Etnicko ciscenje Pofalica 16 maj '92

Vogoscanski bataljona postrojen za svoju prvu smotru cekao je komandanta Kriznog Staba Vogosca Jovan Tintor-Joju da izvrsi prvu smotru vogoscanskih dobrovoljaca. Tom prilikom Joja je izvjestio vojsku da je stanje tesko, alarmantno i da na brdu Zuc nemamo dovoljno ljudstva da zastitimo srpsko stanovnistvo i njihovu imovinu.

Bilo je svima jasno da se Zuc nalazi u poluokruzenju brojcano jaceg neprijatelja i da u slucaju napada nece imati velike sanse da se odbrane. Uprkos tome vrlo brzo su se bez oklijevanja javili dobrovoljci koji ce izaci u pomoc u odbran strateski vaznog brda Zuc. 

Komandiri ceta popisali su dobrovoljce i odmah prije nego sto su se jedinice razisle predali spiskove u prostorije kriznog staba.

Plan Kriznog Štaba Vogosce bio je da se pred vece dobrovoljci okupe na istom mjestu i da u toku noci pokusaju neprimjeceno sa kamionom da izadju na Zuc vaznom dominantnom kotom nad kompletnim sarajevskim platoom.

Bilo je u to vrijeme vrlo tesko neopazen kretati sa sa kamionima i prevoziti borce i MTS, a da ne budete primjeceni, pa je noc iz tog razloga bila najpogodnija za takve aktivnosti. U to vrijeme, ako bi se primjetio vojni kamio kako transportuje vojsku i opremu, muslimanska strana je bez ustezanja upotrebljavala vatreno oruzje i pucala po srpskoj teritoriji kako bi sprecili tu radnju, zbog cega je odluceno da se je bilo veoma vazno da se krene nocu. Vidljivost ce bilti slaba, pa nece koristiti vatreno oruzje da se puca na nesto sta se ne vidi.

Pred prvi sumrak dvadest srpskih dobrovoljaca sa punom ratnom opremom su se okupili na platou pred komandom Kriznog Stabs. Stigao je vojni kamion i svi su se ukrcali u njega. Bez duzeg zadrzavanja na tom platou, kamion je krenuo preko srpskih teritorija, Vogosce i Rajlovca, dalje perivojskim putem do sela Perivoji, koje se nalazilo u podnozju brda Zuc. Po dolasku u selo vojnici su se smjestili u kucama srpskih domacina, gdje se cekalo do kasno u noc. Kada su docekali gluvu noc, stigla je naredba da se krene dalje. Ponovo su se ukrcali u kamion i bez svjetala livadskim putem krenuli prema odredistu. Put je bio naporan, jer vozac nije imao mogucnost da bira putanju tockova na svom kamionu, pa je svaka rupa na zemljanom putu borcima stresala bubrege.

Oko ponoci kamion sa vojskom se zaustavio.

Pocelo je iskrcavanje. U mrkloj noci culi su se samo zveskanje vojnicke opreme. Bez suvisne price, u tisini formira se kolona. U koloni jedan po jefan krenuse  krivudavim putem kroz olistalu sumu, koja je u noc cinila jos tamnijom.

Kolona stize do nekih kuca. Rekose da su to kuce Zivkovica, u kojoj je smjestena komanda odbrane Zuci. 

Ispred komande borce docekase Pena i Peca, komandir i zamjenik krivoglavacke jurisne jedinice. Ubrzo posle toga Pena povede novopridosle borce i poce ih rasporedjivati u rovove. U  nekim od rovova su vec bili rasporedjeni vojnici koji su nekoliko dana ranije stigli na brdo kao obezbjede.

Tek pridosli borci se smjestise u svoja sklonista, upoznavajuci se sa svojim nove saborce i zonom osmatranja. Umorni od napornog puta brzo se odlucise da legno i odmore.

U cim zore 16 maj 1992 ljeta Gospodnjeg kroz okolne sume  u daljini odjekivali su puscani rafali. Niko nije znao sta se desava, pa se u pripravnosti sa velikom napetoscu iscekivao neprijateljski napad. U to vrijeme muslimanska vojska na sve nacine trazila je mogucnost kako da otjera srpski narod sa tih prostora, pa je iz tog razloga srpska vojska na Zuci iscekivala svakog trenutka njihov pokusaj da ovladaju tim prostorom. 

Neizvjesnost i iscekivanje prekinula je vijest da su muslimanske formacije potpomognute stanovnistvom iz Pofalica izveli napad na Gornje Pofalice, selo u kojem je nastanjeno iskljucivo srpskim stanovnistvo. 

Jos se rafali nisu stisali, a vrh brada Zuc preplavilo je od srpskog naroda iz Gornjih Pofalica, izbjeglih ispred smrti koju su im namjenile njihove dugogodisnje komsije iz Pofalica. 

Mnogi od njih djelovali su izbezumljeno, uzbudjeni od straha i panike. Bili su oskudno obuceni, neuobicajeno za to doba godine. Neki su bili samo u pidzamama i spavacicam, a neki cak nisu imali ni to. Neki su imali jednu carapu, a drugu u strahu i panici nisu stigli da navuku, bjezeci od smrti koja im je u cik zore zakucala na vrata.

Po njihovom izgledu moglo se naslutiti da su prosli kroz strasa pakao i da su mnogi od njih pukom srecom, necekajuci ni casa uspjeli da izbjegnu pokolj. 

Culi su se nevjerovatne price prezivjelih koji su uspjeli da se dokopaju vrha brda Zuc! Slusajuci te jezive price sa nevjericom smo gledali u pofalicane. Iz tih prica saznalo se da mnogi Srbi bjezeci iz svojih kuca nisu se uspjeli docepati osnovnih stvari da se obuku, a mnogi nisu stigli do Zuci, koje je za njih u tim trenucima bilo brdo spasa i nade za zivot.

Bilo je zastrasujuce slusati da se muslimanske snage nisu zadovoljile sto su ih protjerali iz njihovih kuca, pa su uvidjevsi da pofalicani ne pruzaju otpor, nego samo pokusavaju da spase zivu glavu, jurili za njima. U toj jurnjavi zvjerski su ubijani ljudi koji su bjezeci pokusavali da izbjegnu potjeri. 

Muslimanske horde zla pucali su im u ledja, dok su se progonjeni borili da se docepaju suma i zaklona za svoj spas.

Dugo se stajalo na otvorenom prostoru, slusajuci nevjerovatne price o stradanju pofalicana. Nije se moglo ni zamisliti da takva mrznja postoji u tom narodu sa kojim smo godinama djelili dobro i zlo, radili u istim firmama, kumili se, orodjavali!

Prijetila je opasnost da se muslimanski napad prosiri i na Zuc, pa je komanda hitno organizovala prebacivanje pofalicana u kasarnu u Rajlovcu, kako bi im se tamo obezbjedio privremeni smjesta i pomoc u hrani i odjeci. 

Mnogi su vec sami u strahu i panici prosli preko Zuci i zavrsili po livadama u Rajlovcu. Po pricama rajlovcana, bili su goli, bosi i promrzli, jer goluzdravo tijelo i strah u mnogome uticu da se covjekovo tijelo pocne tresti od hladnoce i kad temperatura ne ukazuje da je hladno.

Rajlovcani vidjevsi goluzdrave ljude oko svojih kuca, odmah si im prisli i pruzili pomoc u odjeci i hrani. Neki od pofalicana cim su se docepali sigurne teritorije polijegali su na travu utonivsi u san, ne cekajuci da im se pomogne u smjestaju

Bio je to jeziv prizor, gledati ispred sebe masu muskaraca i zena, mladih i starih. koji su potrosili veliki dio svog zivota da bi stvorili topli dom za sebe i svoje clanove porodice. Neki izbezumljeni ljudi unistise im zivote samo zato sto su bili etiketirani kao Srbi, pa iz tog razloga planirase da ih pobiju i etnicki ociste sa tih prostora. Koristili su razne lazi da bi opravdali taj svoj gnusni plan, okrivljujuci te ljude da su planirali napad iz svog sela, kako bi presjekli grad na dva dijela. 

Neki od pofalicana su ipak uspjeli izbjeci sa oruzjem. Komanda na Zuci od njih je trazila da se prikljuce srpskoj vojsci i pomognu u odbrani Zuci. 

Pofalicani onako izbezumljni, ne znajuci sta se desava prihvatili su poziv i bjehu rasporedjeni po liniji odbrane. Ubrzo zatim stigla je naredba da se krene u kontra-napad. Pravac napada bio je Kobilja glava. 

Nakon pocetnih uspjeha i ovladjivanje prvim kucama na Kobiljoj glavi, muslimansko stanovnistvo je uplaseno ispred srpske vojske pobjeglo iz svojih kuca i uputilo se u pravcu brda Hum, prema TV repetitoru. Komanda srpske vojske na Zuci visjevsi sta se desava, zaustavila je napad i daljnji prodor ka muslimanskoj teritoriji. Medjutim muslimanski talas izbjeglica po dolasku na brdo Hum, umjesto da traze sklonista gdje ce se smjestiti, poceli su da pale srpske kuce koje su se nalazile pod samim vrhom brda. Sve je to izgledalo nestvarno, sa koliko mrznje i sa kavom lakocom muslimani donose odluke da napakoste srposkom narodu. Plamen se dizao visoko iznad kuca. Zvukovi pucanje crepova  i drvenih greda jezivo su odjekivali kroz kotlinu, dopiruci i do usiju boraca na Zuci. Bospomocno se gledalo sta se desava srpskom narodu po tim brdima. Nakon sto je primjeceno paljenje srpskih kuca na Humu stigla naredba da se organizuje odbrana na dostignutim linijama. Iako su srpske vojne jedinice usle u Kobilju glavu, niko se nije odlucio da pali napustene kuce unatoc tome sto srpske kuce na Humu gore.

Uz rominjanje proljetne kise, srpski borci su utvrdjivali svoje polozaje, kopajuci svoje nove zaklone.

Pred sami mrak sve se smirilo, samo se jos culo pucanje greda i rusenje crepova u daljini. Zastavnik Torbica, koji je bio rodom sa sarajevskih prostora, tacnije iz Rajlovca bio je jedan od pretpostavljenih u komandi na Zuci. Po dolasku na dostignute linije naredio je da se vojska povuce i ponovo zaposjedne svoje stare rovove. Obrazlagao je tu naredbu da srpska vojska nije dosla da osvaja muslimanske teritorije, nego da brani srpsku zemlju i narod. Srpska vojska se pobunila toj odluci, znajuci kroz sta su Srbi iz Pofalica prosli to jutro. Ali zastavnik je bio uporan, tvrdeci da ce srpska artiljerija uskoro poceti da dejstvuje po Kobiljoj glavi, a da komanda sa Zuci nema sa njima vezu da ih obavjesti da je srpsla vojska tu. Iz straja da ce granate poceti padati na taj prostor vojska se spakovala i brzo povukla na stara mjesta. Nakon toga uvidjelo se da artiljerija nije djelovala po Kobiljoj glavi ali je ipak izvrsena zastavnikova naredba i srpska vojska se povukla na stare polozaje, gdje se docekala noc.

Situtradan kada je svanulo svi pofalicani su napustili liniju na Zuci i uputili se prema Rajlovcu da potraze svoje clanove porodica.

Iako se pokazalo da pofalicani nisu bili ustanju da odbrane sebe i svoje kuce, muslimanska strana je na svim medijima objavljivala protjerivanje pofalicana kao svoju veliku herojsku pobjedu nad srbocetnickim agresorom...

Stanovnici Pofalica potrazili su svoj novi dom na slobodnim srpskim teritorijama u Rajlovcu i Vogosci. 

U Rajlovcu su bili smjesteni u vojnickim spavaonama u kasarni, u kojim nije bilo privarnosti ali ni sigurnosti, jer su muslimanski snajperisti nemilosrdno ubijali i ranjavali narod koji se kretao po kasarni i ulicama Rajlovca. Zbog toga su se odlucivali da u Vogosci potraze prazne stanove i sigurniji smjestaj. 

Najveci problem za pofalicane koji su goloruki izbjegli ispred dusmana bio je kako naci odjecu i donji ves da bi se mogli konacno presvuci.

Za to su se pobrinule granate koje su padale po Vogosci i zbog kojih su mnogi izlozi bili razbijeni.

Tek sto sam se vratio sa zuci 21 maja 1992 krenuo sam po kuma kako bi uz druzenje sa njim ponovo osjetio uzitak civilizacije. Na putu do njega naisao sam kraj prodavnice "Nova Nada" u kojoj se prodavala razna roba, pa i gardaroba. Vidio sam da je izlog razbijen i da se u unutrasnjosti prodavnice neko krece.

Prosao sam kroz razbijeno staklo i ugledao zenu koja je bilo priblizno godina kao moja majka. 

Bila je zaklonjena jednom metalnim stalkom na kojem je na ofingerima visila gardaroba za prodaju. Bio sam razocaram da zena tih godina sebi dozvoli da krade robu, pa sam bez oklijevanja poceo da je kritikujem zbog toga.

Ona je sa tugom gledala u mene.izasla je iza metalnog stalka i rasirila kucnu haljinu, gotovo placnim glasom mi je rekla,

"Sine ja sam ovako izbjegla iz Pofalica!"

Pogledao sam je od glave do pete, na nogama je imala kucne papuce, a ispod kucne haljine bila je spavacica!

Srce mi se steglo u grudima, ostao sam bez dah, izgubio sam glas govora, suze su mi krenule na oci, okrenuo sam se i bez rijeci, bez izvinjenja, izasao na onom istom mjestu na kojem sam i usao. 

