Junske borbe 1992 godine oko Sarajeva donosile su veliku mržnju na svim zaracenim stranama. To nije zaobišlo ni opštinu Vogošcu. Eskalacija sukoba dovela je u nezavidnu situaciju muslimansko stanovništvo po naselju. Nakon Šešinog odlaska, novi presednik opštine, Rajko Koprivica nije ucinio ništa da bi se nasilje nad stanovništvom zaustavilo. Takav odnos vlasti, pojedincima je dao hrabrost da mogu da urade šta god žele i za to djelo nece biti ni procesuirani. Nakon nestanaka nekih ljudi po naselju pod sumnjivim okolnostima, pocele su javne egzekucije. Po naselju se pricalo da neki Mico cetnik, dobrovoljac iz Srbije, odlazio na vrata i ubijao ljude u njihovim stanovima.
Tog monstruma vidio sam jednom priliko u ulici Spasoja Blagovcanina, dok sam cekao kuma ispred njegove zgrade. Neko od prisutnih na ulici šapatom mi rece, "Ovo je Mico cetnik". Bio je star nekih cetrdesetak godina, visok oko metar sedamdeset pet centimetara, sa ponekom sijedom, koja se nije puno primječivala u njegovoj plavoj cickavoj kosi. Samouvjereno išao je tom ulicom, gegajuci se dok hoda, zbog njegovih, u obliku slova "O", krivih noga. Na kukovima njegovog vojnog opasaca, sa lijeve strane u kožnoj korici bio je poprilicno veliki nož, a sa desne strane visio je cekic u koricama kakve su nosili majstori na građevinskim radilištima, a u rukama automatska puška.
Za Micu cetnika se pricalo da je još u Hrvatskoj kao dobrovoljac sa cekicem ubijao svoje žrtve. Došao je u Ilijaš i iz te sarajevske opštine bio protjeran zbog sumnje da ubija nevino stanovništvo, nakon cega se skrasio u Vogošcu. Ono što me je posebno zbunjivalo kod tadašnjih vlasti i policije u Vogošci da su se ustrucavali da sprijece i zaustave ubistva tog idiota. Micini zlocini ohrabrili su vogošcanske psihopate da pocine zlocine nad nevinim ljudima. Nakon što su bez ikakvog razloga ubijeni Nedžad Gruhonjic, Izan Kusturica - Đango i još nekoliko nedužnih ljudi iz Vogošce, niko za ta zlodjela nije bio priveden pred lice pravde. Tada se pricalo po Vogošci da je Đango imao odobrenje od civilnih vlasti za neometano kretanje na relaciji Vogošca - Ulica Kralja Tomislava, na Koševu, gdje je njegova rodbina imala poslasticarnu i da je velika vjerovatnoca da je iz tog razloga ubijen. Međutim, Cvrle je to demantova, hvaleci se kako je on licno ubio Đanga i njegovo tijelo bacio u rijeku Bosnu sa mosta u Krivoglavcima. Njegova prica i povod za to ubistvo bila je zato što ga je, navodno, kao malog djecaka Đango puno puta maltretirao zbog govorne mane, jer je Cvrele mucao u svom govoru.
Vlast u Vogošci pokazala je svoju veliku slabost, kada je nakon svih tih ubistava nestao Slobodan Peric - Muto. Niko za to djelo nije imao hrabrosti da pokrene istragu. Perica sam poznavao još iz TAS-ove lakirnice, gdje je bio zaposlen kao autolakirer. Bio je gluho-nijem i kako takav završio specijalnu školu. Bio je omiljen među svojim radnim kolegama, jer ga njegovi fizicki nedostaci nisu sputavali da zbija šale na svoj i tuđi racun i druži se sa ostalim ljudima.
Vijest o Pericevom nestanku posebno je uzbudila i dala nesigurnost za sve građane Vogošce. Po naselju se širila prica da je Peric ubijen zbog Bore Radica, a da je pocinilac zlocina Borina dotadašnja uzdanica i desna ruka, Božur.
