Stigli dobrovoljci iz Srbije

Granatiranje srpskog sela Blagovac iz pravca Kobilje Glave, koje se dogodio 3 maja, a u kojim je bilo ranjenih, nije proteklo bez odgovora.  Najrazvijenije selo na teritoriji grada Sarajeva sa isključivo srpskim stanovništvom, zbog čega je najvjerovatnije i bilo meta artiljrijskog napada, nalazilo se manje od pola kilometra od glavnog puta koji je spajao Vogošću sa glavnim gradom BiH. Početak sela bio je stotinjak metara od glavene kapije UNIS-ovih fabrika.  Pružalo se u širinu od par kilometara uz lagani uspon prema vrhu brda. Imali su svu infrastrukturu kao i samo naselje Vogošća, asfaltirane ceste, gradski prevoz, struju, telefonske linije, a osim gradske vode imali su i svoj rezervoar za snadbijevanje kuća, koristeći tu vodu za zaljevanje svojih bašta.  Zbog svega što je u selu postojalo, zemlja se prodavala po veoma visokoj cijeni, pa je dostizala vrijednost morskih parcela, zbog čega su samo ljudi sa "dubljim đepom" kupovali na Blagovcu parcele za gradnju kuća.
Pogled sa vrha sela imao je pregled teritorijeje pod muslimanskom kontrolom, pa je iz tog razloga selo dobio priliku da se po vrhovima brda postavi artiljerijsko oruđe. Tadašnji komandir tek formirane blagovačke artiljerijske jedinice, Željko Blagovčanin-Gipso iskoristi je krađu Golf-ova, pa vozila koja je izvozio iz fabrike nije prodavao da bi se obogatio, nego ih je davao nekim visoko rangiranim oficirima JNA, a oni su mu za uzvrat davali artiljeriska oruđa po njegovoj želji. Tako je Gipso uz minobacače i topove nabavio i Višecijevni Bacač Raketa. Imajući sva ta oruđa na raspolaganju, on je naredio da se iz svih raspoloživih sredstava silovito uzvratio artiljerijskom napadu sa Kobilje Glave.
Nakon tog dana artiljerijski napadi sa Blagovca bili su česti i nepredvidivi. Paljba iz artiljerije bi se izvodila u svako doba dan, bez obzira dali je imalo potrebe za njeno korištenje. Za kratak vremenski period ispaljeno je toliko raketa iz VBR-a, da se moglo cijeli rat koristiti za odbrnbene potrebe, za šta je to oruđe i bilo namjenjeno. Sjećam se da je u tom periodu dok je bilo raketa, VBR često korišten noću, pa su neki iz naselja odlazili na Blagovac i dok se ispaljuju rakete posmatrali bi eksplozije, koje su se razlijevaju u mraku i pravile krugove sa puno svijetlih iskrica. Sve me je to pomalo ljutilo, jer je to igledalo kao djećija igra vatrometa, a ne da se radi o raketama koje siju smrt. Istog mišljenja kao i ja bio je i Željko, jedan od vlasnika kafe-slastičarne "Vitraž". Željko, Labud i Pesak bili su momci sa Ilidže, ali poštop su u Vogošći bili vlasnici  Vitraža, zatvorili su lokal i početkom maja dobrovoljno pristupili u srpsku vojsku. Željko je po VES-u bio artiljerac, pa se iz tog razloga prijavio kod Gipse, Laba je otišao u tek formiranu bataljonsku vojnu policiju a Pesak je sa svojim velikim prijateljem Slavom došao u našu četu. Kada je Željko vidio kako Gipso bez ikakve potrebe koristi artiljeriju, počeo je da se buni protiv toga, a Gipso je na to pobijesnio, izvadio svoj "Magnum", strpao Željku u usta da ga ubije. Gipso to nije ozbiljno mislio, nego je to bio njegov način da održi svoj autoritet , ali Željko to nije shvatio tako, napustio je jedinicu i tišao iz Vogošće.
Nekontrolisana  paljba iz VBR-a uticala je na veoma brzu potrošnju zaliha raketa, a pošto je proizvođač bio na hrvatskoj teritoriji nije se imalo mogučnosti nabaviti nove, pa je tokom rata to oruđe ostalo kao strao gvožđe. Neselektivna upotreba artiljerije nije bila naredba viših komandi nego hir pojedinaca, a komande da ne bi iritirale ostale borce ignorisale su takvu upotrebu oruđa, što kod mnogih boraca u  Vogošći nije nailazilo na odobravanje, ali nisu mogli ništa učiniti da se takva praksa prekine!
Početak maja '92 godine osim što je Vogošća bila bez struje ostaće upamćeno i po nestanku vode. Nakon silnog granatiranja muslimanske teritorije sa blagovačkih artiljerijskih položaja, stanovnici Kobilje Glave su izveli još jednu odmazdu prema vogošćanima. Cijevi od gradskog vodovoda koji su išao u Vogošću, a ventili su bili na Kobiljoj Glavi, pa su ih ljudi te mjesne zajednice zavrnuli i tako je naselje uz nedostatak električne energije ostalo i bez vode. To je pruzrokovalo dugačke redove na svim izvorima na opštini Vogošća. Izvor u Radića potoku muslimansko stanovništvo nije koristiti jer je na ulazu u selo bio postavljen kontrolni punkt, pa su se ljudi osječali nelagodno i nesigurno da tim putem idu po vodu, tako da je za njih ostala jedina mogučnost korištenja izvora u ulici Moša Pijade.
Baš u tom periodu se desio dolazak prvih dobrovoljaca iz Srbije. Njih oko dvadesetak smješteni su u hotel "Park", gdje je bila stacionirana i Borina jedinica. Stanovnici Vogošće su imali povjerenje u Boru pa se pretpostavilo da njihov dolazak i boravak u hotelu gdje je on vodi glavnu rijeć, neće uznemiriti građane.
Međutim nije bilo tako!
Prva nezadovoljstva njihovim dolaskom su uzdrmala rukovodstvo SDS stranke u opštini. Šešo, koji je postavljen za presednika opštine nakon proglašenja Srpske Opštine Vogošća izrazio je nezadovoljstvo zbog njihovog dolaska, podnio je neopozivu ostavku na funkciju presednika opštine i demonstrativno napustio Vogošće.
Ubrzo nakon njihovog dolaska uvidjelo se da ih Boro neće moći držati pod kontrolom. Počelo se pričati da po  naselju bez ićijeg odobrenja vrše kontrole stanovništva. To je uznemirilo sve građane, pa je dodatno ubrzalo odlazke naroda iz naselja. Niko više nije znao sa sigurnošću dali su ljudi sami odlazili ili su misteriozno nestajali.

