Policijski lažni izvještaj

Od trenutka kada sam shvatio da mi je otac ubijen, bio sam izgubljen. Nikako nisam mogao potpuno da se priberem i skoncetrišem. Međutim, stariji ljudi, moje komšije znali su da je porodica u tim trenutcima izbezumljena, pa su se odmah prihvatili da urade sve neophodne stvari. Nedo Mitrekanjic je bio jedan od onih koji je u takvim situacijama nesebicno pomagao mnogim svojim komšijama. Pozvao je hitnu pomoc da potvrdi smrt i civilnu miliciju da napravi zapisnik o pogibiji moga oca.
Ubrzo su stigli Doktor Popa, medicinska sestra Snježa i milicioner Radenko Krco sa svojim partnerom. Medicinsko osoblje je potvrdilo ocevu smrta i ponudilo pomoc u lijekovima za smirenje clanovima porodice. Odbili smo takvu pomoc i zahvalili se medicinskom osoblju na tome. Milicioner Krco naparvio je policijski zapisnik koji niko od prisutnih i clanova porodice nije vidio niti potpisao. Nakon toga zajedno sa medicinskim osobljem napustio je naš stan.
U međuvremenu malo sam se pribrao od šoka, pa me komšije poceše ubjeđivati da pozovem brata u Subotici i javim za tatinu pogibiju. Izgledalo je kao da sam se smirio i da cu to moci obaviti bez problema. Ja prihvatih tu obavezu i uzeh telefon da zovem. Vec je bilo prilicno kasno da se u to doba zove, ali nismo imali izbora, pa sam uzeo telefon i okrenuo broj mog strica Milovana. Sa druge strane žice javila se Milica, naša snajka. Milica je bila uvijek na dohvat telefona, pa je to postalo uobicajena tradicija da se ona prva javi. Rekoh joj da je tata ranjen i da to moram da saopštim bratu, a ona bez dodatnih pitanja rece: "Sacekaj malo, sacu ti dati Lazu". Za par sekundi moj brat je vec bio kraj slušalice i odmah upita: "Buraz, šta ima?"
"Tata nam je ranjen", rekoh mu, bez uvijanja.
"Kako bolan ranjen",  pita on?
"Neko nam je puc'o kroz prozor u stan i pogodio tatu", odgovaram ja na njegovo potanje.
"U šta ga je pogodio", opet ce on?
"U glavu", rekoh ja.
"Ma kakvu bolan glavu, nema tu ranjavanja", rece i on i ponovo pita: "Buraz jeli to pokušavaš da mi kažeš da je tata mrtav?"
Do tog trenutka sam se cvrsto držao, ali na bratovo pitanje ne mogoh izdržati, rekoh mu: "Jeste", i  ja prasnuh u plač.
Placem ja sa jedne, a brat sa druge strane telefonske žice. Nekako se pribrasmo i nastavismo razgovor. On mi rece da ce odmah krenuti na put da bi stigao na sahranu, a ja ga molim da ne dolazi nazad u ovo ludilo, nego da ostane sa našim porodicama, da bi ih zaštitio, a ja cu ratovati za njega i sebe zajedno. On odbija moj prijedlog i predloži da ja dođem tamo, a on da se vrati.
Brat je imao zakazan završni ispit na fakultetu, koji je bio na dan kad bi trebala da se obavi tatina sahrana i ja poceh da ga ubjeđujem da ostane i položi taj ispit.  Moj brat i to odbi sa obrazloženjem: "Buraz ako se preživi ovaj rat, bice dana da se izađe na taj ispit! Da si ovdje shvatio bi kako je teško biti daleko od svojih, dok oni ratuju!"
Moji pokušaji da ga ubijedim da ne dolazi i objašnjenje da su glavni putevi svi pod muslimanskom kontrolom i da se do Vogošce dolazi nekim divljim putevima preko livada kroz koje se ne može proci kada padaju kiše, ne urodiše plodom. Nakon silnog ubjeđivanja on je i dalje tvrdio da dolazi i ja odustah od daljnjeg ubjeđivanja.
Tu noc kroz stan je prodefilovao veliki broj ljudi, rodbine, prijatelja i komšija! Po starom obicaju kraj pokojnika se neprekidno dežuralo, pa su naše komšije nesebicno pomagale u tome. Sabo Pavle, Vid Martic, Nikolic Miloš-Nina, Omer Đonlic i drugi tatini dugogodišnji prijatelji i poznanici koji su stanovali u blizini neprekidno su se smjenjivali kraj njegovog tijela.

U razgovoru sa Omerom i Ninom saznadoh da su u vrijeme pucnjave bili na svojim prozorima kao i moj otac, pa ih je iznenadilo i zacudilo da se nije pucalo u njih, nego u naš stan. Nina je stanovao ispod nas. U trenutcima dok je trajala  pucnjava navlacio je roletne na svom prozoru, pa je kao takav mogao biti velika meta, a Omer je takođe navlacio roletne da zakloni vidik u svom stanu, jer je pomislio da bi mogao biti potencialna meta iz politckih razloga. To njihovo objašnjenje me zagolica, pa ja ustadoh i pogledah rupe na prozorima koje su napravili ispaljeni meci. Bilo je pet rupica na prozorskom staklu kroz koje se moglo odrediti da je pet pušaka pucalo sa razlicitih lokacija iz šume preko puta zgrade. Bilo je još rupa na prozoru, za koje nisam mogao balisticki utvrditi tacnu lokaciju njihovog ispaljenja, ali mi je i to bilo dovoljno da shvatim da je "naša" vojska pucala u prozor mog stana. Neki od ispaljenih metaka su isparali betonsku plocu na plafonu, a neki su probili velika staklena vrata na sobi, proletili kroz cijeli stan, izletili na prozore sa druge strane zgrade i završili na zgradi preko puta ulice. Zbog njihove putanje nisam mogao utvrditi tacnu lokaciju ispaljivanja, pa to nisam ni pokušavao da provjeravam.
