Vogošćani u strahu

Nakon mog provratka sa Žuci, Vogošca više nije bila ista! Struktura stanovništva poprilicno se promjenila. Izbjeglice iz Pofalica, bježeci od snajpera koji su sa Sokolja ugrožavali njihove živote u rajlovackoj kasarni, potražili su sigurniji smještaj. Neki od njih odlucili su da novo sklonište potraže u Vogošci. Veliki broj stanova ostao je prazan, pa je useljavanje u njih postala svakodnevnica.
Krizni štab Vogošce nakon izlaska JNA izvan granica Bosne i Hercegovine sproveo je mobilizaciju na teritoriji pod svojom kontrolom. Pretpostavka i bojazan da u slucaju napada na naselje, srpsko stanovništvo može završiti kao u Pofalicima, doprinjelo je da odziv na mobilizaciju bude uspješniji.
Za vrijeme mog boravka na Žuci, na oceva vrata stigao je poziv za mobilizaciju i na moje ime. Otac je vratio poziv sa obarzloženjem da je njegov sin vec moblisan i da se nalazi kao dobrovoljac na Žuci. Nakon mog povratka, tata mi je u detalje ispricao kako je otišao u opštinu u kancelariju narodne odbrane i vratio poziv. Osjetio sam njegov ponos i veliko zadovoljstvo što je imao priliku i mogao tako nešto da uradi.
Sprovođenje mobilizacije po etnickoj podjeli, u stanovnicima Vogošce dodatno je povecavalo vec dobro poljuljano povjerenje. Takav stav SDS-a doprineo je da muslimani koji nisu podržavali politiku SDA nisu imali mogucnost da se protiv te politike bore. Samim tim svi stanovnici Vogošce islamske vjeroispovjesti automatski su  bili predodređeni kao neprijatelji, pa su neki zli ljudi zloupotrebljavali takvu situaciju.
Misteriozni nestanci stanovništva nisu se zaustavili! Sve je to prouzrokovalo strah građana. Neznajuci kako ljudi nestaju, mnogi su potražili pomoc svojih komšija. Komšija Omer Đonlic, stanovao je vrata do mojih roditelja. Veoma dugo se poznavao sa mojim tatom, pa je zbog straha da mu neko ne dođe i u toku noci ga odvede u nepoznatom pravcu, zamoli da ponekad spava kod nas. Na njegovom licu se osjecao strah, pa otac bez kolebanja udovolji njegovoj molbi. U to vrijeme teta Ifeta, Omerova supruga bila je teško bolesna, pa Omer rece da ona iz tog razloga mora ostajati u svom stanu. Omer i tata bi uz poneku cašicu rakije sjedili i pricali do kasno u noc. Nakon prespavane noci, Omer bi radi svoje sigurnosti cesto dolazio i danju. Uz njihovo ucestalo druženje na Omeru se osjetilo olakšanje, iako ga strah nije prolazio. Njihovo danonocno sjedenje poremetio je strah koji se pojavio i u srpskom stanovništvu.

Progon stanovništva iz Pofalica uzbudio je srpsko stanovništvo u Omladinskoj ulici. Kako je po dogovoru između politckih stranaka na vlasti  ta ulica pripadala muslimanskom dijelu Vogošce, vlasti nisu ucinile ništa da zaštiti srpsko stanovništvo. Iako u tom dijelu naselja nije bilo vojske, sprovedena je mobilizacija, na koju su se mnogi odazvali. Srpski vojnici iz Omladinske ulice nakon nocne straže vracali su se na spavanje u svoje stanove. Bila je to nevjerovatna situacija, puna neizvjesnosti! Taj dio naselja bio je "nicija zemlja", iako je bilo realno za ocekivati da se u kratko vrijeme preko Ugorskog i Uglješica, u svako doba dana i noci mogla ubaciti muslimanska vojska iz Sarajeva!
Uglješici su bili selo sa iskljucivo muslimanskim stanovništvom. Nalazilo se na samom kraju Omladinske ulice. Između naselja i sela nalazio se potok. Korito potoka kroz naseljeni dio bilo je od betona. Planirano šetalište uz obalu potoka nikad nije završeno, pa su obale pomalo zarastale u travu i grmove. U selo se ulazilo direktno iz Omladinske ulice preko mosta, kojim su mogli da se kreću vozila i pješaci. Odmah sa druge strane mosta nalazile su se prve kuce. Bilo je to prigradsko selo, pa su kuce bile prilicno gusto sagrađene.
