Ljetni period '92 godine davali su idealne uslove da se rat proširi na sve prostore u BiH. Vladari rata koristili su te dane i nemilosrdno radili na štetu svog naroda, rat je buktao. Iako su se mnogi građani nadali da ce se naci neki kompromis i do rata nece doci, na terenu nije tako izgledalo. Povecavanje tenzija i ratno huškanje najviše su pravile TV kuće u BiH.
Srpska TV kuca SRNA nije imalo dovoljno sredstava i tehnike da bi profesionalno obavljala svoj posao. Nedostatak vozila i video kamera uticali su da njihovo izvještavanje bez video zapisa niko nije ozbiljno shvatao. Sav taj neprofesionalizam nadoknađivali su i podizali gledanost uz komentare Riste Đoge i njegovih skeceva.
DNEVNIK TV SRNA izgledalo više kao humoristicka, nego što je bila informativna emisija, sa crnim humorom na racun građana Sarajeva. Takvo izvještavanje nije smetalo stanovništvu Vogošce i sa nestrpljenjem se svake noci iscekivao blok Riste Đoge, koji je sa svojim, veoma cesto, pretjeranim crnim humorom privlacio pažnju srpskog naroda.
Za razliku od srpske informativne kuce, muslimanski mediji su bili puno profesionalniji i na velikoj koristi politckih vođa, koji su zagovarali ratnu opciju i vojno porobljavanje srpskog naroda. U tome su prednjacili predratni TV voditelji, kojim se nekad puno vjerovalo. Preko noci su pro-jugoslovenski voditelji promjenili svoje politicke stavove i prešli u nacionalisticke TV kuce, koje su znalacki širile mržnju među narodima.
Nacionalisticke TV kuce pod muslimanskom kontrolom, srpske politicke stavove proglašavali su cetnickim idejama i na taj nacin podizali tenzije i mržnju prema srpskom narodu u BiH. Nepovjerenje prema muslimanskim politicarima i TV kucama jacalo je srpsko jedinstvo. Organizovanje srpskog naroda za odbranu od mogucih neprijateljskih djelovanja, doveli su u potpuno okruženje muslimanski dio grada Sarajeva.
Anti-srpska politika i lažna izvještavanja sa ratom zahvacenim podrucjima jako su uticala da pojedini lokalni komandiri, koji nisu bili disciplinovani, zloupotrebljavaju artiljerijska naoružanja i bezpotrebno granatiraju dio grada pod muslimanskom kontrolom. Takva upotreba artiljerije nije donosila nikakve rezultat. Srpska vojska raspoređena po linijama odbrane u nekoliko navrata bunila se zbog neselektivnom granatiranje muslimanskih teritorija, ali to nije uticalo na komandu artiljerije, da sa takvom praksom prestane.
Muslimanska strana nije ostajala dužna Srbima, cesto izvođene akcije na srpskoj teritoriji dobijali su podršku muslimanskog i svjetskog politickog estabilišmenta. Nedostatak artiljerijskog oruđa muslimanska vojska nadoknađivala je koristeci se gerilskim nacinom ratovanja. Diverzantske jedinice ubacivale su se u dubinu srpske teritorije, pravili zasjede na dionicama puta koji nisu bile vojno zašticene. Iz zasjeda su docekivana vozila koja su se kretali nezašticenim dijelom puta, rafalima iz svog naoružanja masakrirali bi putnike i bez traga nestajali sa tih prostora.
Iz takvih zasjeda ginuli su pretežno civili, žene, djeca i straci, u pokušaju da napuste ratnu buktinju u BiH. Diverzantske akci postale su sve ucestalije najvecim dijelom oko opštine Kalesija, kod mjesta Caparde.
U to vrijeme jedini prohodan put iz Srpskog Sarajeva išao je preko Sokolca, Han Pjeska, Vlasenice, Šekovića, na Caparde, prema Kozluku i dalje za Srbiju. Caparde su bile pogodne za diverzantske akcije, zbog šumskih terena po kojim su se diverzanti mogli lako prikrivati i neopaženo kretati tim djelom teritorije. Pocinioci ovih i slicnih zlocina umjesto osude postajali su nedodiriljivi i preko noci postajali heroji u svom narodu.
