Ratna napetost prouzrokovana napadima na UNIS-ovu fabriku, uticala je da su svi radnici potpuno prestali odlaziti na poslove u taj kompleks. Tako sam i ja odlučio da više ne idem u među-prostor zaraćenih strana. Odlazak moje supruge i sina, stvorili su u meni veliki teret i brigu. Mislio sam da ih više nikad neću vidjeti! Dani su bili beskrajno dugi. Samoća me je ubijala pa sam svaki slobodan trenutak izlazio iz stana i provodio vrijeme po vogošćanskim ulicama.
Nakon nekoliko neradih dana dolazi kurir na vrata i uručuje mi poziv za radnu obavezu! Sav sretan, jedva sam dočekao da na neki način ispunim dugačke dane i skrenem svoje misli na neke druge stvari.
Sutradan sam se javio u TAS, svoju radnu organizaciju. U upravnoj zgradi me je dočekao Mirko, nekadašnji upravnik lakirnice. Mirko je bio smijenjen sa te funkcije nakon demokratskih izbora, a na njegovo mjesto došao je Čelik Suad. Zbog rata, sitaucije se promjenila i Mirko je po naređenju "Kriznog štaba Vogošće" postavljen za vršioca te dužnosti.
Upravnik me je ukratko izvjestio o novonastaloj situaciji i objasnio da u nedostatku ljudstva moram preuzeti dužnost mašiniste na "Kataforezi". Radnu obavezu na uređaju dobili su Rajko Smiljanić, Novak Cvijanović, Brane Hajder i ja. Postrojenje je moralo imati stalni nadzor zbog sedmog kupatila u kojem se nalazila temeljna boja.
"Kataforeza" je bila najsavršenije postrojenje u automobilskoj industriji. U to vrijeme imali su ga Japan i Njemačka, a zahvaljujući Volkswagen-ovim stručnjacima i TAS je posjedovao takav uređaj. Postrojenje je bilo postavljeno na tri sprata, dugačko oko osamdeset i široko oko dvadeset metara i služilo je za predobradu za lakiranje automobila. U svom sastavu imao je dugačke tunele kroz koju su išle karoserije pomoću lančane trake, sa jedne strane kroz šest kupatiala u kojim su se školjke prale od masnoće i zaštičivale od korozije uz pomoć fosforne i kromne kiseline i na kraju te obrade prelazila u tunel u kojem lanci vuku školjke u drugom smijeru, da bi se potopila u sedmom kupatilu, u kojem se uz pomoć električne energije temeljna boja dubinski nanosila u limove. Proces je završavao u dugačkoj peći u kojoj se na visokoj temperaturi pekla zaštitna boja, da bi dobijala lijep sivi sjaj. U slučaju nestanka električne energije, temeljna boja bi prestala da cirkuliše i u roku od dva sata pretvorila bi se u plastičnu masu. Dužnost mašiniste u tom slučaju bila je da ručno upalimo generator i osposobimo cirkulisanja boje u kupatilu, da bi ostala u tečnom stanju.
Prihvatio sam radnu obavezu i počeo sa dežurstvima. Boravak u praznom pogonu, u kojem osim dežure, nisam imao nikve druge obaveze, postajale su mi još gore od samoće u stanu. A onda samoću po praznom pogonu počela da se pretvara u pakao, zahvaljujući raznoraznim vojnicima, koji su svakodnevno marširali kroz krug fabrike, dolazeći na TAS-ov parking na kojem je bili parkirano oko tri hiljade automobila, spremnih za prodaju. Završeni Golf-ovi koji su sišli sa trake parkirani su na veliki parking namjenjen za skladištenje gotovih vozila, gdje su čekali svog kupca. U bravi kraj volana ostavljali su se kljućevi, pa je to olakšavalo lopovima da lako i bez problema odvezu automobil sa parknga.
