Ilija Maletić, otimanje TAS-ove imovine

Nakon što su mi policajci Ilije Maletica oduzeli GOLF-a, odlucio sam da se ne predam tako lako i da pokušam ponovo da ga vratim u moje vlasništvo. Da bi u tome uspio, dali su mi nadu i sami policajci koju su mi na punktu rekli da donesem bilo kakve papire o posjedovanju vozila i da ce mi ga njihov komandir Ilija, bez problema vratiti nazad. Povjerovao sam u tu njihovu pricu, pogotovo što su u to vrijeme mnogi borci vozili GOLF-ove sa lažnim papirima i bez problema prolazili taj njihov punkt na Crepoljskom.
U to vrijeme po Vogošci se pricalo da oni koji se oružjem suprostave Maleticevim policajcima na punktu, budu pušteni da prođu, šta su mnogi znajuci za njihov kukavicluk mudro koristili, povlaceci oružje i sa prijetnjom da ce pucati u njih, uspijevali da zadrže vozila bez regularnih papira. Ja sam bio jedan od onih, koji u tim teškim ratnim vremenima nije želio nikome da zagorčava ionako težak život, pa sam odlucio da se ne suprostavljam silom i oružjem da bi zadržao vozilo, nego da donesem papire i pokušam povratiti oduzeti automobil.
Došao sam na ideju da mi komandant bataljona Kljunic izda potvrdu u kojoj piše da vozilo koristim za potrebe naše jedinice. Pošto sam vozilo uglavnom koristio da sa njim vozim vojnike i privucem Materijalno-Tehnicka-Sredstva blizu borbene linije, komandant, porucnik Kljunic je bio saglasan sa mojom idejom i bez problema mi je dao takvu potvrdu. Na osnovu potvrde koju sam dobio u komandi bataljona i saznanja kako drugi uspijevaju bez regularnih papira, sa vozilima proci kontrolu, bio sam ubjeđen da cu bez problema povratiti oduzeto vozilo.
Nakon odrađene stražarske smjene po brdima iznad Vogošce, sa kumom sam se dogovorio da zajedno krenem na Crepoljsko. U to vrijeme, kum i ja smo puno vremena provodili sa Slavišom Corovicem, kako bi mu pomogli da se psihološki oporavi od tortura, u koje ga je uvalio Dragan Vikic, koji mu je namjestio da bude zatvoren u sarajevskom privatnom zatvoru za Srbe, kod Jusuf Prazine - Juke.
Iako je u to vrijeme Slaviša bio veoma šutljiv i vrlo rijetko progovarao, ponudio se da sa nama ode do Ilije Maletica. Objašnjavao je da se zahvaljujuci sportu koji je trenirao, cesto družio sa Ilijom i da bi on mogao uticati na Iliju da vrati oduzeto vozilo.

Prihvatili smo Slavišin prijedlog i poveli ga sa nama na Crepoljsko. Papiri iz komande i Slavišino poznanstvo sa Maleticem davali su nam nadu da ce vozilo sigurno biti vraceno. Vožnja do Crepoljskog bila je sa puno rizika od brojnih snajperskih i mitraljeskig gnijezda. Velika oštecenja na seoskom putu, koje su prouzrokovala mnogobrojna vozila, koristeci taj jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, dodatno su usporavala putovanje do Crepoljskog i davali vecu mogucnost da budemo pogođeni sa okolnih brada. Veliki dio tog seoskog puta vidio se sa brda koja su bila pod kontrolom muslimanske vojske, a vozila koja su se kretala bila laka meta i nerijetko bila i pogođena. Sve to nas nije sprecavalo da krenemo na "put smrti".
Bezbjedno smo prošli najopasniji dio puta i stigli na dionicu puta koju je kontrolisala Maleticeva policija. Put je u jednom dijelu terena prolazio kroz visoku bjelogoricnu šumu i u tom vrelom julsko periodu pravio debelu hladovinu na toj dionici puta. Baš u toj hladovini bio je postavljen punkt za oduzimanje TAS-ovih vozila. Na laganom usponu iza jedne krivine pred nama se ukaza improvizovana rampa, koja je zaprecavala put. Zaustavismo se pred rampom i dvojici policajaca priđoše našem vozilu. Mi im rekosmo kojim povodom smo došli, a oni nam pokazaše jedan puteljak koji se odvajao od glavnog puta. Rekoše nam da vozimo tim putem i da ce nas on dovesti do zgrade Srpske Opštine "Stari grad", u kojoj je komanda policije.
