Policijski čas, čas lopova

Nakon prvomajskih praznika koji su protekli u znaku borbi za Svrake i granatiranja Blagovca, na teritoriji opštine Vogošća uveden je "policijski čas". Za mnoge građane nakon 21 časa bilo je zabranjeno kretanje po naselju.
Policijski čas nije važio za svakog isto, pa su neki iz specijalne jedinice koristili to vrijeme da pljačkaju po naselju. U tom poslu prednjačio je Gaga. Sa njima je uvjek bilo nekoliko pripadnika iz njegove jedinice, koji su ga se ili bojali ili su se ulizivali svom vođi. Oni su tokom noći nasilno otvarali radnje mješovite robe i iz njih iznosili vrijedne artikle. Gaga je za taj posao često angažovao kamione, jer roba koju je uzimao iz prodavnica nije mogla da se transportuje sa malim vozilima. Kamioniđija Boro, zbog straha od Gage bio je najčešće korišten za transport te robe.
Nakon što je Šešo podnio ostavku na funkcju presednika opštine i napustio Vogošću, civilna vlast na čelu sa novim presednikom opštine, Rajkom Korpivicom, nije učinila ništa da spriječi provalnike.  Policija se sklanjala kako ne bi vidjela šta se dešava i zbog toga došla u sukob sa razbojnicima, a često su i njeni pripadnici bili učesnici u takvim radnjama. U to vrijeme je bila javna tajna da se u vrijeme policijskog časa dešavaju razne stvari, pa su se mnogi građani iz tog razloga još više bojali i izbjegavali da se u to vrijeme zateknu na vogošćanskim ulicama.
Nakon što je opljačkao sve prodavnice i iz njih pokupio alkoholna i bezalkoholna pića, Gaga je u zanatskom centru otvorio prodavnicu Hame pekara, iako je Hamo u to vrijeme još uvijek bio u Vogošći i sa svojom pekarom obezbjeđivao hljeb za stanovništvo. Vjerovatno iz straha da mu se nešto ne dogodi nije se suprostavio ovom činu. Hamina radnja se nalazila na jednom od najboljeh mjesta u naselju, u zanatskom centru, preko puta opštinske zgrade. Nakon što je sakupio velike količine pića, smislio je najbolji način da to unovči. Smjestio je robu  u Haminu radnju i otvorio kafanu pod nazivom "Čiča Dražina koliba". Da bi dobio odobrenje od opštinskih organa, naveo je da je taj objekat namjenjen za sakupljanje i odmor pripadnika Borine jedinice. Zbog alkohola i lokacije na kojoj je bila ta radnja, Gaga je prodavao alkohol po nevjerovatno visokim cijenama. Pošto nijedan lokal u Vogošći nije radio u kojem se prodavao alkohol, Gagina koliba je bila najposjećenije mjesto u naselju.
Iako je bio jedini lokal u to vrijeme u kojem se točio alkohol, zbog Gagine krivice za ubistvo pokojnog Predraga Polovine-Mikija u tu kafanu nisam išao! Nedaleko od moje zgrade nalazila se kafe-slastičarna "Lili". To je bilo moje omiljeno mjesto za druženje sa rajom, ne samo moje nego i svih drugih vogošćana koji su izbjegavali mjesta u kojim se sakupljaju ljudi skloni potezanju oružja. Prvih dana rata u Vogošći puno lokala prestalo je sa radom, a "Lili" i "Vitraž" su bili jedini koji su imali odobrenje za rad.  "Vitraž" je takođe radio u vrijeme prvih ratnih dana. Taj lokal se nalazio iza zgrade u kojoj se nalazila "Pošta" i "Nova Nada". Bio je moderno opremljen i raja su volila da svraćaju na "espreso kafu", koju su šankeri Điđa i Peđa majstorski znali napraviti.
Do lokala "Vitraž" nalazila se "Bosanska kafana". Unutrašnjost kafane je bila uređena sa pravim bosanskim stilo i u njoj je bilo lijep osjećaj sjediti i sa uživanjem popiti pravu domaću, "tusku kafu". Vlasnik kafane bio je Ibro Softić. Od onog dana kada je Boro uletio sa svojom jedinicom u opštinu, postavio srpsku zastavu  i proglasio Vogošću srpskom opštinom, Ibro više nije dolazio u svoju radnji, tako da u Vogošći u to vrijeme nije bilo lokala u kojem bi se mogla popiti "turska kafa" 
Od početka izbijanja rata i odlaska moje porodice iz Vogošće moje svakodnevnice bile su uobičajene. Svako jutro po povratku sa noćne straže obišao bi sve te lokale u kojim sam moga mirno popiti svoju jutarnju kafu.