Taj prizor me i danas muci, proganja me, tjera mi suze naoci pri svakoj pomisli na tu zenu, na pofalicane koji prodjose kroz golgotu koju su im priredile njihove komsije...

Sarajevski safari

Jedna žrtva od mnogobrojnih iz Sarajevo safari, bio je samo željan života...

Tog dana proveo je vrijeme druzeci se sa svojm komsinicom, njegovom najboljom drugaricom. Zivjeli su kuca do kuce. Ni slutili nisu da se nekadasnje komsije muslimani sa kojim su nekad dijelili i dobro i zlo privukli su se njihovim kucama i sa snajperom cekaju njihov pogresan korak! 

Cekao je dusman da napravi zlocin kojeg se nece postidjeti, naprotiv, bice ponosan svojim djelom! Mozda ce vec sutra od svojih nadredjenih dobiti "zlatni ljiljan" ako ubije "ćetnićko dijete", tog tek formiranog djecaka?

Dugo vremena tog dana su njih dvoje pricali na kucnom pragu Miodragove komsinice i najbolje drugarice. U mladosti djeca imaju mnogo tema, zamisljenih i neostvarenih zelja, a kad imas iskrenu drugaricu, onda nemas tajni, rijeci same isplivavaju...

Nije stigao da isprica sve svoje neostvarene zelje, vreme je isticalo, a on je morao da krene svojoj kuci, jer ga je cekao otac Aleksa, da mu pomogne u radovima oko kuce, a i majka ga je cekala da joj donese koje drvo, da ugrije kucu, posto je zima vec ovladala tim krajem.

Pozdravi se sa svojom drugaricom i krenuo, utabanom stazom, koju su njih dvoje jos od rodjenja zajedno utabali.

Ni slutili nisu da im je to poslednji put da jedno drugom kazu cao, vidimo se kasnije.

Miodrag se priblizavao svojoj kuci, ne osvrcuci se ka drugarici. U tom casu cuo se prasak, koji se u to vrijeme cesto moga cuti kraj njihovih kuca. Nesto prozvizda izmedju kuca i pogodi Miodraga! Pade djecak na ledenu zemlju, ni jedne rijeci ne izusti.

Dok je Miodrag jos uvjek lezao na puteljku njegoveog djetinstva, cu se glas sa druge strane njihovih kuca!

Aleksa, ooo Aleksa, znas li gdjeti je sin?

Znao je zlotvor koga je ubio i cije je to dijete bilo! A kako nece znati, kad je u Aleksinoj kuci do pocetka rata popio vise kafa i docekan sa dobrodoslicom, nego u svojoj rodjenoj...

Bila su to ratna vremena, u kojim Srbi nisu zeljeli da prilaze neprijateljskim kucama, braneci samo svoj kucni prag, ne sluteci da neprijatelj zeli da ih protjera sa tog mukom i vrednim radom stecenog imanja...

Hotonj je bio jedno od najstradalnijih sela u kojem je "sarajevski safari" svakodnevno odnosio zivote ljudi koji su ginuli radeci uobicajene svakodnevne poslove oko svojih kuca...

Bilo ne ponovilo se!

Susret sa Neđom Sikiraš

Približavala se noć i sa njom se smirivala napeta situacija na Žuči. Više od hiljadu stanovnika Pofalića uspjelo je izbjeći ispred naleta muslimanske vojske. Pred smiraj dana odvedeni su i smješteni u kasarnu Rajlovac.
Nakon njihovog odlaska vratili smo se svi u svoje stare rovove i spremili se za noćne straže. U šumi je noć ranije padala nego u gradu, pa je već u osam sati na veče bio potpuni mrak. Dogovorili smo se međusobno kako da vršimo smjene. Bodan i ja krenuli smo prvi na stražu, a Milorad Škrkar-Zajko i Slađan otišli su na spavanje u jednu malu zemunicu, koja je bila namještena da u njoj spavamo, a nalazila se odmah iza naših leđa.
Tog 16 maja '92 godine, jutro je osvanulo sunčano, ali preko dana se naoblačilo i povremeno je sipila sitna kišica. Iako njeno padanje nije natopilo naše uniforme, dovoljno je uticala na svježinu u vazduhu. Toplije sam se obukao, pripremio šatorsko krilo u slučaju padavina i sačekao dolazak noći. Nebo se potpuno razvedrilo, pa je mjesečina obasjavala kompletan prostor oko nas. Bila je dobra vidljivost, kako ispred nas, tako i u šumi u kojoj smo se nalazili. Sa Bodanom sam se dogovorio da jedan od nas ostane na straži, a drugi ako želi može da odmara. Bodan odluči da prvi odmara i odmah je zalegao pored mene i zakunjao, a ja ostadoh da osluškujem i osmatram prostor.
Vrijeme na straži sporo je prolazilo. Mukla tišina noći davala mi je mogučnost da ćujem svaki šum, tako da je na vjetriću koji je lagano duvao lepršanje listova po šumskim stablima zvučalo glasno kao žubor planinskog potoka   Približavao se kraj moje dežure i spremao sam se da probudim Bodana. Noćnu tišinu prekide šum nekih koraka koji su dopirali do mojih ušiju. Lagano prodrmah Bodana da se razbudi. On osjeti moju ruku i bez rijeći se pridiže, uze pušku i uperi je prema zagrađenom putu koji se nalazio odmah ispred nas. Tiho mu šapnuh na uho da sam čuo nekakve korake i da bude oprezan. Nisam želio da pucam, da ne bi odao naš položaj i nepotrebno uzbunim ostale na liniji odbrane,  nego sačekah da vidiom ko dolazi u šumu u to gluvo doba noći.
Na improvizovanoj kapiji koja je zagradila put ispred nas pojavi se tamna silueta. Nisam bio siguran šta je ispred kapije pa sačekah još koji trenutak da vidim dali će pokušati da prođe kroz nju i pođe prema nama. Bio sam napet od uzbuđenja i isčekivanja šta će se desiti. Držao sam prst na obaraču moje automatske puške, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša.Imao sam osječaj da moje teško disanje i kucanje srca može da čuje Bodan, koji je ležao tik pored mene.
Našu napetost prekide rzanje konja. Bodan i ja sa olakšanjem odahnusmo, shvativši da je ispred nas samo jedna pitoma domaća životinja, koja je zalutala tražeći svoje sklonište.
Nedugo zatim vidjevši da od ograde neće moći proći, silueta nestade u istom pravcu iz kojeg je došla. Bodan je preuzeo stražu, a ja sam se pokrio sa šatorskim krilom po glavi da bih se zaštitio od rose, zalegao i vrlo brzo i zaspao. Ostatak noći protekao je mirno. Jutro je svanulo i sva četvorica smo se razbudili u isćekivanju dolaska doručka. Mješovitu bukovu i grabovu šumu uljepšavalo je treperenje i svjetlucanje mladih listovi na vjetru i jutanjim sunčevim zracima i cvrkut ptica, koji se čuo svuda oko nas.
Isčekivanje doručka prekide pojava čovjeka na kapiji, na onoj istoj na kojoj se preko noći pojavila silueta pitome životinje. Nismo željeli nikakvo iznenađenje i sva četvorica uperismo svoje naoružanje u tog čovjeka. Odmah prepoznah dobro poznato lice starog trgovca Neđu Sikiraš!

Neđo je bio poznat mnogim generacijama koje su živjele u Vogoći. Bio je to čovjek jednog divnog perioda vogošćanske epohe, koji će u meni ostati zapamćen kao jedan od najdražih likova koji je prošao kroz period mog djetinstva.
Stari Neđo prije nego što je otišao u penziju bio je poslovođa prodavnice "KONZUM", gdje su mnoge generacije iz osnovne škole "Moša Pijade" dolazili na velikom odmoru školske nastave da kupuju svoju omiljenu užinu. Neđo bi sa svojim radnicima pripremio vruć hljeb koji je iz obližnje vogošćanske pekare svako jutro u deset sati stizao u njegovu prodavnicu. Pred sami školski odmor koji je počinjao u deset sati i dvadeset pet minuta, pripremili bi velike količine vručeg hljeba, isječenog na četvrtine i čokolade koje smo zvali rum-pločiuce. U prodavnicu bi se slijevali redovi đaka da kupe najjeftiniju ali najdražu užinu tog vremena. Iako je vriska i skakanje nestašne djece nerviralo sve u prodavnici, Neđo je uvijek imao strpljenje za njih i sa veljikim poštovanjem svoje male kupce posluživao, kao da se radi o odraslim osobama. Bio je to čovjek kojeg su svi znali, ali i on je znao sve o svojim stalnim mušterijama.
Prepoznavši taj dragi lik spustismo svoje cijevi od pušaka u pravcu zemlje. Neđo iznenađen što nas vidi zastade pred kapijom, pa nam se obrati: "Aa djeco, koji ste vi?"
Da bi mu razbio strah i dilemu, pretpostavljajući na šta je mislio, bez oklijevanja ja mu odgovorih: "Naši smo Neđo!"
"A koji naši", upita on?
"Pa Srbi", rokoh mu.
"Ne vjerujem ja vama djeco, ja vam živ u ruke ne idem", reće i pomjeri svoj sako koji je bio okačen na njegovim ramenima kao kad visi na ofingeru, tako da otkri da se vidio pištolj koji je bio zadjeven za pojas od pantolona. Vidio sam neku čudnu hrabrost i odlučnost u oćima tog šesdestepetogodišnjeg starca. Poznavao je Neđo mnoge vogošćane, pa poče provjeraviti, ko sam i čiji sam.
"Či si ti", upita on mene?
"Branka i Cvijete Kondić", rekoh, da bi mu olakšao napetost koja se na njemu osječala.
Neđo je kroz trgovinu dobro poznavao moje roditelje i moju rodbinu, pa je bez oklijevanja počeo dalje da me provjerava: "Možda ti mene lažeš", kaže i postavlja dodatno pitanje: "Koga ti još imaš?"
Znajući da on dobro poznaje svu moju rodbinu počeo sam da nabrajam sve njih po redu. Nakon što sam ih nabrojao, osjetih na Neđi olakšanje i opuštanje.
Poće nam prilaziti i upuštati se dalje u razgovor: "Znam ja njih sve sinko moj, ali hoću da sam siguran. Star sam ja da idem bilo gdje iz mog Grahovišta, a krvnicima neću pasti živ u ruke. Ili će me ubiti ili ću sam sebi presuditi, ali živog me neće uhvatiti", u jednom dahu završi starina svoju misao.
Usput nam ispriča kako su početkom maja naoružani do zuba muslimanski vojinici sa Kobilje Glave na prevaru upali u selo, zarobli i odveli sa sobom sve vojno sposobne mladiće iz sela.
"Ne vjerujem ja njima ništa, draga djeco!", završi starac svoju priću i zaputi se putem u pravcu Živkovića.
Gledao sam za tim čovjekom kao da vidim nekog svog najmilijeg. Neđo je polako i bez žurbe išao šumskim putem, a ja nisam skidao pogled, prateći njegov odlazak, sve dok nije izašao iz mog vidika, zamaknuvši iza prvih staba u šumi. Bilo je to moje zadnje viđenje sa čovjkom koji je bio duboko urezan u sječanje na moje sretno i bezbrižno djetinstvo.
Ubrzo nakon toga, 8 juna Grahovište je palo u ruke muslimanskim vojnicima, a Neđo Sikiraš, ne vjerujući u svoju bezbjednost, kako nam je i rekao, sam sebi je presudio!
Da je stari Neđo ispravno postupio presuditi samom sebi govori cinjenica, svi mjestani tog sela koji su ostali u svojim kućama bili su zatvoreni u istoj kuću kao i Neđo, nakon mučenja živi se spaljuju u podrmu kuće Obrena Sikiraša.

Genocid u selu Grahovište

Ubiću Vikića...

