Ubiću Vikića...

 U vrijeme kada je svaki vojnik bio važan za odbranu srpskih teritorija na podrucju oko Vogošce dobili smo vijest da ce u našu jedinicu doci još jedan borac, Slaviša Corovic. Vijest o dolasku novog vojnika saopštio nam je tadašnji zamjenik komandanta Vogošcanskog bataljona, rezervni kapetan Momo Corovic.
Momo nam je rekao da su iz Sarajeva, putem razmijene došli kod njega u stan dva njegova rođaka, Siniša i Salaviša Corovic. Slaviša se aktivno bavi karateom i Momo je zbog toga što je znao da se ja i moji drugovi aktivno baviomo sportom odlucio da ga ubaci u našu jedinicu, a Siniša zbog kriticnog psihološkog stanja i iscrpljenosti u zatvoru nece biti vojno angažovan. Saznanje da se Slaviša aktivno bavio sportom privukla je našu pažnju. Jedva smo cekali kada ce se pojaviti u našoj jedinici.
O Slaviši i Siniši Corovic niko u Vogošci ništa nije znao. Preko Mome smo saznali da je bio zatvoren u privatni zatvor sarajevskog kriminalca, Juke Prazine i da je sa muslimanskom stranom izvršena razmjena, nakon koje su se njih dvojica našli na srpskoj teritoriji. Nakon oporavka od batina zadobijenih u privatnim sarajevskim kazamatima namijenjenim iskljucivo za Srbe, Slaviša je konacno stigao u prostorije naše cete u hotel Biokovo.
Prvi susret sa Slavišom bio je pomalo komican. Bio je visok oko metar devedeset, pa je popeglana vojnicka uniforma neskladno visila je na njegovom mršavom tijelu. Naglancane cizme i potpuno novi šljem, koji se sijao na njegovoj glavi od jakih svjetala u holu hotela ukazivao je da on nema nikakvo ratno iskustvo.
Okupili smo se oko Slaviše i kako to obicno biva kad stigne neko novi i nepoznat, stiže i pregršt pitanja. Međutim, on nije odgovarao na ta pitanja, samo su svjetlucale crne oci, kroz njegove crne cuperke kose koji su virili ispod oboda uljem uglancanog šljema. Lice mu je bilo blijedo Još uvijek su se vidjeli tragovi od krvnih podliva ispod ociju, na obrazima i krvave otekline na usnama.
Uvidjesmo da su posledice od batina ostavile kako fizicki tako i psihološki trag na njega, mi prestadosmo sa zapitkivanjima.
Ubrzo se krenulo na stražu, što je Slaviši vjerovatno i odgovaralo u tom momentu, kako bi prestala znatiželjna ispitivanja. Nakon odrađene stražarske smjene po brdima oko naselja, po povratku u Vogošcu pozvali smo Slavišu da dođe kod mog kuma u stan. Kum je imao stan nedaleko od hotela Biokovo i svako vece kada nismo na straži provodili bismo vrijeme u njegovom stanu.
Tamo bi se sakupljali pretežno naši drugovi iz jedinice. Pogledali bi Dnevnik TV SRNA i TV BiH i nakon toga izveli bi zakljucke, koja je TV kuca taj dan više lagao svoj narod. Nakon Dnevnika bi nastavili naše druženje do kasno u noc, uz poneku casicu rakijice, prepiricavali bi smješne događaje iz života. To je bilo naše svakodnevno uobicajeno "ubijanje" slobodnog vremena.
Slaviša je prihvatio naš poziv i tu vece došao je kod kuma u stan. Pokušaji da Slvišu ukljucimo u razogovor išli su veoma teško. Svi njegovi odgovori na naša pitanja uglavnom su se završavali sa "Da" ili "Ne", a nakon toga nastalo bi cutanje. Svjesni da je zbog doživljenih trauma u sarajevskim kazamatima Slaviša prolazio kroz teške psihološke trenutke, odlucili smo da ne vršimo pritisak na njega i da ga pustimo da polako stice naše povjerenje.
Pošto smo znali da je Slaviša bio sportista, moj kum i ja predložismo da ide sa nama na bodibilding treninge. Bez razmišljanja on prihvati poziv. Osjetismo da ga to malo oraspoloži i mi to iskoristismo da na taj nacin pokušamo da steknemo njegovo povjerenje.
Sutradan smo po dogovoru naišli kraj Slaviše i otišli na trening. Na treningu je bilo isto kao i predhodne noci, Slaviša samo šuti i sluša šta pricamo. Iz dan u dan ponavljala se isto, pa nas je to pocelo nervirati, a onda jedan dan dok smo trenirali Slaviša konačno progovori. Nakon završene jedne od vježbi, Slaviša je spustio teg na stalak, ustade sa klupe na kojoj je ležao, raširi ruke, riknu kao divlja zvijer i podviknu, "Ubicu Vikica".
