Bosanska kafana

Svanula je subota 23 maj '92! Nebo je bilo vedro, bez ijednog oblacka. Topli suncevi zraci od ranog jutra ukazivali su na skorašnji dolazak ljeta. Bio je to prvi vikend nakon povratka sa Žuci. Iako nisam radio u firmi, po starom obicaju vikend dani su mi bili dani za opuštanje i odmor. Nakon jutranje kafe popijene sa roditeljima, izašao sam iz stana i po vec ranijem dogovoru sreo sam se sa Tešom ispred moje zgrade. U tom periodu veliki dio slobodnog vrijeme provodili smo zajedno. Vremena su bila takva da se nikom nije moglo vjerovati, pa je to bio neki vid naše međusobne zaštite. Osjecala se ta naša složnost, pa su mnogi zbog toga pokazivali veliki respekt prema nama. Bilo je neko nepisano pravilo da on, pošto je stanovao na kraju naselja, dođe po mene i zajedno krenemo dalje u šetnju  po vogošcanskim ulicama.

Tako je bilo i tog jutra. Krenuli smo u kafe-slasticarnu "Vitraž". Lokal nije bio na prometnom mjestu. Bio je zavucen između zgrada i nalazio se tacno iza zgrade u kojo se nalazila ispostava pošte. Do njega se dolazilo iz ulice Moša Pijade, kroz prolaz između stambene zgrade i male prodavnice koja se u to vrijeme zvala "Nova nada". Lokal je imao malu ali moderno uređenu baštu sa stolovima i stolicama pokrivenim suncobranima od drveta i platna. Bio je luksuzno uređen, kako sa vana tako i u unutrašnjem dijelu objekta.

Vlasnici lokala Željko i Labud, koliko se sjecam u to vrijeme bili su jedini u cijeloj Bosni koji su proizvodili suncobrane te vrste. Suncobrani su zbog svog lijepog izgleda bili dobro i lako prodavani, pa su zahvaljujuci tome stvorili kapital da otvore ovako lijep i moderan lokal.
Dolaskom pred "Vitraž" saznadosmo od Peska, našeg druga iz jedinice, a Željkovog bratana, da se radnja zatvara do daljnjeg. Razlog za to je bio što granate padaju po Vogošci, a lokal sa zidovima od stakla ne može zaštiti svoje goste, iz tog razloga oni ne žele da rizikuju da neko strada u njihovoj radnji.
Do Vitraža se nalazila "Bosanska kafana", koja je imala zidove od cvrstog materijala. Dijelio ih je samo zajednicki zid između dvije radnje. U unutrašnjem dijelu su se nalazile secije u bosanskom stilu, a u sredini radnje bio je sto za bilijar, zbog kojeg se u predratnom periodu sakupljalo puno omladine i dobrih igraca bilijara. Vlasnik kafane Ibro Softic nije otvarao svoju kafanu od dana kada se pred opštinom Vogošca zaviorila srpska zastava. Neki od prisutnih ispred lokala predložiše da se kafana nasilno otvorti i uzme za potrebe vojske. Pomislih da bi na taj nacin kafana bila vrlo brzo uništena i da bi bilo najbolje da ja i Teša preuzmemo brigu oko radnje do povratka njenog vlasnika i tako sacuvam njegovu imovinu. Predložih da se lokal ne obija, nego da cu otici kod Ibre i uzeti kljuc od radnje. Zapitaše me kako cu otici po kljuc kad on živi u muslimanskom selu. Odgovorih da ne brinu zbog toga jer moj punac tamo ima vikendicu i cijeli dan provodi vrijeme o njoj brinuci se oko domacih životinja. Moj dolazak u selo nece okarakterisati kao napad, nego kao posjetu njemu i ja cu to pokušati da iskoristim
Ibro je živio u Kršama do kojeg koje se moglo doći sa jedne strane kroz Jeftice ili sa druge strane Vogošce, kroz Uglješice. Bilo je veoma rizicno u tom periodu otici u selo, pogotovo što smo do njega morali doći od strane gdje su bile srpske kuce. Rat je vec bio poceo pa su seoske straže postale normalna pojava.
U nadi da  Krše nece pucati u mene i da cu od Ibre dobiti kljuceve od radnje, odlucih da odem u to selo i tako sprijecim razvaljivanje i uništavanje imovine od njegove kafane. Bio sam ubjeđen da ce moj dobar odnos sa Ibrom uticati na njega da mi vjeruje u dobronamjernost mog dolaska.
Ibrina kucu u Kršama je bila na putu do vikendice od mog punca. Cesto sam prolazio pored nje i svi mještani tog seal su me dobro poznavali. Ibro je mog punca Nezira veoma cijenio kao dobrog i poštenog covjeka. Znajuci da sam Nezirov zet, Ibro je iz tog razloga pokazivao naklonost i poštovanje prema meni.
