Sreća u nesreći

Prva prespavana noc nakon oceve pogibije protekla je sa puno buđenja i loših snova! Zabrinutost  za punca i punicu, što nisu mogli otići u svoju vikendicu u Kršama, natjera me da ranije ustanem iz kreveta. Znao sam da je punac ranoranilac, pa odmah cim sam ustao uzeh telefon da im se javim. Telefon zazvoni i vec na drugo zvonjenje javi se punica. Punica nije puno okolišala, nego odmah nakon što smo razmijenili uobicajene pozdrave preko telefona, rece: "Sine, mi odosmo u Sarajevo!"
Bilo mi je jasno da je u ovim ratnim trenutcima za njih bilo najbolje rješenje otici iz Vogošce i tako izbjeći nepotrebne traume kroz koje su prolazili u tom periodu, pa se u njihovu odluki nisam želio mješati. Rekoh punici da sacekaju da dođem do njih u stan i da se barem pozdravimo.
"Nemoj sine, mi smo se vec spakovali i krecemo, ne možemo te cekati, moram krenuti odmah", rece punica.

"Sacekajte dolazim odma", rekoh joj, spuštam slušalicu i polazim prema ulaznim vratima od stana.
U međuvremenu mama je ustala i pocela da kuva kafu. Ja joj rekoh da nemam vremena za kafu, jer mi punac i punica odoše iz Vogošce i moram krenuti da se pozdravim sa njima.
Mama reće: "Idi, idi sine, brzo", i ja bez gubljenja vremena izlazim iz stana.
Iako je bila nestašica benzina i teško se dolazilo do goriva, odluci da idem sa autom. Sjedam u svoju "peglicu" uplaim je i krecem prema Omladinskoj ulici. Za nekoliko minuta stigoh pred zgradu! Ustrcah uz stepenice na peti sprat, uhvatim za šteku, ali vrata bijahu zakljucana. Izvadim kljuc iz đepa pantolona, pa ih otkljucah. Otvorim vrata, a u stanu mukla tišina!
Otišli su, prođe mi kroz glavu! Stisnu mi se nešto u grudima! Nakon gubitka moga tate, sad odoše od mene i moji drugi roditelji! Odoše, a ja im ni sretan put ne stigoh poželjeti! Hodam po stanu, gledam i vidim, ništa nisu odnijeli sa sobom! Otišli su praznih ruku, pomislih u sebi! Priđem balkonu sa kojeg se pogled pružao u pravcu Ugorskog i Uglješića. Kroz to selo bio je jedini put koji je srpska strana ostavila za izlazak iz naselja. Pade mi na pamet da nisu daleko odmakli i da bi ih mogao vidjeti kako odlaze. Bez razmišljanja da bi to moglo biti opasno po mene izađoh na balkon, ali od njih ne bi ni traga.
Vracam se u stan, instiktivno pogledam na trpezarijski sto i primjetih papir sa nekom porukom.  Na poruci prepoznadoh rukopis moga punca. Bio je to predivan rukopis citko ispisanih slova.
Sjecam se kako smo ga mi clanovi njegove porodice cesto molili da nam nešto napiše, gledajuci predivne oblike slova i divili se tome!
Uzeh papir sa stola i pocinjem da citam: "Sine, mi smo otišli u Sarajevo! Nismo smjeli više da cekamo! Molim te, ako mogneš otiđi u Krše, otvori vrata na kavezu da kokoši mogu izaci da ne pocrkaju od gladi. Krava je steona, pa ako imaš mogucnosti ti je prebaci na neko sigurnije mjesto dok se ne oteli.
Vole te tvoji Đemka i Nezir!"
Suze mi udariše na oci! Gledam u papir i placem!
Poceh se prisjecati svega šta se dešavalo na tim prostorima. Shvatim da je za njih veoma opasno da ostanu u stanu u kojem nema mene da ih zaštitim, a po naselju haraju "psi rata", koje ni vlast nije bila u stanju da zaustavi.
