Pljačka stanova

Druga polovina maja '92 u Vogošci prolazila je u znaku izbjeglica. Svakodnevne odlaske stanovništva niko nije pokušava zaustaviti. U iscekivanju politickog dogovora i prekidu ratnog stanja građani su postajali sve napetiji. Među narodima se osjecalo sve vece nepovjerenje. Neke ljude sa kojima sam godinama živio i odrastao, nisam više mogao da prepoznam. Nisam mogao da shvatim da je politicko neslaganje moglo da stvori toliku mržnju u porodicama, rodbini, među bliskim prijateljima i komšijama. Politicko mišljenje snažno je uticalo na svijest ljudi, bez obzira na škole koje su završili i pozicije na kojima su se nalazili. Došlo je do tolikog nepovjerenja u kojem su mješoviti brakovi nemilosrdno poceli da pucaju.
Jedan slucaj, baš u dijelu naselja u koje sam zbog rata preselio, ostao mi je duboko urezan u sjecanje. Preko puta moje zgrade, cini mi se u stanu instruktora vožnje Drage Kraljevica živio je jedan mješoviti bracni par. Mislim da su se zvali Sejo i Vesna. Sejo je radio negdje u PRETIS-u. Sjecam se da je nekad ranije pjevao u hotelu Biokovo, u periodu kada je u hotelskom restoranu nastupala muzika u živo. Znao je dobro da odpjeva Šabanove pjesme, pa je iz tog razloga cesto dobijao prilike da nastupa po raznim lokalima. Njegova supruga Vesna, radila je u TAS-ovoj kablaži. Imali su dvogodišnjeg sina. Nisu bili vogošcani, ali ih je radno mjesto vezalo za Vogošcu pa su se kao postanari nastanili u njoj.
Zgrada u kojoj je stanovao ovaj mejšoviti par, moj rođak Cube ju je koristio za prevare taksi vozaca. On je par godina prije rata sa roditeljima preselio u novi stan na Ciglanama, ali privrženost Vogošci ga je vukla da svoje nocne izlaske provodi u vogošcanskim lokalima. Zgrada koju je cesto koristio za svoje prevare imala je tri ulaza, a na vrhu je bila povezana velikom zajednickom terasom. Cube je u vogošcanskoj raji bio poznat kao prevarant. Cesto je svoje prevare pricao po lokalima, raja bi se cijepala od smijeha, slušajuci kakve su mu sve budalaštine padale na pamet da vara ljude oko sebe. Oblacio bi se lijepo i oni koji ga ne poznaju nikad ne bio posumnjali da ce nekog da prevari. Sarajevski taksisti su dobro osjetili o kakvom se prevarantu radi. On bi u gradu uzeo taksi i zaustavio bi se na prvom ulazu te zgrade. Rekao bi vozacu da ga saceka dok donese pare iz stana, ušao bi u ulaz, a ovaj bi ostao u vozilu sa ubjeđenjem da Cube tu stanuje. Cube bi preko terase izašao na treci izlaz i završio bi u obližnjim kaficima. Tasksita bi ponekad uspio procitati cijele novine cekajuci pare, da bi nakon toga shvatio da je prevaren. U toj zgradi je nekad stanovao Marceta Vitomir-Šopa, pa bi Cube cesto iz lokala nazvao Šopu na telefon i reko mu da siđe dole i kaže tom "papku" ispred zgrade da je prevaren i da ne ceka više, jer ako bude još cek'o neci ni za hljeba zaraditi. Cube je pricao kroz nos, nosio je naocare i na osnovu toga izgledao smiješan, pa bi mnogi pomislili da se radi o obicnom momku, ali oni koji su ga poznavali, znali su dobro o kakvom se prevarantu radilo. Tako je Cube prevario mnoge, pa je na osnovu toga postao poznat i među taksistima u gradu.

Jedno jutro ispred te zgrade nastade nekakva gužva i galama. Zainteresovan šta se dešava, pošao sam prema njoj. Pred ulazom stajao je Sejo, obucen u potkošulju i pantalone, a na nogama je imao papuce.
Vikao je na sav glas da ga sve komšije cuju: "Ljudi šta se ovo dešava, ljudi šta se ovo dešava...", okrecuci se oko sebe tražeci pomoc i zaštitu.
Oko njega se okupilo nekoliko komšija iz njegovog ulaza, pokušavajuci da ga smire. On se malo pribra, pa poce da govori okupljenom narodu oko sebe: "Ima više od petnaest dana kako moja žena dok spava drži nož ispod jastuka! Pitam je, ženo božija šta ce ti to, a ona kaže da mi ne vjeruje i da mora da se odbrani ako je napadnem. Ona je nacisto poludila zbog ovog nacionalizma. Sad me je istjerala skroz iz stana. Ne znam šta da radim, ljudi moji. Pomagajte!" Okretao se oko sebe tražeci podršku od ljudi okupljenih ispred zgrade.
Bila je to nevjerovatna situacija u kojoj niko nije znao kako da pomogne. Sejo je nakon toga, svjestan da nema šta da traži u takvoj situaciji, napustio Vogošcu! 
Tako je Vogošca polako ali sigurno ostajala bez svojih stanovnika. Mnogi su odlazili ostavljajuci svojim komšijama na cuvanje kljuceve od stanova. Napušteni stanovi poceli su se nasilno useljavati. U samom pocetku rata u prazne stanove prvo su poceli useljavati izbjeglice. Opštinska vlast im je to odobravala racunajuci da na taj nacin mođe da obezbijedi više boraca za rat. Takvo stanje dalo je za pravo i drugima da se bore za tuđu imovinu, pa je ta manija zahvatila sve vojno angažovane da useljavaju u prazne stanove. Veliki broj ljudi bio je na taj nacin obmanut, živeci u tuđim stanovima sa lažnom nadom da ce nakon rata ostati u njihovom vlasništvu.
Međutim, bilo je i onih koji nisu bili zainteresovani da usele u stan. Mnogi su poceli da koriste haoticno stanje, nasilno otvore vrata od stana, iz njega pokupe vrijedne stvari i odu dalje u sledeci. Kao po nekom spisku, prvo su se obijali stanovi od ljudi za koje se znao da su imale bolje životne standarde i živili na višem nivo. Tako se dešavalo i u zgradi TAS-a. Ta zgrada je napravljena 1984 godine po najluksuznijim standardima. U zgradi je bio veliki broj kadrovskih stanova u kojima su živjeli TAS-ovi rukovodioci.

