Došao je dan kada sam trebao da krenem na Pale, da docekam majku i brata sa njihovog povratka iz Srbije. Prevoz od Pala do Srpskog Sarajeva nije postojao, pa se svako snalazio kako je znao i umio. Za vrijeme njihovog boravka u Srbiji, iz prostorija DB Vogošca, u telfenoskom razgovoru, dogovorili smo detalje oko njihovog prebacivanja sa Pala do Vogošce.
U to vrijeme na raspolaganju sam imao vozilo GOLF-a, kojeg sam na odobrenje Bore Radica izvukao iz fabrickog kruga. Nijedna benzinska pumpa u to vrijem nije radila u Srpskom Sarajevu, pa nisam ima gdje da kupim naftu za svoj novi GOLF. Nisam imao izbora, pa sam ponovo morao otici u Koricevu kucu po gorivo, to jest u krađu rezervnog goriva Borine jedinice. Nabavka goriva protekla je bez neželjenih susreta sa Borinim borcima, a posebno sa mojim rođakom Cubetom, koji bi me bez ustezanja prijavio Bori, iako je znao da bi me to moglo koštati života. Dobio sam dozvolu za odsustvo iz jedinice od komandanta Vogošcanskog bataljona, Kljunica, i sve je bilo spremno za odlazak na Pale.
Jedini put koji je vodio ka izlazu iz Srpskog Sarajeva do Pala bio je veoma rizican, prepun raznih iskušenja. Međutim, nije bilo izbora i svi koji su po nekom pitanju morali da krenu na put, morali su proci kroz ta iskušenja. Pri samom izlasku iz naseljenog dijela Vogošce, kod jedine vogošcanske benzinske pumpe, bila je velika cistina. Glavna ulica Igmanski marš prolazila je kroz sredinu naseljenog dijela i vodila pravo prema Sarajevu. Ulica je prolazila pored fabrickog kruga, gdje se nalazio veliki parking prostor za mnogobrojne "Centrotrans" autobuse, koji su dovlacili UNIS-ove radnike u fabricki krug. Sav taj prostor pravio je jednu veliku cjelinu, koja se lako mogla kontrolisati i držati pod pušcanom vatrom.
Taj prostor se vrlo dobro vidio iz muslimanskog sela Ugorsko. Muslimanske snage su to veoma cesto koristili, pa su mitraljezima i snajperima sa jedne cuke iznad Saobracajnog fakulteta, koja se zvala Glavica, nemilosrdno pogađali prolaznike na tom dijelu Vogošce. Nerijetko, taj prostor je bio plato koji su pogađale muslimanske minobacacke granate. Posebno je zabrinjavalo građane Vogošce, što se ustanovilo da su granate padake oko glavne kapije PRETIS-a, proizvedene upravo u tom fabrickom krugu. Bile su neofarbane, jer su proizvedene u ratnom periodu i išle su odmah u upotrebu, zbog cega nije imalo potrebe da se farbaju. Serijski brojevi na granatama su se podudarali sa PRETIS-ovim podatcima, šta je ukazivalo da neko prodaje muslimanskoj strani tek proizvedene granate i da vogošcani ginu od svojih granata.
Srpske snage su taj veliki prostor nedaleko od farbike pokušale da zaklone od pušcane paljbe, na dijelu fabricke pruge gdje se ukrštala sa cestom. Navukli su vagone na fabricku prugu i smanjili preglednost tog dijela terena. Međutim, muslimanske snage su idalje imale mogucnost da taj prostor kontrolišu i pokrivaju pušcanom paljbom, šta su tokom cijelog građanskog rata vješto koristili.
Prelaz preko pruge, između vagona, bio je veoma opasan i zbog toga što se taj dio puta prelazi sa punom brzinom automobila, kako bi se što prije došlo do fabrickog kruga i tako izbjegne mogucnost pušcane paljbe sa Glavice.
Nakon što je muslimansko selo Tihovici pocetkom jula '92 godine bili osvojeno i palo pod srpsku kontrolu, mogao se zaobici fabricki krug. Neprijatan miris u tom selu osjecao se u vazduhu, zbog velikog broja poginulih iz skorašnjeg sukoba srpskih i muslimanskih snaga. Tijela koja su ostale da leže po njivama, stvarali su jezu među ljudima, zbog cega su mnogi izbjegavali da tim putem zaobilaze fabricki kompleks.