Ostatak dana provodio bi sa rajom iz komšiluka, najčešće sjedeći u parkiću ispred zgrade. Nakon sukoba sa Božurom, komšije su osjetila da u meni mogu imati zaštitnika, ali ipak se osjecao strah na ljudima, koji su sve manje vremena provodili izvan svojih stanova. Jedan od takvih bio je Haris! Sve rjeđe je izlazio iz stana i provodio vrijeme sa nama. Iako nije ništa pričao o tome, pretpostavljao sam da je i on shvatio da je iza svega što mu se desilo stajao Marinko i njegov sin Miki. Strah od Marinka Ivanovića koji je često u pijanom stanju sa puškom u rukama izlijetao na ulicu i rastjerivao svoje komšije, tjerao je mnoge iz tog dijela naselja da radije ostajao u svojim stanovima. Pričalo se da je Marinko imao podršku od nekog iz policije, pa je dao sebi za pravo da dođe na vrata svojim komšijama, TAS-ovim rukovodiocima nesrpske nacionalnosti, koji su koristil vozila firme, uzme im ključeve od automobila i vozila prebaci na samo njemu poznate lokacije.
Zbog toga što je Marinko često rastjerivao okupljene ljude ispred zgrade, moja druženja u parkiću ispred te zgrade postale su svakodnevnica. Ljutilo me je što se jedan alkoholičar razmeće silom prema svojim komšijama, a niko iz lokalsne vlasti nije učino ništa da ga smiri. Odlučio sam da ja to uradim i čekao sam priliku da ga uhvatim na djelu i pokažem da se to ne može tako raditi. Dani i noći postajale su topliji, pa se moje druženje sa komšijama nastavljalo i po mraku u vrijeme policijskog časa. Po nekad bi se našla i flaša ljutog pića, koju su Dado i Olja Petrović znali nabaviti i obezbijediti za sjedeljke u tim majskim noćima. Međutim moje druge obaveze nisu dozvoljavale da puno vremena provodim sa njima, a Marinko je svoje hirove provodio uvijek u mom odsustvu.
Zbog mog angažovanja u srpskoj vosci moji odlasci u stan u Omladinskoj ulici bili su sve rijeđi. Taj dio naselja je planski prepušten muslimanskom dijelu Vogošće. Dodatnu nesigurnost za prelazak na tu teritoriju bio je uzrok što je Nail Bešlija iz svoje kuće otvorio vatru iz naoružanja i ranio Tomu Milovića koji se u tom trenutku nalazio kod UPI-jevog SUPERMAKET-a, zbog čega je Boro kad je to vidio izveo juriš na spomenik i njegovu kuću. Svaki put kada sam ulazio u tu ulicu osječao sam veliku nesigurnost da mogu slobodno da se krećem kroz nju zbog čega sam potpuno prestao ići u punčev stan. Momci koje sam viđao noću da u tom dijelu naselja izlaze na stražu, iz bezbijednosnih razloga napustili su svoje kuće i stanove. Večina njih otišla je u dio grada pod muslimanskom kontrolo i tamo se vojno angažovala, pa je za srpsko štanovništvo to bio dovoljan razlog da se i oni bezbjedno osjećaju. U to vrijeme puno mladih sposobnih momaka srpske nacionalnosti iz Omladinske ulice dobrovoljno se javilo u srpsku vojsku. Na noćnoj straži okretali su puške u pravcu svojih zgrada i stanova, a u jutro bi se vraćali u njih na spavanje. Omladinska ulica je za muslimansko stanovništvo bila bezbijednija teritorija, jer srpska vojska sa oružjem nije zalazila u taj dio naselja, pa iz tog razloga stariji ljudi islamske vjeroispovjesti nisu se odlučivali da napusti svoje domove.
Moji punac i punica su u tom periodu danju odlazili u Krše da nahrane domaće životinje koje su  u svom seoskom domaćinstvu držali u tom selu. Preko noći iz bezbjednosnih razloga vraćali se u svoj stan. Bilo je to nevjerovatno ratno stanje, u kojem se u svako doba dana moglo otići na bilo koju od zaraćenih strana i vratiti nazad.