Granatiranje srpskog sela Blagovac iz pravca Kobilje Glave, koje se dogodio 3 maja, a u kojim je bilo ranjenih, nije proteklo bez odgovora. Najrazvijenije selo na teritoriji grada Sarajeva sa isključivo srpskim stanovništvom, zbog čega je najvjerovatnije i bilo meta artiljrijskog napada, nalazilo se manje od pola kilometra od glavnog puta koji je spajao Vogošću sa glavnim gradom BiH. Početak sela bio je stotinjak metara od glavene kapije UNIS-ovih fabrika. Pružalo se u širinu od par kilometara uz lagani uspon prema vrhu brda. Imali su svu infrastrukturu kao i samo naselje Vogošća, asfaltirane ceste, gradski prevoz, struju, telefonske linije, a osim gradske vode imali su i svoj rezervoar za snadbijevanje kuća, koristeći tu vodu za zaljevanje svojih bašta. Zbog svega što je u selu postojalo, zemlja se prodavala po veoma visokoj cijeni, pa je dostizala vrijednost morskih parcela, zbog čega su samo ljudi sa "dubljim đepom" kupovali na Blagovcu parcele za gradnju kuća.
Pogled sa vrha sela imao je pregled teritorijeje pod muslimanskom kontrolom, pa je iz tog razloga selo dobio priliku da se po vrhovima brda postavi artiljerijsko oruđe. Tadašnji komandir tek formirane blagovačke artiljerijske jedinice, Željko Blagovčanin-Gipso iskoristi je krađu Golf-ova, pa vozila koja je izvozio iz fabrike nije prodavao da bi se obogatio, nego ih je davao nekim visoko rangiranim oficirima JNA, a oni su mu za uzvrat davali artiljeriska oruđa po njegovoj želji. Tako je Gipso uz minobacače i topove nabavio i Višecijevni Bacač Raketa. Imajući sva ta oruđa na raspolaganju, on je naredio da se iz svih raspoloživih sredstava silovito uzvratio artiljerijskom napadu sa Kobilje Glave.
Nakon tog dana artiljerijski napadi sa Blagovca bili su česti i nepredvidivi. Paljba iz artiljerije bi se izvodila u svako doba dan, bez obzira dali je imalo potrebe za njeno korištenje. Za kratak vremenski period ispaljeno je toliko raketa iz VBR-a, da se moglo cijeli rat koristiti za odbrnbene potrebe, za šta je to oruđe i bilo namjenjeno. Sjećam se da je u tom periodu dok je bilo raketa, VBR često korišten noću, pa su neki iz naselja odlazili na Blagovac i dok se ispaljuju rakete posmatrali bi eksplozije, koje su se razlijevaju u mraku i pravile krugove sa puno svijetlih iskrica. Sve me je to pomalo ljutilo, jer je to igledalo kao djećija igra vatrometa, a ne da se radi o raketama koje siju smrt. Istog mišljenja kao i ja bio je i Željko, jedan od vlasnika kafe-slastičarne "Vitraž". Željko, Labud i Pesak bili su momci sa Ilidže, ali poštop su u Vogošći bili vlasnici Vitraža, zatvorili su lokal i početkom maja dobrovoljno pristupili u srpsku vojsku. Željko je po VES-u bio artiljerac, pa se iz tog razloga prijavio kod Gipse, Laba je otišao u tek formiranu bataljonsku vojnu policiju a Pesak je sa svojim velikim prijateljem Slavom došao u našu četu. Kada je Željko vidio kako Gipso bez ikakve potrebe koristi artiljeriju, počeo je da se buni protiv toga, a Gipso je na to pobijesnio, izvadio svoj "Magnum", strpao Željku u usta da ga ubije. Gipso to nije ozbiljno mislio, nego je to bio njegov način da održi svoj autoritet , ali Željko to nije shvatio tako, napustio je jedinicu i tišao iz Vogošće.
