Caparde, zločini bez osude

Ljetni period '92 godine davali su idealne uslove da se rat proširi na sve prostore u BiH. Vladari rata koristili su te dane i nemilosrdno radili na štetu svog naroda, rat je buktao. Iako su se mnogi građani nadali da ce se naci neki kompromis i do rata nece doci, na terenu nije tako izgledalo. Povecavanje tenzija i ratno huškanje najviše su pravile TV kuće u BiH.

Srpska TV kuca SRNA nije imalo dovoljno sredstava i tehnike da bi profesionalno obavljala svoj posao. Nedostatak vozila i video kamera uticali su da njihovo izvještavanje bez video zapisa niko nije ozbiljno shvatao. Sav taj neprofesionalizam nadoknađivali su i podizali gledanost uz komentare Riste Đoge i njegovih skeceva. 

DNEVNIK TV SRNA izgledalo više kao humoristicka, nego što je bila informativna emisija, sa crnim humorom na racun građana Sarajeva. Takvo izvještavanje nije smetalo stanovništvu Vogošce i sa nestrpljenjem se svake noci iscekivao blok Riste Đoge, koji je sa svojim, veoma cesto, pretjeranim crnim humorom privlacio pažnju srpskog naroda. 

Za razliku od srpske informativne kuce, muslimanski mediji su bili puno profesionalniji i na velikoj koristi politckih vođa, koji su zagovarali ratnu opciju i vojno porobljavanje srpskog naroda. U tome su prednjacili predratni TV voditelji, kojim se nekad puno vjerovalo. Preko noci su pro-jugoslovenski voditelji promjenili svoje politicke stavove i prešli u nacionalisticke TV kuce, koje su znalacki širile mržnju među narodima.

Nacionalisticke TV kuce pod muslimanskom kontrolom, srpske politicke stavove proglašavali su cetnickim idejama i na taj nacin podizali tenzije i mržnju prema srpskom narodu u BiH. Nepovjerenje prema muslimanskim politicarima i TV kucama jacalo je srpsko jedinstvo. Organizovanje srpskog naroda za odbranu od mogucih neprijateljskih djelovanja, doveli su u potpuno okruženje muslimanski dio grada Sarajeva. 

Anti-srpska politika i lažna izvještavanja sa ratom zahvacenim podrucjima jako su uticala da pojedini lokalni komandiri, koji nisu bili disciplinovani, zloupotrebljavaju artiljerijska naoružanja i bezpotrebno granatiraju dio grada pod muslimanskom kontrolom. Takva upotreba artiljerije nije donosila nikakve rezultat. Srpska vojska raspoređena po linijama odbrane u nekoliko navrata bunila se zbog neselektivnom granatiranje muslimanskih teritorija, ali to nije uticalo na komandu artiljerije, da sa takvom praksom prestane. 

Muslimanska strana nije ostajala dužna Srbima, cesto izvođene akcije na srpskoj teritoriji dobijali su podršku muslimanskog i svjetskog politickog estabilišmenta. Nedostatak artiljerijskog oruđa muslimanska vojska nadoknađivala je koristeci se gerilskim nacinom ratovanja. Diverzantske jedinice ubacivale su se u dubinu srpske teritorije, pravili zasjede na dionicama puta koji nisu bile vojno zašticene. Iz zasjeda su docekivana vozila koja su se kretali nezašticenim dijelom puta, rafalima iz svog naoružanja masakrirali bi putnike i bez traga nestajali sa tih prostora.

