Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta

Moja analiza pogibije Bore Radića, Srđana Amidžića, Željke Markovića i Dejana Lalića

Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošcanskih heroja niko sa sigurnošcu nije znao, šta se tacno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge vogošcane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošcansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran, jer je Boro bio čovjek sa velikim autoritetom i da ga se vlast iz tog razloga bojala, pa su odlucili da ga likvidiraju.

Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošce, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošca ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošce povjerovali su u ovakvu price koju su širili njegovi saborci, a njihova prica glasila je ovako: "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi"!

U svakom slučaju kad se sagledaju činjenice to je mogao biti planiran scenario za Boru ali je bilo puno lakših načina da se to organizuje, nego na način na koji je Boro stradao!

Sav dokaz za namještenu zasjedu koji se tad iznosio u jevnost bila je rečenica koja se čula na radio uređaju, "Ptićica je poletila"

Niko više ništa nije znao, ni ko je rekao, ni ko je primio poruku. Iskreno rečeno, nedovoljno da bi se koristilo kao dokaz, a i dešavanja tog dana ne garantuju da bi se Boro mogao pojaviti na tom mjestu, šta meni ukazuje da je i namještaljka te zasjede nemoguća. Pogotovo ako znamo da je dan ranije Motika Petar uspio izbjeci sigurnu smrt na tom putu. Upravo ta njegova sreca da preživi navela je pojedince da je baš on bio taj koji je učestvovao u namještanju zasjede za Boru! Veoma nerealno ali tako je priča potekla i niko nije želio da je ospori.

Šta se zapravo dešavalo tog tragicnog predvecerja?

Mjesto na kojem je muslimanska vojska dva dana pravila masakr na prolaznicima,  bilo je idealno za organizovanje  zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranc" nalazilo se brdo zvano Mejtef . Brdo je preprecavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda kod samog brda naglo skretao desno i nastavljao oko brda kao velika okuka od stoosamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.

Po sjecanju mog druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slučajnosti našli su se baš tu. Priskočili su u pomoć da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovačku ambulantu došao je Boro Radić.

Stao je kod doma zdravlja i vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije očekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih saboraca, kako bi vojnom akcijom očistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošcu. Po povratku u Vogšcu, nakon dva sata, Željko srece Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radic poginuo u Ljubini.

Po sječanju mog kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije priključili komandantu Kljunicu, koji je sa dva vozila bio prva grupa koja je krenula u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komandantom bio je tadašnji pomocnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, "Gof 2" kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžic- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peđa, sjeo je Željko Markovic-Raze, a u trece vozilo takođe "Golf 2", kojim je upravljao Mišo, sjeo je Dejan Lalić-Lala.

Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radić ali je Boro imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kad i oni. Juga i vojni policajci u želji da sustignu komandanta Kljunića, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da će se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunićem, bez zaustavljanja prolaze semizovačku barikadu na kojoj je bila srpska vojska. Nastavljaju dalje put prema kafani "Ranč" i kod same kafane ulijeću u zasjedu. Muslimanska vojska spremno  je dočekala njihova vozila. Pocela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.

U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga uvidjevši Điđino nepomicno tijelo, shvati je o čemu se radi, napušta vozilo, trci prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se dočepa zaklona.

U drugom vozilu koje je vozio Peđa, nastrada njegov saborac Raze. Peđa ne čeka ni trena, iskače iz vozila, puzajući se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlači tom uvalom, koju su graditelji puta namjerno ostavili da kišnica ima kuda da otiće i tako zahvaljući tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostaje nepovrijeđen.

U treclćem vozilu metci prolijeću kroz lim i šoferšajbu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskače iz vozila, bježi cestom prema nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila, a rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.

Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali su i dalje neprestano pucali po njima. Po Mišinoj procjeni, nakon pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radic sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo.

Po pricama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijecu direktno u zasjedu. Metci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskače iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuće i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.

Slava se izvukao iz auta ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlučuje se da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da čeka prestanak paljbe.

