Junska ofanziva '92 godine od strane muslimanske vojske oko Sarajeva nije jenjavala. Strah od te ofanzive pokrenuo je srpsku vojsku u Vogošvci. Pocelo je osvajanje muslimanskih sela oko Vogošce, u cilju bolje zaštite srpske teritorije. Osvojeno je selo Uglješici i formirana nova linija odbrane.
Prvu noc na novoj liniji odbrane zapalo je moje drugove i mene. Noc je bila mirna, pa su moj kum, Popa, Zoran Rosic - Gliga i ja to iskoristili i poceli kopati zaklon sa vojnim ašovcicima, koje smo uvijek nosili sa sobom.
Nocni mir prekide plamen iz jedne kuce, koja se nalazila iza naših leđa. Bili smo iznenađeni da je kuca zapaljena jer je po našem mišljenju bila idalno mjesto za sklonište rezervnih snaga u kojoj bi se smejstili naši borci u slucaju vremenskih nepogoda ili neprijateljskog napada. Poceli smo da se raspitujemo, ko je taj što je zapalio kucu. Saznadosmo da je Srele sa Kremeša sa ukradenim TAS-ovim bjelim Golf-om došao da pljacka kuce.
Za njega se pricalo da je u pokušaju da izvuce auto iz kruga fabrike, uništio nekoliko automobila, pokušavajuci da izvuce vozilo koje je želio. Do pocetka rata Srele nije imao položen vozacki ispit, pa je prvo vozacko iskustvo sticao sa ukradenim vozilima.
Kad je vidio da u kucama nema ništa vrijedno što bi uzeo za sebe, zapalio je kucu od Softica, koja se nalazila neposredno uz liniju, iza naših leđa. Srele nije ucestvovao u akciji na Uglješicima, niti je njegova jedinica imala obavezu da cuva liniju na tom dijelu terena. Bili smo ljuti zbog toga, pa smo nas nekoliko pronašli Sreleta i napali ga za ovo šta je uradio. Njegovo opravdanje za to djelo bilo je da muslimani po svom vjerskom ubjeđenju nikad se ne vracaju na zapaljeno ognjište, pa je iz tog razloga i zapalio. Vidjevši da nema našu podršku, nakon rasprave sjeo je u auto i odvezao se iz sela.
Ostatak noci protekao je uz poglede na visoki plamen, koji je izgedao kao da se proteže do neba, stvarajuci neprijatnu i stravicnu sliku nad tim prostorom. Iz zapaljene kuce plameni jezicci izlijetali su na sve strane. Krovna konstrukcija pocela je da puca i zarušava od vatre. Cika crijepova prilikom pada, stvarao je jezive zvukove u mukloj noci. Zvukovi koju se stvarali od siline vatre i rušenja krova, licili su na teško jecanje i plac nekog oronulog starca. Sav taj prizor stvorio je beskrajno dugu noc, zbog cega se sa nestrpljenjem cekao dolazak naše smjene na liniji. U popodnevnim satima, konacno stigla je željno iscekivana smjena.
Povratak kuci sa linije, nakon osvojene nove teritorije bio je najkraci kroz selo Uglješice, Krenusmo niz linuju u pravcu sela. Pri ulasku u selo primjetismo da su sve kuce otvorene. Selo je bilo avetinjski prazno!
Put nas nanese pored kuce Feđinog punca. Kuca je bila prazna, a ispred kuce stajao je parkiran "Yugo 45". Bio je to Feđin automobil, za koji mi je rekao da je njegova supruga prilikom odlaska iz Vogošce sa njim odvukla dijecu za Hrvatsku.
Tada shvatih da me je drug slagao za svoj automobil. Saznanje da je lagao stvori u meni sumnju da je i on podlegao izvještajima muslimanskih medija i da me vidi kao zlobnog srbo-cetnika, kako su nas nazivali sarajevski voditelji dnevnika na TV ekranima.
Feđin automobile bio je bez tockova, stajao je na klocovima i poskidano je bilo sve što se moglo skinuti sa njega. Bio sam razocaran da moj drug nije imao povjerenje u mene da mi dadne na cuvanje svoj auto, kako bi ga zaštitio od ovakvog scenarija.
Nakon što smo prošli kroz selo, pređosmo most na Jošanickoj rjecici, koji je dijelio selo od naselja. Ja se zaputi u puncev stan, a moji drugovi nastaviše dalje niz ulicu, u pravcu naše komande u hotel Biokovo.
Pri samom ulasku u Omladinsku ulicu sretoh se sa mojim komšijom Kostom. Kosta je bio ulaz do mog punca i veom cesto dolazio na kafu kada punac dođe iz vikendice u svoj stan. Bili su dugogodišnje radne kolege, pa se njihovo prijateljstvo i druženje nastavilo i u penzinerskim danima.
