Prvi stražarski dani

U vrijeme kada sam se prijavio u srpsku vojsku, izgledao mi je kao da se mobilizacija sprovodila "tajno", isključivo na dobrovoljnoj bazi. Vrlo mali broj ljudi u uniformi mogao se vidjeti u toku dana po ulicama u naselju. Tako sam i ja radio, u prvi sumrak dođem u hotel "Biokovo" i presvučem se u vojnu uniformu. Kada sam se prijavio za odbranu Vogošće, još uvijek nisam znao gdje se po naselju drže straže i jedava sam čekao da dođe noć i vidim koja su to mjesta.
Konačno dođe vrijeme da pođem na stražu! U prvi sumrak krenuh iz stana u Omladinskoj ulici, na svoj prvi ratni zadatak. Stigao sam u hotel, ušao u gardarobu, presvukao se u vojnu uniformu i priključio se ostalim vojnicima, koji su stigli raije i sjedili po namještaju namjenjenim za goste hotela, raspoređenom po predvorju. Bilo je tu jedva oko penaestak ljudi, Šulc, Piće, Dule, Šima..., sve poznati fini vogošćanski likovi, koji su sa oduševljenjem pozdravili moj prvi dolaza u jedinicu. Zbunjen tim njihovim gestom, pokuša da izbjegnem da budem u centru pažnje, pa stadoh pored Džakule i njegovog druga, koji su mi bili najbliži u tom momentu. Sa Džakulom sam se poznavao dugo vremena i znao sam ga kao veoma dobrog i inteligentnog momka. Za njega sam ranije čuo da je u ovoj jedinici, pa je to saznanje za mene i Tešu dodatno uticalo da se i mi prijavimo baš tu. Ubrzo posle mog dolaska, dođoše Teša i Gliga i njihovom dolasku se raja obradova, oni stadoše pored mene, pa mi tako stojeći jedan do drugog napravismo mali krug.
Đakula nam predstavi svog druga Kelju i reče da je to prvi ratni izbjeglica u Vogošći. Njega nismo poznavao, ali je na prvom konaktu ostavio takav utisak, kao da smo odrastali sa njim. Bio je veselog duha i pun šala na svoj račun. Dok je pričao imao je običaj trzajem obraza da iskrivi usta u jednu stranu i zbog toga onaj ko ga sluša nikad nije bio siguran dali je njegova priča ozbiljna ili je to neka njegova uobičajena šala! Svojim šarmom plijenio je simpatije svih oko sebe.
U svom stilu on poće svoju priču, pa kaže, "Mo'š mislit jarane moja lična karta izdata na Palama a ja živim u Saraj'vu, po ulicama barikada do barikade. Gdje god krenem neke zajebancije, zbog toga sam mor'o pobjeć, nisam mog'o više izdržat i ja evo doš'o vamo kod vas"!
Kelja je bio rodom sa Pala, cijeli svoj život proveo je u gradu, ali igrom slučaja ličnu karu je izvadio u rodnom mjestu i sad kad je rat počeo, to ga umalo nije koštalo glave. Nije imao gdje da ode iz svog Sarajeva, pa se pješice sa rukama u đepovima uputio prema svojim školskim drugovima Džakuli i Maliću, da kod njih potraži sigurnije utočište.
Naše ćaskanje dok smo isčekivali polazak na stražu i žamor raje oko nas prekinu otvaranje tamnobraun kožom presvučnih vrata na kancelariji u predvorju. Na vratima sa papirima u rukama pojaviše se Brenjo i Tomo. Postrojili smo se svi uza zid odma  pored vrata i Tomo bez gubljenja vremena,  sa svojih papira pročita imena ljudi po smjenama.  Nakon što je završio prozivku, ljudi iz prve smjene se izdvojiše iz grupe i krenuše u pravcu magacina u kojem su bile puške. Gliga, Teša i ja bili smo sledeća smjena za stražu. Tomo se vrlo brzo vratio što je bio znak da stražarska mjesta nisu bila daleko.