Nekontrolisana paljba iz VBR-a uticala je na veoma brzu potrošnju zaliha raketa, a pošto je proizvođač bio na hrvatskoj teritoriji nije se imalo mogučnosti nabaviti nove, pa je tokom rata to oruđe ostalo kao strao gvožđe. Neselektivna upotreba artiljerije nije bila naredba viših komandi nego hir pojedinaca, a komande da ne bi iritirale ostale borce ignorisale su takvu upotrebu oruđa, što kod mnogih boraca u Vogošći nije nailazilo na odobravanje, ali nisu mogli ništa učiniti da se takva praksa prekine!
Početak maja '92 godine osim što je Vogošća bila bez struje ostaće upamćeno i po nestanku vode. Nakon silnog granatiranja muslimanske teritorije sa blagovačkih artiljerijskih položaja, stanovnici Kobilje Glave su izveli još jednu odmazdu prema vogošćanima. Cijevi od gradskog vodovoda koji su išao u Vogošću, a ventili su bili na Kobiljoj Glavi, pa su ih ljudi te mjesne zajednice zavrnuli i tako je naselje uz nedostatak električne energije ostalo i bez vode. To je pruzrokovalo dugačke redove na svim izvorima na opštini Vogošća. Izvor u Radića potoku muslimansko stanovništvo nije koristiti jer je na ulazu u selo bio postavljen kontrolni punkt, pa su se ljudi osječali nelagodno i nesigurno da tim putem idu po vodu, tako da je za njih ostala jedina mogučnost korištenja izvora u ulici Moša Pijade.
Baš u tom periodu se desio dolazak prvih dobrovoljaca iz Srbije. Njih oko dvadesetak smješteni su u hotel "Park", gdje je bila stacionirana i Borina jedinica. Stanovnici Vogošće su imali povjerenje u Boru pa se pretpostavilo da njihov dolazak i boravak u hotelu gdje je on vodi glavnu rijeć, neće uznemiriti građane.
Međutim nije bilo tako!
Prva nezadovoljstva njihovim dolaskom su uzdrmala rukovodstvo SDS stranke u opštini. Šešo, koji je postavljen za presednika opštine nakon proglašenja Srpske Opštine Vogošća izrazio je nezadovoljstvo zbog njihovog dolaska, podnio je neopozivu ostavku na funkciju presednika opštine i demonstrativno napustio Vogošće.
Ubrzo nakon njihovog dolaska uvidjelo se da ih Boro neće moći držati pod kontrolom. Počelo se pričati da po naselju bez ićijeg odobrenja vrše kontrole stanovništva. To je uznemirilo sve građane, pa je dodatno ubrzalo odlazke naroda iz naselja. Niko više nije znao sa sigurnošću dali su ljudi sami odlazili ili su misteriozno nestajali.
Moje saznanje da ljudi nestaju došlo je nakon što smo Teša i ja šetali ulicom Moša Pijade. Priđe nam supruga od Šerif Holujić-Šere, sva uznemirana i zabrinuta, požali se da je on prije dva sata otišao iz stana po vodu i da se još uvijek nije vratio. Pokuasmo da je smirimo i obećasmo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ga pronađemo.
Šera je sa svojom suprugom držao videoteku u nekadašnjem frizerskom salonu kod Ede, preko puta njegove zgrade. Njegova polu-braća Kijo i Musa i sestra Mangala bili su poznati svim vogošćanima, pa nam je bilo čudno da bi njega neko mogao uznemiravati. Pošto je otiša na izvor po vodu odmah smo se tamo uputili. Šeru su svi u Vogošći poznavali pa nam je bilo lako objasniti koga tražimo. Na izvoru smo zatekli dugačak red ljudi koji su sa plastičnim kantama čekali da naspu vodu za piće. Počeli smo se raspitivati i tu saznadosmo da su dvojica nepoznatih i naoružanih ljudi, po njihovoj pretpostavci tek pristigli dobrovoljaci izveli Šeru iz reda i odveli ga u nepoznatom pravcu. Nastavili smo zapitkivanje kako bi dobili bar neke tragove po kojim bi mogli dalje da ga tražimo, ali neko nam iz reda reće da se ne raspitujemo puno jer bi zbog toga mogli izgubiti glavu. Ne obrati pažnju ko je to rekao ali mi kasnije pade na pamet da dobrovoljci nisu mogli znati Šerino ime, pa mi ovaj koji nas je upozorio ostade najsumnjiv da je on baš taj koji je krivac za Šerin nestanak. Uvidjevši da tu nećemo dobiti potrebne informacije otišli smo dalje. Taj dan Šeru nismo pronašli, a sutradana Vogošću je napustila i njegova supruga sa djecom. Nakon dvadesedvije godine od togo događaja zahvaljujući "Udruženju Vogošćana" saznao sam da Šerif Holujić-Šera nije više među živima. Šera je bio veoma dobar i plemenit čovjek. Vogošća je izgubila puno njegovim nestankom!