Peric je bio zbunjen i nije potpuno shvatao novonastalu ratnu situaciju. Vidjevši da se pojedinci iživljavaju nad stanovnicima muslimanske vjeroispovjesti, došao je do zakljucka da i on može tako nešto da uradi. Otišao je u ulicu Tome Mendeša, kod Zehrine majke na vrata. Ne znajuci da se radi o Borinoj punici, pokušao je da je prepadne i nasilno izbaci iz njenog stana. Kad je to došlo do Bore, on je poslao Božura da uhapsi Perica. Božur ga je doveo u prostorije Borine jedinice, u hotel "PARK". Nakon saslušanja, gubi se svaki trag za Slobodanom Pericem. Po naselju se pricalo da ga je Božur sa svojim autom odvezao na krivoglavacku petlju, tamo izvršio egzekuciju i bacio tijelo sa mosta u rijeku Bosnu, da bi tim cinom stekao još vece Borino povjerenje.
Iako se nisam bojao da bi mogao da nastradam i završim kao Peric, to me je natjeralo da budem oprezniji sa svojim stavovima prema nasilnicima, jer sam se sa Božurom sukobio oko Hastor Harisa, nakon cega je moj otac ubijen.
U tim junskim danima došao sam do prvih saznanja da moj tata nije ubijen u nesretnom slucaju, nego da je glavni razlog njegove smrti, moj sukob sa Božurom. Bilo je to neočeikvan razgovor sa moji dobrim prijateljem Adom crnim, koji je na moje sugestije i prijedlog, još u aprilu pobjegao iz Vogošce. Iako je telefonska veza između srpskog i muslimanskog dijela Sarajeva bila prekinuta zbog toga što je muslimanska strana ukinula za Srbe sve što je bilo pod njihovom kontrolom, a išlo prema teritoriji kuju je kontrolisala srpska strana.
Dio grada u kojem je vladao SDA imao je kontrolu nad gradskim vodovodom i glavnom telefonskom centralom, pa se to iskoristilo, iškljucili su telefonske veze na centrali i zatvorili ventile na cijevima za vodu kiji su preko Kobilje Glave išli za Vogošcu. Vogošca je u to vrijeme bila bez vode, a telefoni su radile samo za lokalnu upotrebu po naselju. Veza sa ostatkom grada i linje izvan naselja radile su se samo onda kad je muslimanskoj strani to odgovaralo.
Jedan takav trenutak iskoristio je moj dobri drug Ado. Pozvao me telefonom, sugerišuci da moj otac nije slucajno ubijen, da trebam da bježim iz Vogošce i dođem kod njega u Sarajevo. Predložio mi je Vikicevu jediunicu u kojoj je i on angažovan, jer je po njegovoj procjeni to mješovita jedinica i najbolja na tim prostorima. Nisam povjerovao u price da mi je otac ubijen, pogotovo što su price dolazile iz dijela grad pod muslimanskom kontrolom, a na izgled sve je licilo da je to bio nesretan slucaj. Odbio sam Adin poziv, obrazlažuci da je veci dio moje rodbine vec pod oružjem u zaštiti srpskog naroda i da nemam namjeru ratovati protiv mojih trideset i šest bližih rođaka koji su u Vogošci mobilisani u srpskoj vojsci.
Naš razgovor se završio sa Adinim razocarenjem, ali sa prijateljskim pozdravom. Adina prica stalno se vrtila po mojoj glavi. Veoma brzo nakon našeg razgovora došao sam do prvih informacije koje su ukazivale da je Ado bio u pravu i da mi je otac planski ubijen. Samo nekoliko dana nakon našeg razgovora, susreo sam se sa Vidom Kubura, ženom koja je živila u komšiluku, preko puta moje zgrade. Prilikom njenog izjavljivanja saucešca za mog pokojnog oca, ispricala mi pricu koja je ukazivala na tok događaja te kobne noci.
