April mjesec '92, prošao je neslavno za stanovnike Vogošće. Mjesec nade i isćekivanja konačnog dogovora političkih stranaka. Na veliku žalost, umjesto dogovora, ostaće zapamćen kao mjesec sa velikim brojem žrtava. Ubistvo sedamnaestogodišnjeg Kenana Demirovića sa Kobilje Glave koje se desilo 2 marta, odraziće se na krvavi april. Političke vođe za svoje ciljeve smišljali su način kako narod da postane sam svoj dželat. Narod ko narod, dovoljno je nekoga okriviti i slijedi linč!
Smrt nevinog mladića, vjerovatno iz odmazde za ubistvo starog svata koje se desilo samo dan ranije iskorišteno je protiv stanovnika Grahovišta. Grahovište malo seoce sa desetak srpskih kuća, smještnog pod samim vrhom brda Žuč. Mještani sela do svojih kuća dolazili su preko Kobilje Glave, pa se u toj mjesnoj zajednici znalo sve o njima. Tako se saznalo da je Željko Vladušić mobilisan u rezervni sastav JNA bio na Vukovaru, a Milan Pajdaković-Brgo da je šurak od istaknutok člana SDS stranke Jovana Tintora-Joje, pa se došlo na ideju da se ovi ekstremni "četnici" okrive za Kenanovo ubistvo. Narodu nije trebao nikakav dokaz za to, dovoljno je bilo da se uperi prstom i linč je bio neizbježan. Naoružani stanovnici Kobilje Glave 11 aprila organizovali su upad u selo, zarobili i odveli u nepoznatom pravcu, sve vojno sposobne muškarce. Po pričama preživjelih, od nekud je to vidio Nenad Salatović, pa je na njih otvorio vatru iz svog naoružanja. To je iskoristio Brgo, iskočio iz kolone u obližnji šumarak, uspio izbjeći pušćane rafale koji su se otvorili za njim i tako pobjeći od sigurne smrti. To nije spriječilo naoružane ljude da odvedu ostale zarobljene na Kobilju Glavu, gdje su sve do jednog svirepo pobijeni. Ovaj maskr nije nikad objavljen ni na jednoj TV stanici, pa je tako ostalo kao nepoznat slučaj, kako za večinu građana Vogošće, tako i za cijelu BiH. Za tu tragediju su u to vrijeme znali samo mali broj vojno angažovanih Srba i ljudi koji su bili bliski sa mještanima tog sela.
Nakon tog maskra, desilo se novo krvoproliće. Naredni vikend, 18 aprila uslijedio je napad na fabriku u kojoj je bilo puno poginulih. Pričalo se da je u toj borbi poguinulo oko dvadeset ljudi mahom stanovnika izvan Sarajeva. Iz nepoznatih razloga ni taj veliki broj poginulih ljudi nijedna TV kuća u BiH nije objavila.
Počeo je mjesec maj, ništa bolji i drugačiji od aprila. Nakon borbi u Svrakama uslijedilo je granatiranje Blagovca. Po pričama mještana granate su dolazile iz pravca Kobilje Glave i tom prilikom je bilo oštečenih kuća i jedan broj ranjenih, Boro, Ana i Mira lakše ranjeni, a dječak Radenko od posledica ranjavanja izgubio je nogu. Pretpostavljalo se da je granatiranje uslijedilo u znak odmazde zbog srpskog osvajanja sela Svrake.
Prilikom granatiranja oštećeni su dalekovodi pa je došlo do nestanka električne energije u cijelom naselju. Nakon nekoliko dana bez struje počeli su da se otoapaju zamrzivači po stanovima. Narod je pripremajući se za rat prekomjerno se snadbjeo sa namirnicama koje je zamrazao i došao je u situaciju da im sve to propadne. I ja sam došao u isti problem, jer je moj punac napunio frižider u stanu u Omladinskoj ulici, a u stanu već neko vrijeme niko nije živio. Moj punac je odlaskom u penziju u selu Krše stvorio seosko domaćinstvo. Predratna kriza i neodstatak stočne hrane ga je natjeralao da zakolje ovce, pa je krajem aprila dok se još moglo slobodno kretati između gradskih opština, jedan dio odnio u Sarajevo svojim dvijema kćerkama i njihovim porodicama, a jedan dio donio kod nas u stan. Punac i punica su svo vrijeme provodili na tom imanju u selu, a odlaskom Harisa u grad i moje porodice u Suboticu, ništa se od hrane nije trošilo, pa sam došao u situaciju da velika količina mesa propadne. Požalio sam se ocu, a on reče da donesem sve kod njega, on će to ispeć u šporetu na drva, potopiti u mast i tako konzervirati na odeđeno vrijeme. Nikad do tad nisam čuo da se ispečeno meso može potopiti u mast i tako mu se produžiti vijek trajanja. Bilo je to za mene nešto novo, do tad nedoživljeno iskustvo!