Nešto se pod hitno moralo uciniti da se zaustave sve masovniji zlocini nad civilima po putevima Srpske Republike BiH. Pozvane su u pomoc UNPROFOR snage, kako bi se izbjegla šira vojna operacija srpske vojske na tom terenu, koja bi prouzrokovala još vece krvoproloce i međusobnu mržnju naroda. UNPROFOR se odazvao pozivu, krajem juna '92 godine došao u pomoc i poceo obezjeđivati dionicu puta kod Capardi, tako što je sa svojim transportnim vozilima sprovodio kolone vozila. To je znatno usporilo saobracaj na tom dijelu puta, ali je to bio jedini nacin da se nastavi bezbjedan prolaz vozila i putnika.
Ono što je posebno zbunjivalo i iznenadilo srpski narod, bio je veoma šturi izvještaj TV SRNA o dešavanjima kod Capardi. Voditelj na vecernjem dnevniku, Duško Oljaca procitao je izvještaj o stradanju civilnog stanovništva. Bio je to izvještaj bez video zapisa, kojim bi se pokazala vjerodostojnost tog događaja. Sve je to navodilo na sumnju sve narode u BiH, pa i sam srpski narod se zapitao, dali se to stvarno dogodilo?
UNPROFOR je veoma dobro znao šta se dešava na putevima, jer su bili direktno ukljuceni u rješavanju problema u zaštiti vozila i putnika. Međutim, njihovi izvještaji, kao i svjetskih TV kuca, o stradanju Srba, vješto se prikrivalo od svjetskog javnog mnjenja. Srpska strana došla je do zakljucka da su UN i UNPROFOR opredjeljeni i naklonjeni na jednu od zaracenih strana. Međunarodne snage su zbog svog ponašanja okaraktrisane kao neprijateljske, što je jako puno uticalo na lošu međusobnu saradnju tokom cijelog rata. Takav odnos stranih trupa nije doprineo smirivanju situacije, nego naprotiv, uticao je da netrpeljivost i mržnja među narodima bude još veca.
Redali su se zlocini, za zlocinima, od kojih su stradali mnogi nedužni civili. Vlasti ni na jednoj strani nisu ništa cinile da zaustave zlocince. Nacionalna mržnja dostigla je vrhunca, zbog cega su na svim zaracenim stranama najviše ispaštali građani koji nisu pripadali vladajucoj naciji. Progonjenja i likvidacije građana postale su svakodnevna stvarnost. U narod se uvukao veliki strah, pa i ono malo ljudi koji su se se suprostavljali zlocincima, bojali su se javno da istupaju, da ih mrak ne pojede, zbog cega su se povlacili ispred zlocinacke stihije.
Iako su Caparde bile daleko od Srpskog Sarajeva, to se afektovalo i otežalo ionako teško stanje u tom dijelu grada. Jedno vrijeme saobracaj na Capardama bio je potuno zaustavljen, što je znatno uticalo na protok humanitarne robe i ljudi po cijelojo teritoriji Srpske Repulike BiH.
Vojna komanda donijela je odluku da se obustavi izdavanje dozvola za odsustvovanje ljudstva iz vojnih jedinica. Mene je strašno pogodila takva naredba, jer sam u to vrijeme izrazio želju da odputujem u Vojvodinu i obiđem svoju porodicu. Bio sam na dugackoj listi za cekanje te dozvole.
Više od dva mjeseca nisam imao nikakav kontak sa njima i to me je izluđivalo i pravilo sve nervoznijim.
Pošto sam dao obecanje svom pokojnom ocu da cu se do kraja rata boriti za svoj narod, nisam imao namjeru da iz rata pobjegnem. U misli mi je dolazilo da u ovom ratu necu preživjeti, zbog cega me je vukla velika želja da svoju porodicu bar još jednom vidim za svoga života.