Napad na fabriku ostavio je velike traume na obezbjeđenje, pa više nije imalo hrabrosti da se suprostavi naoružanim ljudima, koji su dolaskom sa na kapiju potezali oružje i prijetili ako im ne dozvole da prođu. Umjeto obavezne kontrole koju su morali da izvrše oni su se sklanjali, otvorili bi kapiju i propustili vozilo da prođe kroz nju. Pročulo se da se vozila kradu sa TAS-ovog parkinga, pa mnogi koji su uzeli pušku da brane Vogošću dolazili su u fabriku i sa novim automobilom odlazili u nepoznatim pravcima. Neki su vidjeli da se vozila mogu lako prodati pa svakog dana su ponovo dolazili i uzimali sebi još Golf-ova. Među njima su prednjačili brača Stanići. Oni su iskoristili funkciju presednika srpske opštine Vogošća, svoga strica Šešu i angažovanost u Borinoj jedinici, pa su bez ikakvih problema, svaki dan dolazili i slobodno odvozili vozila. Stanići su prilikom napada na policijsku stanicu u kojoj su učestvovali, došli do velikog broja ovjerenih saobračajnih dozvola. Popunjavali su podatke od vozila koji je bio ukraden sa parkinga i tako posjedovali dokument da su vlasnici automobila, šta im je olakšalo prebacivanje vozila za Srbiju. Nakon što su prebacili auto u Srbiju, odmah bi se vraćali po drugi. Mnoga od tih vozila su prodavana po bagatelnim cijenama, pa je Čube bio rekorde po najnižoj cijeni, prodao je Golf-a u Ilijašu, za šteku Malbora. Neki nisu imali ni vozačku dozvolu, ali su koristili ukazanu priliku, da bi došli do skupocjenog automobila. Neko ko bi se zatekao na parkingu pokazao bi im kako da ubaci mjenjač u prvu brzinu i oni su bez mjenjanja brzina vozili auta do sigurne teritorije. Pričalo se da je Miro Vuković odabrao auto sa određenom bojom, a pošto je bilo zatvoreno sa drugim autima i njie bilo lagano za izvesti sa parkinga, on je sa drugim autima koja su mu smetala, kao sa bagerom raskrčio prolaz da bi izvukao on koje mu se sviđalo. Za mnoge od njih bio je životni san imati takav automobil. Ovo stanje im je dalo priliku i snovi su im postala stvarnost!
Od gledanja pljačke koja se odvijala na moje oči, postajalo mi je sve mučnije, ali nisam imao nikakvu moć da zaustavim pljačku imovine moje radne organizacije!
Fabrički krug nije bio vojnički zaštićen pa je u njega mogla sa oružjem uči bilo koja vojska u svako doba dana i noći. Jednog dana, dok sam šetao po pogonu, na TAS-ov parking dolaze dvije zaraćene vojske. Jedna iz Vogošće kroz glavnu kapiju, druga iz Barice preko teretne kapije, koja se koristila za dovoz i odvoz razne robe. Bila je napeta situacija prilikom njihovog susreta, isčekivala se žestoka borba. Umjesto očekivane pucnjave, zbog mržnje koju su stvorili mediji, između njih se sklapa primirje i dok traje akcija pljačke izostaje "bratoubilački rat". Po dogovoru sjedaju u svoje nove automobile i u punoj brzini, svaki na svoju stranu izlaze iz kruga fabrike. Jedna kolona odlazi preko TAS-ove teretne kapije u pravacu Barice na muslimansku stranu, a druga na srpsku na glavnu PRETIS-ovu kapiju u pravcu Vogošće. Za mene je to bila poslednja kap u prepunoj čaši, odlučujem da napustim radnu obavezu i potražim jedinicu u kojoj ću se vojno angažovati. Po završetku smjene javljam upravniku da više ne želim dolaziti na posao. Upravnik mi je zaprijetio, ukoliko ne budem dolazio, da ću za uvjek izgubiti posao u TAS-u. Rekao sam mu da više volim izgubiti posao, nego glavu od kojekavih vojski koje se neprekidno smjenjuju sa oružjem u rukama marširajući kroz krug fabrike. Objašnjavao sam da ne želim više dolaziti na posao jer sam dolazak, pa i boravak u fabrici bio je veći rizik da se izgubi život, nego ako se mobilišem u neku od vojnih jedinica. Upravnik mi je ponudio automobil kojim bi me svakog dana dovozio na posao, a ja sam i to odbio!
