Vogošćanska golfomanija

Bližio se kraj juna '92, a borbe oko Sarajeva nisu jenjavale. Osim velikog broja žrtava, drasticnih promjena na terenu nije bilo. Nadanje Alijinih politickih saveznika da ce vojno pobjediti srpsku vojsku i tako ovaladti cijelom Bosnom, nisu se ostvarivala. Za razliku od teritorija pod kotrolom muslimaske vojske, linije odbrane srpske teritorije postajale su iz dana u dan sve stabilinije. Na terenu se osjecalo da mulimanska teritorija nema svoje linije odbrane i da srpska vojska u organizovanom napadu može da uđe u Sarajevo kad god to poželi. Međutim, na taj korak Skupština Srpske Republike BiH nije željela da se odluci, nadajuci se da ce se postici politicki dogovor.
Nakon zauzimanja Uglješica i pomjerenih linija odbrane Vogošce u pravcu Ugorskog, pocele su samoinicijativne akcije pojedinaca, pretresi stanova muslimanskog stanovništva u Omladinskoj ulici.

Jedan od takvih slucajeva desio se u žutoj zgradi, na samom kraju naselja. Zgrada je bila sa više ulaza, izgledala je u obliku slova "Z". Nalazila se u blizini rijecnog korita rijecice Vogošca i pružala se u pravcu Saobracajnog fakulteta.
Jedne noci nekoliko dobrovoljaca iz Srbije upada u stan starijih ljudi muslimanske vjeroispovjesti. To su cule njihove dugogodišnje komšije i na celu sa porodicom Petrovic, odlucno se suprostaviše nasilnicima. Izašli su iz svojih stanova sa oružjem u rukama i stali u zaštitu svojih komšija. Dvojica dobrovoljaca iz Srbije zateceni u stanu kako pretresaju stvari po sobama i regalima, dolaskom komšija, bili su zaustavljeni.
Na pitanje zašto vrše pretres, obrazlagali su da se iz tog stana u toku noci sa baterijskom lampom šalju signali prema muslimanskoj teritoriji i na taj nacin odaju važne informacije. Bila je to smišljena laž, kao opravdanje za pretres stanova. Komšije su to dobro znale, jer su tokom noci bili na straži po linijama odbrane ispred Omladinske ulice i sigurno bi vidjeli da neko šalje svijetlece signale prema neprijateljskoj strani.
Znajuci da se radi o zloupotrebi ratne situacije i pokušaju pljacke, grubo su se suprostavili i otjerali nasilnike iz ulaza svoje zgrade. Stanari zgrade su nakon toga na ulazna vrata postavili rešetku sa bravom, kako bi zaustavili nepoželjne osobe da ulaze u zgradu.
Aferu oko pretresa stana prijavili su u Opštini. Bilaje to poslednja kap koja je prelila prepunu casu, zbog cega je vlas izdala naredbu da dobrovoljci iz Srbije napuste teritoriju Vogošce, šta su ovi potom i uradili.
Ubrzo posle protjerivanja dobrovoljaca iz Srbije, stiže nova grupa boraca na celu sa Ostojicem i Bokanom. Nepovjerenje steceno predhodnom grupom, ucinilo je svoje i nova pridošla pomoc docekana je sa velikim nepovjerenjem kod građana Vogošce.
Veoma brzo se ustanovilo da se radi o pravoj jedinica hrabrih dobrovoljaca, odlucnih da pomogne srpskom narodu u Bosni u odbrani svojih ognjišta. Zbog nepovjerenja prema njima koje je stvoreno u lokalnom stanovništu, nisu željeli da budu smješteni u naselju, nego su insistirali da se na koti 850 postavi šator u kojem ce se smjestiti njihova jedinica.

Nakon gubitka dijela teritorije Žuci, postavljena je nova linija odbrane koja je išla po vrhu kote 850 u pravcu Rajlovca. Na samoj koti u jednoj uvali dovucen je jedan kontejner u koji se smjestila novoformirana komanda linije odbrane Žuci, a kraj komande postavljen je veliki vojnicki šator.
Za komandanta linije na Žuci određen je rezervni kapetan Markovic Anđelko, bivši presednik omladine Opštine Vogošca, sa pomocnicima porucnicima iz rezervnog sastava T.O., M. Zoranom i K. Draganom i sanitet sa sanitetlijom Biljom, koja je bila zadužena za zbrinjavanje ranjenika na liniji. U šatoru su se smjestili dobrovoljci iz Srbije. Njih oko tridesetak, pod Bokanovom komandom, imali su zadatak da kao interventna jedinica pomažu u odbrani postavljene nove linije odbrane na Žuci.