Međutim taj novi put od fabričkog kruga, preko Poljina i Mrkovica, muslimanske snage sa Menjaka, Hotonja i Orahovog brijega, snajperima i mitraljezima lako su pogađati vozila kojim su se vozili stanovnici Srpskog Sarajeva. Nije se biralo koje je vozilo meta, nego se pucalo u svako vozilo koje se kretalo tim putem. Zbog toga je bila velika opasnost kretati se po putu, kako danju, tako i nocu. Danju je vozilo bilo vidna meta i nakon što bi se pogodio vozac, svi prisutni u vozilu bili su laka meta preciznim snajperima. Nocu su korišteni svijetleci metci, pa se lako mogla kontrolisati preciznost ispaljenih metaka. Samo oni koji su dobro poznavali put i smjeli da se voze nocu bez upaljenih svjetala imali su manju mogucnost da budu pogođeni, zbog cega se cesto po noci bez svjetala vozilo tim dijelom puta.
TV kuca u Sarajevu za ovakve stvari nije izvještavala javnost, pa je to veoma puno uticalo da ujedini srpsko stanovništvo u Vogošci, da izgube povjerenje u muslimanske medije. Ono šta nije uspjelo SDS-u i Karadžicu, uspjelo je SDA i Aliji Izedbegovicu, ujedinili su srpski narod da krene u rat da se odbrani od opasnosti koja je u to vrijeme prijetila od muslimanskog naroda.
Uz sve te teškoce koje su me cekale na putu za Pale, bila je još jedna. Put je prolazio nedaleko od "planinarskog doma Crepoljsko". U domu je bila smještena tek formirana srpska opština "Stari grad". U toj zgradi bila je i civilna milicija pod komandom Ilije Maletica. Pricalo se po Vogošci da Ilija Maletic sa svojom milicijom drži punkt na putu i oduzima GOLF-ove koji nemaju papire. Pošto moje vozilo nije imalo saobracajnu dozvolu, prijetila je opasnost da mi ova milicija oduzme vozilo.
Međutim, u to vrijem na Capardama je u zasjedi ubijeno puno civila, koji su putovali tim dijelom puta, pa je Maletic dobio zadatak sa svojom jedinicom da ode i pomogne u ciscenju terena i regulisanja saobracaja na toj dionici.
U tom vremenskom periodu nije bilo punkta na putu i to mi je davalo priliku da bez problema odem po brata i majku na Pale. Prošao sam sve životne opasnosti na putu iz Vogošce i približavao se dijelu puta nedaleko od doma Crepoljsko. Put je bio zemljani i dok sam se kretao, iza mene se podizao oblak prašine. U momentu dok sam na unutrašnji retrovizor gledao u prašinu iza sebe, predamnom se ukazala jedna rampa. Brzo sam zakocio kako ne bi udario u rampu. Pored rampe, sa puškama na gotovs i maskirnim uniformama stajala dva naoružana milicajca. Zaustavio sam vozilo ispred same rampe i otvorio prozor od auta. Oni mi priđoše i zatražiše papire od auta. Pošto nisam imao papire, zamolim ih da podignu rampu, jer žurim da docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Oni se nisu obazirali na to šta pricam, nego su insistirlai da izađem iz vozila. Izašao sam iz vozila u nadi da cu ih urazumiti i da ce udovoljiti mojoj molbi. Što sam ja bio uljudniji, ova dvojica su bila sve drskija. Moje ubjeđivanje nije urodilo plodom, a oni mi obecaše, ako donesem papire od auta da ce mi Maletic vratiti vozilo bez problema. Nisam imao više vrmena za raspravu, pa sam sacekao sledece vozilo koje je naišlo tim putem, zamolio sam vozaca da me prebaci do Pala. Naravno, u to vrijeme svi su išli samo u tom pravcu, pa nisam dugo cekao da me neko primi u svoje vozilo.
Stigao sam na Pale u isto vrijeme kada je došao i autobus iz Subotice. Iz autobusa su izašli majka i brat i ja im ukratko ispričah šta mi se desilo. Bližila se noc i morali smo brzo da nađemo prevoz za Vogošcu, Pošto nas je bilo troje, morali smo sa tri različita vozila da se prebacimo kuci. Prije mraka smo uspjeli da pronađemo vozila i ja sam sjeo u jedno auto nakon što sam njih smjesti i krenuh za njima. Vozila su se uspješno prebacila do Vogošce, a na dionici koja je bila u mogucnosti da bude pogođeno iz naoružanja, vozaci su gasili svjetla na svojim autima.
Tako ostadoh bez svog novog GOLF-a, a Ilija Maletic, jedan od najvecih ratnih profitera sa tog prostora, postade bogatiji za još jedno TAS-ovo vozilo! Ilija Maletic, nekadašnji seoski ucitelj, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u "judou", koristeci opsadu Srpskog Sarajeva i jedini put za izlazak iz tog pakla, vješto je iskoristio takvo stanje i uspio naglo da se obogati!
No comments:
Post a Comment