Gipso, komandir artiljerije

Medijski lažni ratni izvještaji TV kuca i širenje mržnje politicara iz Sarajeva prema srpskom narodu u BiH bili su kontraproduktivni, pa se mržnja sve cesce pocela primjecivati i kod srpskog stanovništva u Vogošci. Prvi znakovi mržnje prema muslimanskom stanovništvu osjetili su se na artiljeriji. Nakon što je muslimanska artiljerija sa Kobilje Glave pocetkom maja '92 nepotrebno granatirala vogošcansko prigradsko selo Blagovac, u kojem su stradali djeca i  nevino stanovništvo,  pocela je odmazda iz tog sela.

U to vrijeme komandir artiljerijske baterije na Blagovcu bio je Željko Blagovcanin-Gipso. Svi koji su bili u dobrim odnosima sa Gipsom, a imali želju da pucaju iz topova, mogli su da odu na artiljerijska orudža i ispale plotun na grad Sarajevo.
Zbog takvog ponašanja pocele su i prve pobune na artiljeriji. Željko koji je bio valsnik kafe-slasticarne Vitraž, bio je mobilisan na blagovackoj artiljeriji, suprostavio se takvoj Gipsinoj naredbi. Gipso je povukao pištolj i stavio ga Željku u usta, prijeteci mu da ce da ga ubije ako ne bude izvršavao naredbe. Željko ni nakon toga nije izvršio Gipsinu naredbu! Kada se Gipso smirio, spustio je svoj kolt Magnum i stavio ga u korice, a Željko je otišao sa artiljerije i zauvjek napustio teritoriju Vogošce.
Gipso je bio veoma blizak prijatelje sa Borom Radicem. Glavni uzrok za sukob između Bore i Gage, bio je Gipso. Jedne veceri izašli su zajedno u nocni provod, Boro, Gaga, Gipso sa suprugom Verom. Došli su u Papilon, poznatu sarajevsku kafanu iz tog vremena. Kafana se nalazila na Koševskom brdu. Kada se malo više popilo, Gaga je na sebi svojstven nacin poceo provocirati Veru i Gipsu. Veliko prijateljstvo izmađu Gipse i Bore, obavezivalo je Boru da bude Gipsin zaštitnik. Boro nije mogao da sluša Gagine uvredljive provokacije, skoćio je na noge, opalio Gagi nekoliko šamara, nabio ga nogom u guzicu i rekao da napusti objekat. Gaga se bojao Bore, pa mu se iz tog razloga nije smio suprostaviti. Posle poniznih batina na očigled prepune kafane, izašao je bez pogovora i otišao iz tog društva.
Nakon toga, Gaga je ispalnirao kako da se osveti Bori. Jedne septembarske noci '90 godine doveo je u Vogošcu svog šuraka Uglješu Aranitovica-Ugu. Ugo je vec bio poznat i osuđivan zbog olakog potezanja pištolja i ranjavanja nekih ljudi po ulicama Sarajeva. Gaga je te noci vodao Ugu po vogošcanskim kafana kako bi se susreo sa Borom. U međuvremenu ga je napoio alkoholom i drogirao, nakon cega mu je bilo lako da vlada mozgom ludaka, kakav je bio Ugo. Te noci, umjesto Bore, na Gagin plan naletio je Predrag Polovina-Miki, inace Gagin jedini i pravi istinski prijatelj! Vogošcanska raja ostala je u nevjerici, šta je Gaga bio spreman da uradi, kako bi zaštitio svoj idiotluk! Od tog trenutka Borino i Gipsino prijateljstvo postalo je još snažnije. Svi su znali za njihov blizak odnos, pa je Gipso to znalacki koristio po ulicama Sarajeva.
Iako Gipso nije bio agresivan, kakav je bio Gaga, niko iz komande Crnovrške brigade nije se usuđivao da ga sprijeci za neselektivnu upotrebu artiljerijskog orudža. U svemu tome Gipsi je išlo u prilog i to što je vecinu artiljerijskog orudža nabavio sam, zahvaljujuci Bori, koji mu je dozvoljavao da slobodno uzima vozila sa TAS-ovog parkinga. Sve GOLF-ove koje Gipso izvukao iz kruga fabrike davao je politicarima ili visoko rangiranim vojnim licima, a za uzvrat od njih dobijao je razna orudža. Tako je Gipso došao i do VBR-a, zajedno sa granatama za to orudže. Gipso je na osnovu GOLF-ova stvori jake veze, pa je u tom vremenu vodio i pregovore da preko robne razmjene u Vogošcu stigne vojni helikopter za hitne slucajeve.
