Zahvaljujuci medijima svakog dana ratne tenzije su se razbuktavale! Među zaracenim stranama sve više se osjecalo da ce teško doci do dogovora i mirnog rješenja krize. Okrnjena vladajuca pozicija ignorisala je SDS stranku, svoje koalicione partnere, planirajuci vojnom silom poraziti srpsku stranu. Velika vecina srpskog stanovništva Vogošce nije podržala ideje SDA i HDZ stranki, pa je iz tog razloga prijetila velika opasnost od etnickog cišcenja srpskog naroda sa tog prostora. Zbog takvog stanja, srpska vojska u Vogošci nakon dva mjeseca cekanja na dogovor, koji nije postignut, pocela je da zatvara svoju teritoriju i pravi linije razdvajanja prema muslimanskoj strani.
Nakon što je srpska vojska preuzela kontrolu Omladinske ulice, pocela je izradu zaklona. Na coskovima zgrada prinoseci vrece sa pijeskom, praveci bunkere kao osmatracka mjesta u pravcu Ugorskog i Uglješica. Napravljeni su zakloni i pocela je neprekidna straža na tim mjestima. Dolazak naše vojske, srpsko stanovništvo te ulice docekalo je kao rasplet neizvjesne situacije. Mnogi stanari iz obližnih zgrada nakon našeg dolaska poceli su slobodnije izlaziti na ulicu i upuštati se u razgovare sa borcima na osmatracnicama, ne skrivajuci olakšanje, odavajuci zahvalnost za naš dolazak u tu ulicu.
Sjecam se kako je teta Milja docekala naš dolazak. Jedan dan spremila je rucak i iznijela ga borcima. "Ajte djeco uzmite", poce da govori dok je prilazila osmatrackom mjestu, kako bi borci vidjeli da nosi rucak. Išla je od jednog borca do drugog pružajuci pun tanjir pite, koja se još uvjek pušila od svoje topline. Stajala je kraj nas i cekala sa pitom u rukama, pružajuci tanjir kada bi vidjela da je neki od nas pojeo svoj komad. Gleda ona nas, a u ocima, joj se osjeca velika briga, pa kao za sebe prokomentarisa: "Ej moja djeco, neka vas ovdje!"
Niko ne upita tetu Milju šta je sa tim mislila da kaže, ali se moglo naslutiti da je to bilo zbog straha od moguceg dolaska muslimanske vojske u ovu ulicu. Teta Milju sam veoma dobro poznavao. Bila je to hrabra i odvažna žena. Što bi naš narod rek'o, nije imala dlake na jeziku i u brk bi skresala svakome, ono što misli. Bila je poznata u Vogošci, kao clan SKOJ-a iz "Drugog svjetskog rata", pa je njena briga i rucak koji je za nas napravila, za mene bila velika cast.
Muslimaski mediji u to vrijeme vršili su lažnu propagandu i ocrnjivali srpsku vojsku kao cetnike, predstavljajuci je u najgorem mogucem svjetlu, poredeci sa zvijerima koje kolju sve pred sobom. Ipak, nekadašnja partizanka i skojevka teta Milja nije nas tako doživljavala. Ona je prepoznala ko u ovom ratu ruši, a ko brani njene ideale. Prepoznala je lažnog "Valtera" i u "cetnicima" pronašla svoje spasioce, pa se prema njima tako i odnosila.
Postavljena nova linija na ivicama samog naselja Vogošce stvarala je strah u stanovnicima Uglješica. Ubrzo po našem dolasku svi stanovnici sela napustili su svoje domove. U selu ostade samo jedan njen žitelj, Softic. Softic je bio nešto stariji od mene i nisam se licno poznavao sa njim, ali sam se poznavao i uvijek lijepo pozdravljao sa njegovim dvojicom mlađe brace, Hamuka i Aci. Njegova braca napustili su Vogošcu, ali on vjerujuci u mirno rješenje politicke situacije, hrabro ostade u svojoj kuci.
