Prevodioc

Sunday, March 8, 2015

Političke podjele među prijateljaima

Bližio se kraj zime '92 godine i sve je mirisalo da će proljeće donijeti "Građanski rata u Bosni"!
Narod potpuno nacionalno podijeljen, zbog čega su se mogle čuti političke rasprave i kod ljudi koji su godinama bili bliski i nerazdvojni prijatelji. To je bila jedina tema na svim skupovima, bez obzira kojim se povodom društvo sastalo. Još uvijek sam se nadao da će "nacionalne vođe" naći zajednički dogovor i smiriti ratne tenzije! Sjačam se da je na popisu stanovništva '91 godine bilo ubačeno novih nacionalnih pitanja, pa su građani Bosne i Hercegovine imali mogučnost da se izjasne kao "Bosanci", sa govoromo "bosanskog jezika". Večina stanovništva u Bosni smatrala je da to nije dobro i da bi tako nešto moglo narušiti bratstvo i jedinstva, zbog čega mnogi nisu prihvatili takvu ideju. Moja supruga i ja smo takođe mislili da to nije dobro, pa smo se oboje izjasnili kao Jugosloveni i da govorimo srpsko-hrvatskim jezikom, kao i večina stanovništva Bosne i Hercegovine. Za mene su pokušaji uvođenja nove nacije i jezika bili znakovi razbijanja Jugoslavije i početak podjele bosanskog naroda, pa sam zato imao i takav stav!
Zbog još uvjek čvrstih jugoslovenskih državnih temelja i mog izjašnjavanja na popisu osječao sam moralno-političko pravo, pa sam sve koji su podržavali promjene državnih granica smatrao rušiocima države za koju smo se zaklinjali da ćemo je istinski braniti! Pokušavajući promijeniti mišljenje mojih drugova, česte smo dolazili u neželjene rasprave.

Nacionalna podjeljenost građana počela je da potresa mene i moje drugove. Politička situacija u Bosni poremetila je svakodnevne uobičajene životne priče, pa je tema ratne opasnosti izbila u prvi plan. Moji prijatelji Teša, Ado, Feđa i ja sa njima, bio sam siguran da nas politika ne interesuje i da nikada nećemo dozvoliti da nas političari razdvoje svojim nacionalizmom. Međutim, vremenom je politika uticalo i na nas i sve češće smo raspravljali o političkoj krizi na prostorima Jugoslavijemo i u tome se vidilo da nismo imali zajednički stav.
Teša, osim što je bio moj veliki prijatelj, bio mi je i kum na vjenčanju. On je uvjek bio momak od akcije i njegov život se svodio na lijepo oblačenje i provode sa dobrim "trebama". Radio je u ŽTP-u na glavnoj sarajevskoj željezničkoj stanici, ali zbog potreba UNIS-ovih tvornica prebačen je u fabrički krug, kao otpravnik teretnih vozova. Radio je u kancelariji od ŽTP-a koja je bila smještena u zgradi pored PRETIS-ove glavne kapije. Tu zgradu smo svi zvali "Zdravljak", a nikad mi nije bilo jasno, zbog čega je zgrada imala takav naziv.
U istoj zgradi gdje je radio Teša, radio je i Ado, kao službenik za saobraćaj u PRETIS-ovim kancelarijama. Sa Adom sam se sprijateljio kroz školovanje u osnovnoj školi i naše dječaćko druženje preraslo je u veliko prijateljstvo. On je volio mnoge sportove, a kao veliki talenat u golmanskim vještinama, trenirao je u RK UNIS-u. Ado je imao isti stil života kao i Teša. Volili su lijepu i skupu garderobu za kojom su često znali posegnuti i do Italije. Njih dvojica, tako nacifrani, obožavali su ganjati dobre djevojke po sarajevskim lokalima, pa smo zbog njihovog načina života i oblačenja, govorili da su šminkeri. To je bio popularan naziv za mlade momke kojim osim lijepe odjeće i dobrog provoda, ništa drugo nije bilo važno. Ado i Teša su na svojim radnim zadatcima radili samo dnevnu smjenu, pa su imali mogućnost svake noći provoditi se po elitnim sarajevskim kafićima. Bili su drugovi još iz djećijih dana kada su ih njihovi roditelji kao male dječake odvodili u obdanište, pa je to druženje nastavljeno dalje kroz njihov život. Obojica su bili lijepi i zgodni momci, bili su lafčine, to je sarajevski žargon, za lijepe momke, pa im je zbog njihovg izgleda vodanje dobrih "treba", lako polazilo za rukom! Zbog dobrog fizičkog izgleda i mangupske priče,  imali su čest prolaz kod mnogih lijepih djevojaka, pa im nije bilo uopšte važno kako se one zovu i koje su vjeroispovjesti. Bilo im je bitno uhvatiti zgodnu djevoju za ruku da raja vidi kako ih vodaju po sarajevskim ulicama.
Osim Ade i Teše, u tom periodu imao sam još jednog velikog prijatelja Feđu, kojeg sam stekao još u ranom djetinstvu. Feđa je radio na održavanju u TAS-ovoj alatnici. Naša radna mjesta su bila blizu, pa smo druženje po ulici proširili i u toku radnog vremena. Nas dvojica  smo se mladi oženili, stvorili svoje porodice i druženja su se prošila na porodićne, kućne sjedeljke, uz večernju trpezu i dobru kapljicu. Ado i Teša su izbjegavali takva druženja, smatrajući ih dosadnim bračnim životom! Njihovo mišljenje o našim bračnim životima nisu uticalo na naše stečeno prijateljstvo iako su, njih dvojica zbog toga često pravili šala na naš račun.
Feđa i ja smo radili u više smijena, ali kad smo radili danju, često smo odlazili u kancelarije kod Teše ili Ade. Nas četvoric nismo bili  vjerski nacionalno odgajani i to se u dugogodišnjem druženju veoma dobro osječalo i znalo, zbog čega smo se još više međusobno volili i poštovali. Iako smo u to vrijeme Feđa i ja zbog porodičnog života, manje provodili vremena nego što je to bilo u ranoj mladosti, to nije uticalo naša prijateljstva.