 U vrijeme kada je svaki vojnik bio važan za odbranu srpskih teritorija na podrucju oko Vogošce dobili smo vijest da ce u našu jedinicu doci još jedan borac, Slaviša Corovic. Vijest o dolasku novog vojnika saopštio nam je tadašnji zamjenik komandanta Vogošcanskog bataljona, rezervni kapetan Momo Corovic.
Momo nam je rekao da su iz Sarajeva, putem razmijene došli kod njega u stan dva njegova rođaka, Siniša i Salaviša Corovic. Slaviša se aktivno bavi karateom i Momo je zbog toga što je znao da se ja i moji drugovi aktivno baviomo sportom odlucio da ga ubaci u našu jedinicu, a Siniša zbog kriticnog psihološkog stanja i iscrpljenosti u zatvoru nece biti vojno angažovan. Saznanje da se Slaviša aktivno bavio sportom privukla je našu pažnju. Jedva smo cekali kada ce se pojaviti u našoj jedinici.
O Slaviši i Siniši Corovic niko u Vogošci ništa nije znao. Preko Mome smo saznali da je bio zatvoren u privatni zatvor sarajevskog kriminalca, Juke Prazine i da je sa muslimanskom stranom izvršena razmjena, nakon koje su se njih dvojica našli na srpskoj teritoriji. Nakon oporavka od batina zadobijenih u privatnim sarajevskim kazamatima namijenjenim iskljucivo za Srbe, Slaviša je konacno stigao u prostorije naše cete u hotel Biokovo.
Prvi susret sa Slavišom bio je pomalo komican. Bio je visok oko metar devedeset, pa je popeglana vojnicka uniforma neskladno visila je na njegovom mršavom tijelu. Naglancane cizme i potpuno novi šljem, koji se sijao na njegovoj glavi od jakih svjetala u holu hotela ukazivao je da on nema nikakvo ratno iskustvo.
Okupili smo se oko Slaviše i kako to obicno biva kad stigne neko novi i nepoznat, stiže i pregršt pitanja. Međutim, on nije odgovarao na ta pitanja, samo su svjetlucale crne oci, kroz njegove crne cuperke kose koji su virili ispod oboda uljem uglancanog šljema. Lice mu je bilo blijedo Još uvijek su se vidjeli tragovi od krvnih podliva ispod ociju, na obrazima i krvave otekline na usnama.
Uvidjesmo da su posledice od batina ostavile kako fizicki tako i psihološki trag na njega, mi prestadosmo sa zapitkivanjima.
Ubrzo se krenulo na stražu, što je Slaviši vjerovatno i odgovaralo u tom momentu, kako bi prestala znatiželjna ispitivanja. Nakon odrađene stražarske smjene po brdima oko naselja, po povratku u Vogošcu pozvali smo Slavišu da dođe kod mog kuma u stan. Kum je imao stan nedaleko od hotela Biokovo i svako vece kada nismo na straži provodili bismo vrijeme u njegovom stanu.
Tamo bi se sakupljali pretežno naši drugovi iz jedinice. Pogledali bi Dnevnik TV SRNA i TV BiH i nakon toga izveli bi zakljucke, koja je TV kuca taj dan više lagao svoj narod. Nakon Dnevnika bi nastavili naše druženje do kasno u noc, uz poneku casicu rakijice, prepiricavali bi smješne događaje iz života. To je bilo naše svakodnevno uobicajeno "ubijanje" slobodnog vremena.
Slaviša je prihvatio naš poziv i tu vece došao je kod kuma u stan. Pokušaji da Slvišu ukljucimo u razogovor išli su veoma teško. Svi njegovi odgovori na naša pitanja uglavnom su se završavali sa "Da" ili "Ne", a nakon toga nastalo bi cutanje. Svjesni da je zbog doživljenih trauma u sarajevskim kazamatima Slaviša prolazio kroz teške psihološke trenutke, odlucili smo da ne vršimo pritisak na njega i da ga pustimo da polako stice naše povjerenje.
Pošto smo znali da je Slaviša bio sportista, moj kum i ja predložismo da ide sa nama na bodibilding treninge. Bez razmišljanja on prihvati poziv. Osjetismo da ga to malo oraspoloži i mi to iskoristismo da na taj nacin pokušamo da steknemo njegovo povjerenje.
Sutradan smo po dogovoru naišli kraj Slaviše i otišli na trening. Na treningu je bilo isto kao i predhodne noci, Slaviša samo šuti i sluša šta pricamo. Iz dan u dan ponavljala se isto, pa nas je to pocelo nervirati, a onda jedan dan dok smo trenirali Slaviša konačno progovori. Nakon završene jedne od vježbi, Slaviša je spustio teg na stalak, ustade sa klupe na kojoj je ležao, raširi ruke, riknu kao divlja zvijer i podviknu, "Ubicu Vikica".
Mi se zgledasmo međusobno, ne znajuci o cemu se radi! Pomislismo da je Slaviša potpuno pukao i da je poludio! Pocesmo ga zapitkivati zašto je to rekao i on konacno poce da prica!
"Vikic me je pravario, on je za sve kriv", kaže Slaviša!
Cutke smo slušali Slavišu dok prica, a on nastavlja dalje: "Vikic me je nagovorio da dođem u Sarajevo! Bio sam u Beogradu kada sam cuo da je Juka Prazina zarobio moga brata, dok je na trafici kupovao cigare. Zatvorio ga je samo zato što je Srbin! Moj brat Siniša je psihicki boletsan i ja sam morao da nađem nacina kako da ga izbavim iz tog zatvora. Pošto sam se sa Vikicem upoznao kroz "Karate Klub Bosna" za koji sam nekad radio kao treneri i takmicar. Iz tog razloga sam iz Beograda pozvao Vikica na telefon i zamolio da urgira kod Juke da mi pusti brata iz zatvora. Vikic mi je rekao da dođem kod njega i on ce to sve srediti. Ubijeđen da ce tako biti, spakovao sam se i iz Beograda došao kod Vikica u Sarajevo. Primio me je u kancelariju i umjesto da ode samnom do Juke i pomogne mi da riješim problem, Vikic je nazavao Juku na telefon i rekao da mu šalje Slavišu Corovica".
Slaviša malo zastade sa pricom i opet nastavi dalje: "Dao mi je adresu i rekao da odem sam do Juke i da ce sve biti uredu. Kada sam stigao u Jukinu komandu, oni su mi svezali ruke i zatvorili me zajedno sa bratom. Svezanih ruku izvodili su me iz te prostorije i pocinjali neprekidno udarati uz povike, " Karataš, a". Udarali su me dok ne izgubim svijest. Kada bi ponovo došao sebi oni bi postupak ponovili! Trajalo je to batinanje sve do dogovrene razmjene! Nisam imao pojma koliko dugo sam bio bez svijesti, niti koliko danas sam bio zatvoren," završava Slaviša svoju pricu, duboko zamišljen, a pogled mu odlazi negdje u daljinu!
Slušali smo pažljivio i bez rijeci gledali u Slavišu. Stislo mi se u grudima, oci mi se napuniše suzama, a srce hoce da mi pukne, zbog onoga šta je ovaj covjek proživio.
Prekinusmo Slavišine misli sa novim pitanjem: "Otkud to da poznaješ Vikica da bi mu vjerovao da ce ti pomoci?"
Slaviša se brecnu iz razmišljanja i nastavlja svoju nevjerovatnu pricu: "Dok sam bio trener KK Bosna, Vikic je cesto dolazi u klub. Bi sam vicešampion svijeta u karateu, u teškoj kategoriji, održanom u Francuskoj i nezvanicni prvak svijeta na otvorenom turniru najboljih karataša svijeta u Los Anđelosu. Vikicu je tada inponovalo da bude u mom društvu. A onda sam dobio ponudu od beogradskog Partizana, koju nisam mogao odbiti. Zadnju godinu dana živim u Beogradu i Vikic je to znao. Prevario me je i nagovorio da dođem, a vec unapred je znao kako cu završiti, ako dođem u Sarajevo!"
Prekidoh Slavišinu pricu u nevjerici da je on tako mršav bio teška kategorija sa pitanjem, "Koliko si bio težak kad si se borio u teškoj kategoriji"?
"Imao sam preko devedeset kilograma", odgovori on.
"Pa kako si sad tako mršav?", pitam ga.
"Za vrijeme boravka od dvadeste dana u zatvori nisam ništa dobijao za jelo i smorš'o sam oko dvadeset kliograma", kaže Slaviša
Sa cuđenjem gledam u Slavišu, na kojem se vidno primjecuje loše psihicko i fizičko stanje i zamišljam na njemu još dvadest kilograma mišicne mase! Bio je to grdosija od covjeka, mislim u sebi. Pomislih, kako se Sarajevo olako odreklo takvog Asa! Svetski poznati sportista prošao sa teškim batinama i psihickim posledicama, samo zato što je došao kao Srbin u Sarajevo!
Zmišljam, šta bi bilo sa nekim nepoznatim covjeko, ako je on tako završio?
Svestan da u Sarajevu nema više mjesta za Srbe koji ne podržavaju Alijinu politiku, cvrsto odlucujem da ne dozvolim da ikad živ padnem u ruke neprijatelju. Slavišinu pricu smo prepricavali na svim mjestima. Strahovitom brzinom prenosila se od usta do usat po drugim jedinicama.
Slaviša Corovic-Cora preko noci, nakon svjetske slave, postao je poznat i u Vogošci!

Da li ce te bajne sarajlije ikad saznati ko su im bili vođe, a ko su bili zrtve agresivne politike?


   

Moja analiza pogibije Bore Radića, Điđe, Lale i Razeta

Moja analiza pogibije Bore Radića, Srđana Amidžića, Željke Markovića i Dejana Lalića

Nakon što je obavljena sahrana poginulih vogošcanskih heroja niko sa sigurnošcu nije znao, šta se tacno dešavalo tog kobnog dana. Ostade velika tajna za mnoge vogošcane. Možda su u svemu tome kumovali pojedinci iz Borine jedinice, koji su na sav glas okrivljivali vogošcansku vlast da je zasjeda namještena, da bi Boro bio likvidiran, jer je Boro bio čovjek sa velikim autoritetom i da ga se vlast iz tog razloga bojala, pa su odlucili da ga likvidiraju.

Nakon što je Boro svojim autoritetom uticao da se po izbijanju sukoba, veliki broj građana srpske nacionalnosti odazove na mobilizaciju za odbranu Vogošce, a svjom hrabrom borbom pomogao da opština Vogošca ostane srpska teritorija, mnogi građani Vogošce povjerovali su u ovakvu price koju su širili njegovi saborci, a njihova prica glasila je ovako: "Boro je odradio posao za koji je vlastima bio potreban i nakon toga njegova likvidacija morala je da se desi"!

U svakom slučaju kad se sagledaju činjenice to je mogao biti planiran scenario za Boru ali je bilo puno lakših načina da se to organizuje, nego na način na koji je Boro stradao!

Sav dokaz za namještenu zasjedu koji se tad iznosio u jevnost bila je rečenica koja se čula na radio uređaju, "Ptićica je poletila"

Niko više ništa nije znao, ni ko je rekao, ni ko je primio poruku. Iskreno rečeno, nedovoljno da bi se koristilo kao dokaz, a i dešavanja tog dana ne garantuju da bi se Boro mogao pojaviti na tom mjestu, šta meni ukazuje da je i namještaljka te zasjede nemoguća. Pogotovo ako znamo da je dan ranije Motika Petar uspio izbjeci sigurnu smrt na tom putu. Upravo ta njegova sreca da preživi navela je pojedince da je baš on bio taj koji je učestvovao u namještanju zasjede za Boru! Veoma nerealno ali tako je priča potekla i niko nije želio da je ospori.

Šta se zapravo dešavalo tog tragicnog predvecerja?

Mjesto na kojem je muslimanska vojska dva dana pravila masakr na prolaznicima,  bilo je idealno za organizovanje  zasjede. Na dijelu puta kod kafane "Ranc" nalazilo se brdo zvano Mejtef . Brdo je preprecavalo pravac puta, pa su graditelji radi uštede novca, umjesto tunela, napravili zaobilaznicu. Put je iz pravca Semizovca išao direktno u brdo, a onda kod samog brda naglo skretao desno i nastavljao oko brda kao velika okuka od stoosamdest stepeni. Svako vozilo koje se kretalo putem moralo je na tom dijelu naglo da uspori, kako bi bezbjedno ušlo u krivinu.

Po sjecanju mog druga Željke, pripadnika Borine jedinice, u momnetu kada je kombi-bus stigao pred "Dom Zdravlja" u Semizovcu, on i Đoko, nekom pukom slučajnosti našli su se baš tu. Priskočili su u pomoć da se što brže unesu ranjeni i poginuli. Dok su još uvijek unosili postradale, u semizovačku ambulantu došao je Boro Radić.

Stao je kod doma zdravlja i vidio je da je kombi sa nastradalim uspio da izađe na sigurnu teritoriju. Raspitao se o detaljima, vratio se u svoj "Audi" i nastavio dalje prema mjestu gdje se desila ta zasjeda. Boro nije pozvao svoje saborce Željku i Đoku da pođu sa njim, što je ukazivalo da Boro nije očekivao da bi muslimanski vojnici iz zasjede još uvjek mogla da bude na tom mjestu, pa tako nije ni planirao da sa sobom povede još svojih saboraca, kako bi vojnom akcijom očistio teren i obezbjedio slobodan prolaz tim dijelom puta. Željko i Đoko nakon što se završilo unošenje povređenih, odlaze u Vogošcu. Po povratku u Vogšcu, nakon dva sata, Željko srece Gagu, koji mu je saopštio da je Boro Radic poginuo u Ljubini.

Po sječanju mog kuma Miše, njegova grupa krenula je sa tri vozila, kako bi se što prije priključili komandantu Kljunicu, koji je sa dva vozila bio prva grupa koja je krenula u pravcu Ljubine. Vođa njihove grupe koja je krenula za komandantom bio je tadašnji pomocnik komandanta za moral, nastavnik Juga. Juga je sjeo u prvo vozilo, "Gof 2" kojim je upravljao njegov mladi rukometni klubski drug Srđan Amidžic- Điđa. U drugo vozilo "Škoda", kojim je upravljao Peđa, sjeo je Željko Markovic-Raze, a u trece vozilo takođe "Golf 2", kojim je upravljao Mišo, sjeo je Dejan Lalić-Lala.

Na taj zadatak sa njima je trebao da krene i Boro Radić ali je Boro imao nekih obaveza, zbog kojih nije mogao da pođe u istom trenutku kad i oni. Juga i vojni policajci u želji da sustignu komandanta Kljunića, krenuli su munjevitom brzinom prema selu Ljubina. Ubjeđeni da će se na putu do Ljubine sresti sa komandantom Kljunićem, bez zaustavljanja prolaze semizovačku barikadu na kojoj je bila srpska vojska. Nastavljaju dalje put prema kafani "Ranč" i kod same kafane ulijeću u zasjedu. Muslimanska vojska spremno  je dočekala njihova vozila. Pocela je žestoka i neprekidna paljba i rešetanje vozila.

U prvom vozilu, od ispaljenih hitaca pogođen je Điđa. Juga uvidjevši Điđino nepomicno tijelo, shvati je o čemu se radi, napušta vozilo, trci prema najbližem zaklonu, jedan metak ga pogodi u srtažnjicu, ali on ne posustaje i uspjeva da se dočepa zaklona.