Iako se Omladinska ulica smatrala muslimaskom teritorijom često sam odlazio u taj dio naselja u stan da ga provjetrim. Ovog puta sam u tu ulicu otišao autom, pokupio svu kvarljivu hranu iz zamrzivača i dovukao je kod oca u PVFO ulicu. Otac je u stanu imao peć na drva, koju je do tad rijetko koristio. Naložio je vatru, ispekao svo meso što smo imali, složio ga u veliki lonac, otopio mast, koja je takođe bila u kući i zalio meso. Kada se sve ohladilo, bijela masa pokrivala je meso i tako ga štitila od kvarenja.
U svim tim mukama koje su nas zadesile, u narodu se osjećalo da je još uvjek ostalo tragova bratstva i jedinstva. U tom kvartu mnogi stanovi su bili novo-gradnja sa parnim grijanjem, pa se nije imalo na čemu ispeći meso. Neko od komšija je iznio svoj šporet na drva, stavio ga ispred zgrade na najpogodnije mjesto za korištenje, pa su svi stanari iz obližnjih zgrada koristili taj šporet da kuvaju jela u vrijeme dok nije bilo struje. Bila je to dirljiva i nezamisliva slika ljudske sloge u teškim trenutcima, u vrijeme nacionalne mržnje.
Slogu naroda poremetilo je dolazak dobrovoljaca iz Srbije!
Nakon tog maskra, desilo se novo krvoproliće. Naredni vikend, 18 aprila uslijedio je napad na fabriku u kojoj je bilo puno poginulih. Pričalo se da je u toj borbi poguinulo oko dvadeset ljudi mahom stanovnika izvan Sarajeva. Iz nepoznatih razloga ni taj veliki broj poginulih ljudi nijedna TV kuća u BiH nije objavila.
Počeo je mjesec maj, ništa bolji i drugačiji od aprila. Nakon borbi u Svrakama uslijedilo je granatiranje Blagovca. Po pričama mještana granate su dolazile iz pravca Kobilje Glave i tom prilikom je bilo oštečenih kuća i jedan broj ranjenih, Boro, Ana i Mira lakše ranjeni, a dječak Radenko od posledica ranjavanja izgubio je nogu. Pretpostavljalo se da je granatiranje uslijedilo u znak odmazde zbog srpskog osvajanja sela Svrake.
Prilikom granatiranja oštećeni su dalekovodi pa je došlo do nestanka električne energije u cijelom naselju. Nakon nekoliko dana bez struje počeli su da se otoapaju zamrzivači po stanovima. Narod je pripremajući se za rat prekomjerno se snadbjeo sa namirnicama koje je zamrazao i došao je u situaciju da im sve to propadne. I ja sam došao u isti problem, jer je moj punac napunio frižider u stanu u Omladinskoj ulici, a u stanu već neko vrijeme niko nije živio. Moj punac je odlaskom u penziju u selu Krše stvorio seosko domaćinstvo. Predratna kriza i neodstatak stočne hrane ga je natjeralao da zakolje ovce, pa je krajem aprila dok se još moglo slobodno kretati između gradskih opština, jedan dio odnio u Sarajevo svojim dvijema kćerkama i njihovim porodicama, a jedan dio donio kod nas u stan. Punac i punica su svo vrijeme provodili na tom imanju u selu, a odlaskom Harisa u grad i moje porodice u Suboticu, ništa se od hrane nije trošilo, pa sam došao u situaciju da velika količina mesa propadne. Požalio sam se ocu, a on reče da donesem sve kod njega, on će to ispeć u šporetu na drva, potopiti u mast i tako konzervirati na odeđeno vrijeme. Nikad do tad nisam čuo da se ispečeno meso može potopiti u mast i tako mu se produžiti vijek trajanja. Bilo je to za mene nešto novo, do tad nedoživljeno iskustvo!
U svim tim mukama koje su nas zadesile, u narodu se osjećalo da je još uvjek ostalo tragova bratstva i jedinstva. U tom kvartu mnogi stanovi su bili novo-gradnja sa parnim grijanjem, pa se nije imalo na čemu ispeći meso. Neko od komšija je iznio svoj šporet na drva, stavio ga ispred zgrade na najpogodnije mjesto za korištenje, pa su svi stanari iz obližnjih zgrada koristili taj šporet da kuvaju jela u vrijeme dok nije bilo struje. Bila je to dirljiva i nezamisliva slika ljudske sloge u teškim trenutcima, u vrijeme nacionalne mržnje.
Slogu naroda poremetilo je dolazak dobrovoljaca iz Srbije!
No comments:
Post a Comment