Vogošćani u strahu

Nakon mog provratka sa Žuci, Vogošca više nije bila ista! Struktura stanovništva poprilicno se promjenila. Izbjeglice iz Pofalica, bježeci od snajpera koji su sa Sokolja ugrožavali njihove živote u rajlovackoj kasarni, potražili su sigurniji smještaj. Neki od njih odlucili su da novo sklonište potraže u Vogošci. Veliki broj stanova ostao je prazan, pa je useljavanje u njih postala svakodnevnica.
Krizni štab Vogošce nakon izlaska JNA izvan granica Bosne i Hercegovine sproveo je mobilizaciju na teritoriji pod svojom kontrolom. Pretpostavka i bojazan da u slucaju napada na naselje, srpsko stanovništvo može završiti kao u Pofalicima, doprinjelo je da odziv na mobilizaciju bude uspješniji.
Za vrijeme mog boravka na Žuci, na oceva vrata stigao je poziv za mobilizaciju i na moje ime. Otac je vratio poziv sa obarzloženjem da je njegov sin vec moblisan i da se nalazi kao dobrovoljac na Žuci. Nakon mog povratka, tata mi je u detalje ispricao kako je otišao u opštinu u kancelariju narodne odbrane i vratio poziv. Osjetio sam njegov ponos i veliko zadovoljstvo što je imao priliku i mogao tako nešto da uradi.
Sprovođenje mobilizacije po etnickoj podjeli, u stanovnicima Vogošce dodatno je povecavalo vec dobro poljuljano povjerenje. Takav stav SDS-a doprineo je da muslimani koji nisu podržavali politiku SDA nisu imali mogucnost da se protiv te politike bore. Samim tim svi stanovnici Vogošce islamske vjeroispovjesti automatski su  bili predodređeni kao neprijatelji, pa su neki zli ljudi zloupotrebljavali takvu situaciju.
Misteriozni nestanci stanovništva nisu se zaustavili! Sve je to prouzrokovalo strah građana. Neznajuci kako ljudi nestaju, mnogi su potražili pomoc svojih komšija. Komšija Omer Đonlic, stanovao je vrata do mojih roditelja. Veoma dugo se poznavao sa mojim tatom, pa je zbog straha da mu neko ne dođe i u toku noci ga odvede u nepoznatom pravcu, zamoli da ponekad spava kod nas. Na njegovom licu se osjecao strah, pa otac bez kolebanja udovolji njegovoj molbi. U to vrijeme teta Ifeta, Omerova supruga bila je teško bolesna, pa Omer rece da ona iz tog razloga mora ostajati u svom stanu. Omer i tata bi uz poneku cašicu rakije sjedili i pricali do kasno u noc. Nakon prespavane noci, Omer bi radi svoje sigurnosti cesto dolazio i danju. Uz njihovo ucestalo druženje na Omeru se osjetilo olakšanje, iako ga strah nije prolazio. Njihovo danonocno sjedenje poremetio je strah koji se pojavio i u srpskom stanovništvu.

Progon stanovništva iz Pofalica uzbudio je srpsko stanovništvo u Omladinskoj ulici. Kako je po dogovoru između politckih stranaka na vlasti  ta ulica pripadala muslimanskom dijelu Vogošce, vlasti nisu ucinile ništa da zaštiti srpsko stanovništvo. Iako u tom dijelu naselja nije bilo vojske, sprovedena je mobilizacija, na koju su se mnogi odazvali. Srpski vojnici iz Omladinske ulice nakon nocne straže vracali su se na spavanje u svoje stanove. Bila je to nevjerovatna situacija, puna neizvjesnosti! Taj dio naselja bio je "nicija zemlja", iako je bilo realno za ocekivati da se u kratko vrijeme preko Ugorskog i Uglješica, u svako doba dana i noci mogla ubaciti muslimanska vojska iz Sarajeva!
Uglješici su bili selo sa iskljucivo muslimanskim stanovništvom. Nalazilo se na samom kraju Omladinske ulice. Između naselja i sela nalazio se potok. Korito potoka kroz naseljeni dio bilo je od betona. Planirano šetalište uz obalu potoka nikad nije završeno, pa su obale pomalo zarastale u travu i grmove. U selo se ulazilo direktno iz Omladinske ulice preko mosta, kojim su mogli da se kreću vozila i pješaci. Odmah sa druge strane mosta nalazile su se prve kuce. Bilo je to prigradsko selo, pa su kuce bile prilicno gusto sagrađene.
Od tog sela u pravcu Saobracajnog fakulteta i Ugorskog pružala se velika ravna livada. Još kao mali djecak zavolio sam tu livadu. Moji roditelji subotom i nedeljom cesto su dolazili tu na piknik. U jednom dijelu livade, uz sami potok nalazile su se bašte, koje su sijali uglavnom ljudi koji su živili u barakama, koje su se nalazile iznad livade sa suprotne strane potoka. Ostatak livade obrastao je travom sa po nekim stablom koje su koristili kao hladovinu ljudi što su obrađivali bašte da mogu da se sklone od jakog popodnevnog sunca. Livada je završavala sa hrastovom šumom, koja je pravila granicu između ravnog i strmog dijela terena. U proljece kada trava pocne da buja iz zemlje su izbijali livadski cjetovi, sa puno raznih boja, a šuma olista, pa mladi listovi zalepršaju na vjetru presijavajuci se na suncevim zrakama, stvarajuci predivnu sliku cjelokupnog prostora.