U drugom vozilu koje je vozio Peđa, nastrada njegov saborac Raze. Peđa ne čeka ni trena, iskače iz vozila, puzajući se prebacuje do neke uvale u kojem nalazi siguran zaklon. Nastavio je da se povlači tom uvalom, koju su graditelji puta namjerno ostavili da kišnica ima kuda da otiće i tako zahvaljući tom kanalu uspijeva da se prebaci do sigurnog zaklona i ostaje nepovrijeđen.

U treclćem vozilu metci prolijeću kroz lim i šoferšajbu, a jedan metak od mnogobrojnih pogađa Mišin zglob desne ruke, koja se u tom trenutku još uvijek nalazila na volanu. Mišo iskače iz vozila, bježi cestom prema nazad u pravcu Semizovca i uspijeva da se se spasi, ali Lala ne uspijede da izađe iz vozila, a rafali sa obližnjeg brda nađoše sigurnu i laku metu.

Muslimanske snage su uvidjele da više niko ne izlazi iz izrešetanih vozila, ali su i dalje neprestano pucali po njima. Po Mišinoj procjeni, nakon pola sata na mjesto zbivanja dolazi Boro Radic sa svojim vozilom "Audi". Iako su se pred njim ukazala tri izrešetana vozila, a pucnjava nije prestajala, Boro nije zaustavljao svoje vozilo.

Po pricama od Jose, koji se nalazio sa Borom u vozilu, Boro, njegov zamjenik Slava i Josa ulijecu direktno u zasjedu. Metci su probijali vozilo i Boro bijaše pogođen, a njegova glava klonu. Josa iskače iz vozila i u trku uspjeva da pobjegne do obližnje kuće i tako izbjegne pogodak od mase ispaljenih metke prema njemu.

Slava se izvukao iz auta ali zbog velikog broja metaka koji su praštali oko njega, odlučuje se da ne krene za Josom, nego zaliježe ispod Borinog automobila i tu ostade da čeka prestanak paljbe.

Za to vrijeme komandant Kljunić koji je prvi krenuo na taj zadatak sa jednom grupom od pet ljudi, iako je prvi otišao, zadnji stiže na mjesto dešavanja, tek nakon što je Boro uletio u zasjedi i poginuo.

U skoro isto vrijem na to mjesto stiže još jedna grupa koju je predvodio Zoka. Sa Zokom u autu bili su Boja, Miro Vukovic i M Jakovljevic. Oni su se probijali kroz korito potoka Ljubina i tako približavli muslimanskim vojnicima u zasjedi. Uspjeli su da se podvuku pod most, ali zbog loše pozicije za borbu ništa nisu mogli da učine osim nasumićnog pucanja.

U grupi sa Kljunićem nalazio Dragan G. Dragan mi je na moje insistiranje ispričao njegovo viđenje tog dešavanja.

Bilo je to ovako kaže on: "Kada smo se dovezli blizu mjesta na kojem je bila postavljna zasjeda, izašli smo iz vozila i polako krenuli pješke prema napred. Krenuli smo kroz šumu i više nismo mogli da vidimo put. U jednom trenutku čuli smo zvukove nekoliko vozila, kako velikom  brzinom prolaze putom. Ubrzo poslije toga čuli su se rafali. Ne znajući dali se puca na nas, mi zaliježemo, nakon čega opreznije krećemo prema naprijed u pravcu ispaljivanjih rafala. Pucnjava nije prestajala, šta je usporilo naše kretanje. Kada smo konačno stigli do jedne kuće iz koje smo mogli vidjeti dionicu puta, vidjeli smo četri vozila. Borin "Audi" bio je prvi. Nismo znali šta se dešava, ali smo počeli da pucamu u brdo isperd nas, u pravcu muslimanske vojske. Dok smo se kretali pored kuće u jednom trenutku vidjesmo nekog kako se krije iza nekakvih pritki,  koje su bile uspravno naslonjene na zid kuće. Bile su to pritke koje seljaci koriste u baštama za biljke puzavice, buraniju i pasulj. Prišli smo oprezno do pritki i poznodosmo Josu. Josa je bio blijed kao krpa, izbezumljen i prestravljen, ali je uspio reći da su uletili u zasjedu i da je Boro poginuo".

Dragan uzima dah, baš kao da je ponovo na tom mjestu i proživljava tu scenu, ali nastavlja da priča: "Metci su praštali sa svih strana, ali ni mi nismo štedili municiju. Razvila se žestoka borba. Ja ne čekam i kažem Kljuniću da krećem prema vozilima. Kljunić se složio sa mnom. Polako sam puzao prema napred sve dok nisam stigao blizu Borinog auta. Pod vozilom viđoh kako neko leži. Po dugoj kosi poznadoh Slavu. Od velike buke koja se stvorila od pušcane paljbe nije moga da me čuje, ali sreća i on mene viđe. Dopužem blizu njega, pokažem mu kojim putem može da se izvuče i dođe do Kljunića i ostalih, a on odmah krenu u tom pravcu. Slava mi reče da se puca sa svih strana i da je zbog toga pomislio da ga opkoljavaju. Dok se Slava izvlačio prema našim borcima, ja sam prišao Borinom vozilu, otvorio vrata i izvukao Borino tijelo napolje. Posle dugogo i velokog napora konačno sam uspio da dovućem Borino mrtvo tijelo u kanal i odatle nastavio dalje da ga vućem na sigurniju teritoriju. 

U međuvremenu stigao je Špiro sa jednom grupom semizovčana. Kada je vidio da je Borino tijelo izvućeno, preuzeo ga i odvukao u Vogošcu. Bližio se kraj dana, a ja nisam imao više snage da izvlaćim ostale poginule", sa vidnom tugom na licu završi Dragan svoju priču.

Nakon što sam saslušao priče od nekoliko ućesnika tog događaja, došao sam do zaključka da je velika vjerovatnoća da se ta tragedija mogla izbjeći. Ono što me iznenadilo niko od tri različite grupe nije znao gdje su drugi raspoređeni i dali su uopšte stigli na mjesto zločina. Postoji mogučnost da su međusobno pucali jedni na druge, jer po Draganovoj prici, Kljunić nije znao da je Zoka sa svojom grupom došao pod most, a po Zokinoj priči oni su ispod mosta pucali u pravcu kuće na brdu, u kojoj se u tom trenutku, vjerovatno nalazila Kljunićeva grupa.

Kada su muslimanski vojnici primjetili da se puca sa svih strana, vjerovatno su pomislili da ih srpska vojska opkoljava i da su se možda iz tog razloga povukli sa Mejtefa. To me navodi na sumnju da je tako bilo, jer je Slava došao do zaključka da ga opkoljavaju, a on dok je ležao ispod auta mogao najbolje i najlakše od svi ostalih da razabere iz kog pravca se ćuju ispaljeni hitci.

Stiće se utisak da je na Mejtefu muslimanska vojska provela dva dana i da je planirala da tu ostane, postavi svoju liniju odbrane i tako zaustavi sve učestalija kretanje vozila sa srpske teritorije u pravcu Srednjeg. Taj dio teritorije koji je do izbijanja sukoba bio naseljen pretežno Hrvatskim življem. Nakon što je domaće stanovništvo napustilo svoje domove ta teritorija je postala "ničija zemlja", pa se kretanje tim dijelom teritorije odvijalo neometano i bez pucanja, sve dok Enes Durak nije počeo da postavlja zasjede i ubija putnike namjernike.

Pričalo se da je Boro tim putem više puta prolazio do Srednjeg, jer na tom dijelu nije bilo borbenih dejstava, pa je to koristio da bi se tamo sastajao sa njegovim starim drugom Zajkom, kojeg je on izvukao iz Vogošće na tu teritoriju. Vjerovatno je to na Boru djelovalo opuštajuce i puno uticalo da neoprezno uleti u zasjedu. 

Postoji mogucnost da je Boro planirao tog dana da ode do Zajeke i ispita ko je postavio zasjedu i pucao u civile, pa iz tog razloga nije na vrijeme zaustavio svoje vozilo u trenutku kad je pred sobom vidi tri izrešetana vozila.

Iako je lako biti general poslije bitke, stiče se utisak da najveću krivicu za pogibiju Bore Radića, Srđana Amidžića-Điđe, Dejana Lalića-Lale i Željke Markovića-Razeta, snosi komanda koji je na opasan zadatak poslala više grupa na izvršenje, a nije ih uvezao radio uređajima, tako da nijedna grupa nije znala gdje se ko nalazio u datom trenutku, niti su znali tač̣ne informacije oko muslimanske zasjede...

Boro Radić

Ubiše Boru Radića

Borbe za Misoču na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošći. Poginuo je Željko Jovičić iz Krivoglavačkog bataljona, a Vukašin Kuzman-Pena i Kecman Veličko bili su teško ranjeni. Veličko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig izvlačenja Peninog tijela sa bojišta bilo potpuno zanemarilo. Pena je nakon toga hitnom intervencijom helikoptera prebačen na VMA u Beogras. Vogošćani sa strepnjom isčekivali su vijesti o Peninom zdravstvenom stanju.

Dok je Veličko izvlačio Penu, muslimanski vojnici su to uočili i sa sedam pogodaka pokušali da ga spriječe u njegovoj namjeri ali on nije odustjao sve dok ga nije izvukao na sigurnu teritoriju. Za to vrijeme Pena je bio svjestan situacije u kojoj su se našli. Rakao je Veličku da ga ostavi sa pištoljem na bojištu, a da se on izvuče dok jos ima snage. Veliĉko je to odbio, znajući da bi Pena nakon toga sam sebi presudio. Veličko je herojski sa zadnjim atomima snage spasio i sebe i Penu. Rane po njegovom tijelu nisu ugrozile njegov život ali je prebačen u bolnicu da mu se ukaže ljekarska pomoć.

Nakon neuspješne intervencije na Misoči Boro Radić po dolasku u Vogošću raspustio je svoju interventnu jedinici, kako bi se oporavili od svega doživljenog tog dana u borbi na Misoči. Pripadnici Borine jedinice su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velička, svog ranjenog ratnog druga. 

Boro Radić je bio poznat po tome da je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srećom u borbi na Misoči uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošću odlučio je da uz čašicu rakije to obilježi kao svoj novi rođendan. Zaputio se u "Čiča Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošce. Bila je to jedina kafana u Vogošći tih ratnih dana u kojoj se u to vrijeme moglo popiti alkoholno piće.

Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je već privih nekoliko čašica poprilično opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na puto Semizovac-Srednje, tačnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veca, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima.

Enes Durak je u nekoliko navrata do tada, u tom regionu izvodio diverzantske akcije. Samo dan ranije, tačnije 18-og jula '92, Durak je izveo dizerzantsku akciju u kojoj je poginu Janjić Dragoslav. 

Dragoslav Janjić i milicioner Motika Petar vračali su se iz svog sela Krivajevići i tom prilikom uletili u zasjedu muslimanske vojske. Dragoslav je poginuo na licu mjesta, a Petar je bez zaustavljanja automobila proletio kroz zasjedu i tako spasio sebe od sigurne pogibije, a Janjićevo mrtvo tijelo uspio da izvuče na bezbjednu teritoriju.

U Vogošći se u tom periodu pričalo da se na teritoriji od Semizovca do Krivajevića ne vode nikakve ratne operacije. Čak se prič̣alo da se u tom kraju mještani muslimani i Srbi često viđaju kraj ceste, kako ćaskaju dok čuvaju svoju stoku. Kroz šalu se pricalo da kada naiđe neko vozilo oni se razmaknu, glumeći da ne kontaktiraju međusobno.

Za razliku od Sarajeva, taj region je bio primjer tolerancije nacionalnih teritorija. Srbi, Hrvati i Muslimani, bez straha jedni od drugih, ostali su svako u svom selu i u svojoj kući . Saznanje da na tom prostoru nema vojski, a ni ratnih operacija, ohrabrivalo je i ostalo stanovništvo, pa se sve češce taj put koristio kao manje rizican za korištenje i izlazak građana iz Srpskog Sarajeva.

Enes Durak iskoristio je opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji način sa svojom vojskom usmrtio bi putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povuka na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na terenu oko rijeke Ljubine, postale su učestalije, pa je taj dio puta postao veoma rizičan.

Hrvatski narod, koji je bio večinsko stanovništvo na tom prostoru postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha od srpske  odmazde zbog učestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuća, odlučili da napuste svoja imanja.

Zbog Durakovih zločina na teritoriji hrvatskog stanovnistva, Hrvati su se osječali nesigurno, pa su iz tog razloga odlučili da napusta svoje kuće i preko Srpskog Sarajeva uz pomoc Srba uputili su se u pravcu Kiseljaka.

Sva ta dešavanja u blizini Ljubine ljutila su Boru Radića, pogotovo što je velikim dijelo uzrok svemu tome bio njegov do jucerašnji prijatelj, Enes Durak.

Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivično djelo zbog čega je bio suspendovan iz milicijske službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošcu i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošcanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voća i povrća. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvaćen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih vogošćanskih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevači Vogošće voć i povrća.

Dok je Boro sjedio u kafani do njega stiže vijest da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu na putu Semizovac - Srednje. 

Vijest da je Enes Durak napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo koje se kretalo tim dijelom puta strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skočio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.

Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Josa i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlučio se da u Vogošcanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoć. Došao je u komandu bataljona, a u tom trenutku na raspolaganju je imao samo nekoliko pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kavoj se ozbiljnoj situaciji radi, policija je bez oklijevanja počela da se sprema i krene sa Borom u spašavanje unesrećenih žena i djece.

Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V.P. bio je Dragan Kecman - Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velička,  pa je komandant bataljona Kljunić umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomočnika za moral, Branka Jugovića, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.

Svaki sekund bio je važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džiđa, Lala, Raze, Mišo, Peđa posjedaše u svoje automobile i punom brzinom krenuše u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanična granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, ali ih to nije sprečilo da nastave dalje sa vožnjom.

Pošto je vozač kombi-busa sa putnicima uspio izvući bus  iz zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neisplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, Boro naredi vojnicima na punktu da dignu rampu.

Nakon što se rampa podigla Boro je pritisnuo papućicu gaca i uz škripu guma pojurio dalje. Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu rijećice Ljubina odjeknuše silni pušcani rafali. Sa zebnjom se isčekivalo šta se dalje dešavalo. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.

Nedugo za tim, u Vogošcu je stigla šokantna vijest, pogino je Boro Radić!

Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo juni '95

15 juna 1995 ljeta Gospodnjeg pocela je nasnaznija i najorganizovanija muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo. Organizovana je uz podrsku generalstaba NATO snaga!

Preko sto hiljada muslimanskih vojnika zdruzenih iz sarajevskog, zenickog i tuzlanskog korpusa izvrsili su udar iz svih pravaca na Srpsko Sarajevo. 

Rezolucija broj 990, donesena 4 marta 1994 je prekrsena uz podrsku zapadnih sila i izvjestaca UN-a, koji su kao i tokom cijelog rata prikrivali krsenje rezolucije o zabrani borbenih dejstava u i oko Sarajeva, kada su Srbi bili ugrozeni, zbog cega ih je srpska vojna i civilna vlast opravdano smatrala neprijateljskom stranom.

U silovitom muslimanskom napadu prvi udar izveden je na liniju odbrane Semizovackog bataljona i Ilijaskske brigade. Linije odbrane su popustile na mnogim mjestima. U svemu tome najgore je prosao Semizovacki bataljon. Cijela linija je popustila, a borci sa linije su se povukli, ostavljajuci liniju odbrane potpuno praznu. 

Muslimanske snage osjetile su da nema otpora od srpske strane,  dosle su do putne komunikacije Semizovac-Srednje i postavili barikadu na putu na prostoru izmedju Kamenickih stijena i brda zvonog Lipa.

Vojna Policija u tom momentu dobija, naredbu da izadje na Kamenicke stijene i ojaca liniju odbrane Semizovackog bataljona.

Borbeni vod Vojne Policije brzo stizu u komandu Semizovackog bataljona i od nacelnika OC dobija insteukcije za izvrsenje zadatka. 

Policija ne znajuci da je linija prazna i da tamo nema vojske, krece sa dva terenska vozila na izvrsenje zadatka.

Na putu do Kamenickim stijena sa policijom je krenuo i pozadinac iz Semizovackog bataljona, kako bi uputio Ploiciju na pravi pravac kretanja, jer nisu poznavali teren na koji su trebali izaci kao ojacanje.

Kada se stiglo do puta koji vodi ka Kamenickim stijenama, policija je krenula prema vrhu brda, a vozac jednog terenskog vozila je vartio vodica nazas u Semizovac.

U tom moment pocela je puscana paljba u pravcu drugog policijskog vozila i tom prilikom bivaju ranjena 2 policajca. Komandir voda Ranko Radovanovic teze i Mladen Petrovic lakse ranjeni.

Uvidjevsi da je policija upala u zasjedu ja kao komandir CVP pozicam nacelnika OC-a i javljam da smo upali u muslimansku zasjedu i da puscana vatra dolazi iza nasih ledja, sto je u tom momentu trebala biti duboka pozadina srpske teritorije.

Komanda brigade ne prihvata moju informaciju kao istinitu i ponovo naredjuje da krenemo ka vrhu brda i da nas tamo ceka komandant Semizovackog bataljona Rajko Jankovic da nas rasporedi na liniji odbrane.

Tad za policiju nastaje pakao, krecu borbe sa neprijateljom, a nerazumjevanje od komande nas dovede u bezizlaznu situaciju.

U tom momentu konacno stize razumjevanje komande 3 Sarajevske brigade, zahvaljujuci ministru zdravlja Draganu Kalinicu koji je stigao u Semizivac.

Ministar je sa svojim vozacem uspio izbjeci sigurnu smrt i pad u neprihateljske ruke tako sto je vozac bio priseban. Prepoznao je na barikadi na putu da se radi o muslimanskim vojnicima i nije zaustavio vozilo, nego je punim gasom proletio kroz barikadu. Tom prilikom vozac je bio ranje, a ministar je nepovredjen stigao u Semizovac.

Sve je to potvrdilo moju tvrdnju da sam upao u zasjedu i konacno komanda salje pomoc Vojnoj Policiji.

Ubrzo stize kao ispomoc Ilidzanski odred Specijalne Policije i u sadejstvu sa Vojnom Policijom krece ciscenje terena. Tokom intervencije pet speijalnih policajaca biva ranjeno ali se ciscenje terena ne prekida.

Potpomognuti artiljerijom razbijamo muslimansku jedinicu ubivsi im sedam boraca. Nakon toga medju muslimanskom vojskom nastaje panika i oni pocinju neorganizovano da bjeze sa nase teritorije.

Specijalna i Vojna policija iskoristavaju njihovu paniko i u strelcima vidno jedan do drugog nastavljaju da ciste teren. 

Iako umorni od teski borbi i brdovitog terena stigli smo do vrha brda, pala je noc i izdata je naredba da se utvrdimo na dostignutim pozicijama.

U medjuvremenu saznali smo da smo uspjeli protjerati njihovu elitnu jedinicu 7 Muslimasku brigadu, za koju se pricalo da su bili njihova najekstremnija jedinic.

Nakon uspjesno obavljenog zadatka Vojna Policija je ostala bez komandira borbenog voda, pa sam kao komandir cete odlucio da na tu funkciju postavim Galinac Radenka.

Dva dana nakon vracanja putne komunikacije stizu nove muke za 3 Sarajevsku brigadu, izgubljeno je brdo Lipa, kljucno brdo za sigurnu odbranu putne komunikaciju jedini siguran put za bezbedniji izlazak civila iz opkoljenog Srpskog Sarajeva!

Stize nova naredba za Voju Policiju, pod hitno zaustaviti prodor muslimanske vojske na Lipi!

Genocid nad srpskim selima oko Sarajeva

11 juna 1992 ljeta gospodnjeg muslimanska vojska počinila je još jedan genocid u nizu! Nakon masovnog ubijanja Srba iz Grahovišta, Pofalića i Čemerna došao je ponovo red na Grahovište!

Nakon što je 8 juna '92 muslimanska vojska ovladala velikim dijelom platoa na brdu Žuč vratila se u selo Grahovište. U selu su zatekli samo starce i žene, jer su mjesec dana ranije iz sela odveli sve vojno sposobne muškarce i streljali ih kod fudbalskog stadiona Koševo, a neke od zarobljenih su iz mržnje zapalili. 

U to vrijeme mještani Grahovišta nisu znali šta se desilo njihovom komšijama i rodbini koji su živi odvedeni iz sela, a selo nije bilo u mogućnosti da se vojno brani. Mještani su odlučili da ostanu u selu, računajući da će muslimanski vojnici poštovati njihove godine i to što nisu bili vojno angažovani i da će ih ostaviti da ostanu da žive u svom selu.

Međutim muslimanski vojnici nisu tako mislili, zadojeni mrznjom prema srpskom narodu odlučili su da ih sve ubiju, bez obzira što su u selu bili samo starije žene i muškarci nesposobni za vojsku.

Sve su ih skupili na jedno mjesto, uveli ih u kuću Obrena Sikiraša i žive ih zaplalili u toj kući.

Neđo Sikiraš prilikom zatvaranja u Obrenovu kuću, prikrio je svoj pištolj i kada su ga zatvorili izvršio je samoubistvo i na taj način spasio sebe teških muka koje su mu namjenile njegove komšije sa Kobilje glave!

Svim stradalim neka je vječna slava!

Omladinska ulica pod srpskom kontrolom

Maj mjesec '92 godine nije donosio nista dobro Srpskom narodu u BiH, a posebno na teritoriji u i oko Sarajeva. Muslimansko -hrvatska koalicija na vlasti izabrala je srpske podanike i sa njima formirala novu vlast, ignorisuci volju velike vecine Srpskog naroda. Poveli su drzavu BiH u kataklizmu, iz koje nece biti povratka!

Srpski narod napusten od JNA snaga dolazi u vrlo tesku situaciju. Malobrojnost dobrovoljaca za odbranu Srpskog naroda nisu ukazivali povjerenje da imaju dovoljno snage da odbrane srpske teritorije, a samim tim i narod. 

Unistena srpska sela oko Sarajeva tokom maja mjeseca, narod protjerivan sa svojih ognjista i svirepo ubijan, ukazivalo je na to da Srbi nece imati snage da se odbrane, zbog cega muslimansko-hrvatska koalicija jos je zesce krenula u etnicko ciscenje Srpskog naroda.

Srpska opstana Vogosca 15 maja donijela je odluku za mobilizaciju srpskog naroda ali odziv je bio primjetno nedovoljan za popunu borbenih jedinica i za odbranu svih srpskih teritorija.

Pod sumnjom da Srbi nemaju snagu da se odbrane od brojcano jaceg neprijatelja, neki stanovnici Vogosce su odlucili da sacekaju kod svojih kuca konacan ishod novonastale situacije, nadajuci se da to stanje nece dugo potrajati i da ce doci do smirivanja ratnih tenzija i neodazivajuci se na objavljenu mobilizaciju.

Medjutim svemu tome je kumovao i Alija Izetbegovic jer je vjestom propagandom preko TV kuca uticao da se Srbi ne odazovu na mobilizaciju, iako su osjecali da im se ne pise dobro pod njegovom vlascu. 

Bilo je ocito da je muslimanskoj strani ovaj rat bio potreban, kako bi protjerali vecinu srpskog stanovnistva iz BiH, a onu manjinu asimilirali u bosance i tako dobili drzavu u kojoj bi muslimansko stanovnistvo nadvladalo ostale.

Za to vrijeme mnogi stanovnici koji su imali neku mogucnost da se sklone od ratnog vihora koji je vec zahvatio veliku povrsinu BiH, a najvise se to osjecalo na Sarajevskom prostoru, napustaju Vogoscu.

Stanje je bilo alarmantno, jer su muslimani na svim mjestima na kojim je srpski narod bio slabo organizovan ili malobrojan za odbranu, dozivio je strasan masakr. Isti masakri koji su Srbi prezivljavali nasi pretci u prijasnjim ratovima, od istih koalicionih partnera.

Vlast u Vogosci nije imala kontrolu nad brojcanim stanjem stanovnistva, jer su kapije naselja bile sirom otvorene, kako za ulazak, tako i za izlazak iz naselja. 

Takvo stanje najvise su koristili muslimani i Hrvati, napustajuci svoje domove i prelazeci na teritorije pod muslimansko-hrvatskom kontrolom. Veliki broj muslimanske omladine napustio je Vogoscu i mobilisao se u Alijine jedinice koje su bile aktivne jos u vrijeme kada rati nije bio ni na pomolu.

Za to vrijeme srpski mladici iz Omladinska ulice odlucili su da se dobrovoljno prijave u redove srpske vojske, iako su zivili na teriroriji pod muslimanskom kontrolom.

Zbog svoje sigurnosti neki srpski borci preselio su se na srpsku teritoriju ali mnogi to nisu mogli, jer su im roditelji zivjeli na muslimanskoj teritoriji. 

Bilo je to za njih apsurdno stanje! Drzale su se nocne straze sa uperenim puskama prema svojim roditeljima, a danju se vracali roditeljima u stanove, iscekujuci nevolju koja je svakog casa mogla doci na njihova vrata. Medjutim, nis samo srpski borci bili u takvom apsudu. Pojedini stanovnici Omladinske ulice su smatrali da im noc nije bezbjedna, pa su nocu odlazili kod svoje rodbine i prijatelja na teritoriji pod srpskom kontrolom, a danju se ponovo vracali u svoje stanove.

Bila je to mucna situacija za sve te stanovnike Omladinske ulice. 

Nakon ubistva moga oca, ostao sam sedam dana uz majku i brata da se utjesimo zbog naseg gubitka.

Prvi dan po povratku u svoju maticnu jedinicu 30 maja saznao sam da je stanje u Omladinskoj ulici nepromjenjeno. Vojnici i stanovnici nocu izlaze iz Omladinske ulice, a danju se ponovo vracaju, kao da je sve normalno i da im se danju nista lose ne moze desiti. 

U tom periodu srpska vojska je postala stvarnost,  pa je organizovano pocela izlaziti na ulice Vogosce, tako sto su se drzale patrole ali iskljucivo na teritoriji pod srpkom kontrolom, ne ulazeci u teritorije koje su po dogovoru vlasti pripadale muslimanskoj strani.

Zbog ratnih akcija koje su se izvodile prema srpskim teritorijama bilo je pitanje dana kada ce muslimanska vojska krenuti u napad na Vogoscu. Za taj napad Omladinska ulica bila je idealna za uspjeh osvajanja Srpske Opstine Vogosca.

Vojna i civilna vlast je po tom pitanju bila pasivna, a nesto se moralo pod hitno uciniti da se takav scenario ne desi.