Sva ta dešavanja docekana su sa oduševljenjem među građanima Vogošce, zbog straha i napete situacije koja je vladala u tom ratnom periodu. Dobrovoljci nisu silazili u naselje i tim cinom povratili su izgubljeno povjenje koje su stvorili njihovi predhodnici.
Komanda Žuci nije imala svoju vojsku, nego je na taj prostor izlazila vojska iz Krivoglavackog i Vogošcanskog bataljona. Naš ceta imala je zadatak da pokriva Omladinsku ulicu. Ostale dvije cete Vogošcanskog bataljona su se pobunile zbog toga što mi cuvamo stražu po naselju, a oni moraju da idu po blatnjavim putevima, brdima i šumama. Zbog njihove pobune, naša ceta takođe je dobla zadatak da pokriva dio linije koja se pružala od kote 850 u pravcu Vogošce. Tako je naša četa osim držanja linije u Omladinskoj ulici, dobila zadatak da izlazi i na dio linije Žuci.
Ratno stanje postajalo je sve teže podnošljivo ali se nije imalo izbora i nazad se više nije moglo. Cesti izlasci moje jedinice na brdo iznad Vogošce uticali su i na mene da i ja kao i mnogi drugi, izvucem za sebe jednog Golf-a iz fabrickog kruga i sa autom olakšam sebi odlazak na ta brda.
U to vrijeme Boro Radic imao je monopol na sva TAS-ova vozila u krugu fabrike. Otišao sam do njega u njegovu kancelariju u hotelu "Park" i rekao mu da do sada nisam uzeo ni jedno auto iz fabrickog kruga i da to sad želim da uradim. Boro bez ustezanja rece da nema nikakvih problema. Napisao je poruku na papiru A4 formata i otkinu od papira samo taj dio na kojem je napisana poruka. Na poruci je pisalo pisanim, necitkim slovima, "Božure obezbjedi jedan auto za Koku, Boro". Pruži mi mali papiric i rece da sa njim odem u fabriku, javim se Božuru i dadnem mu tu poruku.
Izađoh iz kancelarije i vec na samom izlasku pomislih da je ovo neka glupa igra. Kroz glavu mi prođe sukob sa Božurom oko Hastor Harisa i ubistvo moga tate. Pomislih da me je Boro iz tog razloga uputio da se baš njemu javim. Pokajah se što sam uopšte dolazio po tom pitanju i odlucih da odustanem od toga.
Na ulazu iz hotela sretoh se sa Stanicem. Za njega se pricalo da je u to vrijeme izvukao veliki broj auta i sve ih uspio prebaciti u Srbiju. On cim me viđe priđe, pozdravi se i poce da se raspituje zašto sam bio kod Bore. Rekoh mu za poruku, ali i da necu ici po auto, ne objašnjavajuci moje razloge. Stanic me poce ubjeđivati da ne odustajem kad imam papir. Ponudi se da mi pomogne oko izvlacenja auta.
Nekako me ubjedi i ja se predomislih. Pozovem svog kuma da pođe sa nama i nas tojica krenusmo prema fabrickom krugu. Na glavnoj PRETIS-ovoj kapiji vidim Božura da stoji po strani i ja mu bez oklijevanja priđoh, Kažem da me je poslo Bori i pružim mu cjeduljicu. On procita poruku i rece da nema problema. Moje ocekivanje da cu ponovo sa njim uci u sukob se ne ostvari. On bi veoma ljubazan prema meni. Rece da su sva auta iz TAS-a zbog krađe prebacena u KONES i da moram otici tamo da ga uzmem.
KONES je bio PRETIS-ov pogon u kojem su se izvodili završni radovi na granata velikih kalibara. Pogon je bio daleko oko dva kilometra od glavne kapije. U mirnodobsko vrijeme u taj dio fabrike su autobusi ispred glavne kapije vozili radnike KONES-a do te druge kapije. Da bi se ušlo u taj dio fabrike, bila je još jedna kapija na kojoj se vršila posebna kontrola ljudi koji u ulaze u KONES-ov pogon. Pušaci su morali ostavljati cigarete i upaljac na prijavnici, kod fabrickog obezbjeđenja i po izlasku iz tog dijela ponovo bi preuzimali svoje stvari.
Dok sam se udaljavao od Božura, on me onako kao usput upita, "Što si bolan poveo ovog šupka?" i glavom pokaza prema Stanicu.
"Nisam ga poveo, sam je po'šo za mnom", rekoh mu.