Za to vrijeme komandant Kljunić koji je prvi krenuo na taj zadatak sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao, zadnji stiže na mjesto dešavanja, tek nakon što je Boro uletio u zasjedi i poginuo.

U skoro isto vrijem na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vukovic i M Jakovljevic. Oni su se probijali kroz korito potoka Ljubina i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da učine osim nasumićnog pucanja.

U grupi sa Kljunićem nalazio Dragan G. Dragan mi je na moje insistiranje ispričao njegovo viđenje tog dešavanja.

Bilo je to ovako kaže on: "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i polako krenuli pješke prema napred. Krenuli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidimo put. U jednom trenutku čuli smo zvukove nekoliko vozila, kako velikom  brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga čuli su se rafali. Ne znajući dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krećemo prema naprijed u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestajala, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konačno stigli do jedne kuće iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo četri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo počeli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuće u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki,  koje su bile uspravno naslonjene na zid kuće. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke puzavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do pritki i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reći da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo".

Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da priča: "Metci su praštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne čekam i kažem Kljuniću da krećem prema vozilima. Kljunić se složio sa mnom. Polako sam puzao prema napred sve dok nisam stigao blizu Borinog auta. Pod vozilom viđoh kako neko leži. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od pušcane paljbe nije moga da me čuje, ali sreća i on mene viđe. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuče i dođe do Kljunića i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi reče da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlačio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i izvukao Borino tijelo napolje. Posle dugogo i velokog napora konačno sam uspio da dovućem Borino mrtvo tijelo u kanal i odatle nastavio dalje da ga vućem na sigurniju teritoriju. 

U međuvremenu stigao je Špiro sa jednom grupom semizovčana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvućeno, preuzeo ga i odvukao u Vogošcu. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlaćim ostale poginule", sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju priču.

Nakon što sam saslušao priče od nekoliko ućesnika tog događaja, došao sam do zaključka da je velika vjerovatnoća da se ta tragedija mogla izbjeći. Ono što me iznenadilo niko od tri različite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i dali su uopšte stigli na mjesto zločina. Postoji mogučnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj prici, Kljunić nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj priči oni su ispod mosta pucali u pravcu kuće na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljunićeva grupa.

Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zaključka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se ćuju ispaljeni hitci.

Stiće se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve učestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno Hrvatskim življem. Nakon što je domaće stanovništvo napustilo svoje domove ta teritorija je postala "ničija zemlja", pa se kretanje tim dijelom teritorije odvijalo neometano i bez pucanja, sve dok Enes Durak nije počeo da postavlja zasjede i ubija putnike namjernike.

Pričalo se da je Boro tim putem više puta prolazio do Srednjeg, jer na tom dijelu nije bilo borbenih dejstava, pa je to koristio da bi se tamo sastajao sa njegovim starim drugom Zajkom, kojeg je on izvukao iz Vogošće na tu teritoriju. Vjerovatno je to na Boru djelovalo opuštajuce i puno uticalo da neoprezno uleti u zasjedu. 

Postoji mogucnost da je Boro planirao tog dana da ode do Zajeke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kad je pred sobom vidi tri izrešetana vozila.

Iako je lako biti general poslije bitke, stiče se utisak da najveću krivicu za pogibiju Bore Radića, Srđana Amidžića-Điđe, Dejana Lalića-Lale i Željke Markovića-Razeta, snosi komanda koji je na opasan zadatak poslala više grupa na izvršenje, a nije ih uvezao radio uređajima, tako da nijedna grupa nije znala gdje se ko nalazio u datom trenutku, niti su znali tač̣ne informacije oko muslimanske zasjede...

Boro Radić

Ubiše Boru Radića

Borbe za Misoču na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošći. Poginuo je Željko Jovičić iz Krivoglavačkog bataljona, a Vukašin Kuzman-Pena i Kecman Veličko bili su teško ranjeni. Veličko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig izvlačenja Peninog tijela sa bojišta bilo potpuno zanemarilo. Pena je nakon toga hitnom intervencijom helikoptera prebačen na VMA u Beogras. Vogošćani sa strepnjom isčekivali su vijesti o Peninom zdravstvenom stanju.