Pomislih da je to za njih najbolje rješenje, pa me to malo smiri. Nakon što sam iz tog stana otišao u srpski dio Vogošce, nisam imao mogucnost da im pružim sigurnu zaštitu i utocište. U Sarajevu su živile još dvije njihove kcerke sa porodicama, gdje ce vjerovatno naci sigurnije utocište. Sve to je uticalo da njihovu odluku još lakše podnesem i prihvatim, kao najbolje rješenje.
Kroz glavu mi u trenutku prođoše misli, koliko su se ti ljudi žrtvovali za svoju djecu i unucad i koliko su pomagali meni i moju porodici. Zbog toga odlucih da po svaku cijenu odem ponovo u Krše i pokušam ispuniti njihovu molbu. Izađoh iz stana i sa automobilom krecem na Kremeš. Na Kremešu je živo Relja, punac moga brata. Imao je seosko domacinstvo pa mi pade na pamet da bi najbolje bilo da kravu smjestim kod njega u štalu.
Stigoh na Kremeš kod Relje. Ispricah mu da se nešto strašno desilo u Kršama, zbog cega su moji punac i punica morali da odu iz Vogošce. Upitah ga dali je voljan da se brine o kravi dok se sve ovo smiri i oni se vrate kuci. Relja bez ustezanja pristade na moje pitanje i ponudi se da zajedno odemo u Krše i pomogne mi da dovedmo kravu u njegovu štalu.
Sjedosmo u automobil i spustismo se niz usku krivudavu cestu do naselja i moje zgrade. Parkirah auto pred zgradom. Kažem Relji da odo uzeti vojnu opremu jer ne znam šta sve može biti i ko nas može docekati u tom selu. Relja ostade da ceka, a ja uletih u stan, obukoh uniformu i uzimam pušku. Izađoh na ulicu i bez zadržavanja nastavismo pješke prema Kršama.
Put prema selu je bio od ranog jutra obasjan suncevim zracima, što je otežavalo kretanje prema vrhu brda. Relja je imao oko šesdeset godina, ali je svakodnevno išao takvim putem iz naselja prema Kremešu, pa je puno lakše savalđivao brdo u odnosu na mene. Prvi stiže do vrha brda na dio puta koji pod pravim uglom mota u desno i prelazi u ravan dio.
Na samom pocetku tog dijela puta naiđe žuti "Golf" i Relja ga zaustavi. Ja u njemu prepoznam mog komšiju Marinka Ivanovica, pa mi pade na pamet da on nema svoj automobil, nego da ga je oduzeo od svog komšije Mustafe sa treceg sprat i zadržao ga za sebe. Zbog toga ne htjedoh da prilazim Marinku i tom auto, nego stadoh po strani. Vidim da se njih dvojica dobro poznaju, pa ne htjedo ih prekidati i pustim Relju da sa njim razgovara. Relja ga upita jeli sigurno da se ide u Krše, a on slegnu ramenima i odgovori da nema pojma o tome. Relja je znao da je Marinko moj komšija. Pokuša da mu skrene pažnju na mene, pruži ruku u mom pravcu, pa ga upita: "Znašli ti ovog momka?"
Marinko nije pogledao u mene od trenutka kada sam se pojavio i ne okrecuci glavu da me vidi odricno otresa glavom i nekoliko puta glasno ponovi, da i ja cujem:"Ne poznajem, ne poznajem..."
Izgledao je poprilicno zbunjeno i prestrašen, ali ja ne obratih pažnju na to, nego produžim pored auta i krenuh dalje prema Kršama. Marinko produži dalje niz brdo, a Relja me pristiže i upita: "Poznajeteli se vas dvojica?"
"Naravno da se poznajemo, svi radnici TAS-a se međusobno poznaju. Ako ništa drugo onda se iz komšiluka znamo", odgovorih ja na njegovo pitanje.
A Relja ce na to. "Pa što se onda pravi da te ne poznaje?"