Vida mi rece da ju je te noci Miki Ivanovic pozvao telefonom i rekao da sam ja pogino. Ona ga je upitala kad i gdje, a on joj odgovri da sam prije petnaestak minuta pogino u stanu mojih roditelja. Vida mu je rekla da je nemoguce, jer je prije par minuta vidjela mene kako pretrcavamo ulicu kod Vasine mesare. Miki joj je na to odgovorio da onda ne zna ko je pogino, ali da je siguran da jest neko, jer se čuje kuknjava iz mog stana.
Nakon te price Vida mi isprica kako se Miki hvalio da je te noci pucao iz automatske puške, štiteci svoga tatu dok je pretrcavao preko mosta u pravcu šume, koja se nalazila preko puta naše zgrade. Vidi ne htjedoh ništa da kažem, da to ukazuje da je Mikijeva pucnjava bio dio plan za otvarnje pušcane vatre na prozore od roditeljskog stanasamo. Pažljivo sasluša šta govori, kako je ne bi doveo u situaciju da prekine svoje izlaganje i saznanje o tom događaju.
Mozaik oko ubistva moga oca polako se sklapao. Sjecam se te kobne noci, Šojic Gojko upao je u stan mojih roditelja, zagalamio na sve prisutne, okrecuci se sa puškom u ruci u svim pravcima oko sebe, vicuci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu". Svi ovi detalji ukazivali su da je Marinko sve dobro isplanirao. Iskoristio je zvukove od ispaljenih hitaca iz puške njegovog petnaestogodišnjeg sina Mikija, koji su dopirali iz pravca naše zgrade. Uletio je u šumu gdje su bili vojnici iz njegove jedinice i povikao da neko puca na njega. Dobro je poznava svakog stanara u zgradi i prozor koji je pripadao svakom od stanova. Uperio je prstom u prozor mojih roditelja, iza kojeg se u tom trenutku nalazio moj otac. Uznemireni od pucnjave koju su culi, pet vojnika, bez provjere o istinitosti Marinkove price zauzeli su svoje borbene pozicije i bjesomocno poceli pucati u pravcu moga tate. Jedan od metaka smrtno pogodi moga oca !
Marinko je zadovoljno trljao ruke, misleci da sam ja nastradao. Vijest je prenio svojoj porodici, zbog cega je misleci da sam ja pogino, Miki tu vijest širio dalje među komšijama. Za vrijeme dok je tijelo bilo u stanu u iscekivanju sahrane, porodica Ivanovic bila je jedina iz te zgrade koja nije došla u našu kucu da nam izjavi saucešće, niti je iko od clanova njihove porodice prisustvao sahrani.
Sva ta dešavanja tjerala su me da budem oprezniji i ne govorim nikome svoje namjere, pa čak ni mom rođenom bratu Lazi, a ni mom kumu! Spremao sam plan kako da se osvetim i uzvratim udarac toj porodici!
Tog monstruma vidio sam jednom priliko u ulici Spasoja Blagovcanina, dok sam cekao kuma ispred njegove zgrade. Neko od prisutnih na ulici šapatom mi rece, "Ovo je Mico cetnik". Bio je star nekih cetrdesetak godina, visok oko metar sedamdeset pet centimetara, sa ponekom sijedom, koja se nije puno primječivala u njegovoj plavoj cickavoj kosi. Samouvjereno išao je tom ulicom, gegajuci se dok hoda, zbog njegovih, u obliku slova "O", krivih noga. Na kukovima njegovog vojnog opasaca, sa lijeve strane u kožnoj korici bio je poprilicno veliki nož, a sa desne strane visio je cekic u koricama kakve su nosili majstori na građevinskim radilištima, a u rukama automatska puška.
