Snajperisti u Omladinskoj ulici

Junska ofanziva '92 godine od strane muslimanske vojske oko Sarajeva nije jenjavala. Strah od te ofanzive pokrenuo je srpsku vojsku u Vogošvci. Pocelo je osvajanje muslimanskih sela oko Vogošce, u cilju bolje zaštite srpske teritorije. Osvojeno je selo Uglješici i formirana nova linija odbrane.
Prvu noc na novoj liniji odbrane zapalo je moje drugove i mene. Noc je bila mirna, pa su moj kum, Popa, Zoran Rosic - Gliga i ja to iskoristili i poceli kopati zaklon sa vojnim ašovcicima, koje smo uvijek nosili sa sobom.
Nocni mir prekide plamen iz jedne kuce, koja se nalazila iza naših leđa. Bili smo iznenađeni da je kuca zapaljena jer je po našem mišljenju bila idalno mjesto za sklonište rezervnih snaga u kojoj bi se smejstili naši borci u slucaju vremenskih nepogoda ili neprijateljskog napada. Poceli smo da se raspitujemo, ko je taj što je zapalio kucu. Saznadosmo da je Srele sa Kremeša sa ukradenim TAS-ovim bjelim Golf-om došao da pljacka kuce.
Za njega se pricalo da je u pokušaju da izvuce auto iz kruga fabrike, uništio nekoliko automobila, pokušavajuci da izvuce vozilo koje je želio. Do pocetka rata Srele nije imao položen vozacki ispit, pa je prvo vozacko iskustvo sticao sa ukradenim vozilima.
Kad je vidio da u kucama nema ništa vrijedno što bi uzeo za sebe, zapalio je kucu od Softica, koja se nalazila neposredno uz liniju, iza naših leđa. Srele nije ucestvovao u akciji na Uglješicima, niti je njegova jedinica imala obavezu da cuva liniju na tom dijelu terena. Bili smo ljuti zbog toga, pa smo nas nekoliko pronašli Sreleta i napali ga za ovo šta je uradio. Njegovo opravdanje za to djelo bilo je da muslimani po svom vjerskom ubjeđenju nikad se ne vracaju na zapaljeno ognjište, pa je iz tog razloga i zapalio. Vidjevši da nema našu podršku, nakon rasprave sjeo je u auto i odvezao se iz sela.
Ostatak noci protekao je uz poglede na visoki plamen, koji je izgedao kao da se proteže do neba, stvarajuci neprijatnu i stravicnu sliku nad tim prostorom. Iz zapaljene kuce plameni jezicci izlijetali su na sve strane. Krovna konstrukcija pocela je da puca i zarušava od vatre. Cika crijepova prilikom pada, stvarao je jezive zvukove u mukloj noci. Zvukovi koju se stvarali od siline vatre i rušenja krova, licili su na teško jecanje i plac nekog oronulog starca. Sav taj prizor stvorio je beskrajno dugu noc, zbog cega se sa nestrpljenjem cekao dolazak naše smjene na liniji. U popodnevnim satima, konacno stigla je željno iscekivana smjena.
Povratak kuci sa linije, nakon osvojene nove teritorije bio je najkraci kroz selo Uglješice, Krenusmo niz linuju u pravcu sela. Pri ulasku u selo primjetismo da su sve kuce otvorene. Selo je bilo avetinjski prazno!
Put nas nanese pored kuce Feđinog punca. Kuca je bila prazna, a ispred kuce stajao je parkiran "Yugo 45". Bio je to Feđin automobil, za koji mi je rekao da je njegova supruga prilikom odlaska iz Vogošce sa njim odvukla dijecu za Hrvatsku.
Tada shvatih da me je drug slagao za svoj automobil. Saznanje da je lagao stvori u meni sumnju da je i on podlegao izvještajima muslimanskih medija i da me vidi kao zlobnog srbo-cetnika, kako su nas nazivali sarajevski voditelji dnevnika na TV ekranima.