Moje saznanje da ljudi nestaju došlo je nakon što smo Teša i ja šetali ulicom Moša Pijade. Priđe nam supruga od Šerif Holujić-Šere, sva uznemirana i zabrinuta, požali se da je on prije dva sata otišao iz stana po vodu i da se još uvijek nije vratio. Pokuasmo da je smirimo i obećasmo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ga pronađemo.
Šera je sa svojom suprugom držao videoteku u nekadašnjem frizerskom salonu kod Ede, preko puta njegove zgrade. Njegova polu-braća Kijo i Musa i sestra Mangala bili su poznati svim vogošćanima, pa nam je bilo čudno da bi njega neko mogao uznemiravati. Pošto je otiša na izvor po vodu odmah smo se tamo uputili. Šeru su svi u Vogošći poznavali pa nam je bilo lako objasniti koga tražimo. Na izvoru smo zatekli dugačak red ljudi koji su sa plastičnim kantama čekali da naspu vodu za piće. Počeli smo se raspitivati i tu saznadosmo da su dvojica nepoznatih i naoružanih ljudi, po njihovoj pretpostavci tek pristigli dobrovoljaci izveli Šeru iz reda i odveli ga u nepoznatom pravcu. Nastavili smo zapitkivanje kako bi dobili bar neke tragove po kojim bi mogli dalje da ga tražimo, ali neko nam iz reda reće da se ne raspitujemo puno jer bi zbog toga mogli izgubiti glavu. Ne obrati pažnju ko je to rekao ali mi kasnije pade na pamet da dobrovoljci nisu mogli znati Šerino ime, pa mi ovaj koji nas je upozorio ostade najsumnjiv da je on baš taj koji je krivac za Šerin nestanak. Uvidjevši da tu nećemo dobiti potrebne informacije otišli smo dalje. Taj dan Šeru nismo pronašli, a sutradana Vogošću je napustila i njegova supruga sa djecom. Nakon dvadesedvije godine od togo događaja zahvaljujući "Udruženju Vogošćana" saznao sam da Šerif Holujić-Šera nije više među živima. Šera je bio veoma dobar i plemenit čovjek.  Vogošća  je izgubila puno njegovim nestankom!
Par dana nakon nestanka Šere, štiteći komšiju dolazim u sukob sa Božurom!

Vogošća bez struje

April mjesec '92, prošao je neslavno za stanovnike Vogošće. Mjesec nade i isćekivanja konačnog dogovora političkih stranaka. Na veliku žalost, umjesto dogovora, ostaće zapamćen kao mjesec sa velikim brojem žrtava. Ubistvo sedamnaestogodišnjeg Kenana Demirovića sa Kobilje Glave koje se desilo 2 marta, odraziće se na krvavi april. Političke vođe za svoje ciljeve smišljali su način kako narod da postane sam svoj dželat. Narod ko narod, dovoljno je nekoga okriviti i slijedi linč!