U toku noci i sledeci dan prošlo je puno ljudi da izjave saucešce porodici, pa je između ostalih došao i komandant Vogošćanskog bataljona, rezervni kapetan Milorad Zoric. Tog covjeka sam posebno volio i cijenio zbog bodibildinga kojim se bavio, a i kao pedagoga, jer je radio kao profesor fizickog-vaspitanja u srednjim školama, pa je kao komandant ulijevao moral mnogim našim borcima da se još jace borimo za svoj narod.
On poce objašnjavati da su se pred mrak Krše primakle našim položajima i sa snajperom pucali u moj stan, zbog toga što sam u toku jucerašnjeg dana nepozvan upao u  njihovo selo. Shvatih da je neko iskoristio moj odlazak u to selo i osmislio da ovaj slucaj pretvori u politicki incident. Nisam mogao da prihvatim takvu laž i ja odmah reogavah na njegovu pricu. Ustadoh sa stolice na kojoj sam sjedio, priđoh prozoru i pozvah kapetana Zorica da priđe i pogleda rupe, pa tek onda da nastavi svoju pricu. Rekoh mu da najvecem laiku može da bude jasno da se ne radio o napadu iz Krša, nego pucnjavi srpskih boraca iz šume preko puta. Pokazah mu da rupe na prozoru i metak koji je derao plafon po stanu ne mogu da budu pogodci sa vrha brda, nego iz podnožja šume gdje su se nalazili srpski vojnici. Kapetan Zoric shvati da sam u pravu i da me ne može obmanuti, prekide dalju raspravu. Neki od prisutnih rekoše da je milicioner Radenko Krco napravio takav izvještaj u kojem stoji da su pocinioci ubistva bili mještani Krša i takav izvještaj predao  u stanicu milicije.
To me je nakon tatine pogibije dodatno razljutilo, ali me ljudi smiriše i savjetovaše da ne idem u policiju da provjeravam taj izvještaj, jer bi se moglo desiti da se razljutim i zbog toga nekog mogu ubiti. U tom trenutku nisam tako nešto želio da se desi, ja ih poslušah i smirih se.
U to vrijeme bilo je veoma opasno sahranjivati ljude na vogošcanskom groblju koje se nalazilo na Rosuljama. Bilo je potpuno otvoreno u pravcu Ugorskog, pa je u tom periodu na nekoliko sahrana pucnjava prema groblju rastjerivala narod okupljen oko humke. Iz tog razloga bilo je realno za ocekivati da se sahrana moga oca ne mogne obaviti u tom groblju. Ja upitah svog druga Feđu, koji je u to vrijeme neprekidno bio uz mene da ode u Uglješice da vidi sa tamošnjim mještanima da kontaktiraju stanovnike Ugorskog i zamole ih da se u toku sahrane ne puca prema groblju. Feđa bez predomišljanja prihvati moj prijedlog i ode u Uglješice, muslimansko selo u koje je svakodnevno u tom periodu išao po mlijeko.
Sve je bilo spremno za ponedeljak popodne da obavimo sahranu. Iako su vremena bila drugacija i u to vrijeme sve sahrane su se obavljale po vjerskom obredu, ali tata je puno puta ponovio svoju želju da ne želi popa na svojoj sahrani i mi tu njegvu želju ispunismo.
U ponedeljak 25 maja u jutro stiže i moj brat! Nekako je pronašao put i vozilo sa kojim je uspio da se prebaci do Vogošće. Njegov dolazak još više pojaca bol i plac naše majke.
U popodnevnim satima napravila se povorka od rodbine i prijatelja i lagano krenusmo na groblje. Iako je tatin grob bio krajnji na tom groblju i samim tim najbliži i njavidljiviji iz muslimanskog sela Ugorsko, u toku dana dok je kopana raka nije bio ispaljen nijedan metak, što je ukazivalo da će tako proci i dok traje sahrana.
Sahrana je obavljena bez provokacija i ja sam bio veoma zahvalan svom drugu Feđi, jer je bilo ocito da je njegovu molbu prihvatilo muslimansko stanovništvo sa tog prostora. Po povratku sa groblja, po starom obicaju rodbina i prijatelji su se sakupili u našem stanu na zajednickom rucku. Nakon toga moji punac i punica krenuše pored srpskih kuca Jeftica, prema Kršama, u svoju vikendicu da prije mraka nahrane i namire domace životinje koje su tamo držali. Neko od Jeftica ih zaustavi, rekoše im da je u Kršama veliki belaj, da ima puno mrtvih i da ne idu tamo jer je za njih u ovom trenutku to veoma opasno. Vratili su se istim putem nazad i otišli u svoj stan. Telefonom su me nazvali i obavjestili o tome, ali nisu znali da mi kažu detalje te tragedije!