Dok je Veličko izvlačio Penu, muslimanski vojnici su to uočili i sa sedam pogodaka pokušali da ga spriječe u njegovoj namjeri ali on nije odustjao sve dok ga nije izvukao na sigurnu teritoriju. Za to vrijeme Pena je bio svjestan situacije u kojoj su se našli. Rakao je Veličku da ga ostavi sa pištoljem na bojištu, a da se on izvuče dok jos ima snage. Veliĉko je to odbio, znajući da bi Pena nakon toga sam sebi presudio. Veličko je herojski sa zadnjim atomima snage spasio i sebe i Penu. Rane po njegovom tijelu nisu ugrozile njegov život ali je prebačen u bolnicu da mu se ukaže ljekarska pomoć.

Nakon neuspješne intervencije na Misoči Boro Radić po dolasku u Vogošću raspustio je svoju interventnu jedinici, kako bi se oporavili od svega doživljenog tog dana u borbi na Misoči. Pripadnici Borine jedinice su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velička, svog ranjenog ratnog druga. 

Boro Radić je bio poznat po tome da je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srećom u borbi na Misoči uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošću odlučio je da uz čašicu rakije to obilježi kao svoj novi rođendan. Zaputio se u "Čiča Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce. Bila je to jedina kafana u Vogošći tih ratnih dana u kojoj se u to vrijeme moglo popiti alkoholno piće.

Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je već privih nekoliko čašica poprilično opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tačnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima.

Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tačnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjić Dragoslav. 

Dragoslav Janjić i milicioner Motika Petar vračali su se iz svog sela Krivajevići i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, a Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako spasio sebe od sigurne pogibije, a Janjićevo mrtvo tijelo uspio da izvuče na bezbjednu teritoriju.

U Vogošći se u tom periodu pričalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevića ne vode nikakve ratne operacije. Čak se prič̣alo da se u tom kraju mještani muslimani i Srbi često viđaju kraj ceste, kako ćaskaju dok čuvaju svoju stoku. Kroz šalu se pricalo da kada naiđe neko vozilo oni se razmaknu, glumeći da ne kontaktiraju međusobno.

Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kući . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve češce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.

Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji način sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su učestalije, pa je taj dio puta postao veoma rizičan.

Hrvatski narod, koji je bio večinsko stanovništvo na tom prostoru postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha od srpske  odmazde zbog učestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuća, odlučili da napuste svoja imanja.

Zbog Durakovih zločina na teritoriji hrvatskog stanovnistva, Hrvati su se osječali nesigurno, pa su iz tog razloga odlučili da napusta svoje kuće i preko Srpskog Sarajeva uz pomoc Srba uputili su se u pravcu Kiseljaka.

Sva ta dešavanja u blizini Ljubine ljutila su Boru Radića, pogotovo što je velikim dijelo uzrok svemu tome bio njegov do jucerašnji prijatelj, Enes Durak.

Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivično djelo zbog čega je bio suspendovan iz milicijske službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voća i povrća. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvaćen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih vogošćanskih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevači Vogošće voć i povrća.

Dok je Boro sjedio u kafani do njega stiže vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu na putu Semizovac - Srednje. 

Vijest da je Enes Durak napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo koje se kretalo tim dijelom puta strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skočio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.

Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlučio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoć. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrećenih žena i djece.

Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Dragan Kecman - Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velička,  pa je komandant bataljona Kljunić umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomočnika za moral, Branka Jugovića, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.

Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peđa posjedaše u svoje automobile i punom brzinom krenuše u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanična granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprečilo da nastave dalje sa vožnjom.

Pošto je vozač kombi-busa sa putnicima uspio izvući bus  iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, Boro naredi vojnicima na punktu da dignu rampu.

Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papućicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijećice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se isčekivalo šta se dalje dešavalo. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.

Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest, pogino je Boro Radić!

Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo juni '95

15 juna 1995 ljeta Gospodnjeg pocela je nasnaznija i najorganizovanija muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo. Organizovana je uz podrsku generalstaba NATO snaga!

Preko sto hiljada muslimanskih vojnika zdruzenih iz sarajevskog, zenickog i tuzlanskog korpusa izvrsili su udar iz svih pravaca na Srpsko Sarajevo. 

Rezolucija broj 990, donesena 4 marta 1994 je prekrsena uz podrsku zapadnih sila i izvjestaca UN-a, koji su kao i tokom cijelog rata prikrivali krsenje rezolucije o zabrani borbenih dejstava u i oko Sarajeva, kada su Srbi bili ugrozeni, zbog cega ih je srpska vojna i civilna vlast opravdano smatrala neprijateljskom stranom.

U silovitom muslimanskom napadu prvi udar izveden je na liniju odbrane Semizovackog bataljona i Ilijaskske brigade. Linije odbrane su popustile na mnogim mjestima. U svemu tome najgore je prosao Semizovacki bataljon. Cijela linija je popustila, a borci sa linije su se povukli, ostavljajuci liniju odbrane potpuno praznu. 

Muslimanske snage osjetile su da nema otpora od srpske strane,  dosle su do putne komunikacije Semizovac-Srednje i postavili barikadu na putu na prostoru izmedju Kamenickih stijena i brda zvonog Lipa.

Vojna Policija u tom momentu dobija, naredbu da izadje na Kamenicke stijene i ojaca liniju odbrane Semizovackog bataljona.

Borbeni vod Vojne Policije brzo stizu u komandu Semizovackog bataljona i od nacelnika OC dobija insteukcije za izvrsenje zadatka. 

Policija ne znajuci da je linija prazna i da tamo nema vojske, krece sa dva terenska vozila na izvrsenje zadatka.

Na putu do Kamenickim stijena sa policijom je krenuo i pozadinac iz Semizovackog bataljona, kako bi uputio Ploiciju na pravi pravac kretanja, jer nisu poznavali teren na koji su trebali izaci kao ojacanje.

Kada se stiglo do puta koji vodi ka Kamenickim stijenama, policija je krenula prema vrhu brda, a vozac jednog terenskog vozila je vartio vodica nazas u Semizovac.

U tom moment pocela je puscana paljba u pravcu drugog policijskog vozila i tom prilikom bivaju ranjena 2 policajca. Komandir voda Ranko Radovanovic teze i Mladen Petrovic lakse ranjeni.

Uvidjevsi da je policija upala u zasjedu ja kao komandir CVP pozicam nacelnika OC-a i javljam da smo upali u muslimansku zasjedu i da puscana vatra dolazi iza nasih ledja, sto je u tom momentu trebala biti duboka pozadina srpske teritorije.

Komanda brigade ne prihvata moju informaciju kao istinitu i ponovo naredjuje da krenemo ka vrhu brda i da nas tamo ceka komandant Semizovackog bataljona Rajko Jankovic da nas rasporedi na liniji odbrane.

Tad za policiju nastaje pakao, krecu borbe sa neprijateljom, a nerazumjevanje od komande nas dovede u bezizlaznu situaciju.

U tom momentu konacno stize razumjevanje komande 3 Sarajevske brigade, zahvaljujuci ministru zdravlja Draganu Kalinicu koji je stigao u Semizivac.

Ministar je sa svojim vozacem uspio izbjeci sigurnu smrt i pad u neprihateljske ruke tako sto je vozac bio priseban. Prepoznao je na barikadi na putu da se radi o muslimanskim vojnicima i nije zaustavio vozilo, nego je punim gasom proletio kroz barikadu. Tom prilikom vozac je bio ranje, a ministar je nepovredjen stigao u Semizovac.

Sve je to potvrdilo moju tvrdnju da sam upao u zasjedu i konacno komanda salje pomoc Vojnoj Policiji.