Vracajuci se kuci, gdje sam sa nevjericom gledao kako žena istjeruje svog muža na ulicu zbog politickih nesuglasica, ulazim u ulaz moje zgrade. Primjetih da su vrata stana Ivana Kucare razvaljena. Prilazim vratima, otvaram ih širom, a tamo zaticem mog komšiju Žuketa i jednog nepoznatog covjeka. Oni me primjetiše i krenuše da izađu iz stana. Žuke je bio angažovan u Vojnoj policiji pri našem bataljonu. Nigdje nije išao na linju, pa sam imao osjecaj da je njegov posao da otvara tuđe stanove. Sa njim je bio momak kojeg do tada nikad nisam vidio, Bio je visok, mršav, uredno ošišane crne kose i lijepih crta lica. Znajuci da se stanovi zbog izbjeglica nasilno otvaraju, pomislih da je i on izbjeglica i da ce to biti moj novi komšija. Priđoh mu i upitah ga: "Hoceš li useliti u njega".
"Necu", odgovori on i nastavlja sa obrazloženjem:"Nema ništa u njemu, ne treba mi ovakav stan".
To me naljuti, jer bilo ocito da je o stanarima u zgradi bio dobro informisan. Ivan je bio dugogodišnji upravni CKD-a, TAS-ovog departmenta proizvodnje automobila, a Ljilja je bila doktor opšte prakse. Imali su petogodišnju djevojcicu Ivanu. Iako su oboje bili školovani ljudi, na žalost i njihov brak se raspao zbog politicke situacije. Ivan, poveden nacionalizmom, napustio je funkciju upravnika CKD-a. Svoju porodicu ostavio samu u tom stanu, par mejseci prije nego što su izbili prvi ratni sukobi u Bosni i nestao u nepoznatom pravcu. Poslije par mejseci Ljilja je sa kćerkom otišla u Hrvatsku, u nadi da ce se u tom slučaju Ivan vratiti svojoj porodici.
Upitah ovog ljepotan što je otvori stan: "Zašto si to uradio, ako neceš useliti u njega?"
On prolazi pored mene, ignorišuci me, malo zakrenu glavu prema meni i preko ramena mi kaže: "Mislio sam da u njemu ima nekih stvari koje mi trebaju, ali nema ništa, pa nisam zainteresovan da u njega uselim. 
Njegov bezobrazluk mi povuce živac i ja povika na njega:"Sad si to uradio i nemoj više slučajno da te vidim u ovom ulazi, jesi cuo", a on ne okrecuci se prema meni, bez rijeci, sa Žuketom ode niz stepenište, u pravcu izlaznih vrata.
Dok sam pokušavao da zatvorim razvaljena vrata priđe mi komšija Salko, pokuca me po ramenu i pruži kljuceve od stana. Rece da mu ih je dala Ljilja pri odlasku u Rijeku, gdje je sa svojom kcerkom izbjegla iz Vogošce. Predloži mi da popravim bravu i uselim u njega i rece da je Ljilja tako rekla. Bio sam zbunjen, otkud Ljilja da to kaže, kad je vec odavno otišla iz Vogošce. Pozva me u svoj stan, sa obrazloženjem da je pozvao Ljilju, da je ona na telefonskoj liniji i da želi razgovarati sa mnom. Sišli smo zajedno niz stepenice i uđoh u njegov stan u prizemlju. On mi pruži telefonsku slušalicu, koja je stajala pored telefona na ormaricu za cipele. Javim se i stvarno Ljlja je bila na vezi. Nakon uobicajenog halo koje smo međusobno razmijenili, pozdravi se ona sa mnom i bez okolišanja predloži mi da uselim u stana. Rece da je sve vrednije stvari odnijela sa sobom a tehnicku robu dala Okcu, sa kojim je bila kucni prijatelj. Poce objašnajvati kako bi volila da baš ja uđem u taj stan. Prihvatio sam njen priejdlog i zahvalio se Salki, jer je po svemu sudeci on je bio taj koji je uticao na ovakvu Ljiljinu odluku! 
Salko je bio komšija u prizemlju, a on i njegova supruga u prijeratnom periodu cuvali su kcerku od Ljilje i Ivana. Zbog toga mu je Ljilja prilkom odlaska iz Vogošce dala kljuceve od svog stana. Salko je bio penzioner, pa mu je dodatno novcano primanje pomagalo da podiže svoju porodicu. On je imao dva sina blizanca. Momci su bili tinejđeri oko osamnaest godina starosti i postojala je opasnost da im se u ovom ratnom ludilu nešto dogodi, zbog cega je nakon što mi je urucio kljuceve od stana, spakovao najnužnije stvari i  sa svojom porodicom vec sutra dan napustio Vogošcu.