Softici su živjeli u prvoj kuci u selu. Kuca se nalazila pored mosta, koji je spajao selo od naselja. Saznanje da je Softic još uvjek u selu, naša komanda je apelovala da tog covjeka bez kontrolisanja i zadržavanja puštamo da ulazi u Vogošcu, kad god bi on to poželio. Naredba je bila prenesena do svakog borca pojedinacno. Bila je maksimalno poštovana, ali bilo je ocito, on se osjecao nesigurnim i nakon postavljanja naše nove linije ispred sela, nije više zalazio u vogošcanske ulice.
Pomjeranje linije odbrane naše jedinice prema Uglješicima i Ugorskom, pokrenule su i druge jedinice u popravljanju i pomjeranju svojih položaju u odnosu na zaracenu stranu.
Naše snage krenule su prema Kršama. Selo je nakon sukoba u kojem je stradalo puno mještana ostalo pusto. Prilikom ulaska naših jedinica bilo je prazno i bez borbe zaposjednuta je nova linija, na najvišim kotama po vrh sela. Ceta Jeftici, kako smo je popularno tada zvali, preuzela je taj dio linije.
Tako se konacno odbrana Vogošce povezala direktno sa linijom odbrane Žuci. Treca ceta Vogošcanskog bataljona, pod komandom Desimira Lukica, nadovezala se na cetom Jeftici, postavljauci liniju niz brdo kroz šumu ispred kuca Vlaca i Piknjaca, u pravcu rijecice Jošanica. Linija se povezala sa našom, prvom cetom kod Uglješica i dalje koritom rijeke preko Nedžadove pržionice kafe u pravcu fabrickog kruga i Blagovackom bataljonu.
Nakon što se zaposjela nova linija, Božo Jeftic krenuo je u pretres kuca u Kršama. Sa svojom odabranom grupom prije nego je iko drugi došao u selo pokupili sve vrednije stvari iz kuca. Nakon toga, iz samo njima poznatih razloga, neke od njih su zapalili. Među zapaljenim kucama bila je i vikendica mog punca. Mnogi vojnici cete Jeftici znali su da sam pripadnik srpske vojske, kao i da je to vikendica moga punca, ali to ih nije sprijecilo da je opljackaju i zapale. Par mojih dobrih prijatelja iz te jedinice rekoše mi da je Božo sa svojim mlađim sinom ušao u nju i pokupio sve vrijedne stvari. Između ostalog u vikendici je pronašao pištolj kalibra 7,65 i punu kutiju metaka, vlasništvo mog punca. Božo je pištolj poklonio svome sinu kao ratni trofej. Prije nego što su napustili imanje, vikendicu i štalu su zapalili.
Moj punac dobio je taj pištolj od svog zeta, a mog badže. Koristio ga je kao zaštitu za kucu, od eventualnog napada "divljih životinja". U vrijeme pocetka rata svi koji su imali pištolj uvijek su ga nosili sa sobom. Punac to nije radio. Iako je svake noci odlazio iz sela u svoj stan u naselju , pištolj nije nosio sa sobom. Punac je bio veoma pošten i dobar covjek. Bila je to ona stara garda ljudi, kojoj je bilo veoma važno da ne uradi ništa što je protivzakonito. Smatrao je da ne treba da ga nosi sa sobom, pa je iz tog razloga prilikom njegovog odlaska iz Vogošce, pištolj ostao u vikendici.
Telefonske veze u to vrijeme između Vogošce i Sarajeva bile su u prekidu. Glavna centrala bila je u Sarajevu i taj monopol muslimanske snage su iskoristili, pa su iskopcali Vogošcu iz telefonske mreže. Povremeno nam je puštana veza, ali iskljucivo za lokalnu upotrebu. Jedne prilike moja punica iskoristi otvorenu liniju, nazva me na telefon i kaže: "Bila sam sa ženom Krše Ramiza, ispricala mi je da je sakrila cetri hiljade njemackih maraka u veš mašini u svojoj kuci. Kaže da odeš u Krše i uzmeš te pare sebi, prije nego što ih neko drugi nađe".