Feđin automobile bio je bez tockova, stajao je na klocovima i poskidano je bilo sve što se moglo skinuti sa njega. Bio sam razocaran da moj drug nije imao povjerenje u mene da mi dadne na cuvanje svoj auto, kako bi ga zaštitio od ovakvog scenarija.

Nakon što smo prošli kroz selo, pređosmo most na Jošanickoj rjecici, koji je dijelio selo od naselja. Ja se zaputi u puncev stan, a moji drugovi nastaviše dalje niz ulicu, u pravcu naše komande u hotel Biokovo.
Pri samom ulasku u Omladinsku ulicu sretoh se sa mojim komšijom Kostom. Kosta je bio ulaz do mog punca i veom cesto dolazio na kafu kada punac dođe iz vikendice u svoj stan. Bili su dugogodišnje radne kolege, pa se njihovo prijateljstvo i druženje nastavilo i u penzinerskim danima.
Kosta kao da je znao da cu naici tim putem, stajao je ispred zgrade i kada me viđe, priđe mi, pozdravi se i rece da mi je obijen stan i da su ljudi koji su ga obili još uvijek u njemu.
Zadnjih par godina, do izbijanja rata sa svojom porodicom živio sam u tom stanu. Punac i punica su mi ga ustupili, kako se moja supruga, sin i ja ne bi potucali po postanarima, po bjelosvjetskim kucama, kako su to oni volili da kažu.
Oni su otišli u vikendicu u kojoj nije bilo vode i stroje, osnovnih uslova za život, samo da bi nama udovoljili i napravili naš život ugodniji i bolji. To me je tjeralo na veliko poštovanje prema njima i da puncevu imovinu po svaku cijenu sacuvam dok ovo ludilo ne prođe i oni se ponovo vrate u svoj stan.
Dok sam se penjao stepenicama koje su spajale prezadnji i zanji sprat vidim da su ulazna vrata odškrinuta. Skinem pušku sa ramena, priđem polako vratima i lagano ih gurnem nogom da se širom otvore. Sa puškom na gotovs uđem u predsoblje stana. Okrenem se oko sebe u svim pravcima i vidim trojicu ljudi. Među njima prepoznam Miru Vukovica. Svaki od njih se nalazio u jednoj od soba, zarovljeni među stvarima u regalima, ne primjetiše moj dolazak.
"Šta to radite?" Podviknuh!
Nisu ocekivali da ce neko da ih prekida u njihovom poslu, pa ih iznenadi i brecnu moj dolazak i oštar povišen ton. Sa Mirom sam se poznavao još iz osnovne škole. Iduci u isti razred, cesto smo zajednicki pravili probleme nastavnicima po školskim ucionicama.
On kad me viđe, izađe iz sobe i priđe da se pozdravi, a za njim to isto uradiše i ostali. Drugu dvojicu što su bili u stanu, nisam poznavao. Kad su progovorili, po njihovom ekavskom govoru pretpostavih da su dobrovoljci koji su došli iz Srbije da pomognu svojim sunarodnicima u Bosni.
Stojeci na sred stana i okrecuci se naokolo, gledajuci razbacane stvari po podu upitah Miru: "Zašto ste obili i pretresli moj stan?"
Miro poce da objašnjava i pravda se zašto su ušli u stan: "Ovde smo na ovoj zgradi na zadnjem spratu u neke stanove postavili snajpersko i mitraljesko gnijezdo, zbog akcije na Uglješice. Jarane izvini, nisam znao da je ovo tvoj stan! Vidim ja tvoje slike u foto albumu i regalu, ali nisam skonto da je tvoj, jer na vratima piše muslimansko ime!"