Kosta kao da je znao da cu naici tim putem, stajao je ispred zgrade i kada me viđe, priđe mi, pozdravi se i rece da mi je obijen stan i da su ljudi koji su ga obili još uvijek u njemu.
Zadnjih par godina, do izbijanja rata sa svojom porodicom živio sam u tom stanu. Punac i punica su mi ga ustupili, kako se moja supruga, sin i ja ne bi potucali po postanarima, po bjelosvjetskim kucama, kako su to oni volili da kažu.
Oni su otišli u vikendicu u kojoj nije bilo vode i stroje, osnovnih uslova za život, samo da bi nama udovoljili i napravili naš život ugodniji i bolji. To me je tjeralo na veliko poštovanje prema njima i da puncevu imovinu po svaku cijenu sacuvam dok ovo ludilo ne prođe i oni se ponovo vrate u svoj stan.
Dok sam se penjao stepenicama koje su spajale prezadnji i zanji sprat vidim da su ulazna vrata odškrinuta. Skinem pušku sa ramena, priđem polako vratima i lagano ih gurnem nogom da se širom otvore. Sa puškom na gotovs uđem u predsoblje stana. Okrenem se oko sebe u svim pravcima i vidim trojicu ljudi. Među njima prepoznam Miru Vukovica. Svaki od njih se nalazio u jednoj od soba, zarovljeni među stvarima u regalima, ne primjetiše moj dolazak.
"Šta to radite?" Podviknuh!
Nisu ocekivali da ce neko da ih prekida u njihovom poslu, pa ih iznenadi i brecnu moj dolazak i oštar povišen ton. Sa Mirom sam se poznavao još iz osnovne škole. Iduci u isti razred, cesto smo zajednicki pravili probleme nastavnicima po školskim ucionicama.
On kad me viđe, izađe iz sobe i priđe da se pozdravi, a za njim to isto uradiše i ostali. Drugu dvojicu što su bili u stanu, nisam poznavao. Kad su progovorili, po njihovom ekavskom govoru pretpostavih da su dobrovoljci koji su došli iz Srbije da pomognu svojim sunarodnicima u Bosni.
Stojeci na sred stana i okrecuci se naokolo, gledajuci razbacane stvari po podu upitah Miru: "Zašto ste obili i pretresli moj stan?"
Miro poce da objašnjava i pravda se zašto su ušli u stan: "Ovde smo na ovoj zgradi na zadnjem spratu u neke stanove postavili snajpersko i mitraljesko gnijezdo, zbog akcije na Uglješice. Jarane izvini, nisam znao da je ovo tvoj stan! Vidim ja tvoje slike u foto albumu i regalu, ali nisam skonto da je tvoj, jer na vratima piše muslimansko ime!"
Nisam želio da skidam natpis sa vrata na kojem je pisalo Omerovic Nezir, jer to nije bio moj, nego njegov stan. Pretpostavljajuci da je Miro pogriješio, pa iz tog razloga ne htjedoh da podižem tenzije između mene i njih. Objasnih Miri da je to stan od mog punca i da ja živim u njemu. Miro se još jednom izvinu i povede dvojicu saboraca sa sobom.
Dok sam ih ispracao, vidim preko puta puncevog stana širom otvorena vrata. Prilikom dolaska u stan, nisam obratio pažnju, pa nisam ni primjetio da je i taj stan otvoren. Pitam ih jeste i ovaj stan vi otvorili, a oni odgovoriše da jesu, jer im je i on trebo za osmatranje u vrijeme akciju. Svjesni da mi je jasno zašto to rade, pognuše glave i bez zadržavanja sjuriše niz stepenice.
Bio je to stan od roditelja Finke i Zdravke Petrovic. Bili su Hrvati po nacionalnosti, pa su u tom varljivom ratnom vihoru napustili stan i pobjegli na sigurnije prostore. Priđem vratima i zavirim u stan. Vidim razbacane stvari na sve strane, kao da je tajfun prošao kroz njega. Pokušam da zatvorim vrata, ali je štok toliko bio razvaljen da ih je bilo nemoguce zatvoriti. Privucem ih, kako bi izgledala zatvorena i pređem nazad u svoj stan. Vratim fotografije i razbacane stvari na svoje mjesto u regal. Popravim razvaljenu bravu, zakljucao vrata i odem iz stana.
Miro je sa svojom ekipom prešao u drugi ulaz i nastavio da obija stanove pod izgovorom da se postavlja mitraljesko i snajpersko gnijezdo. Zgrada je bila prilicno dugacka. Imala je pet ulaza i pružala se uz korito rejcice Jošanica. Zbog mjesta na kojem je bila izgrađena imala je odlican pogled na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, u pravcu Ugorskog i Saobracajnog fakulteta, pa se iz tog razloga komšije u zgradi nisu bunile zbog nasilnog otvaranja stanova.
