih mu ako želi da bježi iz Vogošce da ću mu obezbjediti siguran izlazak. On to odbi uz obrazloženje da ovakvo stanje ne može dugo potrajati i on ce ostati sa svojom majkom dok se situacija ne smiri. Umjesto izlaska iz Vogošce, zamolio me je da mu dam nešto sprava iz mog kluba, kako bi dok smo mi na straži on moga trenirati u svom stanu. Složio sam se sa njegovom idejom, pa smo on i ja sa mojim autom odvezli neophodne sprave i tegove do njegovog stana.
U tom periodu u Vogošci se pojavio Ivica Rajic, veliki ustaški komandant. U pratnji svojih tjelohranitelja u crnim uniformama, kakve je u "Drugom svjetskom ratu" nosila ozloglašena NDH vojska, pod nazivom "Crnokošuljaši" i crnim kapama na kojim je bila oznaka slova "U", prodefilovao je vogošcanskim ulicama i došao u hotel "Park". Vijest o njegovom dolasku na pregovare sa Borom i srpskim vlastima odjeknuo je kao bomba među građanima Vogošce.
U tim pregovorima došlo je do sporazuma o prekidu neprijateljstava između srpske i hrvatske strane. Nakon njegovog odlaska, vogošcanski Hrvati slobodno i bez straha su se kretali ulicama. Mnogi od njih poceli su dobijati radnu obavezu na radnim mjestima kojim su nekad radili. Potpuno je nestalo neprijateljstvo između tih naroda, koje se proširilo na cijelom prostoru "Srednje Bosne". Bez kontrole i zaustavljanja profunkcionisali su telefonski i saobracajni putevi između te dvije strane. Saradnja je bilo na visokom nivou do te mjere, da su gradski autobusi iz Ilidže i Kiseljaka svakodnevno prevozili putnike na obje strane.
Takvo stanje i odnos nije bio prema muslimanskom življu u Vogošci. Prema tom stanovništvu pojedinci su se neprijateljski odnosili, pa je to prouzrokovalo veliki strah kod cjelokupnog stanovništva. Po naselju se pocelo pricati da su se uz dobrovoljce iz Srbije prikljucili i pojedini vogošcani u provociranju i zastrašivanju muslimanskog stanovništva. Ljudi su mistreiozno nestajali. Veliki problem za civilnu vlast bio je što se nije znalo dali su ljudi pobjegli ili su ubijeni, jer se njihova tijela nisu mogla pronaci.
Muslimansko stanovništvo pocelo je da traži mogucnost bježanja sa srpske teritorije. Idealno rješenje bilo je otvorena granica prema hrvatskoj teritoriji. Mnogi Srbi, u strahu da se suprostave zlocincima i zlocinima, koristeci otvoren put prema Kiseljaku, poceli su masovno prebacivati svoje komšije i prijatelje na hrvatsku teritoriju.
U tom periodi gledalo se kao da se spase ljudi od moguceg terora, tako da ko god je imao bilo kakvu mogucnost, izlazio je u susret i svoje komšije muslimane prebacivao na sigurniju teritoriju. Tako i meni dođe Arman sa istom molbom. Bio je to klinjo iz ulice, duplo mlađi od mene, nepunih šesnaest godina! Dijete razvedenih roditelja. Otac je živio u gradu, a majka Suada, sklona alkoholu, živila je u Vogošci. Zamoli me Arman da ga nekako prebacim iz Vogošce do Kiseljaka, jer želi da bježi na muslimansku teritoriju.
Armana sam poznavao od ranije kao malu raju iz ulice. Sa djecom iz kvarta, kad je imao novca da plati clanarinu, dolazio je na treninge u moj klub. Bio je drug sa djecom iz mog ulaza pa je cesto sa njima dolazi kod mene da dobiju koji strucni savjet o bodibildingu, tako da sam ga licno poznavao . Ovog puta nije mu trebao savjet, nego pomoc!
Ja ga upita, kod koga ce tamo da ide, a on rece: "Idem kod svog starog u Saraj'vo".