A on nastavlja da prica, "Znaš li ti koliko je on Golf-ova odvuko za Srbiju i prod'o. a pobjego iz rata. Šupak je pravi! Doš'o ponovo da uzme još jednog, e nece dok sam ja ovde! Nemam ja ništa protiv da svi borci uzmu po jedan auto za sebe i da ostanu da ratuju, jer ce ih svakako razgrabiti ove guzonje, ali ovakvim k'o on, nedam ništa".
Okrenu se prema Stanicu i upita ga "Jeli što si ti do'šo?"
Stanic mu kratko odgovori, "Doš'o nako".
"Mo'š se slobodno vratiti, neceš moci izvuci auto, dok sam ja ovde".
Stanic mu ne odgovori ništa i šutke krenu za mnom. Dok smo išli prema KONES-u on oškrinu svoju tanku ljetnu jaknu i pokaza unutrašnji džep pun saobracajnih dozvola. Poce da se hvali kako je prilikom akcije upada Borine jedinice u policijsku stanicu u kojoj je i on ucestvovao, uletio u kancelariju sa saobracajnim dozvolama i sve ih pokupio. Kaže da je oko pedeset komada bilo ovjerenih, a ostale su bile ne ovjerene i da ih je sve pokupio i ponio sa sobom. Rece da ovjerene prodaje po 200 DM a prazne  po 50 DM. Nisam se ponudio da kupim ni jednu, što vjerovatno nije ocekivao i on prestade da prica o tome. Požali se kako mu je iz njegove garaže ukraden Golf i da je zbog toga htjeo da uzme drugog ali da mu ga Boro i Božur ne daju.
Caskajuci tako stigosmo do KONES-a. Auta su bila parkirana na jednoj livadi. Priđosmo vozilima i pocesmo ih redom otvarati. Kljucevi od auta nisu bili u bravama, kako je to bilo uobicajeno da vozaci koji parkiravaju auta na parkingu ostavljaju kljuceve u bravi od volana, Stanic mi pomože da nađemo vozilo koje ima kljuceve i usput se pohvali da je iz TAS-a ukrao mašinu za pravljenje kljuceva. Sjetih se da su se Golf-ovi i pred rat krali od vlasnika. Stanic je bio jedan od onih koji su ucestvovali u tim krađama. Nisam mu se ponudio da mi napravi kopiju kljuceva i na tome se završi ta naša prica.
Nakon što smo našli vozilo sa kljucevima, upali smo ga i sa novim Golf-om krenusmo nazad prema glavnoj kapiji. Pri dolasku do nje Božur nas primjeti i rece momku na kapiji da nas propusti. Kapija se otvori i mi bez zadržavanja krenusmo prema Vogošci.
Tako i ja upado u Golfomaniju!
 

Zločini i zločinci u Vogošći

Junske borbe 1992 godine oko Sarajeva donosile su veliku mržnju na svim zaracenim stranama. To nije zaobišlo ni opštinu Vogošcu. Eskalacija sukoba dovela je u nezavidnu situaciju muslimansko stanovništvo po naselju. Nakon Šešinog odlaska, novi presednik opštine, Rajko Koprivica nije ucinio ništa da bi se nasilje nad stanovništvom zaustavilo. Takav odnos vlasti, pojedincima je dao hrabrost da mogu da urade šta god žele i za to djelo nece biti ni procesuirani. Nakon nestanaka nekih ljudi po naselju pod sumnjivim okolnostima, pocele su javne egzekucije. Po naselju se pricalo da neki Mico cetnik, dobrovoljac iz Srbije, odlazio na vrata i ubijao ljude u njihovim stanovima.
Tog monstruma vidio sam jednom priliko u ulici Spasoja Blagovcanina, dok sam cekao kuma ispred njegove zgrade. Neko od prisutnih na ulici šapatom mi rece, "Ovo je Mico cetnik". Bio je star nekih cetrdesetak godina, visok oko metar sedamdeset pet centimetara, sa ponekom sijedom, koja se nije puno primječivala u njegovoj plavoj cickavoj kosi. Samouvjereno išao je tom ulicom, gegajuci se dok hoda, zbog njegovih, u obliku slova "O", krivih noga. Na kukovima njegovog vojnog opasaca, sa lijeve strane u kožnoj korici bio je poprilicno veliki nož, a sa desne strane visio je cekic u koricama kakve su nosili majstori na građevinskim radilištima, a u rukama automatska puška.