Iako sam mogao samovoljno da odem iz jedinice, kao i mnogi drugi koji su to uradili, a da nakon provratka za taj cin ne budem sankcionisan, nisam želio da to da ucinim, kako ne bi tim gestom povrijedio svoje saborce. Odlucio sam da sacekam ukidanje naredbe i svoj red za odsustvo iz jedinice!
Naredba je ubrzo povucena ali su nastale nove nedace. Neki vojinci koji su dobili odobrenje za odsustvo iz jedinice, nisu se više vracali na ratište, a neki su ostajali duže nego što im je bilo odobreno. Komanda bi sacekivala takve vojnike i ne bi izdavala dozvole do njihovog povratka. Pošto u samom pocetki izbijanja sukoba, srpska vojska nije bila ustrojena, pojedinci su se ponašali kao da su dobrovoljno došli da ratuju, šta je dodatno usožavalo ionako složenu situaciju. Takav odnos ljudi dodatno je usporavalo dopuštenja za odsustovanje iz jedinica.
U to vrijeme moj brat bio je mobilisan u protivpožarnoj jedinici, koja je brojala tek nekih desetakt ljudi, zbog cega nije morao dugo da ceka na red, na odobrenje za odsustvo iz jedinice. Dobio je dozvolu i sa našom majkom utišao da obiđe svoju prodicu.
Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu kod našeg rođaka i to me je natjeraolo da što prije stupim u kontak sa rođakom i mojom porodicom i najavim njegov i majcin dolazak. Otišao sam u opštinsku zgradu, zamolio moje prijatelje iz Državne Bezbjednosti da iz njihove kancelarije obavim telefonski razogovor, kako bi se konacno cuo sa mojom porodicom. Oni su mi bez pogovora izašli u susret, odobravajuci taj poziv, sa preporukom kad god to poželim da mogu doci kod njih.
U to vrijeme jedini prohodan put iz Srpskog Sarajeva išao je preko Sokolca, Han Pjeska, Vlasenice, Šekovića, na Caparde, prema Kozluku i dalje za Srbiju. Caparde su bile pogodne za diverzantske akcije, zbog šumskih terena po kojim su se diverzanti mogli lako prikrivati i neopaženo kretati tim djelom teritorije. Pocinioci ovih i slicnih zlocina umjesto osude postajali su nedodiriljivi i preko noci postajali heroji u svom narodu.
Nešto se pod hitno moralo uciniti da se zaustave sve masovniji zlocini nad civilima po putevima Srpske Republike BiH. Pozvane su u pomoc UNPROFOR snage, kako bi se izbjegla šira vojna operacija srpske vojske na tom terenu, koja bi prouzrokovala još vece krvoproloce i međusobnu mržnju naroda. UNPROFOR se odazvao pozivu, krajem juna '92 godine došao u pomoc i poceo obezjeđivati dionicu puta kod Capardi, tako što je sa svojim transportnim vozilima sprovodio kolone vozila. To je znatno usporilo saobracaj na tom dijelu puta, ali je to bio jedini nacin da se nastavi bezbjedan prolaz vozila i putnika.
Ono što je posebno zbunjivalo i iznenadilo srpski narod, bio je veoma šturi izvještaj TV SRNA o dešavanjima kod Capardi. Voditelj na vecernjem dnevniku, Duško Oljaca procitao je izvještaj o stradanju civilnog stanovništva. Bio je to izvještaj bez video zapisa, kojim bi se pokazala vjerodostojnost tog događaja. Sve je to navodilo na sumnju sve narode u BiH, pa i sam srpski narod se zapitao, dali se to stvarno dogodilo?
UNPROFOR je veoma dobro znao šta se dešava na putevima, jer su bili direktno ukljuceni u rješavanju problema u zaštiti vozila i putnika. Međutim, njihovi izvještaji, kao i svjetskih TV kuca, o stradanju Srba, vješto se prikrivalo od svjetskog javnog mnjenja. Srpska strana došla je do zakljucka da su UN i UNPROFOR opredjeljeni i naklonjeni na jednu od zaracenih strana. Međunarodne snage su zbog svog ponašanja okaraktrisane kao neprijateljske, što je jako puno uticalo na lošu međusobnu saradnju tokom cijelog rata. Takav odnos stranih trupa nije doprineo smirivanju situacije, nego naprotiv, uticao je da netrpeljivost i mržnja među narodima bude još veca.