Moj ratni raspored za dnevnu patrolu bio je 31 maja. Taj dan samoinicijativno sam odlucio da svoju prvu dnevnu patrolu prebacim na muslimansku teritoriju u Omladinsku ulicu. U tome su me podrzali Popa i Tesa, koji su sa mnom zajedno bili odredjeni da budemo troclana patrola.

Krenuli smo niz Omladinsku ulicu, a mnogi prozori na zgradama bili su otvoreni. Nije bilo lagodno kretati se ulicom kada znate da u tom dijelu ima muslimanskog zivlja, a sa svakog od tih prozora moze neko da zapuca na nas, a da nemamo mogucnosti da se odbranimo. 

Bili smo legitimna meta da nam se tako nesto desi ali smo odlucno krenuli da stanje u Omladinskoj ulici promjenimo u nasu korist.

Iduci kroz taj dio naselja glasno smo podvikivali da se prozori zatvore. Primjeto se vidjelo da se nase naredbe izvrsavaju i da se prozori brzo zatvaraju. Nakon prvih 2 sata patroliranja kroz Omladinsku ulicu, dosao je red na sledecu patrobu. Bilo je jako vazno da nas u tome podrzi i komanda i naredna smjena patrole. Na smjenu su stigli Radomir, Nebojsa i Kelja. Prenijeli smo im sta smo ucinili i oni su sa odusevljenjem prihvatili da nastave patrolu kroz taj reon.

Kada smo usli u Hotel Biokovo u kojem je bila komanda Vogoscanskog bataljona i komanda nase cete saopstili smo kako smo izvodili patrolu. Umjesto ocekivanih pohvala za taj potez, dozivjeli smo kritike. U komandi su bili vidno razocarani sto smo samovoljno usli u tu teritoriju, ugrozivsi svoje zivote, a i dogovor o podjeli Vogosce. 

Srecom, komanda naseg bataljona nije donijela naredbu da se sa tim patrolama prekine. Narednih 3 dana neprekidno tokom dana vrsile su se patrole kroz Omladinsku ulicu i time pokazali stanovnicima ko ce kontrolisati taj dio naselja.

Takvo stanje je ohrabrilo srpske stanovnike Omladinske ulice, pa su prekinuli praksu odlaska na nocenje na srpskoj teritoriji. 

Nakon 3 dana, tacnije 3 juna ponovo bez naredbe komande, samoinicijativno donosimo odluku da u Omladinskoj ulico postavimo strazarska mjesta i tim potezom zatvaramo obruc odbrane kompletnog naselja Vogosca.

Vrlo brzo smo izgradili zaklone na coskovima najduze zgrade koja se nalazila u neposrednoj blizini vogoscanske rjecice, na suprot muslimanskog sela Ugljesici.

Selo je bilo vidno prazno, a stanovnici su se povukli dublje u muslimansku teritoriju.

Jedan stanovnik Ugljesica je ipak ostao u svom selu, u svojoj kuci. Bio je to najstariji brat od Softica. 

Nasa komanda je podrzala nasu novu akciju prema Omladinskoj ulici ali naglasivsi da se Softic ne smije zaustavljati niti mu se smije uskratiti kretanje prema Vogosci, sta je on do tada veoma cesto cinio, setajuci kroz naseljeni dio Omladinske ulice. 

Niko nije znao razlog toj naredbi ali se bez zapitkivanja postovala, sa pretpostavkom da je Softic bio za ostanak BiH u sastavu Jugoslacije, kao i neki drugi muslimani u Vogosci koji su izasli na srpski PLEBISCIT i dali svoj glas podrske, kao i velika vecina srpskog naroda.

Naredbu su svi srpski borci prihvatili kao razumnu ali od tog dana Softic vise nije bio vidjen u svom selu, niti u naseljeni dio Vogosce. 

Vogosca je sa postavljanjem odbrane u Omladinskoj ulici u pravcu Ugljesica drasticno ojacala sviju odbranbenu poziciju i jednim dijelom skratila svoju predugacku liniju odbrane.

Stanovnicima Omladinske ulice se vratilo samopouzdanje i nisu vise odlazili iz svojih domova, srpski borci su sa oruzjem dolazili svojim kucama. Najvecu radost nam je donosilo sto su nam tokom dana stare bake i majke donosile skuvanu hranu i ustipke kako bi nam dale podrsku za to sta radimo. Medju tim starim zenama bilo je i prvoboraca, SKOJ-evaca iz prethodnog rata, koji su se vidno obradovali dolasu srpske vojske na liniju odbrane kompletne Vogosce, gledajuci nas kao svoje spasioce i zastitnike, pokazujuci nam postovanje, a svojim postupcima da su za njih srpski borci bili borci protiv fasizma koji se nadvio nad Bosnom.

Ubiše nam Pecu!

Ubiše nam Pecu!

Dok se na Rosuljama odvijala sahrana Branislavu Kondiću na koju za divno čudo muslimani iz Ugorskog nisu otvarali vatru, u Kršama se pregovaralo sa muslimanskom stranom o predaji oružja i lojalnosti srpskim vlastima u Vogošći.

Brane Vlačo bio je najbliži komšija muslimanima iz Krša, pa je sa njima napravio dogovor da srpska delegacija dođe u njihovo selo iznese predlog o mirnom razrešenju napete situacije na teritoriji Vogošće. 

Naime, Krše su bile duboko uvučene u srpsku teritoriju, pa su muslimanake snage u svakom trenutku mogle kroz njihovo selo da zađu srpskoj vojsci iza leđa i naprave pokolj, koje je već viđen na svim mjestima gdje su uspjeli da uđu u srpska sela i naselja.

Takva mogućnost morala je da se spreči po svaku cijenu, a da bi se izbjegao masakr Krša, koji realo u tom peridu nisu imali nikakvih mogućnosti da se odbrane od eventualnog srpskog napada, jedino rješenje bilo je predaja naoružanja, pa je donesena odluka u kriznom štabu da im se ponudi mogucnost opstanka na srpskoj teritoriji.

Brane Vlačo iz tog razloga sa sobom nije poveo veliki broj vojnika, kako bi steko povjerenje muslimanske strane da su došli u mirovnu misiju. 

Stanovnici sela bili su svjesni da nisu imali kapacitet da se bore, pa su mirno dočekali srpsku delegaciju da uđe u selo. 

Kada su muslimani iz Ugorskog i Uglješića čuli za te pregovore odlučili su da ih spreĉe po svaku cijenu. Upali su nenajavljeni u selo i otvorili vatru na srpsku mirovnu delegaciju. U tom haosu pucalo je sa više strana na srpsku delegaciju. Sa vrha sela sa mitraljezom iz svoje štale pucao je Ismet Kršo, muslimanske snage iz Ugorskog i Uglješića su neopaženo prisle grupi pregovarača i iz neposredne blizine usmrtili Petra Kuzmana-Pecu, jednog od najvecih srpskih heroja tog vremena, koji je u misiju doša samo sa pištolje. 

Prvi moji borbeni okrsaji bili su pored Pece! Divio sam se njegovoj hrabrosti, bilo je to kao iz holivudskih filmova! Neke od njegovih ratnih ideja i ja sam tokom rata nekad primjenjivao.

Sjecam se jedne prilike na Zuci, nedaleko od kuca Zivkovica pocela je pucnjava sa muslimanske strane. Srpska vojska je zestoko uzvratila, nastao je veliki oblak dima na livadi ispred nas, gotovo da se nista nije vidilo. Iz tog oblaka odnekud izbi Peca, gleda u nas u rovu i kaziprstom preko usta pokusava da nas zaustavi u pucnjavi. Mi prestajemo pucati, a on se poce sunjati bez pucanja u stojecem stavu prema muslimanima odakle su se culi rafali, pokusavajuci da odgonetne odakle dopiru...

Njegovim odlaskom izgubili smo herojskog lidera za kojim bi mnogi borci bez razmisljanja krenuli u borbu prsa u prsa sa neprijateljom...

Vjecna ti slava dobri nas Peca!

Zarobili su Pavla Terzića, koji je bio tako blizu njih da su ga bukvalno uhvatili za rever njegove uniforme i odvukli na svoju stranu. U masovnoj pucnjavi ranili su nekoliko ljudi koje je doveo Jovo Maunaga kao ispomoć misiji. 

U tom haosu stradali su i stanovnici Krša, dok su muslimanski napadači uspjeli nepovređeni da se povuku i sa sobom odvedu Pavla Terzića. 

Prilikom povlačenja na svoju teritoriju prošli su kroz srpski zaseok zvani Bogdanovići koji je zbog nemogučnosti da se brani srpski narod bio već napustio svoje kuće. Jedini stanovnici sela bili su otac Neđo Močevića i njegovog šesnaestogodišnjeg sina Rade koji su ostao u selu da čuva stoku i domaćinstvo. Neđo, znajući da u selo može lako i u svako doba upasti muslimanska vojska i da su već na mnogim mjestima gdje su uspjeli da uđu napravili pokolj nad srpskim narodom, naslućivao je da bi se i njima moglo desiti tako nešto, pa je još ranije poslao u Vogošću svoju suprugi i kćerku i na taj naćin spasio im živote. Međutim obaveza prema domaćim životinjama koju je imao i obrađivanje njive da bi porodica preživjela dođe im glave. Iako nisu bili naoružani niti m9bilisani u srpsku vojsku muslimami iz Uglješića i Ugorskog svirepo ih pobiše, samo zaro što su bili Srbi!

Nakon što se sve smirilo, a muslimanska vojska se povukla, Srbi su izvukli Pecino tijelo.

Poginule iz sela Krše položili su na jedan lim pokraj puta i nakon toga se puvukli iz sela, jer srpska strana u tom periodu nije željela da osvaja muslimanske teritorije.

Pošto su u Uglješićima živili muslimani, a seko Krše bilo teritorijalno povezano sa njima, javljeno im je da su Krše stradale i ako žele da ih sahrane da mogu slobodno doći po njih i da srpska strana neće otvarati vatru na njih dok izvlaće mrtva tijela.

Muslimani iz Uglješića su ignorisali taj poziv, pa su tijela dugo ostala tu, sve dok nisu potpuno istrula. Širio se neugodan miris po livadama i okolnim šumama. Životinje su nailazile kraj leševa i raznosile kosti. 

Nakon duzeg vremena ono sta je ostalo od kostiju poginulih Krša razmjenjene su, a muslimanske TV kuce nakon toga objavljivale su da su tijela Krša bila iskasapljena, jer su im nedostaju neke kosti.

Bila je to još jedna velika obmana muslimanskog Sarajeva uperena protiv srpskog naroda.

Za zločine nad Močevićima kao i za stanovnike Grahovišta nikad niko nije odgovarao!

Bila je to prekretnica za srpsku vojsku, nakon koje je donosena odluke o formiranju neprekidne linije odbrane Srpske Vogošće i Sarajeva, kroz koju neprijatelj neće moći proći.