Za Micu cetnika se pricalo da je još u Hrvatskoj kao dobrovoljac sa cekicem ubijao svoje žrtve. Došao je u Ilijaš i iz te sarajevske opštine bio protjeran zbog sumnje da ubija nevino stanovništvo, nakon cega se skrasio u Vogošcu. Ono što me je posebno zbunjivalo kod tadašnjih vlasti i policije u Vogošci da su se ustrucavali da sprijece i zaustave ubistva tog idiota. Micini zlocini ohrabrili su vogošcanske psihopate da pocine zlocine nad nevinim ljudima. Nakon što su bez ikakvog razloga ubijeni Nedžad Gruhonjic, Izan Kusturica - Đango i još nekoliko nedužnih ljudi iz Vogošce, niko za ta zlodjela nije bio priveden pred lice pravde. Tada se pricalo po Vogošci da je Đango imao odobrenje od civilnih vlasti za neometano kretanje na relaciji Vogošca - Ulica Kralja Tomislava, na Koševu, gdje je njegova rodbina imala poslasticarnu i da je velika vjerovatnoca da je iz tog razloga ubijen. Međutim, Cvrle je to demantova, hvaleci se kako je on licno ubio Đanga i njegovo tijelo bacio u rijeku Bosnu sa mosta u Krivoglavcima. Njegova prica i povod za to ubistvo bila je zato što ga je, navodno, kao malog djecaka Đango puno puta maltretirao zbog govorne mane, jer je Cvrele mucao u svom govoru.
Vlast u Vogošci pokazala je svoju veliku slabost, kada je nakon svih tih ubistava nestao Slobodan Peric - Muto. Niko za to djelo nije imao hrabrosti da pokrene istragu. Perica sam poznavao još iz TAS-ove lakirnice, gdje je bio zaposlen kao autolakirer. Bio je gluho-nijem i kako takav završio specijalnu školu. Bio je omiljen među svojim radnim kolegama, jer ga njegovi fizicki nedostaci nisu sputavali da zbija šale na svoj i tuđi racun i druži se sa ostalim ljudima.
Vijest o Pericevom nestanku posebno je uzbudila i dala nesigurnost za sve građane Vogošce. Po naselju se širila prica da je Peric ubijen zbog Bore Radica, a da je pocinilac zlocina Borina dotadašnja uzdanica i desna ruka, Božur.

Peric je bio zbunjen i nije potpuno shvatao novonastalu ratnu situaciju. Vidjevši da se pojedinci iživljavaju nad stanovnicima muslimanske vjeroispovjesti, došao je do zakljucka da i on može tako nešto da uradi. Otišao je u ulicu Tome Mendeša, kod Zehrine majke na vrata. Ne znajuci da se radi o Borinoj punici, pokušao je da je prepadne i nasilno izbaci iz njenog stana. Kad je to došlo do Bore, on je poslao Božura da uhapsi Perica. Božur ga je doveo u prostorije Borine jedinice, u hotel "PARK". Nakon saslušanja, gubi se svaki trag za Slobodanom Pericem. Po naselju se pricalo da ga je Božur sa svojim autom odvezao na krivoglavacku petlju, tamo izvršio egzekuciju i bacio tijelo sa mosta u rijeku Bosnu, da bi tim cinom stekao još vece Borino povjerenje.


Iako se nisam bojao da bi mogao da nastradam i završim kao Peric, to me je natjeralo da budem oprezniji sa svojim stavovima prema nasilnicima, jer sam se sa Božurom sukobio oko Hastor Harisa, nakon cega je moj otac ubijen.
U tim junskim danima došao sam do prvih saznanja da moj tata nije ubijen u nesretnom slucaju, nego da je glavni razlog njegove smrti, moj sukob sa Božurom. Bilo je to neočeikvan razgovor sa moji dobrim prijateljem Adom crnim, koji je na moje sugestije i prijedlog, još u aprilu pobjegao iz Vogošce. Iako je telefonska veza između srpskog i muslimanskog dijela Sarajeva bila prekinuta zbog toga što je muslimanska strana ukinula za Srbe sve što je bilo pod njihovom kontrolom, a išlo prema teritoriji kuju je kontrolisala srpska strana.
Dio grada u kojem je vladao SDA imao je kontrolu nad gradskim vodovodom i glavnom telefonskom centralom, pa se to iskoristilo, iškljucili su telefonske veze na centrali i zatvorili ventile na cijevima za vodu kiji su preko Kobilje Glave išli za Vogošcu. Vogošca je u to vrijeme bila bez vode, a telefoni su radile samo za lokalnu upotrebu po naselju. Veza sa ostatkom grada i linje izvan naselja radile su se samo onda kad je muslimanskoj strani to odgovaralo.
