Medicinski heroji

Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su naj više osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnskog dijela Sarajeva nastavili su svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babić i dr Guzina, vrhunski jugoslovenski urolozi tog vremena, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.
Bila je poprilično dobro opremljna bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelom išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu. Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.
Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u sojoj knjizi, "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.

20. septembar 1992. godine Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica. 
Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale - centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica ,dobro opremljena. Operišem. Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni", samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom "stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini, osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.

26. novembar 1992. godine 
Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave. Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg, ili lud čovek. Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih. Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji je, ujedno, i najžešća linija sukoba na sarajevsko- romanijskom ratištu, koja čini osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne, ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih novinara, bolnice ne bi bilo.

Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.
Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskim činom navanim "Sarajevski atentat" za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda na prostoru Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike načelnik bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Milan Pejić pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.
Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.

Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre.  Još početkom maja '92 godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije trečeg maj '92 godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao  babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.
Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save i Milanke Dragojević.
U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.
Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala i herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94 za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, kritične slučajeve slali su za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.

Vogošća prije i nakon Bore Radića

Od samog početka izbijanja sukoba, drastično se mijenjala nacionalna slika tadašnje Vogošce. Niko nije imao uvid u pravo stanje stanovništva koje trenutno živilo na teritoriji Srpske Opštine Vogošća, a nije se ni znalo, šta se tačno dešava sa njenim građanima. Svemu tome doprinosili su loši stavovi političara, sa obje zaračene strane.
U periodu kada se očekivao dogovor između nacionalnih poltičkih lidera, po naselju su počela privođenja stanovnika Vogošće. Tim privođenjim najviše su kumavale vijesti koje su donosile izbjeglice iz Sarajeva. Pričalo se da Srbi prolaze kroz neviđena mučenja i torture po Sarajevskim kazamatima, koje su držali pojedini muslimanski komandanti jedinica u dijelovima grada u kojem su bili stacionirane njihove jedinice. Priče o mučenjima i ubistvima Srba po dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom uveliko su uticale da su započeli sumnjivi nestanci muslimanskog stanovništva u Vogošći.
Odvođenje građana iz njihovih stanova i nestanci stanovnika Vogošće, postale su sve češća pojava. Za neke odvedene, poput, Šerifa Holujića-Šere, Izana Kusturice-Đanga, Slobodana Perića-Mute, Ese Salkića valsnika videotekek Lejla, Trumbeta Kevelja i njegove majke nikad se nije saznalo gdje su nestali. Za neke od njih, članovi njihovih porodica znali su ko ih je odveo iz njihovih stanova, ali za neke nisu. Njihova tijela nikad nisu pronađena a počinioci nisu bili kažnjeni.