Ofanziva na Ugorsko, 10-i avgust '92

Povratak u Vogošću tog avgustovskog vrelog ljeta '92 godine doživio sam sa velikim razočarenjem. Umjesto potpisanog mira dočekalo me je vrelo ratište zaračenih strana. Te noći nakon što sam stigao u Vogošću, odmorio sam se, osvježio od dugog i iscrpljujućeg puta, pa odlučih da odem u komandu bataljona i stavim se svojoj jedinici na raspolaganje. Pri samom ulasku u hol hotela Biokovo u kojem se nalazila komanda bataljona, saznadoh od svojih prijatelja da sam propustio, kako oni rekoše, izbjegao neprijateljsku ofanzivu, koja je počela od dana mog odlaska i koja je bila pred slomom, ali da već sutra kreće naša kontra-ofanziva, kako bi se ojačale i zaštitile loše pozicije srpske teritorije i dala veća sigurnost za stanovnike Vogošće, ali da nju neću moći izbječi.
U to vrijeme Srpska vojska držala je svoje linije po rubnim dijelovima samog naselja, ostavljajući pred sobom muslimanska sela, pretpostavljajući da će njima ta teritorija pripasti, pa nema potrebe za njenim osvajanjem. Ali, u to vrijeme najveća prijetnja za stanovnike Vogošće i često snajpersko djelovanje po samom naselju, upravo je dolazilo sa tih teritorija. Najveća opasnost dolazila je iz sela Ugorsko, na kojem se nalazilo jedno uzvišenje koje smo često spominjali tih ratnih dana.
Uzvišenje se zvalo Glavica, a do ovih tragičnih sukobao nikada za taj naziv nisam čuo. Glavica se nalazila na samom vrhu sela Ugorsko i svojim izgledom podsječala je na svježu humku, koja se istezala prema brdu Žuč. Njen položaj davao je mogučnost snajperistima da do nje neprimjetno dođu i lako pronađu ciljeve u bliskom podnožju tog uzvišenja. Svakodnevni snajperski hitci sa Glavice odnosili su živote nevinih građana Vogošće, zbog toga je stanovnicima Hotonja, Blagovca i Omladinske ulice, selo Ugorosko postalo trn u oku.
U to vrijeme moje shvatanje cijele te političke situacije bilo je da se treba zaustaviti rat i početi pregovori, ma koliko trajali i kakav konačan ishod dogovora bio. Zbog toga sam vijest o ofanzivi na Ugorsko doživio kao veliko razočarenje i strah da će u toj ofanzivi stradati nevini ljudi iz tog sela. U selu Ugorsko živjelo je nekoliko mojih dugogodišnjih radnih kolega, pa mi je to dodatno davalo pritisak du ću ih zateći tamo i da i oni mogu stradati.
Moj strah za stradanje nevinih ljudi imao je velike i jake razloge, jer se već pokazalo da su od izbora nacionalnih stranki, i njihovim dolaskom na vlast u Bosni i Hercegovini, sva sela svojom politikom prisilili da se naoružaju i budu spremna za odbranu od izmišljenog neprijatelja, dojučerašnjeg komšije, koji je do tada u nevolji uvijek bio desna ruka.
Kroz glavu su mi prolazili svi ti prostori oko Sarajeva, koji su se do tada vojno osvajali, kako su njeni stanovnici tragićno završavali, pa čak i oni sa kojim su se vodili mirovni pregovori, bili su krvlju zaliveni. Grahovište, Pofalići, Krše, Čemerno, Tihovići, bili su svježa rana tih nesretnih dešavanja. Svaka od tih teritorija bila je etnički čista srpskim ili muslimanskim življem, ali nakon vojnih intervencija ili mirovnih pregovora, svaka od njih bila je etnički očišćena sa krvoprolićem njenih mještana.
Nakon što sam obavio razgovor u komandi bataljona, sa svojim prijateljima sam otišao da proslavimo moj povratak u jedinicu. Stan od mog Kuma bio je najbliži komandi, pa su uglavnom tu završavale naše sjedeljke, uz neku rakijicu, ćaskali bi о dnevnim dešavanjima sa ratšta, odgledali bi dnevnik, koji je u to vrijeme vodio Risto Đogo, uz njegov crni humor upučen građanima Sarajeva, uvijek smo se slatko ismijali.
Te noći meni uglavnom ništa nije bilo smiješno, bilo mi je sve žаlosno i tužno, porodica u izbjeglištvu, povratak u razbuktali rat i šlag na tortu od gljiva otrovnica, pada ova nesretna ofanziva.
Kum je osjetio tu moju tugu, pa mi onako usput nabaci da sam ja došao ranije nego što bi trebalo i da sutra ne moram sa njima da idem u akciju na Ugorsko. Odbio sam njegov prijedlog, rekavši mu sad sam tu i idem sa vama. Ne želim da neko pomisli da sam se prepao. Kum reće, "dobro, kako god ti hoćeš" i promjeni temu sa svojim vještim humorom kojim je samo on tako znao da izvede i tako zabavi svu našu raju.
Bližila se ponoć i polako smo se počeli razilaziti svojim kućama. Krenuo sam u stan, u  koji sam na molbu i insistiranje vlasnice stana, doktorice Ljilje Kučera uselio početkom rata. Brzo sam se raspremio i krenuo na spavanje, kako bi do jutra bio odmoran i naspavan. Sat nisam navijao, jer od početka ovog rata u glavi mi se pojavio nekakav čudan sat, koji me je budio uvijek na vrijeme, koje je bilo potrebno da ustanem.
Moji pokušaji da zaspem bili su bezuspješni, misli su navirale, pa sam se često okretao na drugu stranu kreveta, kako bi promjenio neudoban položaj. Tek negdje pred zoru utonuo sam u san. Ni duga neispavana noć nije spriječila moj prirodni budilnik da me probudi na vrijeme. Otvorio sam oči, pogledao na sat i vidio da je vrijeme ustajanju. Ustao sam, spremio se i po običaju, kako sam tih dana radio, otišao kod mama na kafu. Mama je već bila budna i čekala me sa spremnom đezvicom za kafu, koja je stajala na vrhu šporeta na drva, izmaknuta na stranu kako ne bi proključala prije mog dolaska. Iako je bilo ljeto, šporet na drva je bio glavno sredstvo za kuhanje, jer zbog borbenih dejstava i granatiranja struja je bila prekinuta i niko se nije usuđivao da izađe na dalekovod da bi ga popravio i pustio struju na upotrebu građanima. Mama je ustala i pomjerila đezvicu na dio vruče plate. Ubrzo voda je proključala i kafa je bila na stolu. Dok sam sa mamom pio kafu osjetio sam malaksavost i iscrpljenost, koju je i mama primjetila. Stavila mi je ruku na čelo i povika, "uh sine pa ti goriš od temperature"!
Skočila je sa stolice i za tren se stvorila predamnom sa toplomjerom u ruci. Pružila mi ga je i reče "ajde izmjeri".
Stavio sam toplomjer ispod pazuha i sačekao nekoliko minuta, pa ga izvadih i pogledah koliko je živa odskočila na skali. Na toplomjeru je stajalo 39,2 podioka. Mama mi reče da takav ne mogu ići da moram ostati kod kuće da se liječim.
Znao sam da ta temperatura nije došla od bolesti, nego od jada i tuge, pa rekoh mami da ne želim danas ostaviti svoje drugove na cjedilu i da ću ovakav da idem u akciju. Izašao sam iz stana uprkos majčinom ubjeđivanju da ne idem. Stigao sam pred komandu bataljona, a većina mojih saboraca već je bila na zbornom mjestu.
Kum me je dobro poznavao i pri samom mom dolasku primjeti da nisam dobro, pa me upita šta mije? Rekoh mu da imam temperaturu i da sam je vjerovatno dobio od iscrpljujućeg putovanja od predhodnog dana. On poće da me ubjeđuje da ostanem i idem kući da se liječim, ali ja ga odbih, rekavši mu da sam tek stigo iz Srbije i da ne želim da ostavim drugove na cjedilu u ovom trenutku, jer neko može pogrešno protumačiti, što nikako ne želim. Kum reće, dobro kako ti hoćeš, ali ja ti savjetujem da ne ideš takav.
Nisam ga poslušao i svi zajedno krenusmo na polazni položaj, koji je bio planiran sa trenutne naše linije odbrane. Nekako sam uspio da se doteturam do te linije. Čim smo stigli do naših rovova, rekli su nam da ćemo tu sačekati početak akcije i da ćemo pratiti jurišnu grupu, pa kako ona bude osvajala teren mi ćemo za njima ići i pokrivati osvojenu liniju.
Osječao sam iscrpljenost i pospanost, pa sam se odmah spustio na livadu kraj rova, koristeći borbeni ranac kao naslon i podupirač na kojem mogu da otkunjam. Odmah sam utonuo u san. Ne znam koliko dugo sam spavao, kad me probudi Kumov glas, "krećemo drugovi"!
On se okrenu i pođe nekim puteljkom u pravcu Ugorskog. Ja skočih sa livade i kako je to obično bivalo, odmah krenem za njim. Pratio sam ga u stopu mojim olovnim nogama, ali nisam odustajao. Ne znam koliko dugo smo hodali, kad nam rekoše da ponovo stanemo i tu sačekamo dalje pomjeranje linije. Nalazili smo se u nekakvoj hrastovoj šumi. Ja to iskoristih i uz jedno stablo sjedo i istog trenutka ponovo zaspah.
Opet me je probudio Kumov glas, za pokret. Ja oped skočih i pođo za njim, a Kum mi preko ramena reče, nisi trebao takav da pođeš, vrati se, nije ti kasno. Ja mu samo dobacih, "neka Kume", i nastavismo dalje.
Ubrzo smo došli na jedan proplanak iznad kojeg se ispred nas vidjela prednja strana brda.
Glavica i kompletno selo Ugorsko bili su kao na dlanu. Rekoše nam da se ovde zaustavljamo i da ćemo sutra nastaviti dalje prema Menjaku.
Kum krenu duž nove linije da rasporedi naše borce i odredi stražarska mjesta i brojeve rovova, po kojim će se prepoznavati stražarsko mjest. Ja sam to iskoristio i odmah sjedo uz jedan hrast i zaspah.
Kada se Kum vratio dođe do mene i udarime vrhom vojničke čizme u đon moje čizme. Izvadi iz svog ranca komad slanine sapunjare i glavicu bijelog luka, pruži je prema meni i reče, "uzmi, jedi, ovo će ti pomoći". Sapunjaru smo zvali onu bijelu slaninu bez ijednog traga mesnatog dijela. Uzeh onaj komad slanine, a ona miriše, ko duša. Izvadim iz svog đepa čakiju, švicarkinju, kako smo je popularno zvali. To je ona crvena čakija sa debelim krstom, oznaka koja stoji na Švicarskim proizvodima, a i na njihovoj zastavi. Bio je to poklon od mog pokojnog tate, od kojeg se nisam odvajao od kada je otac ubijen. Sjeckam ja polako onu slaninicu, a moji drugovi samo dobacuju, joj kako miriše, ne bili ih ponudio da probaju. Ne nudim ja nikog, a i kako ću kad nije moja, nego samo sjeckam, malo luka malo slanine. Lijepo sam se ja napucao toga, a onda Kum reče idi sad malo lezi da budeš nočas spreman za srtažu. Nije trebalo dva puta da mi kaže, jer sam već bio spraman za spavanje.
Nakon što sam se probudio snaga se već bila potpuno povratila. Osjetim ja svježinu u tijelu i skočim na noge, otkačim sa mog ranca vojnički ašovčić, rasklopim ga i priključim se Gligi, Kumu i Popi u kopanju našeg novog rova, stražarskog mijesta broj deset. Iako je Kum bio komandir, nikada nije izbjegavao nijednu radnju, kako stražarsku, tako i kopanje rovova. Kum je sebi kao komadir čete uvjek određivao Istureno Komandno Mjesto u rovu u kojem bi Gliga, Popa i ja bili na straži, a sa nama se smjenjivao na straži, kao da je običan vojnik.
Kada je Kum vidio kako kopam i da sam se oporavio od temperature, poče da zbija šalu, koja nam je bila prijeko neophodna da se opustimo nakon teškog iscrpljujućeg dana, pa reče, "draga gospodo, borbeni ranac mora u sebi da ima, slaninu sapunjaru, bjeli luk, a ostalo po želi svakog pojedinca.
Svi smo se slatko nasmijali, znajući da on misli da mi je slanina i luk pomogla da mi se povrati snaga. Ali samo sam ja znao pravi razlog moje temperature. Neprospavana noć i strah za stanovnike Ugorskog, bili su uzrok moje temperature. Kako se nije desio nijedan zločin, niti pogibija nekog od mještana, olakšanje zbog toga, kao rukom odnijelo je moju temperaturu. Mislim se u sebi, e moj Kume da je tebi znati šta je mene mučilo! Nastavili smo kopanje rova, a nikada, nikome, pa ni majci i Kumu nisam htjeo da kažem pravi razlog moje temperature.

Sve se završilo bez ijedne žrtve, a stanovništvo Ugrskog nije bilo zateknuto u svojim kućama, pa se zahvaljujući tome izbjeglo da ofanziva na Ugorsko donese žrtve i krvoproliće. Mnogi borci su očekivali da će se sutradan krenuti na Menjak, pa iz tog razloga nisu kopali svoje zaklone. Poučeni iskustvom, viđenim granatiranjem srpskih teritorija od strane muslimanskih snaga, Zoran Rosić-Gliga, Popa, Kum i ja kopali smo svaki put rov na dostignutim linijama. Naši saborci su nam se smijali što kopamo rov, kada već sutra idemo dalje prema Menjaku. Mi se nasmijasmo na njihovu provokaciju, rekosmo im, "danas kopamo ovde, a sutra ako Bog da kopačemo na Menjaku" i nastavismo kopanje našeg rova.
Kada smo bili pri kraju kopanja rova, a sunce došlo do zalaska ya šumu iza naših leđa, praveči nam hladovinu i olakšanje za kopanje, stadosmo malo da odmorimo. Priđoše nam iz susjednog rova naši prijatelji Zoran Jeličić-Piće, Pesak i Slava, a mi izvadismo rakiju iz borbenog ranca i pružismo im flašu da nazdravimo sretan završetak akcije.
Zbog nedostatka čaša, naginjali smo rakiju direktno iz flaše. Kada je došao red na mene, ja povika, ajd živili, gdje ove tu i do godine. Svi zagraktaše na mene kao da će da me tuku, pa povikaše, ih jezik pregriz'o.  Od tog dana pa do kraja rata Srpska vojska ostala je na dostigmutim položajima i nije pomjerila svoju liniju prema Ugorskom i Menjaku, a mene su moji drugovi često kroz šale okrivljivali da sam ja to ukleo sa svojom zdravico.
Menjak je bilo brdo iznad srpskog sela Hotonj i pravilo je velike probleme stanovnicima Hotonja. U tom periodu mještani Hotonja imali su najviše poginulih ljudi, uglavnom pored svojih kuća, radeći po njivama i obilazeći porodična groblja svojih mrtvih članova porodice. Bili su česta i laka metao snajperski i mitraljeskih hitaca sa Menjaka.  Menjak i Glavica ostale su bolne tačke Srpske opštine Vogošća, sa kojeg su mnogi civili i borci izgubili svoje živote od mitraljeza i snajpera, koji su često dejstvovali sa tih područja!