Nastavismo vožnju po uputama policajaca. Krenusmo dalje zemljanim putem, a kroz srednji dio puta izrasla je poprilicno visoka trava. Na putu se susretosmo sa još jednim vozilom koje je dolazilo iz suprotnog pravca. Put jebio toliko uzak da se dva automobila nisu mogla mimoici da jedno vozilo ne siđe sa puta.  Pomislih u sebi, trava je sigurno iz tog razloga dobila priliku da kroz sredinu puta ojaca svoj korijen.
Kum je vozio naš automobil, skrenu sa puta da ovo drugo vozilo prođe, a ja u vozilu prepoznah Štajnera, zvanog Švabo. Štajner je nekad radio u TAS-ovoj montaži auta, i bio veoma poznat kao dobar majstor za GOLF-ove. On me nije licno poznavao, pa bez zaustavljanja produži dalje. Za Štajnera se tada pricalo da je bio sposoban da promjeni broj motora i šasije na vozilima i da ga je Ilija Maletic doveo kod sebe u jedinicu da pomogne oko prekucavanja tih brojeva,.

Mi nastavismo vožnju dalje kroz šumoviti predio. Šuma je neprimjetno mijenjala svoj izgled. Sve manje je bilo bjelogoricnih, a sve više crnogoricnih stabala. Izađosmo na jedan proplanak sa niskim rastinjem i pred nama se pojavi velika livada, a u dnu livade, na ivici crnogoricne šume ukaza se "Lovacki dom Crepoljsko".
Livada je bila prepuna  novih GOLF-ova. Prolazeci pored tih vozila, gledao sam dali mogu da prepoznam vozilo koje su mi oduzeli. U masi automobila sva su bila ista, pa je bilo teško prepoznati baš taj automobil. Produžismo dalje prema opštinskoj zgradi. Na parkingu ispred zgrade nalazilo se nekoliko vozila. Za oko mi je zapeo crni Đip, koji je u to vrijeme bio rijetka pojava i takva vozila koristili su samo pripadnici UN-a. Međutim, UN je koristio iskljucivo bijela vozila, pa je bilo ocito da crni Đip ne pripada međunarodnim snagama, nego nekome koje imao veliku moc da do takvog vozila može da dođe.
Lovacki dom, pogledom sa vanjske strane, izgledao je veoma lijepo. Izgledao je kao bogata planinska kuca. U gornjem dijelu sa fasadom, a u donjem dijelu obložena sa skupim kamenom. Srpska stranka SDS u lovackom domu formirale su srpsku opštinu "Stari grad". Predsjednik te opštine bio je poznati guslar Kosta Plakalovic, a Ilija Maletic, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u đudou, bio je komandir policije te opštine.
Ušli smo u zgradu i u hodniku naišli na Željka Maletic. Željko je prije pocetka rata trenirao karate u KK Bosna, u kojem je Slaviša Corovic prije odlaska u Beogradski Partizan bio njihov trener i takmicar u tom klubu. Odmah priđe Slaviši i srdacno se izljubi sa njim. Željko bez ustezanja poce sa pitanjima oko Slavišinog zarobljavanja u Sarajevu. U razgovoru sa Željkom saznali smo mnoge stvari o Slaviši, koje do tada nismo znali. Željko je bio prepun pohvalnih rijeci o Slaviši i njegovim karataškim sposobnostima, o uspjesima na svjetskom prvenstvu u karateu, u Parizu i svjetskom kupu u Los Anđelesu, govoreci da je Slaviša poznatiji u svijetu, nego u državi u kojoj živi.
Slaviša nije volio hvalisanje i nije bio voljan da se o tome prica, pa vješto promjeni tok price, u prvcu teme zbog koje smo došli. Željko rece da je Ilija Maletic trenutno na važnom poslovnom sastanku i da ce nas primiti cim bude slobodan. Željku je bilo drago što je nakon dužeg vremena ponovo vido Slavišu, pa uze na sebe obavezu da nam pravi društvo dok cekamo da nas Ilija primi na razgovor.