Nakon nepuna dva sata isćekivanja koja smo svi zajedno provodili u holu hotela, uz šale i smijeh, prepričavajući dogodovštine iz ranijih vremena, na vratima se ponovo pojavi Tomo. Na ramenu mu je bio okaćen remen na kojem je visio stari šmajser, a za pojasmo pištolj u kožnoj futroli. Pročita naša imema za sledeću smjenu, krenu prema izlaznim vratima i trzajem glave pokaza da idemo za njim. Bez oružja u rukama u koloni po jedan pratili smo njegovo kretanje. Tome se malo sporije kretao zbog rana koje je zadobio nekoliko dana ranije, ali i dalje je davao sve od sebe u želji da pomogne oko organizacije odbrane Vogošći. Prvi dio maršute kojom smo se kretali do stražarskih mjesta bila je poprilčno osvijetljen uličnom rasvjetom sve do glavne kapije stadiona FK UNIS, a onda kroz mračni dio uz samu ogradu prema dvorani. Dok smo išli uz ogradu   tomo je zastajkivao da bi nam  pokazivao stanove na koje bi trebali posebno da obratimo pažnju u vrijeme stražarenja, zbog opasnosti da sa njih može neko pucati u nas. Posebno je naglasio da je stan od Skenderagića prazana ali da se u toku dana kad nema straže na ulici neko može uvući u njega i izvesti napad na stražare. Nastavili smo dalje hodati, a on je objašnjavao iz kojih stanovi može prijetiti opasnost, utom stigosmo do čoška ograde, gdje nas dočeka Đakula, stražar prve smjene. Tomo odredi mene za to stražarsko mjesto i  ja preuze pušku i okaćih je o rame. Ukratko objasni šta je moj reon osmatranja i oni nastaviše dalje prema drugom stražarskom mjestu, koje se nalazilo kod supermarketa i pivnice. Na tom mjestu bila su dva stražara, pa me iznenadi da kompletno naselje sa te strane obezbjeđuju samo tri čovjeka. Pričalo se da u Jovanovićima ima postavljeno mitraljesko gnijezdo, ali niko sa sigurnošću ne zna dali je neko bio u njemu. Sa mog stražarskog mjesta pogled se pružao lijevo prema spomeniku, pravo prema Omladinskoj ulici, desno prema Spotskoj dvorani i tribinama stadina. Bila je to granica o kojoj se pričalo da je po toj liniji podjeljena Vogošća.
Prva stražarska noć protekla je mirno, kao što sam i očekivao! Pred samu zoru svi smo se povukli sa ulice u hotelske prostorije kako u jutro građani ne bi primjetili da se noću stražari. Nakon što sam se presvukao, sačekao sam da svane i krenuo u stan u Omladinsku ulicu na psavanje. Idući prema stanu počeo sam razmišljati kako idem u neprijateljsku teritoriju. Bio sam siguran da je neko primjetio kao i ja što sam primjetio momke iz dijela naselja u kojem sam živio da idu noću na stražu, tako će i oni da shvate da i ja to isto radim. Dolazak do stana bio mi je neprijatan, uz stalni razmišljanje da idem u pravo u ruke neprijatelju. Ušao sam u stan i spremio se na spavanje, ali neke čudne misli su  me obuzimale, pa nisam mogao da zaspem. Sinu mi kroz glavu da bježim odavde, ustadoh iz kreveta, spremio neophodne stvari i pribor za higijenu, strpah u torbu i krenuh niz ulicu prema očevom stanu. Došao sam na vrata, pozvonih, otac mi ubrzo otvori vrata i odmah pokazao zadovoljstvo što sam došao kod njega. Ispričah mu da sam se angažovao u srpsku vojsku i da se ne osječam sigurnim u Omladinskoj ulici, pa sam došao kod tebe. Otac je bio zagriženi komunista, bio je okorjeli "Jugosloven", mene i brata je isto tako odgajao, pa zbog toga nisma znao kako će reagovati na ovu vijest. Moja mobilizacija ga je strašno obradovala i tu sreću nije krio i naglas prokomentarisa svoje mišljenje "Uh sine moj, mislio sam da ćeš nas izdati"!
Nikad do tada moj otac nije sa mnom razgovaro o političkoj situaciji, vjerovatno iz razloga što sam u miješanom braku, pa svojim stavovima nije želio da utiče na mene. Nakon što je počeo da priča na tu temu uvidih koliko mu je bilo drago što sam se prijavio u vojsku. Svatih koliko mu je to važno, rekoh mu ne brini tata, nikada te neću po tom pitanju izdati. Obečanje dato tati i dešavanja nakon toga,  ostala su duboko urezano u mojoj glavi tokom cijelog rata!

Nakon što sam preselio kod oca, odlučio sam da opremu iz hotela donesem u njegov stan. Smatrajući sebe časnim srpskim vojnikom. Od tog dana više nisam želi da krijem da sam se priključio u pokret otpora nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Vogošćom sam se kretao ponosno u uniformi spskog vojnika!