Boro Radić

Mnoge je iznenadio nestanak Srbina, Slobodana Perića-Mute, poznatiji kao gluhonijemi autolakirer, koji je do početka rata bio zaposlen u TAS-ovoj lakirnici. Priče da su Boro i Božur odgovorni za njegov nestanak, iznenadile su mnoge Vogošćane
Međutim, u tom periodu da bi Boro pokazao svoju odlučnost u namjeri da će braniti sve građane Vogošće, bio je jedini način da to i dokaže, morao bi nekog  da ubije. Slobodan je igrom slučaja, vjerovatno iz neznanja, pokucao na vrata Borinoj punici, Zehrinoj majci, u namjeri da je prestraši i istjera iz njenog stana. To je došlo do Bore, nakon čega je Slobodan priveden i po pričama koje su kružile po Vogošći, samo Boro i Božur su znali gdje je završio Slobodan.
Braća Slobodana Perića, takođe su živila u to vrijeme u Vogošći, bespomoćno su  pokušavali da od Bore dobiju informaciju, gdje se nalazi Slobodanovo tijelo, da bi ga sahranili dostojno čovjeku, ali bez uspjeha.
U svemu tome najviše je zabrinjavalo što niko nije znao gdje su nestajali građani Vogošće, kako su završili, niti je bilo ko vodio istragu o nestancima ljudi. Sve je to dodatno prouzrokovalo veliki talas iseljavanja stanovnika Vogošće. Po mom sječanju, samo iz moje zgrade u kratkom vremenskom periodu otišle su mnoge porodice, a među njima najveći broj porodica islamske vjeroispovjesti.
Nakon sahrane Bore Radića naslućivalo se da dolaze još teži dani za stanovnike Vogošće. U ratnim danima u Vogošći nije bilo čovjeka, kao što je bio Boro, koji bi se smio suprostaviti zlikovcima i svojim autoritetom zaštititi stanovnike Vogošće.
To se osjetilo već od prvih dana Borine pogibije. Nakon Borine sahrane, Feđa i Deba nisu bili jedini koji su se osječali nesigurno i zbog toga izašli iz Vogošće. Među prvima izgubili su sigurnost Eso i Đira Uković, pa su sa svojom djecom napustili Srpsku opštinu Vogošća. Pouzdano se znalo i među srpskom populacijom u Vogošći, često se prepričavalo da je jedan dio muslmanske populacije bio protiv nezavisnosti BiH i da su se na tom  "Referendumu" izjašnjavali protiov ocjepljenja od Jugoslavije. Porodica Uković je bila jedna od tih porodica koja se protivila raspadu Jugoslavije i samostalonosti BiH, smatrajući to ulaskom u neizbježan građanski rat, pa su iz tog razloga podržali "PLEBISCIT", organizovan od strane Srpskog narod u BiH.
To im ipak nije davalo samopouzdanje i sigurnost da ostanu u Vogošći. Ali ta činjenica im je pomoglo da im Srbi izađu u susret i pomognu da bezbjedno budu prebačeni na muslimansku teritoriju.
Iako je Đira bliža rodica mojoj supruzi, od mene nije tražila nikakvu pomoć. Vjerovatno njen ponos joj nije dozvoljavao da mi se obrati za uslugu, ili je i ona naslučivala da je moj otac ubijen iz razloga što sam pružao zaštitu i pomagao svojim komšijama, pa me nije htjela izlagati tim opasnostima. No bilo kako bilo, Đira je sa porodicom napustila Vogošću.
Ubrzo poslije Ukovića, otišli su još neke moje komšije, Šerif i Remza Ferhatović. Šerif i Remza su bili Amirovi roditelji, a Amir je do početka sukoba bio jedan od naboljih prijatelja Bore Radića. Pogibija Bore, za Amirove roditelje bio je signal da je vrijeme da napuste Vogošću, što se ubrzo i desilo. Za njima je otišao i Meho, moj komšija iz ulaza. Tako je jedna od najvećih zgrada u Vogošći ostala bez ijedne muslimanske porodice. Ali ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, pomoć u prebacivanju ljudi na sigurnije teritorije i spašavanje života, nije izostajalo od pojednih građana Vogošće
Talas napuštanja Vogošće muslimanskog stanovništva nakon sahrane Bore Radića se povečavao. Zbog psihološkog pritiska, Vogošću su morali da napuste Borin bivši punac i punica, njegov šurjak Jasmin i njegova supruga Bera Mutilović sa svojom malo djecom. Pričalo se da su uz pomoć komšija prebačeni u Banja Luku. Tamo su navodno proveli više od godinu dana, a odatle izvan ratom zahvaćene BiH, otišli u pravcu Hrvatske. Od tog talasa bježanja iz Vogošće nije bila izostavljena ni Bisera, majka Borinog prvog sina, Igora Radića.
Još onog istog dana kada je obavljena sahrana Bore Radića, Bisera je doživila napad od Zehre. Zehra je po povratku sa groblja napravila neoprostiv skandal. Članovi porodice, po  pravoslavnom običaju, nakon sahrane sakupili su se u kući žalosti. Tu se našla i Igorova mjaka, Bisera, zakonita supruga Bore Radića. Zehra je znala da se Boro i Bisera nikada zvanično nisu razveli pa je vjerovatno iz tog razloga potegla pištolj i uperila ga na Biseru. Igrom slučaja tu se našao svekar Milan, stao je ispred Bisere i tako sprečio još veče zlo koj se u tom trenutku nadvilo nad tom porodicom. Ljut što je Zehra u kući žalosti potegla pištolj, Milan je rekao Zehri da pod hitno napusti njihovu kuću. Zehra je to jedva dočekala. Već sutradan je sa sinom Vedranom i kćerkom Dijanom napustila kuću i sa sobom ponijela veliku količinu Borinog novca.
Zehra je uz podršku i zaštitu Borinih prijatelja, našla siguran smještaj za sebe i svoju djecu, kod svoje majke, u ulici Skendera Kulenovića.