Nisam želio da skidam natpis sa vrata na kojem je pisalo Omerovic Nezir, jer to nije bio moj, nego njegov stan. Pretpostavljajuci da je Miro pogriješio, pa iz tog razloga ne htjedoh da podižem tenzije između mene i njih. Objasnih Miri da je to stan od mog punca i da ja živim u njemu. Miro se još jednom izvinu i povede dvojicu saboraca sa sobom.
Dok sam ih ispracao, vidim preko puta puncevog stana širom otvorena vrata. Prilikom dolaska u stan, nisam obratio pažnju, pa nisam ni primjetio da je i taj stan otvoren. Pitam ih jeste i ovaj stan vi otvorili, a oni odgovoriše da jesu, jer im je i on trebo za osmatranje u vrijeme akciju. Svjesni da mi je jasno zašto to rade, pognuše glave i bez zadržavanja sjuriše niz stepenice.
Bio je to stan od roditelja Finke i Zdravke Petrovic. Bili su Hrvati po nacionalnosti, pa su u tom varljivom ratnom vihoru napustili stan i pobjegli na sigurnije prostore. Priđem vratima i zavirim u stan. Vidim razbacane stvari na sve strane, kao da je tajfun prošao kroz njega. Pokušam da zatvorim vrata, ali je štok toliko bio razvaljen da ih je bilo nemoguce zatvoriti. Privucem ih, kako bi izgledala zatvorena i pređem nazad u svoj stan. Vratim fotografije i razbacane stvari na svoje mjesto u regal. Popravim razvaljenu bravu, zakljucao vrata i odem iz stana.
Miro je sa svojom ekipom prešao u drugi ulaz i nastavio da obija stanove pod izgovorom da se postavlja mitraljesko i snajpersko gnijezdo. Zgrada je bila prilicno dugacka. Imala je pet ulaza i pružala se uz korito rejcice Jošanica. Zbog mjesta na kojem je bila izgrađena imala je odlican pogled na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, u pravcu Ugorskog i Saobracajnog fakulteta, pa se iz tog razloga komšije u zgradi nisu bunile zbog nasilnog otvaranja stanova.
Domišljati Miro iskoristi takvu situaciju i sa ekipom snajperista opljacka puno praznih stanova u zgradi.

Osvajanje Uglješića

Nakon borbi i povlacenja srpske vojske sa velikog dijela brda Žuc, u kojoj je stradalo puno ljudi na obje strane, muslimanska vojska krenula je u pretres terena i u tom pohodu pobila je preostalo stanovništvo po selima i zaseocima i tako potpuno ocistila tu teritoriju od srpskog naroda. Osokoljeni uspjesima na Žuci, ofanziva nije zaustavljena. Pretpostavka da je srpska vojska u rasulu ponukala je muslimansku komadu da krene u nove napada. Krenulo se dalje na svim pravcima oko Sarajeva.
Zbog gubitka teritorije na Žuci, oslabljena je kompletna odbrana teritorije pod srpskom kontrolom. Opasnost od ocekivanog napada na Vogošcu pokrenula je srpsku  vojsku u kontraofanzivu. Iz mjera predostrožnosti krenulo se u napad u popravljanje pozicija oko urbane sredine. Prvo selo na udaru bilo je selo Uglješici

Prigradsko selo Uglješići, bilo je etnicki cisto muslimansko selo. Imalo je povezanu teritoriju preko Ugorskog sa teritorije pod kontrolom vojske lojalne SDA i Aliji Izetbegovicu.
Korito rjecice Jošanica razdvajalo je selo od naseljenog dijela Vogošće, koje je bilo pod kontrolom vojske lojalno SDS-u i Radovanu Karadžicu. Najveca opasnost za Vogošcu prijetila je upravo preko sela Uglješica, zbog čega je komanda Crnovrške brigade donijela odluku da se selo pod hitno mora staviti pod srpsku kontrolu.
Nastao je veliki problem u brigadi za taj poduhvat, jer još se uvjek gajila nada za politicki dogovor među zaracenim stranama. Domace mobilisano srpsko stanovništvo pod motom "bratskva i jedinstva" je odbijalo da krene u napad na to selo i njene malobrojne preostale stanovnike.