Od tog sela u pravcu Saobracajnog fakulteta i Ugorskog pružala se velika ravna livada. Još kao mali djecak zavolio sam tu livadu. Moji roditelji subotom i nedeljom cesto su dolazili tu na piknik. U jednom dijelu livade, uz sami potok nalazile su se bašte, koje su sijali uglavnom ljudi koji su živili u barakama, koje su se nalazile iznad livade sa suprotne strane potoka. Ostatak livade obrastao je travom sa po nekim stablom koje su koristili kao hladovinu ljudi što su obrađivali bašte da mogu da se sklone od jakog popodnevnog sunca. Livada je završavala sa hrastovom šumom, koja je pravila granicu između ravnog i strmog dijela terena. U proljece kada trava pocne da buja iz zemlje su izbijali livadski cjetovi, sa puno raznih boja, a šuma olista, pa mladi listovi zalepršaju na vjetru presijavajuci se na suncevim zrakama, stvarajuci predivnu sliku cjelokupnog prostora.
Sjacam se kako smo se brat i ja kao djeca bezbrižno igrali po njoj dok bi tata i mama spremali rucak. Tata bi raspalio vatru, a mama bi spremila nešto za jelo. Za to vrijeme tata je brao mlade listove od maslacka koji su se nalazili svugdje oko nas, isjeckane bi ubacivao u salatu od maldog luka i kuvanih jaja. Bila je to tako ukusna salata, koju sam kao mali najviše volio. Mama bi na kraju dana pripremila šiš u kojem je na vatri pržila sirovu kafu. Livadom bi se razlijegao dima, koji bi zbog jakog i lijepog mirisa cesto privlačio i druge žene iz baraka da i one sa svojim šišom dođu i na pripremljenoj vatri isprže svoju kafu.
Na pola puta od Uglješica do zgrade Saobracajno fakulteta, iznad same livade nalazile su se "Samacke barake", u kojim sam nakon rođenja napravio svoje prve djecije korake. Bilo je tu destak baraka, u kojim su nekad davno kada je Vogošca bila u izgradnji, bili smješteni samci. Iz nekog razloga su ih zvali "Ledicni", ali nikada nisam odgonetnuo zašto. Bili su to radnici u tek otvorenoj fabrici "PRETIS". Mnogi od njih zasnovali su svoje porodice i ostali da žive u barakama. Iako je fabricko pravilo bilo da samci ostaju u barakama, a oni koji zasnuju porodicu moraju da isele, ipak bilo je obrnuto. Samci su bili svjesni da je za porodice bilo skuplje i teže obezbjediti smještaj, pa su iz solidarnosti oni napuštali barake. Vjerovatno je  takav odnos ljudi u tom dijelu naselja doprineo da se svi međusobno više volimo i poštujemo. Vremenom kako se naselje gradilo, preseljavali smo svi u svoje nove stanove. Iako sam kao djecak od šest godina otišao iz tog dijela naselja, sjecanje na taj period ostalo je duboko urezano u moje misli. Porodice: Starcevic, Mešic, Ferhatovic, Ružojcic, Drmac, Kasum, Džuderija, Jovic, Krupalija, Kajšarevic, Avdic, Balaban, moji Petrovici i Kondici i mnoge druge porodice, svoje prve dane u Vogošci proživjele su tu, baš u tim barakama. Vjerovatno zbog bliskosti svih koji su tamo živjeli, na neki nacin te porodice sam volio i doživljavao kao svoju rodbinu. Ovaj rat, svu tu bliskost i ljubav što je postojala među ljudima, uništio je za veoma kratko vrijeme!
Preko te teritorije ovaj dio Vogošce bio je povezan sa ostalim dijelovima Sarajeva, koji su bili pod muslimanskom kontrolom. Građani koji su napuštali svoje stanove i bježali prema Sarajevu, tim putem bezbjedno su napuštali Vogošcu. Stanovnici Uglješica idalje su živili u svojim kucama, ali se osjecala napetost i strah, pa su sve manje dolazili u naselje. Feđa je i dalje redovno odlazio po mlijeko u to selo. Iz prve kuce, odmah do mosta, kada se uđe u selo zivio je Softic. On je cesto dolazio u naselje, a  naša komanda iz nekog razloga imala je veliku naklonost i poštovanje prema tom covjeku. Cesto su nam naglašavali, kada vidimo da dolazi u naselje da ga bez ometanja i zaustaljanja obavezno propustimo da ide svojim putem.
Srpska vlast nije pokušavala da zatvori taj dio naselja i sprijeci osipanje stanovništva. Prepušteni iscekivanju od upada muslimanske vojske, uznemireni građani iz Omladinske ulice, u strahu, pred zalazak sunca, napuštali bi svoje stanove. Odlazili bi kod rodbine i prijatelja, u dio naselja u kojem je bila srpska vojska i nakon što bi svanulo ponovo bi se vracali u svoje stanove.