U predratnom peridu cesto sam dolazio kod Ibre u kafanu na partiju biliajra. Sto za bilijar se u toplijem vremenskom periodu nalazio u bašti koja je bila natkrivena sa žutom tendom. Tu su se igrale uzbudljive partije biliajra, u kojoj poraženi osim što placa žeton za sledecu partiju, ispada iz igre, cekajuci dugo da ponovo dođe na red. Jednom prilikom se okupio prilican broj igraca. Bašta je bila puna gostiju cekajuci da dođu na red za bilijar. Dok smo igrali jednu takvu uzbudljivu partiju prekide nas veli oblak prašine koji se širo po bašti kafane. Mnogi od prsutnih nisu mogli disati pa su svojom majicom prekrivali lice i usta kako bi mogli doci do daha. Svi smo bili iznenađeni i zateceni tom situacijom.
U zgradi u kojoj se nalazila pošta pripremao se prostor u kojem ce se otvoriti nova radnja, prodavnica "Auto dijelova". Vlasnici te radnje bili su otac i sin Đuric iz Krivoglavaca. Cistili su unutrašnjost prostora, bezobzirno izbacivajuci lopatom  prašinu kroz otvor koji je bio namjenjen za prozor. Pošto je u tom periodu nacionalna netrpeljivost uveliko pocela davlada među narodima, osjetih da otac i sin  iz tog razloga ovo rade Ibri, kako bi mu rastejarili goste iz radnje. Nešto me natjera i ja reagovah na njihovu bahatost.
"Ej bolan šta to radite", povikah ja na njih.
"Čistimo", cuje se neki glas iz prostorije.
"Pa zašto tako radite?, upith ga.
Na moje pitanje pojavi se nepoznat lik na otvoru namjnjenom za vrata. Bio je krupan momak, okrugle glave, nekih dvadestepet godina starosti. Nismo se do tada nikad sretali, pa se nismo ni poznavali. Zbog svoje korpulentnosti on pomisi da cemo ga se prepasti, pa odvažno i samouvjereno me upita: " A kako bi ti ovo radio".
Nisam imao namjeru da remetim mir gostima, pa pokušah uljudno da objasnim kako bi to trebalo da se radi: "Uzmeš jednu kutiju i svo to smece sa lopatom ubaciš u nju i onda lijepo izneseš vani i baciš u kantu za smece, tako da ne praviš toliku prašinu".
Vjerovatno zbog mog blagog pokušao da mu objasnim  on pomisli ga se bojim. Pođe prema meni, šireci ruke, kao kad se nekom ljutito obraca, pa povika: "Šta se ti mješaš, nije to tvoja kafana".
Bez nervoze i uzbuđenja pustih da mi priđe i kad mi dođe na dohvat ruke, desnim aperktom ga pogodih u bradu. On se kao pokošen sruci na zemlju i pade u korito za mješanje maltera, koje se nalazilo to blizu nas. Ja mu nedadoh da se snađe! Priletih mu dok je još zbunjeno sjedio u koritu. Navukoh majicu na glavu i zadah još nekloko udaraca u glavu. U tom trenutku izleti njegov otac iz radnje sa lopatom u rukama. Pođe prema meni i zamhnu da me udari. Skociše moji drugovi koji su bili tu, povališe starog odma pored sina i sprijeciše da me stari udari. Bi mi neprijatno da tucemo starijeg covjeka, pa pozvah Nešu i Mišu da idemo dok nije došla milicija i mi zajedno pobjegosmo odatle.
Sve je to uticalo da od Ibre dobijem još vece poštovanje, koje sam uvjek osjecao prilikom naših razgovora. Smatrajuci da ce on shvatiti dobronamjernost mog dolaska, odlucih da odem u Krše i zatražim kljuc od radnje. Sa Tešom se dogovorih da obucemo uniforme, uzmemo svoje naoružanje, zlu ne treablo i da odemo zajedno u Krše.
Otišli smo svako svojoj kuci i vrlo brzo smo se ponovo našli ispred moje zgrade. Do Krša smo morali proci kroz Jeftice, selo sa srpskim stanovništvom. Kroz samo sela pružao se uski asfaltini put, na kojem se dva automobila nisu mogla mimoici, a da pri tome jedno od vozila ne siđe na travu pored puta. Dio puta kroz Jeftice bio je veoma strm, pa su nas vojnicke uniforme poprilicno preznojile dok smo savlađivali taj uspon. Put je na vrhu sela pravio naglu okuku pod pravim uglom, prelazeci u ravan dio, presijecajuci brdo na gornji i donji dio. Prolazeci kroz selo nismo primjetili nikakve straže, pa smo bez zaustavljanja produžili prema Kršama. Izlaskom iz sela, dio puta se pružao kroz jednu veliku livadu . Bila je zaobljena na sve strane pa je njen oblik licio na neku veliku polu-loptu. Po najvišoj tacki te obline pružao se put laganog uspona u pravcu prvih kuca pri vrhu brda. Livada je bila bez kuca i stabala, praveci tako prirodnu razdvojenost između srpskog i muslimanskog sela. Dolaskom na tu livadu, na čistinu, po koj se mogla vidjeti i muha u letu, bio sam siguran da je naš ulazak u selo primjecen. Neka cudna tišina ukazivala je da su mještani tog sela na svojim osmatrackim mjestima.