Izvede nas iz hodnika pred zgradu i ja ga odmah upitah, "kome pripada ovaj Đip"?
"To je Ilijin", rece on!
"Kako je došao do njega", upitah ga ja?
A on odgovara, " ma Ilija može šta hoce"!
Ispricasmo mu ukratko zašto smo došli kod Ilije, a on nam rece, "đabe ste došli, nece vam ga on vratiti"!
"Zašto", rekoh?
"Zato što on neka vozila preda vladi na Palama, a neka zadrži. Prodaje ih i od zarađenog novca kupuje za nas ratnu opremu. Dođite da vidite kakvu nam je teretanu obezbjedio" i krenu prema jednom objektu ispred opštine.
Krenusmo za njim! On otvori vrata, a pred nama se ukaza najmodernija teretana koju sam do tada imao prilike da vidim. Sprave su bile moderne i kvalitetne, slicne onima kakve je poznati sarajevski bilder Iso imao u svom privatno bodibilding klubu, u sportskoj dvorani Skenderija.
Željko bez prikrivanja nastavlja dalje da prica o Ilijinim rabotama, "Ilija cesto odvalci ova auta u Srbiju, najcešce odlazi u Zrenjanin, gdje mu je smještena porodica, tamo proda nekoliko vozila, a od novca nabavlja potrebnu opremu za policiju. Pokazuje nam skupocjenu maskirnu uniformu na sebi i kaže, evo, nabavio nam je najbolju vojnu opremu koja postoji, imamo kerove tragace, opremio nam ovu teretanu, nabavice nam i konje, a u narednom periodu planira da nas još više modernizuje".
Bilo je ocito da je Željko kao Ilijin bližnji rođak imao pouzdane informacije iz prve ruke. Siguran u moc Ilije Maletica, nije ništa prikrivao, naprotiv, hvalisao se kako ima pouzdane informacije o Ilijinim planovima i samovoljnim odlukama o raspolaganju, na drumu otete, necije imovine.
Uskoro se u našem društvu pojavio i Ilija Maletic. Srdacno se pozdravi sa nama i poljubi sa Slavišom. Slaviša mu isprica zbog cega smo došli kod njega. Ilija ga pažljivo sasluša, ali na kraju ipak ne prihvati njegovu molbu i moj papir kao dokaz o posjedovanju vozila.
"Ako nemaš saobracajnu dozvolu za ovo vozilo, prije ili kasnije neko ce ti oduzeti auto, pa je onda bolje da ga ja zadržim", rece Ilija.
Nakon toga brže-bolje promjeni temu i poce da se raspituje kako je Vikic namjestio Slavišino hapšenje. Uvidjesmo da od ove posjete nece biti koristi, pa na brzinu završismo razgovor sa Ilijom i napustismo taj prostor.
Pošto je Ilija spomenuo da bi morao posjedovati saobracajnu dozvolu, nisam želio da tako lako odustanem o automobila i ja odlucih da donesem lažnu saobracajnu dozvolu i tako pokušam povratiti oduzeto vozilo.
U to vrijeme mnoga TAS-ova vozila, vožena su sa lažnom saobracajnom dozvolom. Na punktovima nisu imali pouzdane informacije o ukradenim vozilima, pa zbog toga nisu mogli utvrditi koje je vozilo ukradeno, a koje nije, pa su mnogi iskoristili takvo stanje. Oni koji su imali saobracajnu dozvolu za svoje licni automobil, pravili su lažnu saobracajnu dozvolu za GOLF-a i tako bez problema prolazili sve punktove u Srpskoj Republici, pa cak i granicu sa Srbijom.
U to vrijeme carobna tecnost za pranje saobracajnih dozvola bila je varikina. Varikina bi se nasula u neku posudu i u nju bi se potopila saobracajna dozvola. Poslije izvjesnog vremena, sva slova otkucana sa saobracajne dozvole bi nestala, a pecat bi ostao sacuvana na dokumentu. Saobracajna dozvola bi se ponovo prekucala sa novim podatcima i takvu dozvolu niko nije moga da osprori. Mnoga ukradena vozila prevezena su u Srbiju i tamo sa lažnom saobracajnom dozvolom prodavana kao legalna vozila.