U  samom pocetki izbijanja sukoba vecina srpskog naroda bilo je opredjeljeno na onu staru Titovu parolu, "tuđe necemo, svoje nedamo"! Iz tog razloga mnogi su smatrali da neselektivno granatiranje muslimnakse teritorije nanosi samo veću mržnju i štetu prema srpskom narodu.
Na poziv za mobilizaciju mnogi koji su u jugoslovenskoj vojsci služili na artiljeriji, odbijali su da se mobilišu na artiljerijska orudža, smatrajuci da artiljerija ne dejstvuje kao odbrana naroda, nego dejstvuje po željama pojedinca. Zbog takvog razmišljanja vogošcana, tadašnji komandant artiljerije, kapetan Zdravko Gracanin bio je prinuđen da pod svoju komandu ukljuci što više rodbinu i prijatelje, kako bi popunio posade na orudžima.
Za razliku od srpske artiljerije, muslimanska strana nije imala dovoljno orudža i granata, pa je selektivno birala svoje ciljeve. Zahvaljujuci tome, svaki put bi iznenadili srpsko stanoivništvo sa svojim granatama. Svaka ispaljena granata pogodila bi biran cilj. Ciljevi su uglavnom bili mjesta gdje se kratalo ili sakupljalo puno stanovništva. Jedan od tih ciljeva bio je i "Hotel Biokovo", u kojem se od pocetka rata nalazila kuhinja i restoran za vojsku, komanda I cete i komanda vogošcanskog bataljona. Veliki broj muslimanskog življa koji je izbjegao iz Vogošce, znao je da se tu sakuplja veliki broj vojnika. Bilo je za ocekivati da ce hotel  biti meta granatiranja, ali se ništa nije poduzimalo da se komanda izmjesti iz tog objekta.
Svako vece spremala se jedinica I cete Vogošcanskog bataljona da iz hotela krene na svoje stražarske zadatke. Jedno junsko vece pocelo je uobicajeno skupljanje vojske ispred ulaza hotela. Iako je svima zborno mjesto bilo blizu, neki su došli sa svojim novim vozilima koje su izvukli iz TAS-ovog parkinga. Parkirali su se duž ulice i izašli na mjesto okupljanja. Vecina boraca vec je bila spremna za polazak na borbeni zadatak.
A onda, kao grom iz vedra neba, ispred hotela pojavi se ogromna ekspozija. Komadi od granate i asfalta poceše da lete na sve strane. Mnogi od njih završiše po zidovima i prozorima hotela. Jaka detonacija lupala je stakla po okolnim objektima.
Bili smo zateceni i iznenađeni prizorom! Malo se pribrasmo i pocesmo se okretati u krug da vidimo šta se dešava. Vozila parkirana duž ulice bila su potpuno uništena, ali zahvaljujuci njima mnogi životi bili su spašeni. Ogroman krater na sred ulice i tragovi eksplozije ukazivali su da je ispaljena granata, velikog kalibra, doletila iz pravca Misoce. Misoca je bilo sela pod muslimanskom kontrolom nedaleko od Ilijaša.
U jednom trenutku primjetih Zorana Jelicic-Peceta kako stavlja ruku na prsa. Poce da vice, ranjen sam, ranjen sam. Pritrcasmo do njega da vidimo ranu, a on je za to vrijeme vec skinuo majicu sa sebe i njom pritisnuo ranu, koja je poecela da krvari.
Pokušali smo da vidimo ranu, ali on ne htjede da nam je pokaže nego protrca pored nas, i rece "I u Domu Zdravlja". Popa, moj kum i ja pođosmo za njim. Prolazeci pored prodavnica koje su se nazile duž ulice Moše Pijade vidjesmo puno razbijenih stakala od izloga, popucalih od jake detonacije. Među razbijenim radnjama primjetismo i prodavnicu obuce Borovo. Bila je to jedina radnja u Vogošci, koju do tada niko nije opljackao, zahvaljujuci borcima iz naše jedinice.