"Dobor", rekoh i predložih mu da ne ide na Kiseljak, nego da ga prebacim preko Omladinske ulice, direktno na muslimansku teritoriju.
On iznenađemo upita: "Pa kako cu tamo, tamo je linija"?
"Ništa ti ne brini za to, ja cu to srediti", kažem da sam ja na toj liniji svaki drugi dan i da cu kad budem na straži sa svojim drugovima dogovoriti da niko ne puca na njega, dok bude odlazio. To i nije bio veliko problem, jer mnogi borci sa linije bili su moji dobri drugovi, a i kad vide da neko bježi preko te famozne livade u pravcu "Saobracajnog fakulteta", nisu pucali, nego puste da taj neko ko bježi, umakne na "sigurnu teritoriju".
Arman sa oduševljenjem prihvati moju ideju, jer je za njega to bio puno lakši put, sa mnogo manje neizvjesnosti da stigne do svog oca.
Sa nevjericom, sav uzbuđen me upita: "Možešli mi to obezbjediti?"
"Mogu naravno, ne brini", rekoh mu i poceh da mu objašnjavam da sam sutra na smjeni i da on u ranijim jutarnjim satima dođe u Omladinsku ulicu, kako bi što manje ljudi moglo da vidi njegov odlazak.
Na djecakovom licu osjetih veliko oduševljenje i olakšanje. Sa dozom nevjerice u sve što mu govorim, ali sav sretan, sa osmijehom na licu, ode niz ulicu. Kada sam došao na smjenu, prije Armanovog dolaska, upoznah svoje drugove sa našim dogovorom i planom. Svi su bez problema i protivljenja prihvatili da on pređa na drugu stranu.
Ubrzo poslije toga stiže Arman. Osjecao se veliki strah i napetost na njegovom licu. Svi koji su ga vidjeli to su primjetili, pa se okupiše oko njega, hrabreci ga i dajuci mu podršku za njegov odlazak. To ga malo razgali i ohrabi. Objasnili smo mu kojim putem da se krece i kako da što manje bude primjecen, dok ne stigne na drugu stranu. Arman sa stalnim pogledima prema nama, kao da ne vjeruje da se ovo dešava, krenu prema Uglješicima, pređe preko mosta, uđe u selo, iduci dalje prema samackim barakama, zaklonjen grmovima i visokom travom, nestade iz našeg vidika.
Arman je uspio bez problema da pređe na drugu stranu i ja sam se osjecao ponosnim, što smo pomogli tom momku. Moji saborci su njegov odlazak prikrili od naše komande, zbog naredbe o zabrani izlaska iz Vogošce, pa je to ostala kao naša mala tajna.
Pomislio sam da smo ucinili dobro djelo i da se sve dobro završilo. Nakon dva dana šetam sa svojim drugovima ulicom Moša Pijade, kad pred mene sa osmijehom na licu izbi Arman. Vidjevši ga ponovo pred sobom, noge mi se odsjekoše. Stadoh kao ukopan, ne vjerujuci svojim ocima da ga ponovo vidim.
On priđe i pruži ruko da se pozdravi i ja mu uzvrati pozdra.
"Otkud ti", upitah ga?
Arman je uvijek bio raspoložen, sa prepoznatljivim osmijehom na licu. Kao da je sav sretan što se vratio, kaže: "Evo mene, vratio se nazad".
"Što se bolan vrati", pitam ga?
"Natjer'o me stari da se vratim", rece on.
Pomislih u sebi, kakav je to otac da vrati dijete ovamo na srpsku stranu! Prođe mi kroz glavu da je Arman htjeo da uzme pušku i krene u rat, ponesen mladelackom hrabrosti, pa je njegov otac shvatio da je za njega bolje da se vrati nazad u Vogošcu. Obuze me strah za njega da bi neko mogao saznati za njegov prelazak na muslimansku stranu i da ga to može dovesti u životnu opasnost, rekoh mu da cuti i nikom ne govori o svom odlasku u Sarajevo.
On shvati da je mene strah, što sam ga prebacio na muslimansku teritoriju, pa me potapša po ramenu i rece: "Necu, ne brini".