Mi se zgledasmo međusobno, ne znajuci o cemu se radi! Pomislismo da je Slaviša potpuno pukao i da je poludio! Pocesmo ga zapitkivati zašto je to rekao i on konacno poce da prica!
"Vikic me je pravario, on je za sve kriv", kaže Slaviša!
Cutke smo slušali Slavišu dok prica, a on nastavlja dalje: "Vikic me je nagovorio da dođem u Sarajevo! Bio sam u Beogradu kada sam cuo da je Juka Prazina zarobio moga brata, dok je na trafici kupovao cigare. Zatvorio ga je samo zato što je Srbin! Moj brat Siniša je psihicki boletsan i ja sam morao da nađem nacina kako da ga izbavim iz tog zatvora. Pošto sam se sa Vikicem upoznao kroz "Karate Klub Bosna" za koji sam nekad radio kao treneri i takmicar. Iz tog razloga sam iz Beograda pozvao Vikica na telefon i zamolio da urgira kod Juke da mi pusti brata iz zatvora. Vikic mi je rekao da dođem kod njega i on ce to sve srediti. Ubijeđen da ce tako biti, spakovao sam se i iz Beograda došao kod Vikica u Sarajevo. Primio me je u kancelariju i umjesto da ode samnom do Juke i pomogne mi da riješim problem, Vikic je nazavao Juku na telefon i rekao da mu šalje Slavišu Corovica".
Slaviša malo zastade sa pricom i opet nastavi dalje: "Dao mi je adresu i rekao da odem sam do Juke i da ce sve biti uredu. Kada sam stigao u Jukinu komandu, oni su mi svezali ruke i zatvorili me zajedno sa bratom. Svezanih ruku izvodili su me iz te prostorije i pocinjali neprekidno udarati uz povike, " Karataš, a". Udarali su me dok ne izgubim svijest. Kada bi ponovo došao sebi oni bi postupak ponovili! Trajalo je to batinanje sve do dogovrene razmjene! Nisam imao pojma koliko dugo sam bio bez svijesti, niti koliko danas sam bio zatvoren," završava Slaviša svoju pricu, duboko zamišljen, a pogled mu odlazi negdje u daljinu!
Slušali smo pažljivio i bez rijeci gledali u Slavišu. Stislo mi se u grudima, oci mi se napuniše suzama, a srce hoce da mi pukne, zbog onoga šta je ovaj covjek proživio.
Prekinusmo Slavišine misli sa novim pitanjem: "Otkud to da poznaješ Vikica da bi mu vjerovao da ce ti pomoci?"
Slaviša se brecnu iz razmišljanja i nastavlja svoju nevjerovatnu pricu: "Dok sam bio trener KK Bosna, Vikic je cesto dolazi u klub. Bi sam vicešampion svijeta u karateu, u teškoj kategoriji, održanom u Francuskoj i nezvanicni prvak svijeta na otvorenom turniru najboljih karataša svijeta u Los Anđelosu. Vikicu je tada inponovalo da bude u mom društvu. A onda sam dobio ponudu od beogradskog Partizana, koju nisam mogao odbiti. Zadnju godinu dana živim u Beogradu i Vikic je to znao. Prevario me je i nagovorio da dođem, a vec unapred je znao kako cu završiti, ako dođem u Sarajevo!"
Prekidoh Slavišinu pricu u nevjerici da je on tako mršav bio teška kategorija sa pitanjem, "Koliko si bio težak kad si se borio u teškoj kategoriji"?
"Imao sam preko devedeset kilograma", odgovori on.
"Pa kako si sad tako mršav?", pitam ga.
"Za vrijeme boravka od dvadeste dana u zatvori nisam ništa dobijao za jelo i smorš'o sam oko dvadeset kliograma", kaže Slaviša
Sa cuđenjem gledam u Slavišu, na kojem se vidno primjecuje loše psihicko i fizičko stanje i zamišljam na njemu još dvadest kilograma mišicne mase! Bio je to grdosija od covjeka, mislim u sebi. Pomislih, kako se Sarajevo olako odreklo takvog Asa! Svetski poznati sportista prošao sa teškim batinama i psihickim posledicama, samo zato što je došao kao Srbin u Sarajevo!
Zmišljam, šta bi bilo sa nekim nepoznatim covjeko, ako je on tako završio?
Svestan da u Sarajevu nema više mjesta za Srbe koji ne podržavaju Alijinu politiku, cvrsto odlucujem da ne dozvolim da ikad živ padnem u ruke neprijatelju. Slavišinu pricu smo prepricavali na svim mjestima. Strahovitom brzinom prenosila se od usta do usat po drugim jedinicama.
Slaviša Corovic-Cora preko noci, nakon svjetske slave, postao je poznat i u Vogošci!