Redali su se zlocini, za zlocinima, od kojih su stradali mnogi nedužni civili. Vlasti ni na jednoj strani nisu ništa cinile da zaustave zlocince. Nacionalna mržnja dostigla je vrhunca, zbog cega su na svim zaracenim stranama najviše ispaštali građani koji nisu pripadali vladajucoj naciji. Progonjenja i likvidacije građana postale su svakodnevna stvarnost. U narod se uvukao veliki strah, pa i ono malo ljudi koji su se se suprostavljali zlocincima, bojali su se javno da istupaju, da ih mrak ne pojede, zbog cega su se povlacili ispred zlocinacke stihije.
Iako su Caparde bile daleko od Srpskog Sarajeva, to se afektovalo i otežalo ionako teško stanje u tom dijelu grada. Jedno vrijeme saobracaj na Capardama bio je potuno zaustavljen, što je znatno uticalo na protok humanitarne robe i ljudi po cijelojo teritoriji Srpske Repulike BiH.
Vojna komanda donijela je odluku da se obustavi izdavanje dozvola za odsustvovanje ljudstva iz vojnih jedinica. Mene je strašno pogodila takva naredba, jer sam u to vrijeme izrazio želju da odputujem u Vojvodinu i obiđem svoju porodicu. Bio sam na dugackoj listi za cekanje te dozvole.
Više od dva mjeseca nisam imao nikakav kontak sa njima i to me je izluđivalo i pravilo sve nervoznijim.
Pošto sam dao obecanje svom pokojnom ocu da cu se do kraja rata boriti za svoj narod, nisam imao namjeru da iz rata pobjegnem. U misli mi je dolazilo da u ovom ratu necu preživjeti, zbog cega me je vukla velika želja da svoju porodicu bar još jednom vidim za svoga života.
Iako sam mogao samovoljno da odem iz jedinice, kao i mnogi drugi koji su to uradili, a da nakon provratka za taj cin ne budem sankcionisan, nisam želio da to da ucinim, kako ne bi tim gestom povrijedio svoje saborce. Odlucio sam da sacekam ukidanje naredbe i svoj red za odsustvo iz jedinice!
Naredba je ubrzo povucena ali su nastale nove nedace. Neki vojinci koji su dobili odobrenje za odsustvo iz jedinice, nisu se više vracali na ratište, a neki su ostajali duže nego što im je bilo odobreno. Komanda bi sacekivala takve vojnike i ne bi izdavala dozvole do njihovog povratka. Pošto u samom pocetki izbijanja sukoba, srpska vojska nije bila ustrojena, pojedinci su se ponašali kao da su dobrovoljno došli da ratuju, šta je dodatno usožavalo ionako složenu situaciju. Takav odnos ljudi dodatno je usporavalo dopuštenja za odsustovanje iz jedinica.
U to vrijeme moj brat bio je mobilisan u protivpožarnoj jedinici, koja je brojala tek nekih desetakt ljudi, zbog cega nije morao dugo da ceka na red, na odobrenje za odsustvo iz jedinice. Dobio je dozvolu i sa našom majkom utišao da obiđe svoju prodicu.
Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu kod našeg rođaka i to me je natjeraolo da što prije stupim u kontak sa rođakom i mojom porodicom i najavim njegov i majcin dolazak. Otišao sam u opštinsku zgradu, zamolio moje prijatelje iz Državne Bezbjednosti da iz njihove kancelarije obavim telefonski razogovor, kako bi se konacno cuo sa mojom porodicom. Oni su mi bez pogovora izašli u susret, odobravajuci taj poziv, sa preporukom kad god to poželim da mogu doci kod njih.
No comments:
Post a Comment