Nakon što se tih junskih dana '92 godine normalizovala situacija na putu oko Capardi, ako se išta u to vrijeme moglo zvati normalnim, put prema Srbiji ponovo je postao prohodan. Sigurnost na putu obezbjeđivale su snage UNPROFOR-a potpomognute nekim jedinicama iz Srpske Republike BiH. Moj brat dobio je dozvolu da obiđe svoju porodicu, koja je bila u izbjeglištvu kod naše rodbine u Đurđinu. Naša majka izrazila je želju da i ona odputuje zajedno sa njim, kako bi ponovo vidjela i bila sa svojim unucicima. Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu i to me je natjeraolo da bez oklijevanja, što prije odem kod mojih drugova u prostorije "Državne bezbjednosti" i iz njihove kancelarije, telefonom najavim bratovu i majcinu posjetu.
Rano u jutro, na sam pocetak radnog vremena, stigao sam u prostorije DB-a. Moji drugovi su se spremali za radne zadatke, a meni su bez pogovora prepustili telefonski aparat da obavim razgovor. Bila su to strašna vremena, prepuna loših dešavanja na svim zaracenim stranama, pa me je to prisiljavalo da budem oprezan i dobro pazim šta smijem, a šta ne smijem da pricam u telefonskom razogovoru.
Okrenuo sam brojeve telefona od Vese, mog brata od strica. Veso nije volio da se javlja i razgovara preko telefona, pa se po obicaju javila moja snajka Milica. Cim sam se javio Milica me je odmah prepoznala i na njenom glasu osjecala se velika uzbuđenost i sreca što cuje moj glas. Razmjenili smo par uobicajenih kratkih rijeci i pozdrava, a ona je znajuci koliko sam poželio svoju porodicu, bez oklijevanja, odmah prepusutila telefonsku slušalicu mojoj supruzi.
Nakon više od dva mjesec, ponovo sam cuo glas moje žene! Osjetio sam veliku uzbuđenost i srce mi je pocelo jace da lupa. Imao sam osjecaj kao da ce da mi iskoci iz grudi. Glas mi je poceo da drhti dok sam pokušavao da izgovarao rijeci sa kojim bi joj pokazao koliko sam poželio našeg sina i nju. Ona je izrazila želju da se vrati kuci. Pocela je da postavlja pregršt pitanja oko ratne situacije, na koja joj nisam mogao iskreno odgovoriti. Nisam moga da joj kažem da narodi kojim smo nas dvoje pripadali, koji se do prije par mjeseci neizmjerno volio, postao krvni neprijatelj, prepun lažnih optužbi jedni prema drugima, sa nevjerovatno velikom međusobnom mržnjom!
U razgovoru sa suprugom najavio sam bratov i mamin dolazak, a ona me iznenađeno upita, kako to da Lazo, koji je bio ovde prije nešto više od mjesec dana, opet dolazi, a ti ne možeš? Bilo je teško objasniti preko telefona da je moj brat mobilisan u jedinici od desetak ljudi, u kojoj svi mogu na kratko odsustvovati iz jedince, bar po jedan put u toku mjeseca, a da moja jedinica broji nekoliko stotina ljudi, u kojoj svi žele odmah da dobiju odsustvo.
Moja supruga željela je da se sa sinom vrati u Vogošcu, pa je najavila da ce iskoristiti Lazin dolak, da se sa njim vrati nazad. Nisam želio da se moja žena i dijete vrate u taj ratni pakao, zbog cega sam joj obecao da cu što je prije moguce doci kod njih u posjetu. Predložio sam da po mom dolasku otputujemo deset dana na more. Objasnio sam joj da ako se ona vrati, to nece biti lako izvodljivo. Moja supruga prihvatila je moj prijedlog i ja sam konacno odahnuo zbog toga!
Brat i majka su otputovali, a ja sam ostao da pazim na stan, da ga ne bi neko provalio i opljackao, jer je to bila cesta pojava u to vrijeme. Bilo je puno praznih stanova i svi su bili opljackani, a vrijedne stvari porodavane pridošlim izbjeglicama po bagatelnim cijenama.
Bližio se dan njihovog povratka. Spremao sam se da sa autom odem do Pala, kako bi im olakšao povratak kuci. U to vrijeme nije bilo zvanicnog puta, a ni javni prevoz od Pala do Vogošce nije postojao, pa su se građani prebacivali, kako je ko znao i umio. Nije bilo nijedne sigurne i kvalitetne ceste, pa se kretanje odvijalo po nekim okolnim seoskim putevima i livadama. U to vrijeme, kada su padale kiše, samo teški vojni kamioni mogli su preci preko klizavih livada i vocnjaka i dokopati se asfaltnog puta u Mokrom.