"Nemam pojma", rekoh i ukratko ispricam pricu oko frke sa Božurom zbog njegovog sina Mikija i Hastor Harisa. "Oni su bliža rodbina, vjerovatno je Božur ispricao šta je bilo, pa možda zbog toga", završi ja svoju pricu.
Tako tavrljajuci stigosmo do kraja ravnog dijala puta u Jefticima. Na samom izlazu iz Jeftica, kod kuće roditelja Vlace Braneta doceka nas Božo Jetic. On se isprijeci ispred nas i rece: Ne možete ici u to selo. Tamo je došla muslimanska vojska iz Sarajeva i veoma je opsano da se uđe u selo".
Tog covjeka nikako nisam voli i svaki susret sa njim stvarao je neku dodatnu nervozu i napetost u meni. Da bi izbjegao svađu i raspravu sa njim ignorisao sam ga kao da ne postoji. Rekoh Relji da pođe zamnom i mi krenusmo dalje.
On vidi da ne obracamo pažnju na njega pa se skloni i rece: "Idite, ali na vašu odogovornost, ja sam vas lijepo upozorio".
Pretostavio sam da je veoma opasno krenuti glavnim putem kojim sam par dana ranije išao i ja odlucim da idem putem koji se nije vidio iz tog sela. Poznavao sam taj dio terena, pa mi nije bio problem da nađem najsigurniji put do puncevog imanja. Dođosmo do vikendice od mog druga Pope i tu zastadosmo da oslušnemo dali se nešto dešava u okolini. Sve je bilo tiho i mi krenusmo dalje.
Prođosmo kroz šumu i stigosmo do jednog izvora, koji je moj punac nekad davno pronašao i koristio za pitku vodu. Izvor se nalazio ispod jednog drveta u gustom dijelu šume. Iz šume su se mogla vidjeti okolne kuce i cijelo puncevo imanje. Tu zastadosmo, pritajismo se neko vrijeme da vidimo dali u tom dijelu ima neke vojske.
Nakon petnaestak minuta cekanja, ubijeđan da u selu nema nikoga, rekoh Relji da me tu saceka i  krenuh prema štali. Prvi dio puta bio je uska šumska staza, pružala se niz brdo u pravcu jednog korita, koje je služilo da kišnica može bez zadržavanja oticati sa tog dijela terena. Dođoh do korita, preskocih ga iz jednog skoka i krenuh dalje uz brdo. Drugi dio puta pružao se uz brdo preko sredine livade, pa sam taj dio morao brzo da pređem. Polu saget sa puškom na gotovs, okrecuci se u svim mogucim pravcima, dođoh na vrh livade gdej se nalazila štala. Otvoram kokošinjac, koji se nalazio uz bocni zid štale i zatim uđoh unutra. Prilazim kravi koja je mirno stajala zureci u zid ispred sebe. Na moju pojavu ona polako zakrenu glavu i onim krupnim crnim ocima pogleda pravo u moje oci. Ja uzeh uže koje joj je bilo svezano oko vrata i poceh da je vucem prema izlaznim vratima. Ona stade kao ukopana, zape od zemljani pod sa sve cetri noge i nece da makne. Nekoliko puta pokušah da je povucem, a ona se sve više odupriala da krene zamnom. Pomislih da se prepala moje uniforme i raznih vojski koje su prodefilovale ovuda, pa odustadoh dalje da je vucem. Izađem iz štale i pogledam u pravcu šume, tražeci Reljin pogled. On to primjeti i mahnu mi rukom. Ja mu uzvrati mahanjem i rukom pokazujem da pođe prema meni. Relja se za tren oko stvori pored mene i ja mu rekoh da krava nece da ide. On uđe u štalu pomilova je po glavi  šapatom na uho progovori par rijeci. Uze za ono uže i krenu, a krava krenu za njim kao da je njegova. 