Vidim da je pomislio da je mene strah za mene i ne htjedo da uticem na njegovo mišljenje, precutah i pustim da to ide tim tokom. Nakon nekoliko dana posle njegovog povratka, ništa se po Vogošci nije pricao o tom slucaju i to mi dade nadu da ce Arman biti sigaran na srpskoj teritoriji. Zbog svega toga sam sebi dadoh obavezu da tog djecaka zaštitim, koliko god to bude u mojoj moci.
Jedan od onih koji su uspjeli da izađu iz grada bio je Tešendic Radivoje. Radivoje je živio u mješovitom braku, sa ženom muslimankom i desetogodišnjim sinom, u cetvorosobnom stanu, u naselju Alipašino. Uvidjevši da je njegov život kao Srbin u dijelu grada pod muslimanskom kontrolom u velikoj opasnosti, odlucio se na bijeg iz grada. Bio je asmaticar, bez pumpice i nužnih lijekova, što mu je otežavalo kretanje, ali ga to nije sprijecilo da napusti sve što je godinama stvarao. Uzeo je samo ceker iz svog stana, rekao svojoj porodici da je krenu na pijacu, prošao sve punktove po gradu i došao na Stupsku petlju.
Stup i Stupska petlja bila je teritorija pod hrvatskom kontrolom i snagama HVO-a. Na Stupu su se u to vrijeme sastajali svi poznati gradski kriminalci, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, praveci dogovore o međusobnim poslovima i saradnji. Sa te teritorije se bez kontrole moglo prebaciti na na srpsku stranu, Radivoje to iskoristi i tako stiže u Rajlovac, a potom u Vogošcu. U Vogošci su živili njegova dva sina i kcerka iz prvog braka. Njegov sin mu je našao smještaj, prvo u hotelu "Biokovo" a posle u jednom od praznih stanova. Radivoje se iako teško bolestan, kao veliki strucnjak za radio uređaje prijavio u srpsku vojsku i angažova kao vezista u prislušnom centru, a na osnovu poznavanja tih uređaja postao komandir prislušnog odjeljenja.
Po sarajevskom principu, zabrane izlaska građana iz nove bosnake države, srpska vlast je takođe donijela naredbu zabrane napuštanja teritoriji novoformirane Srpske Republike BiH, tako da je civilna vlaste Vogošce donijela istu takvu naredbu.
Zatvoreni su svi putni prilazi, a po brdima raspoređene neprekidne straže u cilju ocuvanja srpske teritorije. Na ratnu mobilizaciju su pozivani iskljucivo stanovnici srpske nacionalnosti, tako da muslimanskom i hrvatskom stanovništvu, nije bilo prisiljavano da okrecu puške i puca prema svom narodu, kao što je to radila druga strana, mobilišuci srpsko stanovništvo u svoje redove i natjerala ih da budu neprijateljski raspoloženi prema svom, srpskom narodu.
Medijiska kuca YUTEL, preko noci postala je TVBiH, a u njoj su ostali samo voditelji islamske vjeroispovjesti. Mufid Memija i Senad Hadžifezovic objavljivale su takve strahote i laži da je mržnja između naroda iz sata u sat postajala sve veca. Toj mržnji doprinjela je i tek formirana srpska TV kuca SRNA, na kojo je Risto Đogo, više kao da se radi o komediji, a ne informativna emisija, objavljivao stanje u i oko Sarajeva.
Taj strah je osjetio i moj prijatelj Feđa. Rekao mi je da se boji odlaziti u bodibilding klub, kada ja nismo tu. Objašnjavao je da se svašta dešava po naselju i da ne želi tamo da ide sam, jer mu se može nešto desiti dok sam na straži i ne možemo ga u tom periodu zaštititi. Ponudih mu ako želi da bježi iz Vogošce da ću mu obezbjediti siguran izlazak. On to odbi uz obrazloženje da ovakvo stanje ne može dugo potrajati i on ce ostati sa svojom majkom dok se situacija ne smiri. Umjesto izlaska iz Vogošce, zamolio me je da mu dam nešto sprava iz mog kluba, kako bi dok smo mi na straži on moga trenirati u svom stanu. Složio sam se sa njegovom idejom, pa smo on i ja sa mojim autom odvezli neophodne sprave i tegove do njegovog stana.