U vrijeme dok se vojska raspoređivala oko naselja da se zaštiti od upada muslimanske vojske, ista ekipa oplaljckala je prodavnice KONZUM i UPI-ev Super-Market kao i mnoge druge radnje po naselju. Vojska je bila ljuta što oni cuvaju stražu dok drugi za to vrijeme pljačkaju tuđu imovinu. Zbog toga je komanda naše cete odlucila svaku vece slati patrole da hodaji ispred radnje, kako bi je zaštitili.
Sve je to polazilo za rukom dok ne pade ova granata. Nakon što su izlozi popucali radnje su za kratko vrijeme bile prepune ljudi iz obližnjih zgrada, grabeci sve što su mogli da ponesu sa sobom. Tako i poslednje radnja u Vogošci ostade bez svojih artikala.
Mi nastavismo da trcimo za Picetom. Pice je bio dugogodišnji fudbaler FK UNIS-a, pa je njegova kondicija doprinjela da, iako ranjen, prije nas stigne u "Dom Zdravlja". Mi dođosmo za njim, a doktor Popovic vec je pregledao ranu i ustanovio da nije opasna po život. Medicinska sestra Sneža previla mu je ranu i mi nakon toga otpratismo Piceta njegovoj kuci.
Po povratku u komandu naišli smo ponovo kraj prodavnice obuće. Radnja je bila potpuno prazna, a kutije od cipela i papiri bili su razbacani svugdje po podu opustošenog prostora.
Vratili smo se nazad u komandu na izvršenje borbenih zadataka.U komandi saznadosmo da je u jedinicu stigao novi borac, Corovic Slaviša-Cora. Njegova stravicna prica o sarajevskim kazamatima kroz koje je prošao tjerala je mnoge borce da im krenu suze na oci!

Specijlna jedinica Bore Radića

Medijski rat koji se vodio protiv Srba na teritoiji BiH doprineo je brže formiranje srpskih vojnih jedinica u Vogošci. Paralelno su formirane ofanzivne i defanzivne jedinice. Defanzivne jedinice su imale zadatak da drže straže u smjenama. U početku straže su se držale po obodima naselja. Pošto je muslimanska stran stalno izvodila vojne operacije prema srpskim selima oko Sarajeva, srpska vojska je bila prisiljena da postavi sigurnije linije odbrane i pomjere ih izvan naselja, po šumama i brdima oko Vogošce.
U sastav defanzivnih jedinica ulazili su ljudi sa razlicitim politickim ubjeđenjima, ali sa zajednickim ciljem, zaštititi srpski narod. Otvorena prijetnja muslimanskih političara, strahovitom brzinom ujedinala je vecinu Srba u Vogošci. Zbog izvođenja vojnih operacija prema muslimanskim selima mnogi vogošcani su u tom periodu odlazili u jedinice za odbranu linija. Iz tog razloga donešena je odluka da se dadne prioritet za popunjavanje ofanzivne jedinice.
Međutim, mnogim građanima bili je jasno da izvođenjem ofanzivnih dejstava na okolna muslimanska sela, u slucaju njihovog otpora, bice prisiljeni da pucaju u svoje sugrađane, pa su se iz tog razloga odlucivali na mobilizaciju u defanzivne jedinice za odbranu Vogošce.
Prva formirana jedinica za ofanzivna dejstva na teritoriji Vogošće bili su Pena i njegovi borci. Još od prije pocetka izbijanja sukoba na prostoru opštine Vogošca, Pena je bio jedan od organizatora odbrane svog sela Krivoglavci. Sa bratom Pecom, formirao je udarnu grupu od lokalnih mladih momaka, svojih komšija iz sela. Bili su to momci iz poštovanih i poštenih domacinskih kuca. U pocetku rata njegova jedinica je korištena kao ispomoc srpskim selima oko Vogošce, na koja se ocekivao napad od moslimanske vojske. Pena je u svoju jedinicu primao iskljucivo momke iz svog sela i one koji su bježeci iz neizvjesnosti, neznajuci šta ce se dešavati u naselju, potražili spas i sklonište u srpskom selu Krivoglavci.