Iz takvih zasjeda ginuli su pretežno civili, žene, djeca i straci, u pokušaju da napuste ratnu buktinju u BiH. Diverzantske akci postale su sve ucestalije najvecim dijelom oko opštine Kalesija, kod mjesta Caparde.
U to vrijeme jedini prohodan put iz Srpskog Sarajeva išao je preko Sokolca, Han Pjeska, Vlasenice, Šekovića, na Caparde, prema Kozluku i dalje za Srbiju. Caparde su bile pogodne za diverzantske akcije, zbog šumskih terena po kojim su se diverzanti mogli lako prikrivati i neopaženo kretati tim djelom teritorije. Pocinioci ovih i slicnih zlocina umjesto osude postajali su nedodiriljivi i preko noci postajali heroji u svom narodu.
Nešto se pod hitno moralo uciniti da se zaustave sve masovniji zlocini nad civilima po putevima Srpske Republike BiH. Pozvane su u pomoc UNPROFOR snage, kako bi se izbjegla šira vojna operacija srpske vojske na tom terenu, koja bi prouzrokovala još vece krvoproloce i međusobnu mržnju naroda. UNPROFOR se odazvao pozivu, krajem juna '92 godine došao u pomoc i poceo obezjeđivati dionicu puta kod Capardi, tako što je sa svojim transportnim vozilima sprovodio kolone vozila. To je znatno usporilo saobracaj na tom dijelu puta, ali je to bio jedini nacin da se nastavi bezbjedan prolaz vozila i putnika.
Ono što je posebno zbunjivalo i iznenadilo srpski narod, bio je veoma šturi izvještaj TV SRNA o dešavanjima kod Capardi. Voditelj na vecernjem dnevniku, Duško Oljaca procitao je izvještaj o stradanju civilnog stanovništva. Bio je to izvještaj bez video zapisa, kojim bi se pokazala vjerodostojnost tog  događaja. Sve je to navodilo na sumnju sve narode u BiH,  pa i sam srpski narod se zapitao, dali se to stvarno dogodilo?
UNPROFOR je veoma dobro znao šta se dešava na putevima, jer su bili direktno ukljuceni u rješavanju problema u zaštiti vozila i putnika. Međutim, njihovi izvještaji, kao i svjetskih TV kuca, o stradanju Srba, vješto se prikrivalo od svjetskog javnog mnjenja. Srpska strana došla je do zakljucka da su UN i UNPROFOR opredjeljeni i naklonjeni na jednu od zaracenih strana. Međunarodne snage su zbog svog ponašanja okaraktrisane kao neprijateljske, što je jako puno uticalo na lošu međusobnu saradnju tokom cijelog rata. Takav odnos stranih trupa nije doprineo smirivanju situacije, nego naprotiv, uticao je da netrpeljivost i mržnja među narodima bude još veca.
Redali su se zlocini, za zlocinima, od kojih su stradali mnogi nedužni civili. Vlasti ni na jednoj strani nisu ništa cinile da zaustave zlocince. Nacionalna mržnja dostigla je vrhunca, zbog cega su na svim zaracenim stranama najviše ispaštali građani koji nisu pripadali vladajucoj naciji. Progonjenja i likvidacije građana postale su svakodnevna stvarnost. U narod se uvukao veliki strah, pa i ono malo ljudi koji su se se suprostavljali zlocincima, bojali su se javno da istupaju, da ih mrak ne pojede, zbog cega su se povlacili ispred zlocinacke stihije.
Iako su Caparde bile daleko od Srpskog Sarajeva, to se afektovalo i otežalo ionako teško stanje u tom dijelu grada. Jedno vrijeme saobracaj na Capardama bio je potuno zaustavljen, što je znatno uticalo na protok humanitarne robe i ljudi po cijelojo teritoriji Srpske Repulike BiH.
Vojna komanda donijela je odluku da se obustavi izdavanje dozvola za odsustvovanje ljudstva iz vojnih jedinica. Mene je strašno pogodila takva naredba, jer sam u to vrijeme izrazio želju da odputujem u Vojvodinu i obiđem svoju porodicu. Bio sam na dugackoj listi za cekanje te dozvole.
Više od dva mjeseca nisam imao nikakav kontak sa njima i to me je izluđivalo i pravilo sve nervoznijim.
Pošto sam dao obecanje svom pokojnom ocu da cu se do kraja rata boriti za svoj narod, nisam imao namjeru da iz rata pobjegnem. U misli mi je dolazilo da u ovom ratu necu preživjeti, zbog cega me je vukla velika želja da svoju porodicu bar još jednom vidim za svoga života.
Iako sam mogao samovoljno da odem iz jedinice,  kao i mnogi drugi koji su to uradili, a da nakon provratka za taj cin ne budem sankcionisan, nisam želio da to da ucinim, kako ne bi tim gestom povrijedio svoje saborce. Odlucio sam da sacekam ukidanje naredbe i svoj red za odsustvo iz jedinice!
Naredba je ubrzo povucena ali su nastale nove nedace. Neki vojinci koji su dobili odobrenje za odsustvo iz jedinice, nisu se više vracali na ratište, a neki su ostajali duže nego što im je bilo odobreno. Komanda bi sacekivala takve vojnike i ne bi izdavala dozvole do njihovog povratka. Pošto u samom pocetki izbijanja sukoba, srpska vojska nije bila ustrojena, pojedinci su se ponašali kao da su dobrovoljno došli da ratuju, šta je dodatno usožavalo ionako složenu situaciju. Takav odnos ljudi dodatno je usporavalo dopuštenja za odsustovanje iz jedinica.
U to vrijeme moj brat bio je mobilisan u protivpožarnoj jedinici, koja je brojala tek nekih desetakt ljudi, zbog cega nije morao dugo da ceka na red, na odobrenje za odsustvo iz jedinice. Dobio je dozvolu i sa našom majkom utišao da obiđe svoju prodicu.
Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu kod našeg rođaka i to me je natjeraolo da što prije stupim u kontak sa rođakom i mojom porodicom i najavim njegov i majcin dolazak. Otišao sam u opštinsku zgradu, zamolio moje prijatelje iz Državne Bezbjednosti da iz njihove kancelarije obavim telefonski razogovor, kako bi  se konacno cuo sa mojom porodicom. Oni su mi bez pogovora izašli u susret, odobravajuci taj poziv, sa preporukom kad god to poželim da mogu doci kod njih.