Smrt nevinog mladića, vjerovatno iz odmazde za ubistvo starog svata koje se desilo samo dan ranije iskorišteno je protiv stanovnika Grahovišta. Grahovište malo seoce sa desetak srpskih kuća, smještnog pod samim vrhom brda Žuč. Mještani sela do svojih kuća dolazili su preko Kobilje Glave, pa se u toj mjesnoj zajednici znalo sve o njima. Tako se saznalo da je Željko Vladušić mobilisan u rezervni sastav  JNA bio na Vukovaru, a Milan Pajdaković-Brgo da je šurak od istaknutok člana SDS stranke Jovana Tintora-Joje, pa se došlo na ideju da se ovi ekstremni "četnici" okrive za Kenanovo ubistvo. Narodu nije trebao nikakav dokaz za to, dovoljno je bilo da se uperi prstom i linč je bio neizbježan. Naoružani stanovnici Kobilje Glave 11 aprila organizovali su upad u selo, zarobili i odveli u nepoznatom pravcu, sve vojno sposobne muškarce. Po pričama preživjelih, od nekud je to vidio Nenad Salatović, pa je na njih  otvorio vatru iz svog naoružanja. To je iskoristio Brgo, iskočio iz kolone u obližnji šumarak, uspio izbjeći pušćane rafale koji su se otvorili za njim i tako pobjeći od sigurne smrti. To nije spriječilo naoružane ljude da odvedu ostale zarobljene na Kobilju Glavu, gdje su sve do jednog svirepo pobijeni. Ovaj maskr nije nikad objavljen ni na jednoj TV stanici, pa je tako ostalo kao nepoznat slučaj, kako za večinu građana Vogošće, tako i za cijelu BiH. Za tu tragediju su u to vrijeme znali samo mali broj vojno angažovanih Srba i ljudi koji su bili bliski sa mještanima tog sela.
Nakon tog maskra, desilo se novo krvoproliće. Naredni vikend, 18 aprila uslijedio je napad na fabriku u kojoj je bilo puno poginulih. Pričalo se da je u toj borbi poguinulo oko dvadeset ljudi mahom stanovnika izvan Sarajeva. Iz nepoznatih razloga ni taj veliki broj poginulih ljudi nijedna TV kuća u BiH nije objavila.

Počeo je mjesec maj, ništa bolji i drugačiji od aprila. Nakon borbi u Svrakama uslijedilo je granatiranje Blagovca. Po pričama mještana granate su dolazile iz pravca Kobilje Glave i tom prilikom je bilo oštečenih kuća i jedan broj ranjenih, Boro, Ana i Mira lakše ranjeni, a dječak Radenko od posledica ranjavanja izgubio je nogu. Pretpostavljalo se da je granatiranje uslijedilo u znak odmazde zbog srpskog osvajanja sela Svrake.
Prilikom granatiranja oštećeni su dalekovodi pa je došlo do nestanka električne energije u cijelom naselju. Nakon nekoliko dana bez struje počeli su da se otoapaju zamrzivači po stanovima. Narod je pripremajući se za rat prekomjerno se snadbjeo sa namirnicama koje je zamrazao i došao je u situaciju da im sve to propadne. I ja sam došao u isti problem, jer je moj punac napunio frižider u stanu u Omladinskoj ulici, a u stanu već neko vrijeme niko nije živio. Moj punac je odlaskom u penziju u selu Krše stvorio seosko domaćinstvo. Predratna kriza i neodstatak stočne hrane ga je natjeralao da zakolje ovce, pa je krajem aprila dok se još moglo slobodno kretati između gradskih opština, jedan dio odnio u Sarajevo svojim dvijema kćerkama i njihovim porodicama, a jedan dio donio kod nas u stan. Punac i punica su svo vrijeme provodili na tom imanju u selu, a odlaskom Harisa u grad i moje porodice u Suboticu, ništa se od hrane nije trošilo, pa sam došao u situaciju da velika količina mesa propadne. Požalio sam se ocu, a on reče da donesem sve kod njega, on će to ispeć u šporetu na drva, potopiti u mast i tako konzervirati na odeđeno vrijeme. Nikad do tad nisam čuo da se ispečeno meso može potopiti u mast i tako mu se produžiti vijek trajanja. Bilo je to za mene nešto novo, do tad nedoživljeno iskustvo!

Iako se Omladinska ulica smatrala muslimaskom teritorijom često sam odlazio u taj dio naselja u stan da ga provjetrim. Ovog puta sam u tu ulicu otišao autom, pokupio svu kvarljivu hranu iz zamrzivača i dovukao je kod oca u PVFO ulicu. Otac je u stanu imao peć na drva, koju je do tad rijetko koristio. Naložio je vatru, ispekao svo meso što smo imali, složio ga u veliki lonac, otopio mast, koja je takođe bila u kući i zalio meso. Kada se sve ohladilo, bijela masa pokrivala je meso i tako ga štitila od kvarenja.
U svim tim mukama koje su nas zadesile, u narodu se osjećalo da je još uvjek ostalo tragova bratstva i jedinstva. U tom kvartu mnogi stanovi su bili novo-gradnja sa parnim grijanjem, pa se nije imalo na čemu ispeći meso. Neko od komšija je iznio svoj šporet na drva, stavio ga ispred zgrade na najpogodnije mjesto za korištenje, pa su svi stanari iz obližnjih zgrada koristili taj šporet da kuvaju jela u vrijeme dok nije bilo struje. Bila je to dirljiva i nezamisliva slika ljudske sloge u teškim trenutcima, u vrijeme nacionalne mržnje.
Slogu naroda poremetilo je dolazak dobrovoljaca iz Srbije!