Domišljati Miro iskoristi takvu situaciju i sa ekipom snajperista opljacka puno praznih stanova u zgradi.
Prvu noc na novoj liniji odbrane zapalo je moje drugove i mene. Noc je bila mirna, pa su moj kum, Popa, Zoran Rosic - Gliga i ja to iskoristili i poceli kopati zaklon sa vojnim ašovcicima, koje smo uvijek nosili sa sobom.
Nocni mir prekide plamen iz jedne kuce, koja se nalazila iza naših leđa. Bili smo iznenađeni da je kuca zapaljena jer je po našem mišljenju bila idalno mjesto za sklonište rezervnih snaga u kojoj bi se smejstili naši borci u slucaju vremenskih nepogoda ili neprijateljskog napada. Poceli smo da se raspitujemo, ko je taj što je zapalio kucu. Saznadosmo da je Srele sa Kremeša sa ukradenim TAS-ovim bjelim Golf-om došao da pljacka kuce.
Za njega se pricalo da je u pokušaju da izvuce auto iz kruga fabrike, uništio nekoliko automobila, pokušavajuci da izvuce vozilo koje je želio. Do pocetka rata Srele nije imao položen vozacki ispit, pa je prvo vozacko iskustvo sticao sa ukradenim vozilima.
Kad je vidio da u kucama nema ništa vrijedno što bi uzeo za sebe, zapalio je kucu od Softica, koja se nalazila neposredno uz liniju, iza naših leđa. Srele nije ucestvovao u akciji na Uglješicima, niti je njegova jedinica imala obavezu da cuva liniju na tom dijelu terena. Bili smo ljuti zbog toga, pa smo nas nekoliko pronašli Sreleta i napali ga za ovo šta je uradio. Njegovo opravdanje za to djelo bilo je da muslimani po svom vjerskom ubjeđenju nikad se ne vracaju na zapaljeno ognjište, pa je iz tog razloga i zapalio. Vidjevši da nema našu podršku, nakon rasprave sjeo je u auto i odvezao se iz sela.
Ostatak noci protekao je uz poglede na visoki plamen, koji je izgedao kao da se proteže do neba, stvarajuci neprijatnu i stravicnu sliku nad tim prostorom. Iz zapaljene kuce plameni jezicci izlijetali su na sve strane. Krovna konstrukcija pocela je da puca i zarušava od vatre. Cika crijepova prilikom pada, stvarao je jezive zvukove u mukloj noci. Zvukovi koju se stvarali od siline vatre i rušenja krova, licili su na teško jecanje i plac nekog oronulog starca. Sav taj prizor stvorio je beskrajno dugu noc, zbog cega se sa nestrpljenjem cekao dolazak naše smjene na liniji. U popodnevnim satima, konacno stigla je željno iscekivana smjena.
Povratak kuci sa linije, nakon osvojene nove teritorije bio je najkraci kroz selo Uglješice, Krenusmo niz linuju u pravcu sela. Pri ulasku u selo primjetismo da su sve kuce otvorene. Selo je bilo avetinjski prazno!
Put nas nanese pored kuce Feđinog punca. Kuca je bila prazna, a ispred kuce stajao je parkiran "Yugo 45". Bio je to Feđin automobil, za koji mi je rekao da je njegova supruga prilikom odlaska iz Vogošce sa njim odvukla dijecu za Hrvatsku.
Tada shvatih da me je drug slagao za svoj automobil. Saznanje da je lagao stvori u meni sumnju da je i on podlegao izvještajima muslimanskih medija i da me vidi kao zlobnog srbo-cetnika, kako su nas nazivali sarajevski voditelji dnevnika na TV ekranima.
Feđin automobile bio je bez tockova, stajao je na klocovima i poskidano je bilo sve što se moglo skinuti sa njega. Bio sam razocaran da moj drug nije imao povjerenje u mene da mi dadne na cuvanje svoj auto, kako bi ga zaštitio od ovakvog scenarija.
Pri samom ulasku u Omladinsku ulicu sretoh se sa mojim komšijom Kostom. Kosta je bio ulaz do mog punca i veom cesto dolazio na kafu kada punac dođe iz vikendice u svoj stan. Bili su dugogodišnje radne kolege, pa se njihovo prijateljstvo i druženje nastavilo i u penzinerskim danima.
Kosta kao da je znao da cu naici tim putem, stajao je ispred zgrade i kada me viđe, priđe mi, pozdravi se i rece da mi je obijen stan i da su ljudi koji su ga obili još uvijek u njemu.