Nakon našeg razgovora, više nisam dolazio na posao, odlučio sam da potražim, po mom mišljenju, najbolju jedinicu i mobilišem se u srpskoj vosci u cilju odbrane Vogošće!
Nakon nekoliko neradih dana dolazi kurir na vrata i uručuje mi poziv za radnu obavezu! Sav sretan, jedva sam dočekao da na neki način ispunim dugačke dane i skrenem svoje misli na neke druge stvari.
Sutradan sam se javio u TAS, svoju radnu organizaciju. U upravnoj zgradi me je dočekao Mirko, nekadašnji upravnik lakirnice. Mirko je bio smijenjen sa te funkcije nakon demokratskih izbora, a na njegovo mjesto došao je Čelik Suad. Zbog rata, sitaucije se promjenila i Mirko je po naređenju "Kriznog štaba Vogošće" postavljen za vršioca te dužnosti.Upravnik me je ukratko izvjestio o novonastaloj situaciji i objasnio da u nedostatku ljudstva moram preuzeti dužnost mašiniste na "Kataforezi". Radnu obavezu na uređaju dobili su Rajko Smiljanić, Novak Cvijanović, Brane Hajder i ja. Postrojenje je moralo imati stalni nadzor zbog sedmog kupatila u kojem se nalazila temeljna boja.
"Kataforeza" je bila najsavršenije postrojenje u automobilskoj industriji. U to vrijeme imali su ga Japan i Njemačka, a zahvaljujući Volkswagen-ovim stručnjacima i TAS je posjedovao takav uređaj. Postrojenje je bilo postavljeno na tri sprata, dugačko oko osamdeset i široko oko dvadeset metara i služilo je za predobradu za lakiranje automobila. U svom sastavu imao je dugačke tunele kroz koju su išle karoserije pomoću lančane trake, sa jedne strane kroz šest kupatiala u kojim su se školjke prale od masnoće i zaštičivale od korozije uz pomoć fosforne i kromne kiseline i na kraju te obrade prelazila u tunel u kojem lanci vuku školjke u drugom smijeru, da bi se potopila u sedmom kupatilu, u kojem se uz pomoć električne energije temeljna boja dubinski nanosila u limove. Proces je završavao u dugačkoj peći u kojoj se na visokoj temperaturi pekla zaštitna boja, da bi dobijala lijep sivi sjaj. U slučaju nestanka električne energije, temeljna boja bi prestala da cirkuliše i u roku od dva sata pretvorila bi se u plastičnu masu. Dužnost mašiniste u tom slučaju bila je da ručno upalimo generator i osposobimo cirkulisanja boje u kupatilu, da bi ostala u tečnom stanju.
Prihvatio sam radnu obavezu i počeo sa dežurstvima. Boravak u praznom pogonu, u kojem osim dežure, nisam imao nikve druge obaveze, postajale su mi još gore od samoće u stanu. A onda samoću po praznom pogonu počela da se pretvara u pakao, zahvaljujući raznoraznim vojnicima, koji su svakodnevno marširali kroz krug fabrike, dolazeći na TAS-ov parking na kojem je bili parkirano oko tri hiljade automobila, spremnih za prodaju. Završeni Golf-ovi koji su sišli sa trake parkirani su na veliki parking namjenjen za skladištenje gotovih vozila, gdje su čekali svog kupca. U bravi kraj volana ostavljali su se kljućevi, pa je to olakšavalo lopovima da lako i bez problema odvezu automobil sa parknga.