U razgovoru sa punicom ne imado hrabrosti da kažem da im je vikendica zapaljena i ja joj to precutah. Nakon našeg razgovora, spremim se i pođoh u selo. Na samom ulazu u selo uz ogradu pokraj puta još uvijek su se mogla vidjeti mrtva tijela od poginulih iz skorašnjih sukoba. Iako sam preko Feđe poslao poruku da se tijela uzmu i sahrane, niko nije skupio hrabrosti i došao da to uradi.
Neprijatan miris širio se svuda okolo. Zaobišao sam tijela u širokom luku i krenuo dalje. Uđoh dublje u selo i vidim neke ljude kako idu putem, a na nekakvim improvizovanim kolicima vuku kucicu za psa. Pravim se da ih ne primjecujem i dalje krenuh prema Ramizovoj kuci. Pomislim u sebi, pa zar se i to danas krade! U tom trenutku sinu mi kroz glavu, ako je psecija kucica na redu da se ukrade, onda je selo potpuno opljackano, tako da mašinu za veš nema ni teoretski šansi da nađem u toj kuci. Odustajem od potrage za novcem i krecem prema puncevoj vikendici. Vikendica se nalazila u jednoj strani ispod samog puta, pa se mogla vidjeti i prije nego što joj se potpuno priđe. Priđoh ogradi od hrastovih kolaca povezanih bodljikavom žicom, koja je razdvajala put od imanja. Sa unutrašnje strane imanja, uz samu ogradu, raslo je divlje tanko rastinje u obliku šipražja. Šipražje je bilo široko pola, a visoko oko dva metra. Nije bilo potkresivano, jer je namjerno pušteno da raste, kako bi kad postane gušce poslužilo kao neka živa ograda, koja bi zaklanjala imanje od pogleda prolaznika. Kako šipražje još uvjek nije bilo gusto, pa sam bez problema mogao osmotriti cijelo imanje kroz olistalo tanko granje.
Pred ocima mi se ukaza zapaljena kuca i štala. Sjetih se koliko je moj punac imao samoodricanja i koliko je uložio truda i znoja da stvori ovo imanje. Kroz glavu mi prođe da je sve ovo zapaljeno iz nekog razloga, ali meni u inat. Osjetih nekakvu mucninu u stomaku, nemogoh više da gledam u to, okrenem se i pođoh nazad prema svojoj kuci.
Saznanje da se pištolj nalazi kod Bože Jeftica, me ponuka da svratim kraj njega i tražim da mi ga vrati. Pri povratku njegova kuca bi na mom putu i ja stadoh ispred nje. U avliji se vec nađoše Božo i njegov mlađi sin. Rekoh da znam da je pištolj kod njih i zatražih da mi ga vrate. Božo kada cu šta tražim, umjesto izvinjenja i objašnjenja da nije znao da je ta kuca moga punca, on ljutito reagova i sa povišenim tonom u glasu poce da vice na mene, govoreci da je to njihov ratni trofej i da im ne pada na pamet da ga vrate. Iznenadi me njegov nastup i razmišljanje. Kroz glavu mi prođe misao, kavi su to ljudi, da bez imalo poštovanja i stida mogu da opljackaju tuđu kucu i za sebe zadrže njenu imovinu. Osjetih da zbog pištolja može ispasti žestok sukob, podigoh ruke u vis u znak predaje, okrenuh se i bez rijeci krenem niz brdo, kako niko od nas ne bi došao u iskušenje da potegne oružje.
Niko ne upita tetu Milju šta je sa tim mislila da kaže, ali se moglo naslutiti da je to bilo zbog straha od moguceg dolaska muslimanske vojske u ovu ulicu. Teta Milju sam veoma dobro poznavao. Bila je to hrabra i odvažna žena. Što bi naš narod rek'o, nije imala dlake na jeziku i u brk bi skresala svakome, ono što misli. Bila je poznata u Vogošci, kao clan SKOJ-a iz "Drugog svjetskog rata", pa je njena briga i rucak koji je za nas napravila, za mene bila velika cast.
Muslimaski mediji u to vrijeme vršili su lažnu propagandu i ocrnjivali srpsku vojsku kao cetnike, predstavljajuci je u najgorem mogucem svjetlu, poredeci sa zvijerima koje kolju sve pred sobom. Ipak, nekadašnja partizanka i skojevka teta Milja nije nas tako doživljavala. Ona je prepoznala ko u ovom ratu ruši, a ko brani njene ideale. Prepoznala je lažnog "Valtera" i u "cetnicima" pronašla svoje spasioce, pa se prema njima tako i odnosila.