U tom periodu u Vogošci se pojavio Ivica Rajic, veliki ustaški komandant. U pratnji svojih tjelohranitelja u crnim uniformama, kakve je u "Drugom svjetskom ratu" nosila ozloglašena NDH vojska, pod nazivom "Crnokošuljaši" i crnim kapama na kojim je bila oznaka slova "U", prodefilovao je vogošcanskim ulicama i došao u hotel "Park". Vijest o njegovom dolasku na pregovare sa Borom i srpskim vlastima odjeknuo je kao bomba među građanima Vogošce.
U tim pregovorima došlo je do sporazuma o prekidu neprijateljstava između srpske i hrvatske strane. Nakon njegovog odlaska, vogošcanski Hrvati slobodno i bez straha su se kretali ulicama. Mnogi od njih poceli su dobijati radnu obavezu na radnim mjestima kojim su nekad radili. Potpuno je nestalo neprijateljstvo između tih naroda, koje se proširilo na cijelom prostoru "Srednje Bosne". Bez kontrole i zaustavljanja profunkcionisali su telefonski i saobracajni putevi između te dvije strane. Saradnja je bilo na visokom nivou do te mjere, da su gradski autobusi iz Ilidže i Kiseljaka svakodnevno prevozili putnike na obje strane.
Takvo stanje i odnos nije bio prema muslimanskom življu u Vogošci. Prema tom stanovništvu pojedinci su se neprijateljski odnosili, pa je to prouzrokovalo veliki strah kod cjelokupnog stanovništva. Po naselju se pocelo pricati da su se uz dobrovoljce iz Srbije prikljucili i pojedini vogošcani u provociranju i zastrašivanju muslimanskog stanovništva. Ljudi su mistreiozno nestajali. Veliki problem za civilnu vlast bio je što se nije znalo dali su ljudi pobjegli ili su ubijeni, jer se njihova tijela nisu mogla pronaci.
Muslimansko stanovništvo pocelo je da traži mogucnost bježanja sa srpske teritorije. Idealno rješenje bilo je otvorena granica prema hrvatskoj teritoriji. Mnogi Srbi, u strahu da se suprostave zlocincima i zlocinima, koristeci otvoren put prema Kiseljaku, poceli su masovno prebacivati svoje komšije i prijatelje na hrvatsku teritoriju.
U tom periodi gledalo se kao da se spase ljudi od moguceg terora, tako da ko god je imao bilo kakvu mogucnost, izlazio je u susret i svoje komšije muslimane prebacivao na sigurniju teritoriju. Tako i meni dođe Arman sa istom molbom. Bio je to klinjo iz ulice, duplo mlađi od mene, nepunih šesnaest godina! Dijete razvedenih roditelja. Otac je živio u gradu, a majka Suada, sklona alkoholu, živila je u Vogošci. Zamoli me Arman da ga nekako prebacim iz Vogošce do Kiseljaka, jer želi da bježi na muslimansku teritoriju.
Armana sam poznavao od ranije kao malu raju iz ulice. Sa djecom iz kvarta, kad je imao novca da plati clanarinu, dolazio je na treninge u moj klub. Bio je drug sa djecom iz mog ulaza pa je cesto sa njima dolazi kod mene da dobiju koji strucni savjet o bodibildingu, tako da sam ga licno poznavao . Ovog puta nije mu trebao savjet, nego pomoc!
Ja ga upita, kod koga ce tamo da ide, a on rece: "Idem kod svog starog u Saraj'vo".
"Dobor", rekoh i predložih mu da ne ide na Kiseljak, nego da ga prebacim preko Omladinske ulice, direktno na muslimansku teritoriju.
On iznenađemo upita: "Pa kako cu tamo, tamo je linija"?
"Ništa ti ne brini za to, ja cu to srediti", kažem da sam ja na toj liniji svaki drugi dan i da cu kad budem na straži sa svojim drugovima dogovoriti da niko ne puca na njega, dok bude odlazio. To i nije bio veliko problem, jer mnogi borci sa linije bili su moji dobri drugovi, a i kad vide da neko bježi preko te famozne livade u pravcu "Saobracajnog fakulteta", nisu pucali, nego puste da taj neko ko bježi, umakne na "sigurnu teritoriju".