Odlucio sam da i ja napravim takve papire i odnesem ih Iliji Maleticu na uvid. Oprao sam saobracajnu dozvolu od moje "peglice", u nju ukucao podatke od oduzetog GOLF-a i sa njom otišao ponovo kod Maletica. Ali ni to nije pomoglo da dobijem nazad vozilo, on je odbio da mi vrati automobil, sa pricom da je ocito da je ta dozvola lažna, jer je nisam imao kad mi je trebalo.
Razocaran i ljut što nisam dobio vozilo nazad, otišao sam sa Crepoljskog.
Svaki put kada bi prošao tim opasnim dijelom puta prema Palama, otišao  bih kod prijatelja Duleta Karadžica. Tako smo uradili i ovog puta. Dule Karadžic je bio pratilac tadašnjeg presjednika Srpske Republike, Radovana Karadžica, pa smo ga iz tog razloga  nazvali Karadžic.
U društvu sa Duletom bio je neki covjek kojeg ja do tada nikad nisam vidio. Taj covjek, kumu i meni se predstavio po nadimku  Žuti. Nismo ništa znali o njem, pa nam je Dule pobliže objasnio o kome se radi, rekavši da je pripadnik Arkanovih Tigrova i Arkanov da je visko rangiran u toj jedinici, kao treci covjek u Tigrovima. Nije mi to nešto posebno znacilo i nisam prema tome pridavao neku posebnu važnost, pa sam poceo da pricam o mom problemu i šta me je zadesilo.
Požalio sam se Duletu kako me je Maletic nasankao i kako je  odbio da mi vrati automobil. Žuti je pažljivo saslišao moju pricu, a onda se ponudi da ga odvezemo tamo i on ce u naše ime da uništi njihovu bazu. Rece kako je vec puno cuo o tom Maleticu i otimanju vozila od ljudi koji se bore za srpski narod. Molio me je da ga odvezemo tamo, jer on ne poznaje taj teren, a sve ostalo da prepustimo njemu.
Odbio sam njegov prijedlog, obrazlažuci da ne želim da bilo ko strada zbog necije pohlepe. On me je ubjeđivao da nece povrijediti ljude, ali ce sa zoljama i rucnim bacacima uništiti sva vozila na parkingu. Ipak nisam mogao prihvatiti da se uništava društvena imovina, pa sam odbio da se na takav nacin osvetim Iliji Maliticu.
Ubrzo posle toga otvoren je novi put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, koji je išao preko Visojevice. Put preko Crepoljskog se sve manje koristio, tako da je Ilijia Maletic uvidio da vozila više ne prolaze dijelom puta koji on kontroliše i da je ostao bez ratnog plijena. Povukao je svoje ljude sa punkta i sa tim je njegov i njegovih policajaca ratni put bio je završen. Vozila koja je uspio do tada da oduzme od srpskih boraca, na jedinom putu za izlazak iz Srpskog Sarajevo, prodata su i novac je završio u džepovima Ilije Maletica, sa kojim je još tokom rata ostvario veliku licnu imovinu u okolini Zrenjanina!

Vogošca pod opsadom

Došao je dan kada sam trebao da krenem na Pale, da  docekam majku i brata sa njihovog povratka iz Srbije. Prevoz od Pala do Srpskog Sarajeva nije postojao, pa se svako snalazio kako je znao i umio. Za vrijeme njihovog boravka u Srbiji, iz prostorija DB Vogošca, u telfenoskom razgovoru, dogovorili smo detalje oko njihovog prebacivanja sa Pala do Vogošce.
U to vrijeme na raspolaganju sam imao vozilo GOLF-a, kojeg sam na odobrenje Bore Radica izvukao iz fabrickog kruga. Nijedna benzinska pumpa u to vrijem nije radila u Srpskom Sarajevu, pa nisam ima gdje da kupim naftu za svoj novi GOLF. Nisam imao izbora, pa sam ponovo morao otici u Koricevu kucu po gorivo, to jest u krađu rezervnog goriva Borine jedinice. Nabavka goriva protekla je bez neželjenih susreta sa Borinim borcima, a posebno sa mojim rođakom Cubetom, koji bi me bez ustezanja prijavio Bori, iako je znao da bi me to moglo koštati života. Dobio sam dozvolu za odsustvo iz jedinice od komandanta Vogošcanskog bataljona, Kljunica, i sve je bilo spremno za  odlazak na Pale.
