Borba za Svrake

 "Prvi maj" praznik rada, bio je na pragu. Narod u neizvjesnosti šta će se dešavati i dalje je napuštao Vogošću. Još uvjek su neki putevi bili prohodni i moglo se otputovati, pa sam pokušvao ubijediti oca da odemo do Subotice u posjetu svojim najmilijim. Moj otac je bio penzioner, pa sam mislio da kroz ovo ludilo ne treba i ne zaslužuje da prolazi. On nije želio da ode iz  Vogošće smatrajući da je to dužnost i obaveza svakog građanina Jugoslavije. Računao sam da ću ga nagovorititi da odemo u posjetu i kad ga dovedem imaću veču mogučnost da ga ubijedim da tamo i ostane. Moje ubjeđivanje da odputujemo bilo je uzaludno. On mi reče, "Idi ti sine vidi ženu i dijete, znam ja šta znači poželjeti porodicu, pusti ti mene, meni je mjesto ovde i neću nigdje da idem dok se ovo ne završi!! Njegov odgovor je bio za očekivati nakon svih naših priča o ovom ratu. Nakon što sam shvatio da od mog ubjeđivanja nema vajde, nisam želio da ga ostavim i odlučih da ostanem sa njim.
Ratni vihor nadvijen nad Bosnom političke stranke nisu smirivale. Sjećam se priča među rajom, u vrijeme dok je bila zajednička policija, policajci islamske vjeroispovjesti su naoružavali sela u kojim je bilo pretežno muslimansko stanovništvo. Jedan od glavnih ljudi bio je Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova i vlasnik, u to vrijeme čuvene po mutnim poslovima, firme "Ceneks".
U to vrijeme sam se intezivno družio sa Graletom. On je u meni stekao povjerenje, pa jedan dan poče on priču, pa mi reče, "Delimustafić sa svojom firmom prevozi naoružanje po Bosni. Kamioni se kreću autoputom Sarajevo-Zenica i prolaze kroz Krivoglavce. Šoferi se uvjek svraćaju u kafanu "Zelena dolina", u Reljevu, završi on svoju priču.
Nije mi bilo drago što se to dešava, jer sam osječao da takve stvari razbijaju narod po nacionalnim šavovima, ali nisam mogao ništa uraditi po tom pitanju, pa mu rekoh, "Pa šta ćemo sad", više konstatacije radi, nego kao pitanje.
Grale nastavlja, "Pa hajmo ga zaskočiti i sve mu oteti"!
"Kako?", pitam ja.
Poče on iznositi svoj predlag, a ja ga pažljivo slušam,"Ja preko nekih ljudi mogu saznati tačno kad će naići kamion sa oružjem, kad dođe na parking od kafane izaći ćemo sa maskama na licu i automatskim puškama koje ću nam nabaviti, otećemo mu sve i gotova stvar", završi on sa svojim planom.
Pomislih, kako se Čelo nakon ubistva srpskog svata na Barščaršiji preko stranke sakrio, tako ćemo i mi moći preko stranke SDS, ako neko sazna da smo mi to učinili. Dadoh svoj pristanak i on reče, "Budi spreman, kad ti javim idemo u akciju". 
Ubrzo nakon toga naš plan propade, jer krajem marta Pena i njegovi ljudi na srpskoj barikadi koja je bila postavljena u Krivoglavcima uhvatiše jedan kamion od CENEKS-a pun naoružanja. Zbog tog kamiona sve se diglo na noge pa se cijeli slučaj digao na viši nivo. Delimustafić je naredio policiji da odu i preuzmu njegov kamion. Na čelu mješovite patrole, komandiri smjene Motika Petar došao je u Krivoglavce, a Pena sa svojim ljudima uz pucnjavu iz pušaka, najuri ih iz Krivoglavaca. Patrola bježeći iz sela trčala je preko rijeke Bosne, ostavivši vozilo "Golf", sa kojim su se tu dovezli. Vogošća je brujala i smijala se tom slučaju. Pena je cijeli toko rata vozio to policijsko vozili, a da se niko iz vlasti nije usudio da pokuša da mu ga oduzme i vrati u policijsku stanicu.
Taj slučaj nije zaustavio trku u naoružavanju naroda, pa je vojska naoružavala srpska, a policajci muslimanska sela. U Vogošći se pročulo da su se koristila službena vozila policije za naoružavanje naroda. Neka od imena koja su se pominjala bio su rođeni brat poznatog vogošćanskog sudije za prekršaje, Čuture Murata i Edib Spahić. Njih dvojica u vrijeme kada su bili na dužnosti sa policijskim vozilu su prevozili oružje i noružavali su okolna muslimanska sela. 