  

Vogošcanska ratna golgota

Nakon što je popravljen dalekovod u prigradskom selu Blagovac, koji je pocetkom maja '92 godine bilo granatirano od muslimanske strane sa Kobilje Glave, usled cega je pruzrokovano oštecenje na vodovima i nestanak elektricne energije na teritoriji Vogošce, uslijedila je nova drakonska kazna za stanovnike Vogošce. Muslimanska strana iskopcala je telefonske veze i zatvorila vodovodne cijevi koje su preko Kobilje Glave išle u pravcu Vogošce. 

Nakon višednevnih pregovora sa snagama UN-a da uticu na muslimansku stranu da se otvori ventil na Kobiljoj Glavi i pusti voda prema srpskoj teritoriji, ipak do dogovora nije došlo. Srpska strana imala je jedan od glavnih gradskih vodovoda pod svojom kontrolom. Donijela je odluku da taj rezervoar zatvori i tako prisili muslimansku stranu na pregovore da puste vodu na teritoriju pod srpskom kontrolom.
Zbog zatvaranja tog rezervoara veci dio stanovnika grada Sarajeva sa obje zaracene strane ostao je bez jedne od osnovnih namirnica za normalan život. Tim nedacama građanima Sarajeva nije bio kraj. Srpska strana imala je na svojoj teritoriji još jedan adut za pregovore, kontrolu nad plinskom stanicom, pa je to iskoristila i zatvorila glavni ventil za napajanje plinom glavni grad BiH.

Uslijedili su novi pritisci od strane UN snaga, da se otvore ventili za vodu i plin i narodu pruži, koliko toliko, prilika za normalniji život. Do dogovora nije došlo, a svaka strana je svoj narod zamajavala svojim lažima, povecavajuci ionako veliku erupciju mržnje među narodima. Vodovod je, cini mi se u proljece  '94 godine, konacno pušten u rad, nakon bezbroj pritisaka od strane UN-a.
Muslimanska vlast je u par navrata tokom '92 godine pustila u rad telefonske linije, ali samo tog dana, kako bi pojedini vogošcanski muslimani koji su napustili teritoriju Vogošce pozvali svoje prijatelje i pokušali da ih zastraše sa porukama da bježe iz Vogošce, jer oni uskoro krecu u napad. Jedan od takvih poziva na paniku dobio sam i ja od svog druga Feđe. Nakon toga telefonske linije su se ponovo prekinule, a prekid veza trajao je do kraja rata. 