Sjacam se kako smo se brat i ja kao djeca bezbrižno igrali po njoj dok bi tata i mama spremali rucak. Tata bi raspalio vatru, a mama bi spremila nešto za jelo. Za to vrijeme tata je brao mlade listove od maslacka koji su se nalazili svugdje oko nas, isjeckane bi ubacivao u salatu od maldog luka i kuvanih jaja. Bila je to tako ukusna salata, koju sam kao mali najviše volio. Mama bi na kraju dana pripremila šiš u kojem je na vatri pržila sirovu kafu. Livadom bi se razlijegao dima, koji bi zbog jakog i lijepog mirisa cesto privlačio i druge žene iz baraka da i one sa svojim šišom dođu i na pripremljenoj vatri isprže svoju kafu.
Na pola puta od Uglješica do zgrade Saobracajno fakulteta, iznad same livade nalazile su se "Samacke barake", u kojim sam nakon rođenja napravio svoje prve djecije korake. Bilo je tu destak baraka, u kojim su nekad davno kada je Vogošca bila u izgradnji, bili smješteni samci. Iz nekog razloga su ih zvali "Ledicni", ali nikada nisam odgonetnuo zašto. Bili su to radnici u tek otvorenoj fabrici "PRETIS". Mnogi od njih zasnovali su svoje porodice i ostali da žive u barakama. Iako je fabricko pravilo bilo da samci ostaju u barakama, a oni koji zasnuju porodicu moraju da isele, ipak bilo je obrnuto. Samci su bili svjesni da je za porodice bilo skuplje i teže obezbjediti smještaj, pa su iz solidarnosti oni napuštali barake. Vjerovatno je  takav odnos ljudi u tom dijelu naselja doprineo da se svi međusobno više volimo i poštujemo. Vremenom kako se naselje gradilo, preseljavali smo svi u svoje nove stanove. Iako sam kao djecak od šest godina otišao iz tog dijela naselja, sjecanje na taj period ostalo je duboko urezano u moje misli. Porodice: Starcevic, Mešic, Ferhatovic, Ružojcic, Drmac, Kasum, Džuderija, Jovic, Krupalija, Kajšarevic, Avdic, Balaban, moji Petrovici i Kondici i mnoge druge porodice, svoje prve dane u Vogošci proživjele su tu, baš u tim barakama. Vjerovatno zbog bliskosti svih koji su tamo živjeli, na neki nacin te porodice sam volio i doživljavao kao svoju rodbinu. Ovaj rat, svu tu bliskost i ljubav što je postojala među ljudima, uništio je za veoma kratko vrijeme!
Preko te teritorije ovaj dio Vogošce bio je povezan sa ostalim dijelovima Sarajeva, koji su bili pod muslimanskom kontrolom. Građani koji su napuštali svoje stanove i bježali prema Sarajevu, tim putem bezbjedno su napuštali Vogošcu. Stanovnici Uglješica idalje su živili u svojim kucama, ali se osjecala napetost i strah, pa su sve manje dolazili u naselje. Feđa je i dalje redovno odlazio po mlijeko u to selo. Iz prve kuce, odmah do mosta, kada se uđe u selo zivio je Softic. On je cesto dolazio u naselje, a  naša komanda iz nekog razloga imala je veliku naklonost i poštovanje prema tom covjeku. Cesto su nam naglašavali, kada vidimo da dolazi u naselje da ga bez ometanja i zaustaljanja obavezno propustimo da ide svojim putem.
Srpska vlast nije pokušavala da zatvori taj dio naselja i sprijeci osipanje stanovništva. Prepušteni iscekivanju od upada muslimanske vojske, uznemireni građani iz Omladinske ulice, u strahu, pred zalazak sunca, napuštali bi svoje stanove. Odlazili bi kod rodbine i prijatelja, u dio naselja u kojem je bila srpska vojska i nakon što bi svanulo ponovo bi se vracali u svoje stanove.
Jedni od preplašenih iz tog dijela naselja, bili su moj ujak Milan i ujna Vela. Njihov sin Mladen u tom periodu bio je angažovan u srpskoj vojsci i kao dobrovoljac u drugu smjenu otišao na Žuc. Samim tim postojala je realna opasnost pri dolasku muslimanske vojske da zbog toga budu ugroženi njihovi životi. Zbog straha od takve situacije potražili su spas, isto kao i ja, kod mojih roditelja u ulici Partizanskog Visocko Fojnickog Odreda. Nakon što su ujak i ujna poceli dolaziti kod nas na spavanje, Omer je razumio takvu situaciju, pa je samo danju dolazio na komšijsku kafu i casicu travarice, a nocu je ostajao u svom stanu.
U zgradi mojih roditelja, za vrijeme mog boravka na Žuci, Hastor Haris bio je ponovo uhapšen, a njegov stan opljackan i useljen. Ljubo Curcic i Meho sa petog sprata misteriozno su nestali! Iako su njih dvojica vec ranije svoje porodice izveli iz Vogošce i odveli na bezbjedniju teritoriju, oni su ostali da sacuvaju svoju imovinu. Ljubo je bio jedan fini gospodin, kao vozac TAS-ovog direktora dobio stan u toj zgradi, a Mehe sam se sjecao kao clana naše velike porodice iz "Samackih barka". Njihov nestanak me je iz tog razloga zainteresovao, pa sam uzeo na sebe obavezu da se raspitam kod komšija o njihovom nestanku. Međutim, niko nije znao pouzdano da mi kaže, dali su sami napustili svoje stanove ili su nasilno odvedni. Stanje u Vogošci bilo je haoticno, a mnogi nisu znali šta se dešava i kada ce tom haosu doci kraj!