Nakon fabričkih borbi, krajem aprila počela su prepucavanja i u Semizovcu, naselju koje je pripadalo opštini Vogošća. Prvi sukobi počeli su oko kioska u centru naselja. Nekadašnjii pripadnici zajedničke vogošćanske policije Mirso i Hiko htjeli da ga odvuku u selo Svrake. Oružani sukob je izbjegnut tako što se srpska strana povukla i dozvolila da se kiosk odvuće bez krvoprolića, koje je več bilo na pomolu, jer su obadvije strane bile naoružane i sa puškama uperenim jedini u druge, čekalo se ko će prvi povući obarač.
Sve se smirilo i kiosk je odvučen na ulaz u selo. Svrake su bile smještene uz samu obalu rijeke Bosne, podijeljene na dva dijela, Donje sa pretežno muslimanskim i Gornje Svrake, sa srpskim življem. Nakon što je kiosk odvučen i postavljen kao punkt, počele su kontrole stanovnika koji ulaze u selo.  Svi koji su bili na punktu bili su iz tog sela, pa svi koji su prolazili kroz punt međusobno poznavali , zbog čega je pokazivanje lične karte bilo nepotrebno. Legitimisanje prolaznika iritiralo je srpsko stanovništvo, jer na punktu su stajali isključivo  mještani islamske vjeroispovjesti. Stanovnici Gornjih Svraka nisu imali drugu mogučnost da sa vozilima dolaze do svojih kuća, pa su pojedinci na punktu koristili tu sitaciju provocirajući prolaznike.
A onda dođe "Prvi Maj"!
Tu noć neko otvori vatru u pravcu Gornjih Svraka, a pošto su bili svijetleći metci, jasno se vidjelo da dolaze iz donjeg dijela sela. Taj slučaj je prouzrokovao oštru reakciju srpskog stanovništva nakon čega se rasplamsa žestoka borba. Počela je pucnjava iz svih raspolživih sredstava. Uz pješadijsko naoružanje, u ključena je i artiljera sa okolnih brda.  Sutradan iznad Svraka nadletio je vojni avion i izbacio kasetnu bombu na selo. Svrake su bile u potpunom okruženju, jer su sva okolna sela bila pretežno srpsko stanovništvo, pa je bilo nemoguće njihovo povlačenje sa te teritorije. Nakon dva dana borbe, osim Fejzovića koji je zbog nespretnog rukovanja sa puškom ručne izrade, koju je sam napravio u UTL-ovoj alatnici, niko više nije poginuo.   Mještani sela uvidjevši da neće dobiti neophodnu pomoć iz Sarajeva, odlučiše da se predaju! Treči dan stanovnici Svraka položili su oružje i predali se srpskoj vojsci.
Prilikom izlaska iz sela sa sobom su ponijeli improvizovano naoruženje, koje je pravljeno u fabričkom krugu pred izbijanje sukoba. Srpska stran je znala da se u selu nalazi puno modernijeg naoružanja. Nebojša Špirić-Špiro je posjedovao spisak ljudi po imenu i broju zaduženih pušaka, pa je insistriao da se to naoruženje preda. U akciji razoružavanja svračana, uspejlo se pronači puna dva kamiona naoružanja, raznih kalibara, među kojem je između ostalog bilo i nekoliko minobacača 82 milimetra. Nakon saznanja da su posjedovali minobacače, pričalo se da su  nabavljeni još daleke 87-me godine. To je veoma uznemirilo stanovnike Vogošće, pitajući se zašto je nekome tada trebao minobacač tog kalibra!
Prilikom saslušavanja, mještani Svraka bili su smješteni u kasarni u Semizovcu. Srpska strana se još uvijek nadala da će pregovori sa SDA uroditi plodom i da će se zaustaviti daljnje eskaliranje sukoba, pa su nakon obavljenog informativnog razgovora zarobljenici bili pušteni svojim kućama. Neki nisu željeli da se vrate u kuće pa su se uputili prema Srednjem i Sarajevu, teritorije koje su bile pod muslimanskom kontrolom.
Pošto se uvidjelo da mirnog rješenje neće doći, nakon što su po gradu svirepo ubijani vojnici JNA, srpska strana je sredinom maja krenulo u hapšenja muškaraca koji su učestvovali u borbi u Svarakama. Neki od njih saznali su za tu akciju, pa su na vrijeme kroz nezaštičene teritorije uspjeli proči na muslimansku teritoriju.  Jedan od njih bio je Hiko, poznati vogošćanski policajac, iskoristio je boravak na slobodi i tako uspio izbjeći zatvarsku kaznu.
U Vogošći nije postojao zatvor za ratne zarobljenika, pa su zarobljeni muškarce iz Svraka bili smješteni u vulkanizersku radnju, u Krivoglavce.