Jedan takav trenutak iskoristio je moj dobri drug Ado. Pozvao me telefonom, sugerišuci da moj otac nije slucajno ubijen, da trebam da bježim iz Vogošce i dođem kod njega u Sarajevo. Predložio mi je Vikicevu jediunicu u kojoj je i on angažovan, jer je po njegovoj procjeni to mješovita jedinica i najbolja na tim prostorima. Nisam povjerovao u price da mi je otac ubijen, pogotovo što su price dolazile iz dijela grad pod muslimanskom kontrolom, a na izgled sve je licilo da je to bio nesretan slucaj. Odbio sam Adin poziv, obrazlažuci da je veci dio moje rodbine vec pod oružjem u zaštiti srpskog naroda i da nemam namjeru ratovati protiv mojih trideset i šest bližih rođaka koji su u Vogošci mobilisani u srpskoj vojsci.
Naš razgovor se završio sa Adinim razocarenjem, ali sa prijateljskim pozdravom. Adina prica stalno se vrtila po mojoj glavi. Veoma brzo nakon našeg razgovora došao sam do prvih informacije koje su ukazivale da je Ado bio u pravu i da mi je otac planski ubijen. Samo nekoliko dana nakon našeg razgovora, susreo sam se sa Vidom Kubura, ženom koja je živila u komšiluku, preko puta moje zgrade. Prilikom njenog izjavljivanja saucešca za mog pokojnog oca, ispricala mi pricu koja je ukazivala na tok događaja te kobne noci.
Vida mi rece da ju je te noci Miki Ivanovic pozvao telefonom i rekao da sam ja pogino. Ona ga je upitala kad i gdje, a on joj odgovri da sam prije petnaestak minuta pogino u stanu mojih roditelja. Vida mu je rekla da je nemoguce, jer je prije par minuta vidjela mene kako pretrcavamo ulicu kod Vasine mesare. Miki joj je na to odgovorio da onda ne zna ko je pogino, ali da je siguran da jest neko, jer se čuje kuknjava iz mog stana.
Nakon te price Vida mi isprica kako se Miki hvalio da je te noci pucao iz automatske puške, štiteci svoga tatu dok je pretrcavao preko mosta u pravcu šume, koja se nalazila preko puta naše zgrade. Vidi ne htjedoh ništa da kažem, da to ukazuje da je Mikijeva pucnjava bio dio plan za otvarnje pušcane vatre na prozore od roditeljskog stanasamo. Pažljivo sasluša šta govori, kako je ne bi doveo u situaciju da prekine svoje izlaganje i saznanje o tom događaju.
Mozaik oko ubistva moga oca polako se sklapao. Sjecam se te kobne noci, Šojic Gojko upao je u stan mojih roditelja, zagalamio na sve prisutne, okrecuci se sa puškom u ruci u svim pravcima oko sebe, vicuci, "Ko je puc'o u vojnika na mostu". Svi ovi detalji ukazivali su da je Marinko sve dobro isplanirao. Iskoristio je zvukove od ispaljenih hitaca iz puške njegovog petnaestogodišnjeg sina Mikija, koji su dopirali iz pravca naše zgrade. Uletio je u šumu gdje su bili vojnici iz njegove jedinice i povikao da neko puca na njega. Dobro je poznava svakog stanara u zgradi i prozor koji je pripadao svakom od stanova. Uperio je prstom u prozor mojih roditelja, iza kojeg se u tom trenutku nalazio moj otac. Uznemireni od pucnjave koju su culi, pet vojnika, bez provjere o istinitosti Marinkove price zauzeli su svoje borbene pozicije i bjesomocno poceli pucati u pravcu moga tate. Jedan od metaka smrtno pogodi moga oca !
Marinko je zadovoljno trljao ruke, misleci da sam ja nastradao. Vijest je prenio svojoj porodici, zbog cega je misleci da sam ja pogino, Miki tu vijest širio dalje među komšijama. Za vrijeme dok je tijelo bilo u stanu u iscekivanju sahrane, porodica Ivanovic bila je jedina iz te zgrade koja nije došla u našu kucu da nam izjavi saucešće, niti je iko od clanova njihove porodice prisustvao sahrani.
Sva ta dešavanja tjerala su me da budem oprezniji i ne govorim nikome svoje namjere, pa čak ni mom rođenom bratu Lazi, a ni mom kumu! Spremao sam plan kako da se osvetim i uzvratim udarac toj porodici!