Po naselju se među građanima pricalo da su srpsko selo Blagovac i muslimasko selo Uglješici u "Drugom svjetskom ratu" međusobno se pomagali i spašaval, tako što bi jedni drugima dojavljivali o nailasku ustaša ili četnika na tom prostoru, nakon cega bi se mještani skrivali po okolnim šumama ili u međusobnim selima, ovisno koja vojska dolazi. Bio je to rat u kojem su narod svih vjeroispovjesti imali zajedničkog neprijatelja, pa je borba za komšiju bila uobicajena i normalna pojava.
Ovaj novi, "Građanski rat" među stanovnicima tih sela stvorio je međusobno nepovjerenje, strah i neprijateljstvo. Ipak, stare price iz prošlosti uticale su puno na svijest ljudi, pa je kontra-napad u pravcu Uglješica docekan sa velikim otporom među lokalnim srpskim vođama jurišnih jeinica.
Pena je sa svojom jurišnom jedinicom izbjagao tu naredbu, tako što je pomagao u zaštiti i odbrani kote 850 i sela Zabrđe, koje je bilo pod velikim udarom muslimanskih snaga. Boro Radic je trebao da sa svojom jedinicom izvede kontra-napad na Uglješice. Boro nije prihvatio da izvede taj napad i naredba je prebacena na komandanta Vogošcanskog bataljona, kapetana Milorada Zorica.
Vogošcanski bataljon nije imao jurišnu jedinicu, pa je za taj zadatak za pomoc dodijeljen jedan vod od petnaestak dobrovoljaca iz Srbije. Njima je pridodato nekoliko boraca iz Borine jedinice, služeci iskljucivo kao vodici, jer dobrovoljci nisu dovoljno poznavali taj dio terena. Moja ceta, to jest I ceta Vogošcanskog bataljona dobila je zadatak od komandanta da bude rezervni sastav za popunjavanje osvojene teritorije. Po rasporedu cetnih zapovjesti prvi vod naše cete tog dana bio je slobodan, pa je na osnovu toga dobijen zadataka da bude jedinica za posjedanje prilikom postvljanja nove odbranbene linije. Sve je bilo spremno za kontra-napad. Planirana akcija trebala je da krene u ranim jutarnjim satima 18. juna '92 godine.
U cik zore naš vod je izašao u rejon Krša. Selo je izgledalo avetinjski pusto, a izgorjele napuštene kuce izgledale su jezivo. Ispred nas nalazila se velika livada sa laganim padom u pravcu Vogošce. Livada je bila nepokošena, pa je njena visoka trava zaklanjala pogled prema tom prostoru. Iako je trava ometala da se vidi cjelokupan prostor, ipak se kroz nju moglo vidjelo nekoliko kuca koje su bile smještene povrh Uglješica. Vlasnici kuca bili su Softici pa se taj dio sela među lokalnim stanovništvo zvao po njihovom prezimenu.
U ranim jutarnjim satima pocela je da rominja sitna kišica. U iscekivanju prestanka padavina pocetak akcije se stalno odgađao. Iako se pretpostavljalo da su stanovnici Uglješica napustili selo od dana kada smo preuzeli kontrolu nad Omaldinskom ulicom, ipak nismo bili sigurni dali su neke jedinice iz Sarajeva bile u blizini sela, zbog cega se sa nestrpljenjem iscekivao pocetak akcije. Sve je to stvaralo velku napetost među našim borcima.

Oko podne kiša je prestala da pada, a kroz oblake pocelo su da probijaju slabi suncevi zraci. Ubrzo posle toga, bez artiljeriske pripreme, krenulo se u napad. Rafalna paljba iz pušcanog naoružanja razlijegala se cijelom vogošcanskom kotlinom. Pošto nije bilo uzvratne paljbe, za veoma kratko vrijeme sve se smirilo, nakon cega je nastala mukla tišina. Među vojskom se sa nestrpljenjem iscekivala vijest, šta se dešavalo u toku napada.