Jedni od preplašenih iz tog dijela naselja, bili su moj ujak Milan i ujna Vela. Njihov sin Mladen u tom periodu bio je angažovan u srpskoj vojsci i kao dobrovoljac u drugu smjenu otišao na Žuc. Samim tim postojala je realna opasnost pri dolasku muslimanske vojske da zbog toga budu ugroženi njihovi životi. Zbog straha od takve situacije potražili su spas, isto kao i ja, kod mojih roditelja u ulici Partizanskog Visocko Fojnickog Odreda. Nakon što su ujak i ujna poceli dolaziti kod nas na spavanje, Omer je razumio takvu situaciju, pa je samo danju dolazio na komšijsku kafu i casicu travarice, a nocu je ostajao u svom stanu.
U zgradi mojih roditelja, za vrijeme mog boravka na Žuci, Hastor Haris bio je ponovo uhapšen, a njegov stan opljackan i useljen. Ljubo Curcic i Meho sa petog sprata misteriozno su nestali! Iako su njih dvojica vec ranije svoje porodice izveli iz Vogošce i odveli na bezbjedniju teritoriju, oni su ostali da sacuvaju svoju imovinu. Ljubo je bio jedan fini gospodin, kao vozac TAS-ovog direktora dobio stan u toj zgradi, a Mehe sam se sjecao kao clana naše velike porodice iz "Samackih barka". Njihov nestanak me je iz tog razloga zainteresovao, pa sam uzeo na sebe obavezu da se raspitam kod komšija o njihovom nestanku. Međutim, niko nije znao pouzdano da mi kaže, dali su sami napustili svoje stanove ili su nasilno odvedni. Stanje u Vogošci bilo je haoticno, a mnogi nisu znali šta se dešava i kada ce tom haosu doci kraj!

U zatvoru "Kod Sonje"

Dugih kao vjecnost šest dana i noci provedenih na Žuci, konacno je prošlo. Stigla nam je željno iscekivana smjena! Spakovali smo svoje stvari i pješice se uputili prema "civilizaciji"! Dolazak kuci doživio sam sa velikim oduševljenjem. Na vratima od stana docekala me je moja mama, vrativši se iz Subotice.
Presretan zbog njenog i mog povratka zagrlih je, izljubih i zagrljeni uđosmo u stan. U trpezariji za stolom sjedila je majka milicionera Mirse Prutine. Pozdravih svoju komšinicu i sjedoh za sto pored nje. Na licu joj se osjecala zabrinutost za sinom i mužem, koji su nakon borbe u Svrakama bili zatvoreni sa ostalim muškarcima iz tog sela. Zapocesmo pricu oko toga i ona mi se izjada da njih dvojica vec dvije sedmice od kada su u zatvoru nisu presvukli donji veš. Ja joj se ponudih da donese veš do mene i ja cu im odmah u jutro odnijeti to u zatvor, da se presvuku.
Ona nije mogla da vjeruje da želim to da uradim pa mi rece: "Nemoj ti sinko da se izlažeš opasnosti zbog toga!"
"Ma ne brini ti ništa, samo ti donesi i ja cu to sigurno uraditi za Mirsu", kažem ja.
A majka ko svaka majka, zbog brige za sinom, pade joj na pamet šta bi mogla da im olakša boravak u zatvoru, pa dodade: "A moguli da im napravim pitu, pa da i to poneseš", rece ona.
Ja se nasmijah, shvatajuci potpuno njenu brigu, pa rekoh: "Samo ti donesi, sve cu im to odnijeti, nema problema."
Sva sretna od uzbuđenja odmah ustade i krenu svojoj kuci. Na vratima mi se još jednom zahvali zbog toga i rece: "U jutro cu ja poraniti da napravim pitu, da bude vruca kad  im poneseš!"
Dok je izlazila iz stana još jednom joj cvrsto obecah da cu odnijeti sve što donese kod mene!
Od Mirse sam bio stariji nekoliko godina. Nikada se nismo družili. Vjerovatno zbog mog društva sa kojim sam se družio i škole za milicionera koju je on završio. Ali to nije uticalo na moje poštovanje prema mom komšiji.