Jedini put koji je vodio ka izlazu iz Srpskog Sarajeva do Pala bio je veoma rizican, prepun raznih iskušenja. Međutim, nije bilo izbora i svi koji su po nekom pitanju morali da krenu na put, morali su proci kroz ta iskušenja. Pri samom izlasku iz naseljenog dijela Vogošce, kod jedine vogošcanske benzinske pumpe, bila je velika cistina.  Glavna ulica Igmanski marš prolazila je kroz sredinu naseljenog dijela i vodila pravo prema Sarajevu. Ulica je prolazila pored fabrickog kruga, gdje se nalazio veliki parking prostor za mnogobrojne "Centrotrans" autobuse, koji su dovlacili UNIS-ove radnike u fabricki krug. Sav taj prostor pravio je jednu veliku cjelinu, koja se lako mogla kontrolisati i držati pod pušcanom vatrom.
Taj prostor se vrlo dobro vidio iz muslimanskog sela Ugorsko. Muslimanske snage su to veoma cesto koristili, pa su mitraljezima i snajperima sa jedne cuke iznad Saobracajnog fakulteta, koja se zvala Glavica, nemilosrdno pogađali prolaznike na tom dijelu Vogošce. Nerijetko, taj prostor je bio plato koji su pogađale muslimanske minobacacke granate. Posebno je zabrinjavalo građane Vogošce, što se ustanovilo da su granate padake oko glavne kapije PRETIS-a, proizvedene upravo u tom fabrickom krugu. Bile su neofarbane, jer su proizvedene u ratnom periodu i išle su odmah u upotrebu, zbog cega nije imalo potrebe da se farbaju. Serijski brojevi na granatama su se podudarali sa PRETIS-ovim podatcima, šta je ukazivalo da neko prodaje muslimanskoj strani tek proizvedene granate i da vogošcani ginu od svojih granata.
Srpske snage su taj veliki prostor nedaleko od farbike pokušale da zaklone od pušcane paljbe, na dijelu fabricke pruge gdje se ukrštala sa  cestom. Navukli su vagone na fabricku prugu i smanjili preglednost tog dijela terena. Međutim, muslimanske snage su idalje imale mogucnost da taj prostor kontrolišu i pokrivaju pušcanom paljbom, šta su tokom cijelog građanskog rata vješto koristili.
Prelaz preko pruge, između vagona, bio je veoma opasan i zbog toga što se taj dio puta prelazi sa punom brzinom automobila, kako bi se što prije došlo do fabrickog kruga i tako izbjegne mogucnost pušcane paljbe sa Glavice.
Nakon što je muslimansko selo Tihovici pocetkom jula '92 godine bili osvojeno i palo pod srpsku kontrolu, mogao se zaobici fabricki krug. Neprijatan miris u tom selu osjecao se u vazduhu, zbog velikog broja poginulih iz skorašnjeg sukoba srpskih i muslimanskih snaga. Tijela koja su ostale da leže po njivama, stvarali su jezu među ljudima, zbog cega su mnogi izbjegavali da tim putem zaobilaze fabricki kompleks.

Iz tog razloga, jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, bio je i dalje kroz UNIS-ov fabricki krug. Pocetkom izbijanja sukoba i gubljenja mogucnosti korištenja magistralnog puta Semizovac-Srednje, srpska strana prokopala je put iz jednog dijela fabrike u brda, prema Poljinama, Nahorevu i dalje preko Mrkovica i Hreše prema Palama.
Međutim taj novi put od fabričkog kruga, preko Poljina i Mrkovica,  muslimanske snage sa Menjaka, Hotonja i Orahovog brijega, snajperima i mitraljezima lako su pogađati vozila kojim su se vozili stanovnici Srpskog Sarajeva. Nije se biralo koje je vozilo meta, nego se pucalo u svako vozilo koje se kretalo tim putem. Zbog toga je bila velika opasnost kretati se po putu, kako danju, tako i nocu. Danju je vozilo bilo vidna meta i nakon što bi se pogodio vozac, svi prisutni u vozilu bili su laka meta preciznim snajperima. Nocu su korišteni svijetleci metci, pa se lako mogla kontrolisati preciznost ispaljenih metaka. Samo oni koji su dobro poznavali put i smjeli da se voze nocu bez upaljenih svjetala imali su manju mogucnost da budu pogođeni, zbog cega se cesto po noci bez svjetala vozilo tim dijelom puta.