Povratak na Vogošćansko ratište

Dani provedeni sa porodicom prolazili su strahovitom brzinom, zbog čega sam svaki trenutak pokušavao da posvetim  mom sinu i suprugi. Međutim, puna kuća djece, česte posjete komšija remetile su moju želju da svaki trenutak posvetim njima dvoma. Predložio sam ženi da nas troje odemo na Jadransko more i tamo provedemo nekoliko dam u samoći. Moja žena se nije složila sa mojom idejom, pa reće, "Nije to pametno u ovom trenutku, jer domaće stanovništvo tog sela neće shvatiti našu želju za samoćom. Bili su do sad veoma dobri prema meni i sinu, ne bi volila da takvim potezom pokvarim njihovu dobronaklonost". Razmislih o tome i složih se sa ženinim prijedlogom.
Približavalo se vrijeme mog povratka na ratište. Stalni pregovori i dogovori između zaraćenih strana davali su mi nadu da će već prvog dana mog povratka na ratište, taj prokleti rat biti završen.
Mnogi borci kada su  dobili dozvolu za obilazak porodice, iskoristili su tu dozvolu i ostajali duže nego što im je odobreno, čak se veliki broj njih nikada više nije ni vratio na ratište. Ja nisam želio da napravim takvu grešku, jer sam znao da mnogi moji saborci čekaju na moj povratak, kao na ozeblo sunce, da i oni dobiju dozvolu da obiđu svoju porodicu. Moj povratak u jedinicu direktno je uticao na to i nisam želio da se poigravam sa njihovim osjećajima.
Kako se bližilo vrijeme povratku, meni su misli sve više bile usmjerene na mučenje i tegobe koje me čekaju na tom putovanju. Dan prije povratka moj rođak je saznao da je u selo Mala Bosna stigao jedan bračni par iz Vogošće i da ovih dan treba da se vrate nazad. Rođak je imao broj telefona od tih ljudi, jer je to bila naša rodbina, porijeklom iz Bosanske karajine, nakon onog rata u takozvanoj "osmoj ofanzivi" doselili se u to selo.
Nazvao ih je telefonom i gle čuda, moja rodica Biljana i zet Dragan bili su ti gosti, koji se sutradan trebaju vratiti u Vogošću.  Odmah sam stupio sa njima u kontak, da vidim dali ima mjesto da se i ja sa njima vratim u Vogošću. Dragan mi je rekao da je auto prepuno prehrambenih namirnica, ali će pokušati da napravi jedno mjesto da i ja mogu sjesti. Rekao je da on ne može da vozi prepuno auto do mene, nego da poranim u jutro i dođem do njih, jer nas ćeka dug i naporan put. Bio sam presrećan što ću izbjeći mučno putovanje sa autobusom.
Sutra dan rano u jutro svi ukućani bili su na nogama, kako bi se pozdravili sa mnom i poželili mi sretan put. Neka silna tuga mi se skupila u grudima, od ćega mi je nedostajalo vazduha u plućima, pa sam neprekidno pokušavao sa dubokim uzdasima da olakšam disanje. Kako je vrijeme prolazilo, disanje je bilo sve teže. Bio sam svjestan da mi ovaj rastanak stvara te probleme, pa sam počeo da požurujem sve oko sebe kako bi što prije krenuo i oslobodio se tog pritiska. Poćeo sam da se ljubim sa svima redom a ženu i sina sam ostavio na kraju. Poljubio sam se sa ženom i spustio se na koljena da zagrlim sina. Oći su mi se napunile suzama, pa sam pokušavao da ih prikrijem, kako ga na rastanku ne bi rastužio i rasplakao.
Rastanak sa mojim jedincom biješe najteži. Objema rukama me prigrlio i čvrsto se stisnuo uz mene, poče da plače i govori, "Tata nemoj da ideš, ostani još malo, molim te". Nisam moga da zaustavim suze, koje su potekle niz obraze. Čvrsto sam stisnuo svoga sina i rekao mu, "Sine eto tate brzo nazad, doću po tebe, da tebe i mamu vodim kući".
Ni sam ne znam kako sam se uspio razdvojiti od tijela moga dječaka, sjeo sam u auto, a rođak je već bio unutra i bez zadržavanja, krenu sa vožnjom. Okrenuo sam se i preko ramena, kroz suze gledam u svoju rodbinu i komšije, koji su došli da me isprate. Mahali su objema rukama, dok je automobil ulazio u okuku, a ja ih sve izgobih iz svog vidokruga.
Rođak je brzo vozio, pa iz tog razloga brzo stigosmo u selo Mala Bosna, a rodica i zet već su bili spremni za polazak. Ja uzeh svoju torbu i stavih je na mjesto koje mi je zet pokazao i sjedoh na zadnje sjedište njihovog GOLF-a. Ubrzo smo krenuli dalje. Prostor oko mene bio je prepun stvari i hrane, od koje nisam mogo da se pomjeram i bolje namjestim. Nije mi to smetalo, jer pri pomisli kako bi bilo da se moram vraćati sa autobusom, odbijao sam od sebe ta razmišljanja i sa zadovoljstvom trpio tu  neudobnost.
Tokom putovanja, kako je dan odmicao ljetna vrelina postajala je jača i nepodnošljivija, pa sam zamolio zeta da otvori malo prozor kako bi se unutrašnjost vozila malo osvježila. Zet je odbio moj prijedlog, smatrajući da sa otvorenim prozorom troši više goriva, koje će ionako zbog velikog tereta puno više da troši. Učini mi se kao da mi zet prigovori da će zbog mene imati veću potrošnju goriva i ja odlučih da prekinem razgovor na tu temu.

Neki dijelovi puta bili su pod neprijateljskom kontrolom ili su bili nesigurni za prolaz, pa se moralo ići sigurnijim ali mnogo dužim putnim komunikacijama, nego što je to bilo u mirnodobsko doba. Putne nedaće, vrućina i naporno putovanje bila su  kako tako podnošljive, sve do dijela terene koji nije više bio pokriven asfaltom.
Dolaskom u Mokro, sela nedaleko od tadašnje svjetske metropole, zvane Pale, prešli smo na seoski prašnjavi put. Od tog trenutka za mene su nedaće postale sve učestalije i veće. Tih dvadesetak kilometara makadamskog puta, po kiši blatnjavog i često neprohodnog, po suncu prašnjavog, sa puno dubokih rupa i raznih oštećenja, koje su napravili teški kamioni, kako vojni, tako i civilni, imao je bezbroj krivna, velikih uspona i padina. Često je išao i preko livada kako bi se povezao jedan put sa drugim, da bi se stiglo u tu nedođiju, zvanu Srpsko Sarajevo, koju su izbjegavali svi, pa i Srpska TV kuća, koja je imala obavezu da izvještava ratnu situaciju na tom terenu.
Zbog preopterećnog auta, zet je tražio da uz te uspone izađem i te dionice prelazim pješke do vrha brda, a niz brdo sam se ponovo vraćao u auto. Usponi i rupetine po putu su povremeno bile toliko velike da je vozilo često strugalo podom po putu, pa je i rodica veoma često morala sa mnom da prepješaći neke dionice i djelove tih strmih brda. Znoj koji je curio niz lice, sve više je privlačio prašinu na mene. Pri svakom brisanju znoja sa lica i čela osjećao sam tu prašinu kako mi para kožu.
Polako smo prilazili cilju a ja sam osječao sve veći umor u mom tijelu.
Konačno smo stigli do asfalta i kruga fabrike UNIS, kroz koju se ulazilo u Srpsko Sarajevo. Moj zet i rodica su početkom rata uselili u jedan stan u zgradi u koj sam i ja živio, tako da mi je to uveliko skratilo muke i teško putovanje.
Iako je putovanje u povratku trajalo puno kraće nego sa autobusom, ipak sam osjetio znatno veći umor nego onaj koji sam doživio prilikom odlaska. Umor me nije spriječio da pomognem zetu da iznesemo robu koju je dovezao iz Srbije. Kada smo sve unijeli, zahvalih se zetu i odoh u stan da se pozdravim sa majkom i bratom.
Prva vijest koju mi je majka saopštila, bila je da je naš komšija milicioner Mirso Prutina bio razmjenjen. Mirso je bio zarobljen u borbi oko sela Svrake, a ja kao njegov komšija i naši dugogodišnji dobri odnosi tjerale su me na moralnu obavezu da mom komšiji pomognem koliko god budem mogao.  Srećom, Mirsin dobar prijatelj iz djetinstva, Špirić Nebojša-Špiro uveliko mi je olakšavao tu obavezu, a Špiro je u to vrijeme bio jedan od glavnih ljudi u zatvorskoj upravi.
Sjetih se kako sam sreo Mirsu Prutinu pred sami polazak u Srbiju, kada sam trebao da krenem u posjetu mojoj porodici. Sa kumum sam išao na redovan trening u moju teretanu. Kod same teretan bila je Hamina pekara. Tu smo se susreli sa Mirsom, dok je on utovarao ugalj za pekaru. U prvi mah nisam ga prepoznao, ali Mirso podiže ruku i javio sa pozdravom, "đesi Koko". Nisam odmah skont'o o kome se radi pa se zagledah u njega, a on primjeti da ga ne prepoznajem pa mi reće, "ja sam bolan, Mirso". Sa nevjericom sam gledao u njega. Mirso je do početka rata bio krupan, bolje reči poprilično debeo čovjek. Zbunjeno sam gledao u njega, onako mršav i neobrijan, izgledao je potpuno drugačije.
Mirso je bio veoma duhovit, pa je odmah prešao na šalu, rekavši, "jesi vidio što ste mi valjali, kako ste mi dotjerali liniju".
Bio je raspoložen, osjećao sam da se radovao što me vidi. Meni je takođe bilo drago, ali sam ipak pokazao razočarenje što ga vidim tako bradatog, naizgled iscrpljenog, neurednog i mršavog, pa sam ga poćeo zapitkivati kako mu je u zatvoru.
Mirso je mudro presjeko tu temu i poćeo da priča o našem prvom susretu, kada smo se tek upoznali. Bilo je to u Makarskoj na moru, daleke 1981 godine, prvo ljeto kada sam se ja vrati sa odsluženja vojnog roka. Tada je Mirso bio mala raja, tek nekih 15 godina. Bio je na raspustu pred njegov polazak u školu za miliciju. Pričao mi je i podsječao me kako smo se tada potukli sa nekim dripcima i Zvornika, kada su mene u toj tuči nožem zasjekli po rebrima. Mirso se našali rijećima, da je tada bio prilično mršav, baš kao i sad i da smo mu vratili momačku liniju.
Naš razgovor se odigravao pod šaljivim tonom, pa sam skoro i zaboravio da je Mirso tu na prinudnom radu. Iako kraj Mirse nije bilo čuvara koji će nadgledati njegov rad, skonatah da bi naše časkanje na cesti moglo biti primjećeno, pa bi to moglo Mirsi nanijeti neželjene probleme, pa pokušah da skratim taj razgovor.
Upitah ga kako mu je i dali mu nešto treba?
A on bez oklijevanja reće, "Ma ne brini Koko, Špiro mi puno pomaže, tako da više vremena provodim sa njim u kancelariji nego u ćeliji sa ostalim zatvorenicima".
Špiro je mogao puno više da pomogne nego ja, pa iz tog razloga nisam više naturao svoju pomoć. Iako sam bio siguran da je Špiro odigrao veliku ulogo za Mirsinu razmjenu, ta vijest me strašno obradovala, jer je to za mene bilo veliko psihološko olakšanje. Vremena su bila takva da je svaka budala mogla da naiđe i ubije ga, samo zato što se zove Mirso.
Prekidoh razmišljanje o Mirsi i vratih se ragovoru sa majkom i saznadoh da se moj drug Feđa javio telefonom iz Sarajeva.  Bi mi drago, jer sam shvatio da se bezbjedno i sigurno dočepao slobode. Ali kopkalo me je to, kako je uspio da se javi telefonom iz Sarajeva, kad od početka sukoba telefonska veza sa gradom nije radila.
Zbunjen, upitah majku, kako je to moguće kad telefonska linija ne radi, a ona mi reće, "Nemam pojma sine, znam samo da je linija proradila par sati i za to vrijeme se Feđa javio da je živ i zdrav. Poručio nam je da bježimo iz Vogošće, jer oni uskoro kreću u napad i da će svi koje zateknu u Vogošći loše proći! Nakon toga, ubzo je telefonska linija ponovo prestala da radi", završi majka svoje izlaganje. Sve mi je to izgledalo pomalo sumanuto i nevjerovatno, ali nema razloga da sumnjam da nije tako bilo i da sumnjam u majčinu priču.
Uz ćaskanje, majka je grijala vodu na šporetu, koju je namijenila meni da se okupam, pošto u tom periodu u naselju u stanovima nije bilo vode u cijevima. Majka je bila vrijedna pa je znajući da dolazim sa puta, donijela sa izvora dovoljno vode da se mogu oprati. Unio sam u kupatilo veliki lonac tople vode, koji je majka nekad koristila za odkuhavanje veša i sa loncem ponesoh i đezvicu za kafu. Sa đezvicom sam se zaljevao vodom po tijelu i trljao sapunom kako bi onu silnu prašinu saprao sa sebe.
Kad sam se malo odmorio odlučih da odem do komande bataljona, da se javim za naredne vojne zadatke moje jedinice. Pri samom ulasku u komandu, sretoh svoje ratne drugove. Bez ustezanja mi saopštiše muštuluk, "Sutra idemo u napad na Ugorsko"!
Moja velika nada da ću po dolasku kući čuti da je rat zavšen, ovu vijest sam doživio sa velikim razočarenjem. Shvatio sam da zapravo, rat tek počinje!
Rekoh mojim drugovima da mi se javio Feđa i ispričah šta mi je poručio. Oni se nasmijaše i rekoše, "Nisi ti jedini koji je dobio takvu vijest. Mnogi Vogošćani su od bivših komšija dobili takav poziv preko telefona i upozorenje da bježe".
Bi je to očito vojni plana njihove komande da unese paniku u naše redove i što lakše ovladaju naseljem. Zbog toga je najvjerovatnije naša komanda odlučila da krene u napad kako bi obezbjedila dubinu odbrane samog naselja. U to vrijeme, muslimansko selo Ugorsko dominiralo je nad naseljem sa kojeg su snajperski hitci često sijali smrt po rubnim dijelovima grada.
Tako je u Vogošći proteklo prvih pet ratnih mjeseci Bosanske nezavisnosti!