Postavljena nova linija na ivicama samog naselja Vogošce stvarala je strah u stanovnicima Uglješica. Ubrzo po našem dolasku svi stanovnici sela napustili su svoje domove. U selu ostade samo jedan njen žitelj, Softic. Softic je bio nešto stariji od mene i nisam se licno poznavao sa njim, ali sam se poznavao i uvijek lijepo pozdravljao sa njegovim dvojicom mlađe brace, Hamuka i Aci. Njegova braca napustili su Vogošcu, ali on vjerujuci u mirno rješenje politicke situacije, hrabro ostade u svojoj kuci.
Softici su živjeli u prvoj kuci u selu. Kuca se nalazila pored mosta, koji je spajao selo od naselja. Saznanje da je Softic još uvjek u selu, naša komanda je apelovala da tog covjeka bez kontrolisanja i zadržavanja puštamo da ulazi u Vogošcu, kad god bi on to poželio. Naredba je bila prenesena do svakog borca pojedinacno. Bila je maksimalno poštovana, ali bilo je ocito, on se osjecao nesigurnim i nakon postavljanja naše nove linije ispred sela, nije više zalazio u vogošcanske ulice.
Naše snage krenule su prema Kršama. Selo je nakon sukoba u kojem je stradalo puno mještana ostalo pusto. Prilikom ulaska naših jedinica bilo je prazno i bez borbe zaposjednuta je nova linija, na najvišim kotama po vrh sela. Ceta Jeftici, kako smo je popularno tada zvali, preuzela je taj dio linije.
Tako se konacno odbrana Vogošce povezala direktno sa linijom odbrane Žuci. Treca ceta Vogošcanskog bataljona, pod komandom Desimira Lukica, nadovezala se na cetom Jeftici, postavljauci liniju niz brdo kroz šumu ispred kuca Vlaca i Piknjaca, u pravcu rijecice Jošanica. Linija se povezala sa našom, prvom cetom kod Uglješica i dalje koritom rijeke preko Nedžadove pržionice kafe u pravcu fabrickog kruga i Blagovackom bataljonu.
Nakon što se zaposjela nova linija, Božo Jeftic krenuo je u pretres kuca u Kršama. Sa svojom odabranom grupom prije nego je iko drugi došao u selo pokupili sve vrednije stvari iz kuca. Nakon toga, iz samo njima poznatih razloga, neke od njih su zapalili. Među zapaljenim kucama bila je i vikendica mog punca. Mnogi vojnici cete Jeftici znali su da sam pripadnik srpske vojske, kao i da je to vikendica moga punca, ali to ih nije sprijecilo da je opljackaju i zapale. Par mojih dobrih prijatelja iz te jedinice rekoše mi da je Božo sa svojim mlađim sinom ušao u nju i pokupio sve vrijedne stvari. Između ostalog u vikendici je pronašao pištolj kalibra 7,65 i punu kutiju metaka, vlasništvo mog punca. Božo je pištolj poklonio svome sinu kao ratni trofej. Prije nego što su napustili imanje, vikendicu i štalu su zapalili.
Moj punac dobio je taj pištolj od svog zeta, a mog badže. Koristio ga je kao zaštitu za kucu, od eventualnog napada "divljih životinja". U vrijeme pocetka rata svi koji su imali pištolj uvijek su ga nosili sa sobom. Punac to nije radio. Iako je svake noci odlazio iz sela u svoj stan u naselju , pištolj nije nosio sa sobom. Punac je bio veoma pošten i dobar covjek. Bila je to ona stara garda ljudi, kojoj je bilo veoma važno da ne uradi ništa što je protivzakonito. Smatrao je da ne treba da ga nosi sa sobom, pa je iz tog razloga prilikom njegovog odlaska iz Vogošce, pištolj ostao u vikendici.