Mirsu sam upoznao daleke 1981 godine. Te godine vratio sam se sa odsluženja vojnog roka i sa Feđom i Tešom otišao na ljetovanje u Makrasku. Naš boravak na moru bio je u kampu "Slovenac" u kojem je u ljetnom periodu svako vece svirala muzika. Bilo je to nešto kao disko-klub na otvorenom prostoru. Jedno vece smo se potukli sa nekim tipovima iz Zvornika, gdje sam ja zaradio rasjekotinu od noža po rebrima i desnoj nadlaktici. U toj tuci našli su se Mirso i njegovi drugovi iz Semizovca, Špiro i Guto. Njihovu pomoc u tuci nikada nisam zaboravio, pa sam osjetio da je ovo moja prilika da uzvratim pomoc.
Pri povratku sa Žuci sa Tešom sam se dogovorio da nakon što se raspremimo i odmorimo, odemo do Feđe da se vidimo sa njim, da prekinemo sedmodnevnu pauzu odlaska u klub i zajdeno odradimo bodibilding trening. Nakon što sam se ispricao sa roditeljima krenuh prema Tešinoj zgradi. Iako smo dogovorili da on dođe po mene, nakon dužeg perioda provedenog u šumi poželio sam da prošetam Vogošcom, pa iz tog razloga odlucih da odem po njega. Na putu prema Tešinoj zgradi prođoh pokraj prodavnice "Nova Nada", u kojoj se prodavala tekstilna roba.

Prolazeci kraj samog ulaza radnje primjetih da je izlog razbijen i da unutra neko hoda. Radnja je od pocetka rata bila zatvorena. Šef te radnje bi je moj dugogodišnji komšija, Ostoja Jajcanin. Ostoja je bio poznat u Vogošci kao jedan veliki i ugledan gospodin, a njegov sin Slava bio je moj dobar drug. Iz tog razloga osjetih potrebu da reagujem i naružim onoga ko je došao da pljacka tu prodavnicu.
Uđoh kroz razbijeno staklo u unutrašnji dio objekta. Zatekoh jednu ženu približnih godina kao moja mama. Poceh da joj govorim da je sramota da žena njenih godina tako nešto radi. Žena je stajala iza stalka na kojem je visila gardaroba, pa nisam mogao potpuno da je vidim. Ona izađe pred mene. Bila je obucena u kucnu haljinu, kako to obicno rade žene u svojoj kuci.  Raširi haljinu ispod koje se vidila tanka bijela spavacica, a na nogama je imala kucne papuce.
Sa suzama u ocima poce da mi se obraca: "Drago djete, ovakva sam izbjegla iz Pofalica!"
Znajuci šta se desilo sa pofalicanima, u tom trenutku osjetih svu njenu muku i suze mi pođoše na oci. Okrenuh se da ne vidi moje suze, zbunjen njenom reakcijom, ne izvinuvši se što sam je napao, izađoh napolje kroz ono isto razbijeno staklo.
Sa grižom savjesti što sam napao tu ženu, sklonih se ispred njenih ociju i nastavih dalje prema Tešinoj zgadi, koja se nalazila stotinjak metara niže niz ulicu. Nakon što sam se sastao sa Tešom, otišli smo do Feđe i od njega saznali da je u našem odsustvu redovno udlazio na treninge. Bilo mi je drago da se nije bojao i da se osjecao slobodno i bez našeg prisustva. Nakon treninga smo se razišli, svako svojoj kuci.
Prespavana noc u krevetu, dala mi je neku dodatnu energiju, osjecao sam se kao da sam se ponovo rodio. Jutarnju kaficu prekide Mirsina mama sa pitom koja je zamirisala po cijelom stanu. Punudismo joj da sjedne i popije kafu sa nama, ali ona ne imade vremena, jer joj je kuca ostala nesređena od razvijanja jufki.
Brzo sam završio sa ispijanjem kafe i krenuh prema zatvoru, kako bi pita još uvijek vruca stigla do Mirse. Krenuo sam pješke i za petnaestak minuta stigoh pred motel koji smo zvali "Kod Sonje". Na ulazu me doceka Golub, poznati vogošcanski prijeratni policajac. Rekoh mu šta želim i on me povede prema kancelariji od upravnika zatvora. On pokuca na vrata, otvori ih i rece da se obartim njima za moj zahtjev.
U kancelariji za dva odvojena stola sjedili su Ristan i Vlaco. Vlacu sam poznavo iz viđenja a Ristan je stanovao jeda sprat ispod mene u Omladinskoj ulici. Rekoh im da želim posjetiti Mirsu i njegovog oca u zatvoru i da sam im donio veš da se presvuku i pitu da pojedu.
Vlaco skoci sa stolice, uhvati me za vrat i poce tako da me gura niz hodnik, vicuci na mene rece: "Znašli ti kome si došao u posjetu?"