Arman sa oduševljenjem prihvati moju ideju, jer je za njega to bio puno lakši put, sa mnogo manje neizvjesnosti da stigne do svog oca.
Sa nevjericom, sav uzbuđen me upita: "Možešli mi to obezbjediti?"
"Mogu naravno, ne brini", rekoh mu i poceh da mu objašnjavam da sam sutra na smjeni i da on u ranijim jutarnjim satima dođe u Omladinsku ulicu, kako bi što manje ljudi moglo da vidi njegov odlazak.
Na djecakovom licu osjetih veliko oduševljenje i olakšanje. Sa dozom nevjerice u sve što mu govorim, ali sav sretan, sa osmijehom na licu, ode niz ulicu. Kada sam došao na smjenu, prije Armanovog dolaska, upoznah svoje drugove sa našim dogovorom i planom. Svi su bez problema i protivljenja prihvatili da on pređa na drugu stranu.
Ubrzo poslije toga stiže Arman. Osjecao se veliki strah i napetost na njegovom licu. Svi koji su ga vidjeli to su primjetili, pa se okupiše oko njega, hrabreci ga i dajuci mu podršku za njegov odlazak. To ga malo razgali i ohrabi. Objasnili smo mu kojim putem da se krece i kako da što manje bude primjecen, dok ne stigne na drugu stranu. Arman sa stalnim pogledima prema nama, kao da ne vjeruje da se ovo dešava, krenu prema Uglješicima, pređe preko mosta, uđe u selo, iduci dalje prema samackim barakama, zaklonjen grmovima i visokom travom, nestade iz našeg vidika.
Arman je uspio bez problema da pređe na drugu stranu i ja sam se osjecao ponosnim, što smo pomogli tom momku. Moji saborci su njegov odlazak prikrili od naše komande, zbog naredbe o zabrani izlaska iz Vogošce, pa je to ostala kao naša mala tajna.
Pomislio sam da smo ucinili dobro djelo i da se sve dobro završilo. Nakon dva dana šetam sa svojim drugovima ulicom Moša Pijade, kad pred mene sa osmijehom na licu izbi Arman. Vidjevši ga ponovo pred sobom, noge mi se odsjekoše. Stadoh kao ukopan, ne vjerujuci svojim ocima da ga ponovo vidim.
On priđe i pruži ruko da se pozdravi i ja mu uzvrati pozdra.
"Otkud ti", upitah ga?
Arman je uvijek bio raspoložen, sa prepoznatljivim osmijehom na licu. Kao da je sav sretan što se vratio, kaže: "Evo mene, vratio se nazad".
"Što se bolan vrati", pitam ga?
"Natjer'o me stari da se vratim", rece on.
Pomislih u sebi, kakav je to otac da vrati dijete ovamo na srpsku stranu! Prođe mi kroz glavu da je Arman htjeo da uzme pušku i krene u rat, ponesen mladelackom hrabrosti, pa je njegov otac shvatio da je za njega bolje da se vrati nazad u Vogošcu. Obuze me strah za njega da bi neko mogao saznati za njegov prelazak na muslimansku stranu i da ga to može dovesti u životnu opasnost, rekoh mu da cuti i nikom ne govori o svom odlasku u Sarajevo.
On shvati da je mene strah, što sam ga prebacio na muslimansku teritoriju, pa me potapša po ramenu i rece: "Necu, ne brini".
Vidim da je pomislio da je mene strah za mene i ne htjedo da uticem na njegovo mišljenje, precutah i pustim da to ide tim tokom. Nakon nekoliko dana posle njegovog povratka, ništa se po Vogošci nije pricao o tom slucaju i to mi dade nadu da ce Arman biti sigaran na srpskoj teritoriji. Zbog svega toga sam sebi dadoh obavezu da tog djecaka zaštitim, koliko god to bude u mojoj moci.
No comments:
Post a Comment