Ubrzo stize kao ispomoc Ilidzanski odred Specijalne Policije i u sadejstvu sa Vojnom Policijom krece ciscenje terena. Tokom intervencije pet speijalnih policajaca biva ranjeno ali se ciscenje terena ne prekida.

Potpomognuti artiljerijom razbijamo muslimansku jedinicu ubivsi im sedam boraca. Nakon toga medju muslimanskom vojskom nastaje panika i oni pocinju neorganizovano da bjeze sa nase teritorije.

Specijalna i Vojna policija iskoristavaju njihovu paniko i u strelcima vidno jedan do drugog nastavljaju da ciste teren. 

Iako umorni od teski borbi i brdovitog terena stigli smo do vrha brda, pala je noc i izdata je naredba da se utvrdimo na dostignutim pozicijama.

U medjuvremenu saznali smo da smo uspjeli protjerati njihovu elitnu jedinicu 7 Muslimasku brigadu, za koju se pricalo da su bili njihova najekstremnija jedinic.

Nakon uspjesno obavljenog zadatka Vojna Policija je ostala bez komandira borbenog voda, pa sam kao komandir cete odlucio da na tu funkciju postavim Galinac Radenka.

Dva dana nakon vracanja putne komunikacije stizu nove muke za 3 Sarajevsku brigadu, izgubljeno je brdo Lipa, kljucno brdo za sigurnu odbranu putne komunikaciju jedini siguran put za bezbedniji izlazak civila iz opkoljenog Srpskog Sarajeva!

Stize nova naredba za Voju Policiju, pod hitno zaustaviti prodor muslimanske vojske na Lipi!

Genocid nad srpskim selima oko Sarajeva

11 juna 1992 ljeta gospodnjeg muslimanska vojska počinila je još jedan genocid u nizu! Nakon masovnog ubijanja Srba iz Grahovišta, Pofalića i Čemerna došao je ponovo red na Grahovište!

Nakon što je 8 juna '92 muslimanska vojska ovladala velikim dijelom platoa na brdu Žuč vratila se u selo Grahovište. U selu su zatekli samo starce i žene, jer su mjesec dana ranije iz sela odveli sve vojno sposobne muškarce i streljali ih kod fudbalskog stadiona Koševo, a neke od zarobljenih su iz mržnje zapalili. 

U to vrijeme mještani Grahovišta nisu znali šta se desilo njihovom komšijama i rodbini koji su živi odvedeni iz sela, a selo nije bilo u mogućnosti da se vojno brani. Mještani su odlučili da ostanu u selu, računajući da će muslimanski vojnici poštovati njihove godine i to što nisu bili vojno angažovani i da će ih ostaviti da ostanu da žive u svom selu.

Međutim muslimanski vojnici nisu tako mislili, zadojeni mrznjom prema srpskom narodu odlučili su da ih sve ubiju, bez obzira što su u selu bili samo starije žene i muškarci nesposobni za vojsku.

Sve su ih skupili na jedno mjesto, uveli ih u kuću Obrena Sikiraša i žive ih zaplalili u toj kući.

Neđo Sikiraš prilikom zatvaranja u Obrenovu kuću, prikrio je svoj pištolj i kada su ga zatvorili izvršio je samoubistvo i na taj način spasio sebe teških muka koje su mu namjenile njegove komšije sa Kobilje glave!

Svim stradalim neka je vječna slava!

Genocid u selu Grahovište

8 juna '92 ljeta gospodnjeg pokrenuta je velika ofanziva u svim pravcima na Srpsko Sarajevo, sa planom etnickog ciscenja Srpskog naroda sa tog prostora!

Nakon sto su uspjeli da ovladaju nekim srpskim selima oko Sarajeva u kojim su nakon ovladjivanja nemilosrdno i zvjerski poubijali preostalo srpsko stanovnistvo koje nije uspjelo pobjeci pred njihovim naletom. Ohrabreni tim uspjesima, krenuli su u ofanzivu sa planom protjerivanja kompletnog srpskog naroda.