Par dana nakon nestanka Šere, štiteći komšiju dolazim u sukob sa Božurom!
Pogled sa vrha sela imao je pregled teritorijeje pod muslimanskom kontrolom, pa je iz tog razloga selo dobio priliku da se po vrhovima brda postavi artiljerijsko oruđe. Tadašnji komandir tek formirane blagovačke artiljerijske jedinice, Željko Blagovčanin-Gipso iskoristi je krađu Golf-ova, pa vozila koja je izvozio iz fabrike nije prodavao da bi se obogatio, nego ih je davao nekim visoko rangiranim oficirima JNA, a oni su mu za uzvrat davali artiljeriska oruđa po njegovoj želji. Tako je Gipso uz minobacače i topove nabavio i Višecijevni Bacač Raketa. Imajući sva ta oruđa na raspolaganju, on je naredio da se iz svih raspoloživih sredstava silovito uzvratio artiljerijskom napadu sa Kobilje Glave.
Nakon tog dana artiljerijski napadi sa Blagovca bili su česti i nepredvidivi. Paljba iz artiljerije bi se izvodila u svako doba dan, bez obzira dali je imalo potrebe za njeno korištenje. Za kratak vremenski period ispaljeno je toliko raketa iz VBR-a, da se moglo cijeli rat koristiti za odbrnbene potrebe, za šta je to oruđe i bilo namjenjeno. Sjećam se da je u tom periodu dok je bilo raketa, VBR često korišten noću, pa su neki iz naselja odlazili na Blagovac i dok se ispaljuju rakete posmatrali bi eksplozije, koje su se razlijevaju u mraku i pravile krugove sa puno svijetlih iskrica. Sve me je to pomalo ljutilo, jer je to igledalo kao djećija igra vatrometa, a ne da se radi o raketama koje siju smrt. Istog mišljenja kao i ja bio je i Željko, jedan od vlasnika kafe-slastičarne "Vitraž". Željko, Labud i Pesak bili su momci sa Ilidže, ali poštop su u Vogošći bili vlasnici Vitraža, zatvorili su lokal i početkom maja dobrovoljno pristupili u srpsku vojsku. Željko je po VES-u bio artiljerac, pa se iz tog razloga prijavio kod Gipse, Laba je otišao u tek formiranu bataljonsku vojnu policiju a Pesak je sa svojim velikim prijateljem Slavom došao u našu četu. Kada je Željko vidio kako Gipso bez ikakve potrebe koristi artiljeriju, počeo je da se buni protiv toga, a Gipso je na to pobijesnio, izvadio svoj "Magnum", strpao Željku u usta da ga ubije. Gipso to nije ozbiljno mislio, nego je to bio njegov način da održi svoj autoritet , ali Željko to nije shvatio tako, napustio je jedinicu i tišao iz Vogošće.
Nekontrolisana paljba iz VBR-a uticala je na veoma brzu potrošnju zaliha raketa, a pošto je proizvođač bio na hrvatskoj teritoriji nije se imalo mogučnosti nabaviti nove, pa je tokom rata to oruđe ostalo kao strao gvožđe. Neselektivna upotreba artiljerije nije bila naredba viših komandi nego hir pojedinaca, a komande da ne bi iritirale ostale borce ignorisale su takvu upotrebu oruđa, što kod mnogih boraca u Vogošći nije nailazilo na odobravanje, ali nisu mogli ništa učiniti da se takva praksa prekine!