Zadnjih par godina, do izbijanja rata sa svojom porodicom živio sam u tom stanu. Punac i punica su mi ga ustupili, kako se moja supruga, sin i ja ne bi potucali po postanarima, po bjelosvjetskim kucama, kako su to oni volili da kažu.
Oni su otišli u vikendicu u kojoj nije bilo vode i stroje, osnovnih uslova za život, samo da bi nama udovoljili i napravili naš život ugodniji i bolji. To me je tjeralo na veliko poštovanje prema njima i da puncevu imovinu po svaku cijenu sacuvam dok ovo ludilo ne prođe i oni se ponovo vrate u svoj stan.
Dok sam se penjao stepenicama koje su spajale prezadnji i zanji sprat vidim da su ulazna vrata odškrinuta. Skinem pušku sa ramena, priđem polako vratima i lagano ih gurnem nogom da se širom otvore. Sa puškom na gotovs uđem u predsoblje stana. Okrenem se oko sebe u svim pravcima i vidim trojicu ljudi. Među njima prepoznam Miru Vukovica. Svaki od njih se nalazio u jednoj od soba, zarovljeni među stvarima u regalima, ne primjetiše moj dolazak.
"Šta to radite?" Podviknuh!
Nisu ocekivali da ce neko da ih prekida u njihovom poslu, pa ih iznenadi i brecnu moj dolazak i oštar povišen ton. Sa Mirom sam se poznavao još iz osnovne škole. Iduci u isti razred, cesto smo zajednicki pravili probleme nastavnicima po školskim ucionicama.
On kad me viđe, izađe iz sobe i priđe da se pozdravi, a za njim to isto uradiše i ostali. Drugu dvojicu što su bili u stanu, nisam poznavao. Kad su progovorili, po njihovom ekavskom govoru pretpostavih da su dobrovoljci koji su došli iz Srbije da pomognu svojim sunarodnicima u Bosni.
Stojeci na sred stana i okrecuci se naokolo, gledajuci razbacane stvari po podu upitah Miru: "Zašto ste obili i pretresli moj stan?"
Miro poce da objašnjava i pravda se zašto su ušli u stan: "Ovde smo na ovoj zgradi na zadnjem spratu u neke stanove postavili snajpersko i mitraljesko gnijezdo, zbog akcije na Uglješice. Jarane izvini, nisam znao da je ovo tvoj stan! Vidim ja tvoje slike u foto albumu i regalu, ali nisam skonto da je tvoj, jer na vratima piše muslimansko ime!"
Nisam želio da skidam natpis sa vrata na kojem je pisalo Omerovic Nezir, jer to nije bio moj, nego njegov stan. Pretpostavljajuci da je Miro pogriješio, pa iz tog razloga ne htjedoh da podižem tenzije između mene i njih. Objasnih Miri da je to stan od mog punca i da ja živim u njemu. Miro se još jednom izvinu i povede dvojicu saboraca sa sobom.
Dok sam ih ispracao, vidim preko puta puncevog stana širom otvorena vrata. Prilikom dolaska u stan, nisam obratio pažnju, pa nisam ni primjetio da je i taj stan otvoren. Pitam ih jeste i ovaj stan vi otvorili, a oni odgovoriše da jesu, jer im je i on trebo za osmatranje u vrijeme akciju. Svjesni da mi je jasno zašto to rade, pognuše glave i bez zadržavanja sjuriše niz stepenice.
Bio je to stan od roditelja Finke i Zdravke Petrovic. Bili su Hrvati po nacionalnosti, pa su u tom varljivom ratnom vihoru napustili stan i pobjegli na sigurnije prostore. Priđem vratima i zavirim u stan. Vidim razbacane stvari na sve strane, kao da je tajfun prošao kroz njega. Pokušam da zatvorim vrata, ali je štok toliko bio razvaljen da ih je bilo nemoguce zatvoriti. Privucem ih, kako bi izgledala zatvorena i pređem nazad u svoj stan. Vratim fotografije i razbacane stvari na svoje mjesto u regal. Popravim razvaljenu bravu, zakljucao vrata i odem iz stana.
Miro je sa svojom ekipom prešao u drugi ulaz i nastavio da obija stanove pod izgovorom da se postavlja mitraljesko i snajpersko gnijezdo. Zgrada je bila prilicno dugacka. Imala je pet ulaza i pružala se uz korito rejcice Jošanica. Zbog mjesta na kojem je bila izgrađena imala je odlican pogled na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, u pravcu Ugorskog i Saobracajnog fakulteta, pa se iz tog razloga komšije u zgradi nisu bunile zbog nasilnog otvaranja stanova.
Domišljati Miro iskoristi takvu situaciju i sa ekipom snajperista opljacka puno praznih stanova u zgradi.
No comments:
Post a Comment