Telefonske veze u to vrijeme između Vogošce i Sarajeva bile su u prekidu. Glavna centrala bila je u Sarajevu i taj monopol muslimanske snage su iskoristili, pa su iskopcali Vogošcu iz telefonske mreže. Povremeno nam je puštana veza, ali iskljucivo za lokalnu upotrebu. Jedne prilike moja punica iskoristi otvorenu liniju, nazva me na telefon i kaže: "Bila sam sa ženom Krše Ramiza, ispricala mi je da je sakrila cetri hiljade njemackih maraka u veš mašini u svojoj kuci. Kaže da odeš u Krše i uzmeš te pare sebi, prije nego što ih neko drugi nađe".
U razgovoru sa punicom ne imado hrabrosti da kažem da im je vikendica zapaljena i ja joj to precutah. Nakon našeg razgovora, spremim se i pođoh u selo. Na samom ulazu u selo uz ogradu pokraj puta još uvijek su se mogla vidjeti mrtva tijela od poginulih iz skorašnjih sukoba. Iako sam preko Feđe poslao poruku da se tijela uzmu i sahrane, niko nije skupio hrabrosti i došao da to uradi.
Neprijatan miris širio se svuda okolo. Zaobišao sam tijela u širokom luku i krenuo dalje. Uđoh dublje u selo i vidim neke ljude kako idu putem, a na nekakvim improvizovanim kolicima vuku kucicu za psa. Pravim se da ih ne primjecujem i dalje krenuh prema Ramizovoj kuci. Pomislim u sebi, pa zar se i to danas krade! U tom trenutku sinu mi kroz glavu, ako je psecija kucica na redu da se ukrade, onda je selo potpuno opljackano, tako da mašinu za veš nema ni teoretski šansi da nađem u toj kuci. Odustajem od potrage za novcem i krecem prema puncevoj vikendici. Vikendica se nalazila u jednoj strani ispod samog puta, pa se mogla vidjeti i prije nego što joj se potpuno priđe. Priđoh ogradi od hrastovih kolaca povezanih bodljikavom žicom, koja je razdvajala put od imanja. Sa unutrašnje strane imanja, uz samu ogradu, raslo je divlje tanko rastinje u obliku šipražja. Šipražje je bilo široko pola, a visoko oko dva metra. Nije bilo potkresivano, jer je namjerno pušteno da raste, kako bi kad postane gušce poslužilo kao neka živa ograda, koja bi zaklanjala imanje od pogleda prolaznika. Kako šipražje još uvjek nije bilo gusto, pa sam bez problema mogao osmotriti cijelo imanje kroz olistalo tanko granje.
Pred ocima mi se ukaza zapaljena kuca i štala. Sjetih se koliko je moj punac imao samoodricanja i koliko je uložio truda i znoja da stvori ovo imanje. Kroz glavu mi prođe da je sve ovo zapaljeno iz nekog razloga, ali meni u inat. Osjetih nekakvu mucninu u stomaku, nemogoh više da gledam u to, okrenem se i pođoh nazad prema svojoj kuci.
Saznanje da se pištolj nalazi kod Bože Jeftica, me ponuka da svratim kraj njega i tražim da mi ga vrati. Pri povratku njegova kuca bi na mom putu i ja stadoh ispred nje. U avliji se vec nađoše Božo i njegov mlađi sin. Rekoh da znam da je pištolj kod njih i zatražih da mi ga vrate. Božo kada cu šta tražim, umjesto izvinjenja i objašnjenja da nije znao da je ta kuca moga punca, on ljutito reagova i sa povišenim tonom u glasu poce da vice na mene, govoreci da je to njihov ratni trofej i da im ne pada na pamet da ga vrate. Iznenadi me njegov nastup i razmišljanje. Kroz glavu mi prođe misao, kavi su to ljudi, da bez imalo poštovanja i stida mogu da opljackaju tuđu kucu i za sebe zadrže njenu imovinu. Osjetih da zbog pištolja može ispasti žestok sukob, podigoh ruke u vis u znak predaje, okrenuh se i bez rijeci krenem niz brdo, kako niko od nas ne bi došao u iskušenje da potegne oružje.
No comments:
Post a Comment