Došao je dan kada sam trebao da krene na Pale i docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Bilo je to pravo spremanje, kao kada se ide na dalek put. Moje pripreme za put iznenadila je vijest da se u toku noci desilo ubistvo u ulici Spasoja Blagovcanina. Ubijena je Rasema Biser!
Za razliku od predhodnih sumnjivih ubistava: Šerifa Holujica i Izeta Kusturice, kada nije pronađeno tijelo tih ljudi, ovog puta tijelo žene u spavacici, ležalo je na ulici u lokvi krvi. Bila je to zastrašujuca scena, koju nikako nismo smjeli dozvoliti da naša djeca gledaju.
Po pricama komšija, koji su culi glasove, nepoznati ljudi došli na vrata stana Biser Raseme. Lupali su na vrata i insistirali da ih otvori. Žena je u strahu otvorila vrata, a zlikovci su je na smrt isprepadali uz povike da ce je ubiti. Pricali su na ekavskom, po cemu se komšije ustanovile da se radi od dobrovoljcima iz Srbije. Niko od komšija nije se usudio da izađe iz svog stana i pomogne nesretnoj ženi, što su dvojica zlocinaca iskoristila, bez straha da ce zbog toga biti kažnjeni. Sa prijetnjom nožem ispod grla, tražili su joj novac, koji ova žena ocito nije imala. Pošto je njen stariji sin Mirsad dugo vremena radio u SAD-u, zlikovci su to ocito znali, pa su pretpostaviljali da ona ima novac, koji ne želi da ima dadne. Pokušali su je još više prepasti tako što su joj nožem zarezali dio vrata. Žena je pocela od tog reza da krvari, a oni kada su vidjeli da ni tada nije rekla gdje su joj pare poceli su sami da traže.
Rasema je iskoristila priliku dok su oni bili obuzeti traženjem para, pobjegla je iz stana na ulicu. Bespomocna žena, iz sveg glasa je zapomagala da joj neko pomogne, ali niko od komšija u gluvo doba noci nije se usudio da joj priđe i pruži ruku spasa. Kada su zlikovci vidjeli da je žena pobjegla iz stana, izašli su za njom na ulicu i bez ustezanja izvršili vec zapocetu egzekuciju!
Nakon ubistva moga oca, nestanka Šere Holujica, Đanga Kusturice i Slobodana Perica-Mute, civilna milicija se i dalje nije udostojila da pokrene bilo kakvu istragu o ovom svirepom ubistvu. Rasema je sahranjena uz pomoc vogošcanskog grobara Bore i svracanskih zatvorenika. Sahranjena je u Svrakama, tada jedino muslimansko groblje u koje su vogošcani mogli sigurno doci. Raseminoj sahrani niko od komšija nije se usudio da prisustvoje i tako pokaže otpor i neslaganje takvim zlocinima i zlocincima.
Za ubistvo Raseme Biser bilo je više motiva, koji su se prepricavali po vogošcanskim ulicama. Prvi motiv je što je porast izbjeglica u Vogošci iziskivao više praznih stanova za njihov smješta. Drugi je bio što je njen bivši muž Biser Hasan bio jedan od prvih osnivaca SDA stranke u Vogošci. Nakon što je pred opštinom Vogošce okacena srpska zastava, Hasan je pobjegao iz Vogošce, a tada se po naselju prepricavalo da u je njegovom stanu, u ulici Trifka Đokica nađeno puno dokumenata stranke SDA, u kojim su bili planovi muslimanskih celnika o preuzimanju kompletne opštine Vogošca. Treci i najrealniji motiv po nizu događaja koji se desio te kobne noci, bio je što je njen stariji sin Mirsad veoma dobro finasijski stajao u SAD. Međutim, sve to nije bilo opradvdanje za zlocin i nije se smjelo dopusti da se tako nešto dogodi, a Vogošca dođe na loš glas.