Za Micu cetnika se pricalo da je još u Hrvatskoj kao dobrovoljac sa cekicem ubijao svoje žrtve. Došao je u Ilijaš i iz te sarajevske opštine bio protjeran zbog sumnje da ubija nevino stanovništvo, nakon cega se skrasio u Vogošcu. Ono što me je posebno zbunjivalo kod tadašnjih vlasti i policije u Vogošci da su se ustrucavali da sprijece i zaustave ubistva tog idiota. Micini zlocini ohrabrili su vogošcanske psihopate da pocine zlocine nad nevinim ljudima. Nakon što su bez ikakvog razloga ubijeni Nedžad Gruhonjic, Izan Kusturica - Đango i još nekoliko nedužnih ljudi iz Vogošce, niko za ta zlodjela nije bio priveden pred lice pravde. Tada se pricalo po Vogošci da je Đango imao odobrenje od civilnih vlasti za neometano kretanje na relaciji Vogošca - Ulica Kralja Tomislava, na Koševu, gdje je njegova rodbina imala poslasticarnu i da je velika vjerovatnoca da je iz tog razloga ubijen. Međutim, Cvrle je to demantova, hvaleci se kako je on licno ubio Đanga i njegovo tijelo bacio u rijeku Bosnu sa mosta u Krivoglavcima. Njegova prica i povod za to ubistvo bila je zato što ga je, navodno, kao malog djecaka Đango puno puta maltretirao zbog govorne mane, jer je Cvrele mucao u svom govoru.
Vlast u Vogošci pokazala je svoju veliku slabost, kada je nakon svih tih ubistava nestao Slobodan Peric - Muto. Niko za to djelo nije imao hrabrosti da pokrene istragu. Perica sam poznavao još iz TAS-ove lakirnice, gdje je bio zaposlen kao autolakirer. Bio je gluho-nijem i kako takav završio specijalnu školu. Bio je omiljen među svojim radnim kolegama, jer ga njegovi fizicki nedostaci nisu sputavali da zbija šale na svoj i tuđi racun i druži se sa ostalim ljudima.
Vijest o Pericevom nestanku posebno je uzbudila i dala nesigurnost za sve građane Vogošce. Po naselju se širila prica da je Peric ubijen zbog Bore Radica, a da je pocinilac zlocina Borina dotadašnja uzdanica i desna ruka, Božur.
Iako se nisam bojao da bi mogao da nastradam i završim kao Peric, to me je natjeralo da budem oprezniji sa svojim stavovima prema nasilnicima, jer sam se sa Božurom sukobio oko Hastor Harisa, nakon cega je moj otac ubijen.
U tim junskim danima došao sam do prvih saznanja da moj tata nije ubijen u nesretnom slucaju, nego da je glavni razlog njegove smrti, moj sukob sa Božurom. Bilo je to neočeikvan razgovor sa moji dobrim prijateljem Adom crnim, koji je na moje sugestije i prijedlog, još u aprilu pobjegao iz Vogošce. Iako je telefonska veza između srpskog i muslimanskog dijela Sarajeva bila prekinuta zbog toga što je muslimanska strana ukinula za Srbe sve što je bilo pod njihovom kontrolom, a išlo prema teritoriji kuju je kontrolisala srpska strana.
Dio grada u kojem je vladao SDA imao je kontrolu nad gradskim vodovodom i glavnom telefonskom centralom, pa se to iskoristilo, iškljucili su telefonske veze na centrali i zatvorili ventile na cijevima za vodu kiji su preko Kobilje Glave išli za Vogošcu. Vogošca je u to vrijeme bila bez vode, a telefoni su radile samo za lokalnu upotrebu po naselju. Veza sa ostatkom grada i linje izvan naselja radile su se samo onda kad je muslimanskoj strani to odgovaralo.
Jedan takav trenutak iskoristio je moj dobri drug Ado. Pozvao me telefonom, sugerišuci da moj otac nije slucajno ubijen, da trebam da bježim iz Vogošce i dođem kod njega u Sarajevo. Predložio mi je Vikicevu jediunicu u kojoj je i on angažovan, jer je po njegovoj procjeni to mješovita jedinica i najbolja na tim prostorima. Nisam povjerovao u price da mi je otac ubijen, pogotovo što su price dolazile iz dijela grad pod muslimanskom kontrolom, a na izgled sve je licilo da je to bio nesretan slucaj. Odbio sam Adin poziv, obrazlažuci da je veci dio moje rodbine vec pod oružjem u zaštiti srpskog naroda i da nemam namjeru ratovati protiv mojih trideset i šest bližih rođaka koji su u Vogošci mobilisani u srpskoj vojsci.