Vlastima u Srpskom Sarajevu konacno je pocelo dolaziti u glavu da sa muslimanskom stranom sve sto je dogovoreno prije pocetka sukoba nece se postovati i da predstoji teska borba za opstanak srpskog naroda. 

Uvidjelo se konacno da se na teritorijama pod muslimanskom kontrolom srpski narod tretira kao srbocetnicki neprijatelj, koji hoce da okupira cijelu BiH, pa se iz tog razloga dalo opravdanje da se hapse i pritvaraju u formirane logore i privatne zatvore za Srbe. Srpska vlast u Vogosci iako je nakon saslusanja muslimanskih boraca iz Svraka donijela odluku da ih sve pusti svojim kucama, sa odobrenjem da mogu napustiti teritoriju Vogosce, ako to zele, sta su mnogi iskoristili i napustili Vogoscu, donijeli su novu odluku da osnuju zatvor i u njega zatvore muslimanske borce koji su bili zarobljeni prilikom oslobadjanja sela Svrake.

Razlog za to bio je zato sto su morali da prave razmjenu, kako bi oslobodili nevino zatvorene Srbe na muslimanskoj teritoriji.

Za razliku od muslimanske strane, koja je hapsila Srbe samo zato sto su Srbi, srpska strana nije hapsila muslimanske stanovnike ako nisu imali razlog da ih hapse, sto znaci da su svi muslimani lojalni srpskim vlastima mogu ostati da slobodno zive u svojim stanovima i kucama.

Konacno se shvatilo i to koliku vaznost ima izlazak srpske vojske na rubne dijelove Vogosce. Ukinute su pjesacke patrole i napokon postavljene neprekidne linije odbrane srpske teritorije. Linije su bile predugacke, jer se postovala dogovorena podjela teritorije, zbog cega je takvo stanje jako iscrpljivalo srpsku vojsku. Na strazu se islo svaki drugi dan, tako da se imalo malo vremena da se posveti drugim obavezama, sta je uticalo da vlast promjeni odluku o postivanju dogovora.

Ubrazano se poceo praviti plan odbrane, sa ciljem popravljanja losih polozaja i skracivanja predugacke linije odbrane za koju nije bilo dovoljno srpskih boraca za sigurnu odbranu srpske teritorije....

Dana 11 juna 1992 ljeta gospodnjeg muslimanska vojska počinila je još jedan genocid u nizu! 

Nakon masovnog ubijanja Srba iz Pofalića i Čemerna došao je ponovo red na Grahovište!

Nakon što je muslimanska vojska ovladala velikim dijelom platoa na brdu Žuč vratila se u selo Grahovište. U selu su zatekli samo starce i žene, jer su mjesec ranije iz sela odveli sve vojno sposobne muškarce i streljali ih kod fudbalskog stadiona Koševo, a neke od zarobljenih su iz mržnje spalili. U to vrijeme mještani Grahovišta nisu znali šta se desilo njihovom komšijama koji su živi odvedeni iz sela, a selo nije bilo u mogućnosti da se vojno brani. Mještani su odlučili da ostanu u selu, računajući da će muslimanski vojnici poštovati njihove godine i to što nisu bili vojno angažovani i da će ih ostaviti mirno da ostanu da žive u svom selu.

Međutim muslimanski vojnici nisu tako mislili, zadojeni mrznjom prema srpskom narodu odlučili su da ih sve ubiju, bez obzira što su u selu bili samo starije žene i muškarci nesposobni za vojsku.

Sve su is skupili na jedno mjesto, uveli ih u kuću Obrena Sikiraša i žive ih zaplalili u toj kući.

Neđo Sikiraš prilikom zatvaranja u Obrenovu kuću, prikrio je svoj pištolj i kada su ga zatvorili izvršio je samoubistvo i na taj način spasio sebe teških muka koje su mu namjenile njegove komšije sa Kobilje glave!

Svim stradalim neka je vječna slava!