Nakon što je komandir specijalne jedinice, Boro Radic, uvidio da civilna milicija nema petlje i nece povesti nikakvu istragu o tom ubistvu, odlucio je da on bude prijeki sudija za takve pocinioce. Predpostavljalo se da je po njegovom naređenju likvidiran Slobadan Peric-Muto, koji je maltretirao Borinu punicu, Zehrinu majku. Boro je još jednom pokazao da nece imati milosti prema zlocincima nad nevinim ljudima druge naciomnalnosti. Sazvao je hitan sastanak svoje jedinice i javno iznio svoju odluku da se pod hitno mora likvidirati Mico Cetnik.
Ta vijest se veoma brzo širila, a Mico Cetnik i njegov pajdaš, pod nadimkom Dugi, saznavši Borinu odluku, preko noci su napustili teritoriju Vogošce. Borina odluka je osujecena izdajom pojedinaca iz njegove jedinice, a osumnjiceni zlikovci izbjegli zasluženu kaznu. Bila je to velika šteta, jer je to bila idealna prilika da se pokaže, šta slijedi takvim zlikovcima! Boro je bio jedini u Vogošci koji je imao autoritet da ubije nekoga, a da za to djelo niko ne pokuša da ga privede pred lice pravde i osudi.
Rano u jutro, na sam pocetak radnog vremena, stigao sam u prostorije DB-a. Moji drugovi su se spremali za radne zadatke, a meni su bez pogovora prepustili telefonski aparat da obavim razgovor. Bila su to strašna vremena, prepuna loših dešavanja na svim zaracenim stranama, pa me je to prisiljavalo da budem oprezan i dobro pazim šta smijem, a šta ne smijem da pricam u telefonskom razogovoru.
Okrenuo sam brojeve telefona od Vese, mog brata od strica. Veso nije volio da se javlja i razgovara preko telefona, pa se po obicaju javila moja snajka Milica. Cim sam se javio Milica me je odmah prepoznala i na njenom glasu osjecala se velika uzbuđenost i sreca što cuje moj glas. Razmjenili smo par uobicajenih kratkih rijeci i pozdrava, a ona je znajuci koliko sam poželio svoju porodicu, bez oklijevanja, odmah prepusutila telefonsku slušalicu mojoj supruzi.
Nakon više od dva mjesec, ponovo sam cuo glas moje žene! Osjetio sam veliku uzbuđenost i srce mi je pocelo jace da lupa. Imao sam osjecaj kao da ce da mi iskoci iz grudi. Glas mi je poceo da drhti dok sam pokušavao da izgovarao rijeci sa kojim bi joj pokazao koliko sam poželio našeg sina i nju. Ona je izrazila želju da se vrati kuci. Pocela je da postavlja pregršt pitanja oko ratne situacije, na koja joj nisam mogao iskreno odgovoriti. Nisam moga da joj kažem da narodi kojim smo nas dvoje pripadali, koji se do prije par mjeseci neizmjerno volio, postao krvni neprijatelj, prepun lažnih optužbi jedni prema drugima, sa nevjerovatno velikom međusobnom mržnjom!
U razgovoru sa suprugom najavio sam bratov i mamin dolazak, a ona me iznenađeno upita, kako to da Lazo, koji je bio ovde prije nešto više od mjesec dana, opet dolazi, a ti ne možeš? Bilo je teško objasniti preko telefona da je moj brat mobilisan u jedinici od desetak ljudi, u kojoj svi mogu na kratko odsustvovati iz jedince, bar po jedan put u toku mjeseca, a da moja jedinica broji nekoliko stotina ljudi, u kojoj svi žele odmah da dobiju odsustvo.
Moja supruga željela je da se sa sinom vrati u Vogošcu, pa je najavila da ce iskoristiti Lazin dolak, da se sa njim vrati nazad. Nisam želio da se moja žena i dijete vrate u taj ratni pakao, zbog cega sam joj obecao da cu što je prije moguce doci kod njih u posjetu. Predložio sam da po mom dolasku otputujemo deset dana na more. Objasnio sam joj da ako se ona vrati, to nece biti lako izvodljivo. Moja supruga prihvatila je moj prijedlog i ja sam konacno odahnuo zbog toga!
Brat i majka su otputovali, a ja sam ostao da pazim na stan, da ga ne bi neko provalio i opljackao, jer je to bila cesta pojava u to vrijeme. Bilo je puno praznih stanova i svi su bili opljackani, a vrijedne stvari porodavane pridošlim izbjeglicama po bagatelnim cijenama.