Naš razgovor se završio sa Adinim razocarenjem, ali sa prijateljskim pozdravom. Adina prica stalno se vrtila po mojoj glavi. Veoma brzo nakon našeg razgovora došao sam do prvih informacije koje su ukazivale da je Ado bio u pravu i da mi je otac planski ubijen. Samo nekoliko dana nakon našeg razgovora, susreo sam se sa Vidom Kubura, ženom koja je živila u komšiluku, preko puta moje zgrade. Prilikom njenog izjavljivanja saucešca za mog pokojnog oca, ispricala mi pricu koja je ukazivala na tok događaja te kobne noci.
Vida mi rece da ju je te noci Miki Ivanovic pozvao telefonom i rekao da sam ja pogino. Ona ga je upitala kad i gdje, a on joj odgovri da sam prije petnaestak minuta pogino u stanu mojih roditelja. Vida mu je rekla da je nemoguce, jer je prije par minuta vidjela mene kako pretrcavamo ulicu kod Vasine mesare. Miki joj je na to odgovorio da onda ne zna ko je pogino, ali da je siguran da jest neko, jer se čuje kuknjava iz mog stana.
Nakon te price Vida mi isprica kako se Miki hvalio da je te noci pucao iz automatske puške, štiteci svoga tatu dok je pretrcavao preko mosta u pravcu šume, koja se nalazila preko puta naše zgrade. Vidi ne htjedoh ništa da kažem, da to ukazuje da je Mikijeva pucnjava bio dio plan za otvarnje pušcane vatre na prozore od roditeljskog stanasamo. Pažljivo sasluša šta govori, kako je ne bi doveo u situaciju da prekine svoje izlaganje i saznanje o tom događaju.
Mozaik oko ubistva moga oca polako se sklapao. Sjecam se te kobne noci, Šojic Gojko upao je u stan mojih roditelja, zagalamio na sve prisutne, okrecuci se sa puškom u ruci u svim pravcima oko sebe, vicuci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu". Svi ovi detalji ukazivali su da je Marinko sve dobro isplanirao. Iskoristio je zvukove od ispaljenih hitaca iz puške njegovog petnaestogodišnjeg sina Mikija, koji su dopirali iz pravca naše zgrade. Uletio je u šumu gdje su bili vojnici iz njegove jedinice i povikao da neko puca na njega. Dobro je poznava svakog stanara u zgradi i prozor koji je pripadao svakom od stanova. Uperio je prstom u prozor mojih roditelja, iza kojeg se u tom trenutku nalazio moj otac. Uznemireni od pucnjave koju su culi, pet vojnika, bez provjere o istinitosti Marinkove price zauzeli su svoje borbene pozicije i bjesomocno poceli pucati u pravcu moga tate. Jedan od metaka smrtno pogodi moga oca !Marinko je zadovoljno trljao ruke, misleci da sam ja nastradao. Vijest je prenio svojoj porodici, zbog cega je misleci da sam ja pogino, Miki tu vijest širio dalje među komšijama. Za vrijeme dok je tijelo bilo u stanu u iscekivanju sahrane, porodica Ivanovic bila je jedina iz te zgrade koja nije došla u našu kucu da nam izjavi saucešće, niti je iko od clanova njihove porodice prisustvao sahrani.
Sva ta dešavanja tjerala su me da budem oprezniji i ne govorim nikome svoje namjere, pa čak ni mom rođenom bratu Lazi, a ni mom kumu! Spremao sam plan kako da se osvetim i uzvratim udarac toj porodici!
No comments:
Post a Comment