Dok se cekala naredba da se preuzme osvojena teritorija, do nas dođe Kiza, pripadnik Borine jedinice. Kiza je bio poznat među rajom da volio da karikira i zbija šale, prepricavajuci neki događaj. Ovoga puta izgledao je potpuno drugacije nego obicno. Bio je sav izbezumljen! U glasu i ocima mu se osjecao neki cudan strah. Poceo je da prica kako je kao vodic išao sa jednom grupom dobrovoljaca iz Srbije. Kada su ovladali prostorom upali su u jednu od kuca. U kuci nije bilo nikoga ali su zatekli tek zapocetu tepsiju pite koja se još uvijek pušila od svoje toplote i otvoren kur'an na trpezarijskom stolu. A onda dok su gledali u taj prizor na stolu kod jednog od dobrovoljaca puška opali i on rani sam sebe u nogu. U jednom dahu Kiza isprica cijeli tok tog događaja.
Nakon što je Kiza ispricao svoju pricu, osjecali smo da se on od tog šoka psihicki nije doboro osjecao, pa mu predložismo da ide kuci da se malo odmori i smiri. On nas posluša i krenu putem koji je vodio iza naših leđa, u pravcu Jeftica i naselja.
Sve ovo što je Kiza ispricao ukazivalo je da selo nije bilo potpuno prazno kako se pretpostavljalo i da je neka porodica pobjegla ispred naleta naše vojske, ostavljajuci na stolu tek postavljen rucak.

Iscekivanje da preuzmemo novu liniju trajalo je nekoliko sati. Dok se cekalo da stigne naredba za posjedanje linije među voskom potekla je prica da se pretresaju kuce i iz njih iznose vrijedne stvari, pa se iz tog razloga ceka naredba da se prebacimo na novu liniju. Negdje iza tri sata popodne dođe naredba za posjedanjem osvojene teritorije.
Komandant bataljona, kapetan Zoric licno nas povede u pravcu nove linije. Visoka trava nakvašena kišom za cas nam je do pojasa natopila pantolone. Komandant nas rasporedi po zamišljenoj liniji. Na njoj nije bilo ništa da nas zaštiti u slucaju borbe, pa smo potražili prirodne zaklone i tu postavili osmatracka mjesta.
Ispred nas se pružala livada sa ponekim stablom voca i niskim grmovima. Sa linije se pružao pogled prema naselju i potpuno praznom i napuštenom selu Uglješici.
Nismo imali dovoljno ljudstva da pokrijemo cijelu liniju pa je komandant zahtjevao da se sa minama zaprijeci nepregledan prostor  ispred nas, kako bi se zaštitili od eventualnog diverzantskog napada. Nakon uspješno izvedene akcije u kojoj osim jednog samoranjavanja, nije bilo poginulih, krenulo se u miniranje terena. Miniranje je opet povjereno dobrovoljcima, iskusnim borcima sa hrvatskog ratišta.
Stigla je vijest da je nepokriveni prostor miniran i komandant Zoric kao odgovoran covjek odluci da pregleda i provjeri kvalitet minskih polja. Bližila se kraj dana, pa je morao da požuri kako bi prije mraka uspio da pregleda minska polja. Pošao je ispred linije niz brdo u pravcu Uglješica prema dijelu terena sa puno malih žbunova, za koji se smatralo da je pogodan za ivođenje diverzantskog napada. Sa komandantom je pošao i njegov zamjenikom T. Bakoc. Na dijelu gdje je bilo postavljeno misko polje, Bakoc je ostao iza linije, a komandant je prišao bliže prema minama. Na strmom dijelu terena, komandant se okliznu na mokroj travi, nakvašenoj kišom i skliznu u minsko polje. Dok je padao zakacio je jednu poteznu minu i ona eksplodira. Mina mu prilikom ekspolzije otkinu donji dio jedne nogu.