TV kuca u Sarajevu za ovakve stvari nije izvještavala javnost, pa je to veoma puno uticalo da ujedini srpsko stanovništvo u Vogošci, da izgube povjerenje u muslimanske medije. Ono šta nije uspjelo  SDS-u i Karadžicu, uspjelo je SDA i Aliji Izedbegovicu, ujedinili su srpski narod da krene u rat da se odbrani od opasnosti koja je u to vrijeme prijetila od muslimanskog naroda.
Uz sve te teškoce koje su me cekale na putu za Pale, bila je još jedna. Put je prolazio nedaleko od "planinarskog doma Crepoljsko". U domu je bila smještena tek formirana srpska opština  "Stari grad". U toj zgradi bila je i civilna milicija pod komandom Ilije Maletica. Pricalo se po Vogošci da Ilija Maletic sa svojom milicijom drži punkt na putu i oduzima GOLF-ove koji nemaju papire. Pošto moje vozilo nije imalo saobracajnu dozvolu, prijetila je opasnost da mi ova milicija oduzme vozilo.
Međutim, u to vrijem na Capardama je u zasjedi ubijeno puno civila, koji su putovali tim dijelom puta, pa je Maletic dobio zadatak sa svojom jedinicom da ode i pomogne u ciscenju terena i regulisanja saobracaja na toj dionici.
U tom vremenskom periodu nije bilo punkta na putu i to mi je davalo priliku da bez problema odem po brata i majku na Pale. Prošao sam sve životne opasnosti na putu iz Vogošce i približavao se dijelu puta nedaleko od doma Crepoljsko. Put je bio zemljani i dok sam se kretao, iza mene se podizao oblak prašine. U momentu dok sam na unutrašnji retrovizor gledao u prašinu iza sebe, predamnom se ukazala jedna rampa. Brzo sam zakocio kako ne bi udario u rampu. Pored rampe, sa puškama na gotovs i maskirnim uniformama stajala dva naoružana milicajca. Zaustavio sam vozilo ispred same rampe i otvorio prozor od auta. Oni mi priđoše i zatražiše papire od auta. Pošto nisam imao papire, zamolim ih da podignu rampu, jer žurim da docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Oni se nisu obazirali na to šta pricam, nego su insistirlai da izađem iz vozila. Izašao sam iz vozila u nadi da cu ih urazumiti i da ce udovoljiti mojoj molbi. Što sam ja bio uljudniji, ova dvojica su bila sve drskija. Moje ubjeđivanje nije urodilo plodom, a oni mi obecaše, ako donesem papire od auta da ce mi Maletic vratiti vozilo bez problema. Nisam imao više vrmena za raspravu, pa sam sacekao sledece vozilo koje je naišlo tim putem, zamolio sam vozaca da me prebaci do Pala. Naravno, u to vrijeme svi su išli samo u tom pravcu, pa nisam dugo cekao da me neko primi u svoje vozilo.
Stigao sam na Pale u isto vrijeme kada je došao i autobus iz Subotice. Iz autobusa su izašli majka i brat i ja im ukratko ispričah šta mi se desilo. Bližila se noc i morali smo brzo da nađemo prevoz za Vogošcu, Pošto nas je bilo troje, morali smo sa tri različita vozila  da se prebacimo kuci. Prije mraka smo uspjeli da pronađemo vozila i ja sam sjeo u jedno auto nakon što sam njih smjesti i krenuh za njima. Vozila su se uspješno prebacila do Vogošce, a na dionici koja je bila u mogucnosti da bude pogođeno iz naoružanja, vozaci su gasili svjetla na svojim autima.
Tako ostadoh bez svog novog GOLF-a, a Ilija Maletic, jedan od najvecih ratnih profitera sa tog prostora,  postade bogatiji za još jedno TAS-ovo vozilo! Ilija Maletic, nekadašnji seoski ucitelj, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u "judou", koristeci opsadu Srpskog Sarajeva i jedini put za izlazak iz tog pakla, vješto je iskoristio takvo stanje i uspio naglo da se obogati!