Držeci za vrat, dogura me do jedne od kancelarija, otvori vrata i ubaci me unutra!
Tamo zatekoh dva  poznata lika, Mujo iz Tihovica i Safet Ribic. Muju sam poznavao iz đackih dana, a Safeta sam znao kao polu-brata mog kucnog prijatelja  Aziza Đencic-Zizeta. Raspricasmo se međusobno, zbog cega smo se našli svi zajedno u pritvoru. Mujo rece da je uhvacen kako krade iz PRETIS-a barut i sa konjem ga prebacuje u Nahorevo. Safet je bio zatvoren jer su kod njega u stanu nađene plakate od SDA stranke.
Safet je imao svoju privatnu štampariju pa je u predizbornoj kampanji štampao plakte za sve stranke. U stanu su mu nađene plakate i od drugih stranaka, ali SDS i ratno stanje su mu stvorili probleme zbog SDA plakata. Zanemarujuci sve ostale cinjenice, našao se na ispitivanju.
Nakon par sati neizvijesnosti i iscekivanja otvoriše se vrata kancelarije. Na njima se pojavi opet onaj Golub. Rece da pođem za njim i ja ustadoh i krenuh. Ponovo me dovede do onih istih vrata, a ja osjetih da mi se noge i ruke poceše da tresu. Uđoh unutra. Ristan se pravio kao da me ne poznaje, ali sam nekako osjecao da je on uticao na Vlacu da me ponovo pozove u kancelariju.
Onog dana kada je Boro Radic izveo juriš na spomenik, Ristan je bio zajedno sa mnom u podrumu zgrade. Cuo je politicku raspravu između mene i Cofe, pa je dobro znao moje politicko ubjeđenje, koje tada nisam krio. Bio sam siguran da je to vec ispricao Vlaci.
Vlaco mi se ponovo obrati sa onom istom recenicom: "Znašli ti kome si došao u posjetu?"
"Znam ja Mirsu veoma dobro vec duže vremena, tako da mi ovo što se dešava sad nece promjeniti mišljenje o njemu", odgovorih mu.
"Pa jeli ti i sad misliš da treba da mu ovo odneseš?", upita on.
"Mislim", kao iz topa odgovorih.
"Ma ti si budala", kaže on meni i pogleda preko mog ramena u pravcu Goluba, koji je stajao iza mojih leđa.

 Rece mu da uzme auto, odvede me do zatvora i nakon toga da me odvuce mojoj kuci.
Vremena su bila ratna i meni kroz glavu prođoše misli da to može biti neka njihova šifra, koja ukazuje da me likvidiraju. Nisam imao izbora i prepustih da situacije ide svojim tokom. Vlaco mi dade onu kesu u kojoj su bili pita i donji veš i ja izađoh iz kancelarije.
Sjedoh sa Golubom na prednje sjedište od policijskog GOLF-a i osjetih olakšanje, jer je to ukazivalo da me ne tretira kao zatvorenika.
Ubrzo stigosmo do zatvora. Zatvor se nalazio u Krivoglavcima, u velikoj garaži vulkanizerske radnje.
Izađoh iz auta i priđoh duplim velikim vratima na objektu. Vrata niko nije otvarao pa sam kroz rešetku po vrhu vrata poceo da dozivam Mirsu. Ubrzo se ispred mene sa druge strane vrata pojaviše on njegov otac i ja im dadoh stvari što sam donio. Bili su presretni što me vide i to se osjecalo na njihovom licu. Dok sam razgovarao sa njima, nekako bojažljivo priđe nam jedan mladic. Unutrašnjost nije bila dovoljno osvjetljena pa u prvi mah ne prepoznah Hastor Harisa, momka kojeg sam uspio spasiti iz Božurovih ruku. Moj boravak na Žuci je ucinio svoje i zbog toga nisam znao da je on uhapšen i da se nalazio u tom zatvoru. Kratko porazgovarah sa njima i stražar rece da je vrijeme za posjetu isteklo. Haris me zamoli, ako budem dolazio kod njih da i njemu donesem nešto da se presvuce. Cvrsto obecah da cu to uciniti sto prije budem mogao.
Sa policijskim kolima dođoh konacno kuci. Mirsina mama odmah je primjetila moj dolazak i siđe da dobije informacije o svojim clanovima pordice. Ispircah joj šta mi se desilo i ona izvinjavajuci se, zaplaka zbog toga. Rekoh joj da ne brine, a kad ponovo bude htjela da im nešto pošalje, da cu to ponovo uciniti za njih.
Nakon uzbudljivog dana sve se doboro završilo!