Spustismo se istim putem do šume i dalje preko vikendica, stigosmo do prvih kuca Jeftica. Tamo nas opet doceka Božo Jeftic. Ovoga puta ljubaznije se obrati prema nama. Iako ga niko nije ništa pitao on zapoce pricu. Vjerovatno zbog toga što je znao da sam zet od ljudi koji su gore živili on poce objašnjavati kako su bili mirni pregovori sa Kršama da predaju oružje i budu lojalni srpskoj vlasti. Kada su pregovori bili skoro gotovi u selo upade neka vojska iz Sarajeva, zapucaše i nastade haos u kojem poginu puno ljudi. Ne htjedoh da ga zapitkujem o detaljima, on prekinu svoje izlaganje odmaknu se od nas i ode u pravcu svoje kuce.
Dok se Božo udaljavao kroz misli mi prođe: "Ovo je sreca u mojoj nesreci"!
Tragedija u mojoj porodici i sahrana na kojoj su prisustvovali punac i punica, spasila je njihove živote! Razočaran nepotrebnim stradanjima nevinih ljudi, ali sretan što su oni izbjegli taj masakr, Relja i ja nastavismo da idemo dalje. Bez zaustavljnja odvedosmo kravu do njegove štale na Kremešu.

Policijski lažni izvještaj

Od trenutka kada sam shvatio da mi je otac ubijen, bio sam izgubljen. Nikako nisam mogao potpuno da se priberem i skoncetrišem. Međutim, stariji ljudi, moje komšije znali su da je porodica u tim trenutcima izbezumljena, pa su se odmah prihvatili da urade sve neophodne stvari. Nedo Mitrekanjic je bio jedan od onih koji je u takvim situacijama nesebicno pomagao mnogim svojim komšijama. Pozvao je hitnu pomoc da potvrdi smrt i civilnu miliciju da napravi zapisnik o pogibiji moga oca.
Ubrzo su stigli Doktor Popa, medicinska sestra Snježa i milicioner Radenko Krco sa svojim partnerom. Medicinsko osoblje je potvrdilo ocevu smrta i ponudilo pomoc u lijekovima za smirenje clanovima porodice. Odbili smo takvu pomoc i zahvalili se medicinskom osoblju na tome. Milicioner Krco naparvio je policijski zapisnik koji niko od prisutnih i clanova porodice nije vidio niti potpisao. Nakon toga zajedno sa medicinskim osobljem napustio je naš stan.
U međuvremenu malo sam se pribrao od šoka, pa me komšije poceše ubjeđivati da pozovem brata u Subotici i javim za tatinu pogibiju. Izgledalo je kao da sam se smirio i da cu to moci obaviti bez problema. Ja prihvatih tu obavezu i uzeh telefon da zovem. Vec je bilo prilicno kasno da se u to doba zove, ali nismo imali izbora, pa sam uzeo telefon i okrenuo broj mog strica Milovana. Sa druge strane žice javila se Milica, naša snajka. Milica je bila uvijek na dohvat telefona, pa je to postalo uobicajena tradicija da se ona prva javi. Rekoh joj da je tata ranjen i da to moram da saopštim bratu, a ona bez dodatnih pitanja rece: "Sacekaj malo, sacu ti dati Lazu". Za par sekundi moj brat je vec bio kraj slušalice i odmah upita: "Buraz, šta ima?"
"Tata nam je ranjen", rekoh mu, bez uvijanja.
"Kako bolan ranjen",  pita on?
"Neko nam je puc'o kroz prozor u stan i pogodio tatu", odgovaram ja na njegovo potanje.
"U šta ga je pogodio", opet ce on?
"U glavu", rekoh ja.
"Ma kakvu bolan glavu, nema tu ranjavanja", rece i on i ponovo pita: "Buraz jeli to pokušavaš da mi kažeš da je tata mrtav?"
Do tog trenutka sam se cvrsto držao, ali na bratovo pitanje ne mogoh izdržati, rekoh mu: "Jeste", i  ja prasnuh u plač.