Kapetan Zoric bio je veoma jak i hrabar covjek. Završio je fakultet za fizicku kulturu i kao profesor radio u nekolio sarajevskih srednjih škola. Njegova pedagoška profesija mu je davalo mogucnost da se lijopo ophoditi sa ljudima svih uzrasta, što je za srpsku vojsku bilo veoma važno u tim prvim ratnim danima. Još kao mladic sa svojom dvadeset i nekom godinom života bio je vicešampion Jugoslavije u bodibildingu. Aktivno se bavio sportom i tako održavao svoju snagu i lijep izgled. U tim ratnim godinama, bio je omiljen, pogotovo među vogošcanima, zbog cega je imao veliki autoritet i njihovu naklonost i poštovanje.
Bakoc kada je vidio šta se desilo, uhvatila ga je panika. Nisu imali radio uređaj sa sobom, kako bi javio šta im se desilo, pa je bio izbezumnjen, neznajuci šta da radi. Kapetan Zoric nakon gubitka noge nije gubio kontrolu nad sobom. Komadant je bio visok oko metar i devedeset i težak oko devedest kilograma mišicne mase. Znao je da ga Bakoc sam nece moci podici pa mu rece da ode po pomoc kako bi ga bezbijedno mogli iznijeti iz minskog polja. Bakoc je otišao, a kapetan Zoric za to vrijeme pokuša sa kajišem svojih pantolona, sam sebi da podveže nogu i zaustavi krvarenje. Snaga mu je bila na izmaku zbog velikog gubitka krvi, pa iz tog razloga nije uspio snažno da zategne i podveže ranu. Krvarenje je nastavilo i kapetan je izgubio svijest prije nego što je pomoc stigla.
Bakoc je u međuvremenu stigao i zatekao komandanta bez svijesti. Sa nekoliko momaka uspio je izvuci komandanta iz minskog polja. Ponijeli su ga prema ambulanti ali dok je stigao do doktorske pomoci bilo je vec kasno.  Komandant Vogošcasnkog bataljona kapetan Milorad Zoric zbog velikog gubitka krvi nije imao mogucnost da preživi.
Da tragedija bude veca, njegova supruga koja je bila u izbjeglištvu u Srbiji dolazi u Vogošcu da preuzme muževo tijelo, odveze u Beograd i tamo ga sahrani.  U ambulanti, prilikom preuzimanja muževih stvari, traži njegov trofejni pištolj "Valter", koji se sa koljena na koljeno prenosio u njegovoj porodici  i zlatni sat koji je imao kod sebe u vrijem pogibije. Ljudi u ambulanti zbonjeno su konstatovali da prilikom prijema tijela u mrtvacnicu pištolj i sat nisu bili uz komandanta i tako nisu stavljeni ni na spisak stvari koje su predali porodici poginulog.
Njegova supruga nakon obavljene sahrane ponovo vraca u Vogošcu da bi pronašla izgubljeni pištolj i zlatni sat. Više od mjesec dana traganja nije uspjela da pronađe vrijedne stvari svog muža. Za nestanak tih stvari neki ljudi su sumnjali da ih je jedini Bakoc moga uzeti i zadržao za sebe. Te stvari nikad nisu nađene. Bakoc je nakon pogibije komandanta bataljona otišao za Srbiju u posjetu svojoj porodici. Po povratku i Srbije zaposlio se u radnu obavezu i do kraja rata za opštinske vlasti naplačivao stolove na pijaci. Uz gubitak komanda bataljona u najtežim trenucima ostali smo i bez zamjenika.
Na mjesto komandanta Vogošcanskog bataljona postavljen je porucnik Kljunic dotadašnji referen odbrane i zaptite opštune Vogošća.