Cesto sam do izbijanja rata sa svojim puncem prolazio kroz to selo. Iako sam na sebi imao uniformu, bio sam siguran da su me mještani prepoznali. Vjerovao sam u dobrotu stanovnika tog sela i da u mene imaju povjerenje, pa sam se nadao da iz tog razloga nece pokušati da pucaju na nas. Lagano smo se kretali, ne praveci pokrete koji mogu da izazovu bilo kakvu sumnju, kako bi ostavili utisak da smo došli sa prijateljskim namjerama. Iako je bilo nelagodno kretati se sa ubjeđenjem da vas sa druge strane brda drže na nišanu, nismo se kolebali u našoj namjeri. Ubrzo stigosmo do kuce, u kojoj je živio Ibro Softic. Kuca je bila na dva sprata od ciglanskih blokova. Na kuci nije bilo zvonceta, pa smo laganim kucanjem pokušali da dozovemo stanare. Nakon nekoliko pokušaja, niko se nije javljao i mi odustasmo od daljnjih pokušaja. Pretpostavljali smo da su ukucani unutra i da iz straha ne žele da nam otvore, pa iz tog razloga nismo željeli još više ih uznemiravati .
Prilikom vracanaj u naselje bio sam još uvjereniji da niko nece otvoriti vatru prema nama, pa smo se opuštenije kretali putem koji je u blagim lukovima krivudao niz livdu. Pri ulasku u Jeftice pred nas izađe Božo Jeftic i poce da se buni što smo bez njegovog znanja otišli u muslimansko selo. On se postavi kao neka važna licnost i uzjoguni se što se nismo nikom javili kada smo pošli u Kreše i što smo otišli u selo.
Tog covjeka nisam volio još iz školskih dana kada sam sa njegovim sinom Slobodanom išao u školu.
Kad sam bio dijete dok sam išao u osnovnu školu Bože sam se bojao, pa je taj strah vremenom prešao u mržnju. Njegovi hitlerovski brkovi koje je oduvjek nosio u meni su dodatno povecavali odbojnost prema tom covjeku. Sjetih se jednog slucaja koji se desio u cetvrtom razredu u osnovnoj školi. Momo Đurić-Šajka, njegov sin Slobodan i ja igrali smo se u kruga bazena koji se nalazio u blizini školskog kruga. Tom prilikom Šajka je u igri slucajno gurnuo Slobodana, ovaj je pao u prazan bazen i slomio nogu. Bio je to nesretan slucaj u nestašnoj djecijoj igri. Međutim Božo nije misli tako! On je nakon toga došao u školu, upao u ucionicu na cas kod uciteljice Šiljegovic Gordane. Upita uciteljicu ko je gurnuo njegovog sina i ona bez razmišljanja rece Momo Đuric, ne racunajuci da bi ova drcna seljacina mogla nauditi Šajki zbog toga.  Šajka je sjedio u prvoj klupi u srednjem redu. Osjacaj kajanja i stida ga povede da sagne glavu i pogled obori prema knjigama ispre sebe koje su se nalazile na đackoj klupi. Božo zagalami na Šajku, iz sve snage udari ga preko lica sa kišobranom koji je držao u desnoj ruci. Kišobran se raspade od jakog udarca, a Šajkine naocare koje je imao na glavi se slomiše i odletiše na dva kraja ucionice. U ucionici se cu uzdah i nastade tajac. Svi su bili zateceni i iznenađeni Božinom reakcijom. Uciteljica Gordana iako se teško kretala zbog problema sa kukom, priskoci i stade ispred tog razgopacenog covjeka. Nekako uspjede da ga smiri, a mi djeca sa nevjericom smo zurili u njega. Nakon što je Božo kišobranom udario Šajku, Šajkin loš vid se drasticno pogoršao, zbog cega je u vrijeme svog školovanja imao sedam operacionih zahvata na ocima, kako ne bi potpuno oslijepio.
Kroz glavu su mi prolazila sjecanja na taj događaj, pa bi mu zbog toga najradije svezao šamarcinu. Svjestan da to nece doprinjeti smirivanju ove situacije, ignorišuci šta govori, prođoh pokraj njega kao i da ne postoji. Vratili smo se u Vogošcu bez kljuceva, ali smo uspjeli zaustaviti nasilno otvaranje radnje. Bili smo zadovoljni što smo bar u tome uspjeli, jer smo bili protivnici da se uništava bilo cija imovina, pa nam nije bilo teško što smo pješke prešli toliki put po jakim suncevim zracima bez obavljenog posla. Nakon što smo obavjestili raju da kljuc nismo dobili, razišli smo se svako svojoj kuci.