Početak maja '92 godine osim što je Vogošća bila bez struje ostaće upamćeno i po nestanku vode. Nakon silnog granatiranja muslimanske teritorije sa blagovačkih artiljerijskih položaja, stanovnici Kobilje Glave su izveli još jednu odmazdu prema vogošćanima. Cijevi od gradskog vodovoda koji su išao u Vogošću, a ventili su bili na Kobiljoj Glavi, pa su ih ljudi te mjesne zajednice zavrnuli i tako je naselje uz nedostatak električne energije ostalo i bez vode. To je pruzrokovalo dugačke redove na svim izvorima na opštini Vogošća. Izvor u Radića potoku muslimansko stanovništvo nije koristiti jer je na ulazu u selo bio postavljen kontrolni punkt, pa su se ljudi osječali nelagodno i nesigurno da tim putem idu po vodu, tako da je za njih ostala jedina mogučnost korištenja izvora u ulici Moša Pijade.
Baš u tom periodu se desio dolazak prvih dobrovoljaca iz Srbije. Njih oko dvadesetak smješteni su u hotel "Park", gdje je bila stacionirana i Borina jedinica. Stanovnici Vogošće su imali povjerenje u Boru pa se pretpostavilo da njihov dolazak i boravak u hotelu gdje je on vodi glavnu rijeć, neće uznemiriti građane.
Međutim nije bilo tako!
Prva nezadovoljstva njihovim dolaskom su uzdrmala rukovodstvo SDS stranke u opštini. Šešo, koji je postavljen za presednika opštine nakon proglašenja Srpske Opštine Vogošća izrazio je nezadovoljstvo zbog njihovog dolaska, podnio je neopozivu ostavku na funkciju presednika opštine i demonstrativno napustio Vogošće.
Ubrzo nakon njihovog dolaska uvidjelo se da ih Boro neće moći držati pod kontrolom. Počelo se pričati da po naselju bez ićijeg odobrenja vrše kontrole stanovništva. To je uznemirilo sve građane, pa je dodatno ubrzalo odlazke naroda iz naselja. Niko više nije znao sa sigurnošću dali su ljudi sami odlazili ili su misteriozno nestajali.
Šera je sa svojom suprugom držao videoteku u nekadašnjem frizerskom salonu kod Ede, preko puta njegove zgrade. Njegova polu-braća Kijo i Musa i sestra Mangala bili su poznati svim vogošćanima, pa nam je bilo čudno da bi njega neko mogao uznemiravati. Pošto je otiša na izvor po vodu odmah smo se tamo uputili. Šeru su svi u Vogošći poznavali pa nam je bilo lako objasniti koga tražimo. Na izvoru smo zatekli dugačak red ljudi koji su sa plastičnim kantama čekali da naspu vodu za piće. Počeli smo se raspitivati i tu saznadosmo da su dvojica nepoznatih i naoružanih ljudi, po njihovoj pretpostavci tek pristigli dobrovoljaci izveli Šeru iz reda i odveli ga u nepoznatom pravcu. Nastavili smo zapitkivanje kako bi dobili bar neke tragove po kojim bi mogli dalje da ga tražimo, ali neko nam iz reda reće da se ne raspitujemo puno jer bi zbog toga mogli izgubiti glavu. Ne obrati pažnju ko je to rekao ali mi kasnije pade na pamet da dobrovoljci nisu mogli znati Šerino ime, pa mi ovaj koji nas je upozorio ostade najsumnjiv da je on baš taj koji je krivac za Šerin nestanak. Uvidjevši da tu nećemo dobiti potrebne informacije otišli smo dalje. Taj dan Šeru nismo pronašli, a sutradana Vogošću je napustila i njegova supruga sa djecom. Nakon dvadesedvije godine od togo događaja zahvaljujući "Udruženju Vogošćana" saznao sam da Šerif Holujić-Šera nije više među živima. Šera je bio veoma dobar i plemenit čovjek. Vogošća je izgubila puno njegovim nestankom!
Par dana nakon nestanka Šere, štiteći komšiju dolazim u sukob sa Božurom!
No comments:
Post a Comment