Napad na fabriku ostavio je velike traume na obezbjeđenje, pa više nije imalo hrabrosti da se suprostavi naoružanim ljudima, koji su dolaskom sa na kapiju potezali oružje i prijetili ako im ne dozvole da prođu. Umjeto obavezne kontrole koju su morali da izvrše oni su se sklanjali, otvorili bi kapiju i propustili vozilo da prođe kroz nju. Pročulo se da se vozila kradu sa TAS-ovog parkinga, pa mnogi koji su uzeli pušku da brane Vogošću dolazili su u fabriku i sa novim automobilom odlazili u nepoznatim pravcima. Neki su vidjeli da se vozila mogu lako prodati pa svakog dana su ponovo dolazili i uzimali sebi još Golf-ova. Među njima su prednjačili brača Stanići. Oni su iskoristili funkciju presednika srpske opštine Vogošća, svoga strica Šešu i angažovanost u Borinoj jedinici, pa su bez ikakvih problema, svaki dan dolazili i slobodno odvozili vozila. Stanići su prilikom napada na policijsku stanicu u kojoj su učestvovali, došli do velikog broja ovjerenih saobračajnih dozvola. Popunjavali su podatke od vozila koji je bio ukraden sa parkinga i tako posjedovali dokument da su vlasnici automobila, šta im je olakšalo prebacivanje vozila za Srbiju. Nakon što su prebacili auto u Srbiju, odmah bi se vraćali po drugi. Mnoga od tih vozila su prodavana po bagatelnim cijenama, pa je Čube bio rekorde po najnižoj cijeni, prodao je Golf-a u Ilijašu, za šteku Malbora. Neki nisu imali ni vozačku dozvolu, ali su koristili ukazanu priliku, da bi došli do skupocjenog automobila. Neko ko bi se zatekao na parkingu pokazao bi im kako da ubaci mjenjač u prvu brzinu i oni su bez mjenjanja brzina vozili auta do sigurne teritorije. Pričalo se da je Miro Vuković odabrao auto sa određenom bojom, a pošto je bilo zatvoreno sa drugim autima i njie bilo lagano za izvesti sa parkinga, on je sa drugim autima koja su mu smetala, kao sa bagerom raskrčio prolaz da bi izvukao on koje mu se sviđalo. Za mnoge od njih bio je životni san imati takav automobil. Ovo stanje im je dalo priliku i snovi su im postala stvarnost!
Od gledanja pljačke koja se odvijala na moje oči, postajalo mi je sve mučnije, ali nisam imao nikakvu moć da zaustavim pljačku imovine moje radne organizacije!
Fabrički krug nije bio vojnički zaštićen pa je u njega mogla sa oružjem uči bilo koja vojska u svako doba dana i noći. Jednog dana, dok sam šetao po pogonu, na TAS-ov parking dolaze dvije zaraćene vojske. Jedna iz Vogošće kroz glavnu kapiju, druga iz Barice preko teretne kapije, koja se koristila za dovoz i odvoz razne robe. Bila je napeta situacija prilikom njihovog susreta, isčekivala se žestoka borba. Umjesto očekivane pucnjave, zbog mržnje koju su stvorili mediji, između njih se sklapa primirje i dok traje akcija pljačke izostaje "bratoubilački rat". Po dogovoru sjedaju u svoje nove automobile i u punoj brzini, svaki na svoju stranu izlaze iz kruga fabrike. Jedna kolona odlazi preko TAS-ove teretne kapije u pravacu Barice na muslimansku stranu, a druga na srpsku na glavnu PRETIS-ovu kapiju u pravcu Vogošće. Za mene je to bila poslednja kap u prepunoj čaši, odlučujem da napustim radnu obavezu i potražim jedinicu u kojoj ću se vojno angažovati. Po završetku smjene javljam upravniku da više ne želim dolaziti na posao. Upravnik mi je zaprijetio, ukoliko ne budem dolazio, da ću za uvjek izgubiti posao u TAS-u. Rekao sam mu da više volim izgubiti posao, nego glavu od kojekavih vojski koje se neprekidno smjenjuju sa oružjem u rukama marširajući kroz krug fabrike. Objašnjavao sam da ne želim više dolaziti na posao jer sam dolazak, pa i boravak u fabrici bio je veći rizik da se izgubi život, nego ako se mobilišem u neku od vojnih jedinica. Upravnik mi je ponudio automobil kojim bi me svakog dana dovozio na posao, a ja sam i to odbio!
Nakon našeg razgovora, više nisam dolazio na posao, odlučio sam da potražim, po mom mišljenju, najbolju jedinicu i mobilišem se u srpskoj vosci u cilju odbrane Vogošće!
No comments:
Post a Comment