Bližio se dan njihovog povratka. Spremao sam se da sa autom odem do Pala, kako bi im olakšao povratak kuci. U to vrijeme nije bilo zvanicnog puta, a ni javni prevoz od Pala do Vogošce nije postojao, pa su se građani prebacivali, kako je ko znao i umio. Nije bilo nijedne sigurne i kvalitetne ceste, pa se kretanje odvijalo po nekim okolnim seoskim putevima i livadama. U to vrijeme, kada su padale kiše, samo teški vojni kamioni mogli su preci preko klizavih livada i vocnjaka i dokopati se asfaltnog puta u Mokrom.
Došao je dan kada sam trebao da krene na Pale i docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Bilo je to pravo spremanje, kao kada se ide na dalek put. Moje pripreme za put iznenadila je vijest da se u toku noci desilo ubistvo u ulici Spasoja Blagovcanina. Ubijena je Rasema Biser!
Za razliku od predhodnih sumnjivih ubistava: Šerifa Holujica i Izeta Kusturice, kada nije pronađeno tijelo tih ljudi, ovog puta tijelo žene u spavacici, ležalo je na ulici u lokvi krvi. Bila je to zastrašujuca scena, koju nikako nismo smjeli dozvoliti da naša djeca gledaju.
Rasema je iskoristila priliku dok su oni bili obuzeti traženjem para, pobjegla je iz stana na ulicu. Bespomocna žena, iz sveg glasa je zapomagala da joj neko pomogne, ali niko od komšija u gluvo doba noci nije se usudio da joj priđe i pruži ruku spasa. Kada su zlikovci vidjeli da je žena pobjegla iz stana, izašli su za njom na ulicu i bez ustezanja izvršili vec zapocetu egzekuciju!
Nakon ubistva moga oca, nestanka Šere Holujica, Đanga Kusturice i Slobodana Perica-Mute, civilna milicija se i dalje nije udostojila da pokrene bilo kakvu istragu o ovom svirepom ubistvu. Rasema je sahranjena uz pomoc vogošcanskog grobara Bore i svracanskih zatvorenika. Sahranjena je u Svrakama, tada jedino muslimansko groblje u koje su vogošcani mogli sigurno doci. Raseminoj sahrani niko od komšija nije se usudio da prisustvoje i tako pokaže otpor i neslaganje takvim zlocinima i zlocincima.
Za ubistvo Raseme Biser bilo je više motiva, koji su se prepricavali po vogošcanskim ulicama. Prvi motiv je što je porast izbjeglica u Vogošci iziskivao više praznih stanova za njihov smješta. Drugi je bio što je njen bivši muž Biser Hasan bio jedan od prvih osnivaca SDA stranke u Vogošci. Nakon što je pred opštinom Vogošce okacena srpska zastava, Hasan je pobjegao iz Vogošce, a tada se po naselju prepricavalo da u je njegovom stanu, u ulici Trifka Đokica nađeno puno dokumenata stranke SDA, u kojim su bili planovi muslimanskih celnika o preuzimanju kompletne opštine Vogošca. Treci i najrealniji motiv po nizu događaja koji se desio te kobne noci, bio je što je njen stariji sin Mirsad veoma dobro finasijski stajao u SAD. Međutim, sve to nije bilo opradvdanje za zlocin i nije se smjelo dopusti da se tako nešto dogodi, a Vogošca dođe na loš glas.
Nakon što je komandir specijalne jedinice, Boro Radic, uvidio da civilna milicija nema petlje i nece povesti nikakvu istragu o tom ubistvu, odlucio je da on bude prijeki sudija za takve pocinioce. Predpostavljalo se da je po njegovom naređenju likvidiran Slobadan Peric-Muto, koji je maltretirao Borinu punicu, Zehrinu majku. Boro je još jednom pokazao da nece imati milosti prema zlocincima nad nevinim ljudima druge naciomnalnosti. Sazvao je hitan sastanak svoje jedinice i javno iznio svoju odluku da se pod hitno mora likvidirati Mico Cetnik.
Ta vijest se veoma brzo širila, a Mico Cetnik i njegov pajdaš, pod nadimkom Dugi, saznavši Borinu odluku, preko noci su napustili teritoriju Vogošce. Borina odluka je osujecena izdajom pojedinaca iz njegove jedinice, a osumnjiceni zlikovci izbjegli zasluženu kaznu. Bila je to velika šteta, jer je to bila idealna prilika da se pokaže, šta slijedi takvim zlikovcima! Boro je bio jedini u Vogošci koji je imao autoritet da ubije nekoga, a da za to djelo niko ne pokuša da ga privede pred lice pravde i osudi.
No comments:
Post a Comment