Placem ja sa jedne, a brat sa druge strane telefonske žice. Nekako se pribrasmo i nastavismo razgovor. On mi rece da ce odmah krenuti na put da bi stigao na sahranu, a ja ga molim da ne dolazi nazad u ovo ludilo, nego da ostane sa našim porodicama, da bi ih zaštitio, a ja cu ratovati za njega i sebe zajedno. On odbija moj prijedlog i predloži da ja dođem tamo, a on da se vrati.
Brat je imao zakazan završni ispit na fakultetu, koji je bio na dan kad bi trebala da se obavi tatina sahrana i ja poceh da ga ubjeđujem da ostane i položi taj ispit.  Moj brat i to odbi sa obrazloženjem: "Buraz ako se preživi ovaj rat, bice dana da se izađe na taj ispit! Da si ovdje shvatio bi kako je teško biti daleko od svojih, dok oni ratuju!"
Moji pokušaji da ga ubijedim da ne dolazi i objašnjenje da su glavni putevi svi pod muslimanskom kontrolom i da se do Vogošce dolazi nekim divljim putevima preko livada kroz koje se ne može proci kada padaju kiše, ne urodiše plodom. Nakon silnog ubjeđivanja on je i dalje tvrdio da dolazi i ja odustah od daljnjeg ubjeđivanja.
Tu noc kroz stan je prodefilovao veliki broj ljudi, rodbine, prijatelja i komšija! Po starom obicaju kraj pokojnika se neprekidno dežuralo, pa su naše komšije nesebicno pomagale u tome. Sabo Pavle, Vid Martic, Nikolic Miloš-Nina, Omer Đonlic i drugi tatini dugogodišnji prijatelji i poznanici koji su stanovali u blizini neprekidno su se smjenjivali kraj njegovog tijela.

U razgovoru sa Omerom i Ninom saznadoh da su u vrijeme pucnjave bili na svojim prozorima kao i moj otac, pa ih je iznenadilo i zacudilo da se nije pucalo u njih, nego u naš stan. Nina je stanovao ispod nas. U trenutcima dok je trajala  pucnjava navlacio je roletne na svom prozoru, pa je kao takav mogao biti velika meta, a Omer je takođe navlacio roletne da zakloni vidik u svom stanu, jer je pomislio da bi mogao biti potencialna meta iz politckih razloga. To njihovo objašnjenje me zagolica, pa ja ustadoh i pogledah rupe na prozorima koje su napravili ispaljeni meci. Bilo je pet rupica na prozorskom staklu kroz koje se moglo odrediti da je pet pušaka pucalo sa razlicitih lokacija iz šume preko puta zgrade. Bilo je još rupa na prozoru, za koje nisam mogao balisticki utvrditi tacnu lokaciju njihovog ispaljenja, ali mi je i to bilo dovoljno da shvatim da je "naša" vojska pucala u prozor mog stana. Neki od ispaljenih metaka su isparali betonsku plocu na plafonu, a neki su probili velika staklena vrata na sobi, proletili kroz cijeli stan, izletili na prozore sa druge strane zgrade i završili na zgradi preko puta ulice. Zbog njihove putanje nisam mogao utvrditi tacnu lokaciju ispaljivanja, pa to nisam ni pokušavao da provjeravam.
U toku noci i sledeci dan prošlo je puno ljudi da izjave saucešce porodici, pa je između ostalih došao i komandant Vogošćanskog bataljona, rezervni kapetan Milorad Zoric. Tog covjeka sam posebno volio i cijenio zbog bodibildinga kojim se bavio, a i kao pedagoga, jer je radio kao profesor fizickog-vaspitanja u srednjim školama, pa je kao komandant ulijevao moral mnogim našim borcima da se još jace borimo za svoj narod.