Uprkos pritiscima i inicijativi predstavnika UN-a da se bezuslovno pusti voda  za stanovništvo na obje zaracene strane, do tog sporazuma cekalo se skoro dvije godine, iako je svakoj strani bilo u intersu da dobije pitku vodu. 

Zloba je zavladala među narodima, zbog cega je na snazi bila parola, "Nek mi crkne krava, ali neka i mom komšiji crkne".

Iako ratnog predsjednika opštine Vogošca, Rajka Koprivicu nisam smatrao dobrim covjekom, on se pakazao kao najveci covjek u tim teškim vremenima, nije se slagao sa tim stanjem i bio je jedini koji je pokazao humanost prema građanima Sarajeva. Naredio je da se glavni plinski ventil otvori i bezuslovno pusti normalno napajanje plinom u muslimanski dio grada.

Zbog te odluke, vecina građana Vogošce bila je nezadovoljna i gunđala je zbog otvaranja plinskog ventila, smatrajuci da se plin ne bi trebao otvoriti dok se ne postigne sporazum sa muslimanskom stranom da se na Kobiljoj Glavi otvori ventil za napajanje vodom, srpskog dijela grada.

Rajko Koprivica, zbog poteza koje je povukao bojao se diverzije od svojeglavih pojedinaca iz srpske vojske, pa je kraj svoje kuce i plinske stanice postavio danonocnu stražu pripadnika stanice milicije Vogošca. Tako je vogošcanska milicija nakon nezahvalne obaveze da obezbjeđuje zatvor sa muslimanskim zarobljenicima, dobila još jedan nezahvalnu ulogu, ovoga puta da obezbjeđuje plinsku stanicu i kucu predsjednika opštine!
Rajkova kuca nalazila u neposrednoj bilizini obale rijeke Bosne i oko pedesetak metara od plinske stanice. Zapravo, do plinske stanice se dolazilo kroz dvorište njegove kuce. Kuca je bila na lijevoj obali rijeke Bosne i bila je jedina kuca u selu Krivoglavci, koja je se nalazila između rijeke i auto-puta Sarajevo-Zenica. Nekad davno baš na tom mjestu nalazio se žicani most, koji je spajao to selo sa urbanim dijelom Vogošce. Položaj kuce davao je veliku mogucnost obezbjeđenju da sa lakocom kontroliše kompletan taj prostor.
Međutim, Rajkova odluka nije uticala na ostale vladare rata da promjene svoj stav i olakšaju narodu, ionako težak ratni period. Ukidanjem telefonskih linija i zatvaranjem vode, život u ratnom Sarajevu, na obje strane postao je još suroviji i nepodnošljiviji.
U mnogim porodicma nastale su panike, prouzrokovane ukidanjem telefonskih veza, jer su se tako izgubili jedini moguci kontakti sa svojim najmilijim, koji su napustili ratno Sarajevo i rasuli se po bijelom svijetu.
U to vrijeme, u vogošcanskoj "Pošti" funkcionisala je telefonska govrnica i bila je jedina sa koje se mogao obaviti telefonski razgovor. Odlucih da se sa te govornice javim svojoj supruzi i sinu. Oni su se nalazili u izbjeglištvu, u Đurđinu, jednom selu nedaleko od Subotice. Otišli su zajedno sa porodicom mog brata i smjestili se kod Vese, našeg brata od strica.
Iako je Veso živio sa svojim roditeljima i imao svoju cetvoroclanu porodicu, a živili su u poprilicno maloj kuci, nedovoljno velikoj za svoje clanove porodice, nesebicno je odlucio da primi naše dvije porodice, da se sklone od zla koje je zahvatilo Bosnu i Hercegovinu.
Pošto je vogošcanska pošta imala javnu govornicu, koja je u to vrijeme radila, građani su se sa nje javljali svojim najmilijim. Svakodnevni dugacki redovi ispred pošte na kojem se stajalo po nekoliko sati da bi se obavio taj magicni telefonski razgovor, svaki put su me tjerali da odustajem od cekanja u tom redu.