Stanje u Bosni je postajalo sve gore i gore, što je vremenom počelo da ugrožava i naše druženje. Od prvih demokratskih izbora, dolaskom na vlas nacionalnih stranaka, svakodnevno u razgovorima moglo se osjetiti nacionalna podjela među ljudima različitih vjera i nacija, pa je to uhvatilo maha i kod nas četvorice. Početkom političke krize, naši različiti pogledi nisu uticali na druženje, pa smo svaki momenat kada smo imali priliku koristili da sastanemo i ispričamo šta se novo dešavalo od našeg zadnje viđenja. U našim razgovorima sve manje je bilo priča o "trebama", a sve više o političkoj situaciji i nacionalizmu koji je sve više uzimao maha u Bosni. Uobičajene muške priče za nas su postale prošlost!
U to vrijeme bio sam"zadojen" bratsvom i jedinstvom što je pokazivao i moj brak, pa zbog mog ubjeđenja nisam mogao podržavati ni jednu opciju koja je bila u tadašnjem "političkom bosanskom loncu". Iako sam imao takav stav, ipak sam imao zajedničko mišljenje sa Tešom koji se izjašnjavao kao Srbin, često smo se suprostavljali mišljenjima Feđe i Ade. Oni su nas ubjeđivali da treba čuvati bratstvo i jedinsrtvo, a Teša i ja smo smatrali da je rušenjem Jugoslavije to već uništeno. Iako je iz moje tačke gledišta bilo moguće to sačuvati, vladajuće nacionalne stranke dovele su srpski narod do potpunog nepovjerenja, zbog čega je bilo nemoguće prihvatiti Bosnu u takvom stanju kako su je oni priželjkivali.
Naše neslaganje sve se više osječalo, što je vremenom prouzrokovalo i sve rijeđe sastajanje. Pred samo izbijanje rata kada su barikade počele po sarajevskim ulicama, naši kontakti su potpuno prestali! Nacionalne stranke su konačno uspjele da razbiju i naše prijateljstvo!
Bio sam siguran da će se mnoga prijateljstva raspasti u slučaju izbijanja rata, večina će biti podjeljeni po nacionalnim vojnim jedinicama! Bio je to cilj vladajućih stranaka koji se polako ali sigurno i ostvarivao! Zbog sve bližeg ratnog sukoba, bio sam svjestan da moja neutralnost neće donijeti ništa dobro, morao sam brzo odlučiti između dva zla nadvijena nad bosanskim narodom, da izaberem koje je manje zlo po mene i moju porodicu!
Žestok nacionalizam od stranke SDA koji smo moj brat i ja doživili još tokom '91, prilikom otvaranja našeg privatnog "Bodibilding kluba" u Vogošći, jasno je govorilo da je bratstvo i jedinstvo u Bosni postalo prošlost. Njihov odnos koji su pokazali prema nama u tom periodu dao mi je mogučnost za opredijeljenje, kojoj ratnoj jedinici treba da se priklonim u slučaju sukoba!




No comments:

Post a Comment