On poce objašnjavati da su se pred mrak Krše primakle našim položajima i sa snajperom pucali u moj stan, zbog toga što sam u toku jucerašnjeg dana nepozvan upao u  njihovo selo. Shvatih da je neko iskoristio moj odlazak u to selo i osmislio da ovaj slucaj pretvori u politicki incident. Nisam mogao da prihvatim takvu laž i ja odmah reogavah na njegovu pricu. Ustadoh sa stolice na kojoj sam sjedio, priđoh prozoru i pozvah kapetana Zorica da priđe i pogleda rupe, pa tek onda da nastavi svoju pricu. Rekoh mu da najvecem laiku može da bude jasno da se ne radio o napadu iz Krša, nego pucnjavi srpskih boraca iz šume preko puta. Pokazah mu da rupe na prozoru i metak koji je derao plafon po stanu ne mogu da budu pogodci sa vrha brda, nego iz podnožja šume gdje su se nalazili srpski vojnici. Kapetan Zoric shvati da sam u pravu i da me ne može obmanuti, prekide dalju raspravu. Neki od prisutnih rekoše da je milicioner Radenko Krco napravio takav izvještaj u kojem stoji da su pocinioci ubistva bili mještani Krša i takav izvještaj predao  u stanicu milicije.
To me je nakon tatine pogibije dodatno razljutilo, ali me ljudi smiriše i savjetovaše da ne idem u policiju da provjeravam taj izvještaj, jer bi se moglo desiti da se razljutim i zbog toga nekog mogu ubiti. U tom trenutku nisam tako nešto želio da se desi, ja ih poslušah i smirih se.
U to vrijeme bilo je veoma opasno sahranjivati ljude na vogošcanskom groblju koje se nalazilo na Rosuljama. Bilo je potpuno otvoreno u pravcu Ugorskog, pa je u tom periodu na nekoliko sahrana pucnjava prema groblju rastjerivala narod okupljen oko humke. Iz tog razloga bilo je realno za ocekivati da se sahrana moga oca ne mogne obaviti u tom groblju. Ja upitah svog druga Feđu, koji je u to vrijeme neprekidno bio uz mene da ode u Uglješice da vidi sa tamošnjim mještanima da kontaktiraju stanovnike Ugorskog i zamole ih da se u toku sahrane ne puca prema groblju. Feđa bez predomišljanja prihvati moj prijedlog i ode u Uglješice, muslimansko selo u koje je svakodnevno u tom periodu išao po mlijeko.
Sve je bilo spremno za ponedeljak popodne da obavimo sahranu. Iako su vremena bila drugacija i u to vrijeme sve sahrane su se obavljale po vjerskom obredu, ali tata je puno puta ponovio svoju želju da ne želi popa na svojoj sahrani i mi tu njegvu želju ispunismo.
U ponedeljak 25 maja u jutro stiže i moj brat! Nekako je pronašao put i vozilo sa kojim je uspio da se prebaci do Vogošće. Njegov dolazak još više pojaca bol i plac naše majke.
U popodnevnim satima napravila se povorka od rodbine i prijatelja i lagano krenusmo na groblje. Iako je tatin grob bio krajnji na tom groblju i samim tim najbliži i njavidljiviji iz muslimanskog sela Ugorsko, u toku dana dok je kopana raka nije bio ispaljen nijedan metak, što je ukazivalo da će tako proci i dok traje sahrana.
Sahrana je obavljena bez provokacija i ja sam bio veoma zahvalan svom drugu Feđi, jer je bilo ocito da je njegovu molbu prihvatilo muslimansko stanovništvo sa tog prostora. Po povratku sa groblja, po starom obicaju rodbina i prijatelji su se sakupili u našem stanu na zajednickom rucku. Nakon toga moji punac i punica krenuše pored srpskih kuca Jeftica, prema Kršama, u svoju vikendicu da prije mraka nahrane i namire domace životinje koje su tamo držali. Neko od Jeftica ih zaustavi, rekoše im da je u Kršama veliki belaj, da ima puno mrtvih i da ne idu tamo jer je za njih u ovom trenutku to veoma opasno. Vratili su se istim putem nazad i otišli u svoj stan. Telefonom su me nazvali i obavjestili o tome, ali nisu znali da mi kažu detalje te tragedije!