Prošlo je više od dva mjeseca da nisam imao nikakav kontakt sa porodicom. Iako se dugo cekalo, cvrsto sam odlucio da stanem u taj red da bi se javio svojoj porodici. Jedno jutro dogovorio sam sa Stamenic Sinišom, da zajedno odemo u poštu i obavimo razgovor sa svojim porodicama.
Sa Sinišom sam bio drug još iz djetinstva, a igrom slucaja bili smo i radne kolege. Obojivca smo radili u lakirnici, TAS-ovom pogonu, u kojem je on radio kao elektricar, a ja sam bi mašinista.
Došli smo pred "Poštu" ispred koje se još prije pocetka radnog vremena, od ranog jutra stvorio dugacki red ljudi. Red bi se tokom cijelog radnog dana pružao od same govornice unutar pošte, u pravcu izlaznih vrata i još dvadesteak metara izvan prostorije, pored prostorija biroa za zapošljavanje, pa sve do izloga gdje su se nekad izlagali plakati za filmove koji su se prikazivali u kino-sali "Radničkog Univerziteta Đuro Pucar-Stari".
Nakon višesatnog cekanja, konacno stigosmo do telefonske govornice. Prepustih Siniši prednost da prvi obavi razgovor. Službenica u pošti dala je odobrenje da se može napraviti poziv.
U to vrijeme nijedan šalter za placanje nekih racuna nije radio. Svi prisutni cekali su samo na telefonski poziv. Unutar prostorije, bila je mukla tišini, pa mi nije bilo jasno, dali su prisutni bili kulturni da žamorom ne ometaju telefonske razgovore ili je posrijedi bila ona mahalska, da bi se cula svaka izgovorena rijec.
Siniša je u toj tišini podigao slušalicu i okrenuo željeni broj. U prostoriji je bila takva tišina da se cuo šum brojcanika na telefonskoj govornici. Sa druge strane žice javio se ženski glas, bila je to njegova supruga. Ona je sa djecom iz ovog ludila otišla u Šabac, kod njegove rodbine.
Nakon što je pitao i dobio odgovore, kako su ona i djeca, Siniša se pohvalio svojoj supruzi, "Ja se krstio u crkvi".
Te rijeci odjeknuše kao neka šala, a u "Pošti" nastade takav haos, da su se svi prisutni ljudi hvatali za stomak od histerije smijeha, kiji ih je u tom trenutku uhvatio.
Siniša je bio svjestan da se ljudi smiju baš njemu, zbog cega je pocrvenio u licu. Nije se smijao, jer mu je bilo veoma neprijatno.  Zbog buke koja je nastala unutar pošte, brzo je završio taj razgovor. Mene je takođe, kao i sve ostale u pošti, uhvatila histerija smijeha, zbog cega sam morao da odustanem od planiranog telefonskog poziva, zbog kojeg sam skoro pola dana cekao da dođem na red.
Siniša je imao trideset i tri godine, a u to vrijeme nije bilo uobicajeno da se toliko star covjek krsti u crkvi. Kada smo izašli iz pošte, Sinišu je uhvatio smijeh, pa se i on poceo glasno smijati svoj toj situaciji, a ja sam ga kroz šalu tješio, "Dobro je da nisi musliman, pa da se sad po stare dane moraš osunetiti".
Nakon što nas je prošla histerija smijeha, krenuli smo svako svojoj kuci. Kroz glavu mi prođe misao da sa poštanske govrnice nece biti lako obaviti razgovor sa mojom suprugom, koja ce sigurno imati puno pitanja o stanju u Vogošci, a na koje necu moci iskreno da joj odgovorim, dok svi oko mene u mukloj tišini cekaju da cuju o cemu se govori.
U to vrijeme u opštinskoj zgrad takođe je radila telefonska linija. Međutim, obicni građani nisu mogli doci, ako nemaju nekog svog poznanika da radi u opštini, da im pomogne da tamo obave razgovor. Moji drugovi iz jedinice, Džakula i Malic, poceli su sa radom u toj zgradi, u tek osnovanoj "Srpskoj Državnoj Bezbjednosti". Došao sam na ideju da odem kod njih i iz njihove kancelarije pokušam obaviti razgovor sa svojom porodicom!