Zbog velike teritorije Srpske opštine Vogošcana, krizni štab donio je odluku da se fomira specijalna jedinica pod komandom Bore Radica. Boro je bio veoma poznat u svim elitnim krugovima u cijelom gradu Sarajevu i sa velikim autoritetom, što je znatno uticalo da se u njegovu jedinicu prijavljuju ljudi svih kalibara, od sportista do kriminalaca, pa i onih tek nadolazecih mladih momaka, kuji su željeli uz Boru da steknu slavu.
Za Boru je u tom periodu bili važno da se jedinica što brže popuni, racunajuci da ce sa velikim brojem ljudi imati jacu udarnu snagu, pa iz tog razloga nije birao svoje saborce. Primao je u jedinicu sve one koji su izrazili želju da uđu u njen sastav. Tako je u jedinicu primio i Gagu, iako je od pogibije Predraga Polovine-Mikija do tog trenutka, svaki put povlacio pištolj i pucao na njega kada ga vidi na vogošcanskim ulicama.
Jedinica Bore Radica, zbog njegovog licnog autoriteta veoma brzo se popunjavala. To je ubrzalo pomjeranje odbrambenih linija po okolnim brdima Vogošce u kojim je Borina jedinica dala svoj veliki doprinos. Specijalna jedinica nije imala obavezu da bude raspoređena na linijama odbrane. Njihov zadatak bio je da pomjeraju linije prema naprijed, kako se to tada popularno zvalo "cišcenje terena" i u slucaju napada na liniju odbrane, dođu na liniju kao ispomoc. Cišcenje terena u ratu zvali smo vojnu operaciju na neki važan dio terena pod neprijateljskom kontrolom. Kada nije bilo borbenih dejstava specijalci nisu imali nikakve vojne obaveze, pa su iz tog razloga imali puno slobodnog vremena.
Slobodno vrijeme najviše je koristio Gaga, pa je sa svojim sledbenicima cesto išao u pljacke po radnjama u kojem je bilo puno vrijednih stvari, a koje je mogao brzo i lako unovciti. To je puno uticalo na veliki broj pripadnika te jedinice da se bave kriminalnim radnjama po Vogošci. U Borinoj jedinicu prijavio se i veliki broj sportista. Gledajuci kako se kriminalci bogate dok oni hrabro vode bitke po brdima oko Vogošce, uticalo je da se pojedini uzorni sportisti nađu rame uz rame sa kriminalacima.
Boro je vjerovatno bio svjestan, ako se suprostavi kriminalcima, može doci do eskalacije sukoba između njega i pojedinih pripadnika jedinice, pa je pred takvim slucajevima svjesno žmirio, praveci se da to ne primjecuje. Zbog svega toga za svog zamjenika nije pasotavio nikog od ljudi sklonih kriminalnim radnjama, nego se odlucio da za zamjenika imenuje Slavu. Slava je bio prijeratni igrac RK UNIS-a. Pocetkom rata pokazao se kao jedan od najhrabrijih boraca u dotadašnjim borbenim zadatcima njihove jedinice.
Međutim, Slava je pogrešno shvatio svoju funkciju, Umjesto da pokuša zaustaviti kriminal on se udružio sa kriminalcima. Pošto nije imao autoritet da se suprostavi kriminalcima, podlegao je pritisku i sa njima zajedno krenuo  kriminalne radnje. Koliko je Slava bio siguran da na toj funkciji može raditi šta god hoce, govori slucaj koji se dugo vremena prepricavao među borcima po Vogošci.
Slava se jedne prilike pohvali svome tati kako je nabavi novo auto, GOLF
"Tata nabavio sam novog GOLF-a", rece on, kojeg je kao i mnogi drugi ukrao iz fabrickog kruga.
Njegov otac mu na to zabrinuto rece: "Sine pazi da ti taj GOLF ne ukrade vogošcanska mafija!"
Slava na to samouvjereno odgovorio i pohvalio se svom ocu: "Pa tata, ja sam ta mafija!"
Slava nije bio jedini u toj jedinici koji je mislio da su oni nedodirljivi ako su pripadnici Borene jedinice. Uvidjelo se da civilna milicija zbog pljacke nikog ne proganja, pa se uz Gagu krug lopova polako širio. U kriminalne radnje ukljucili su se Slava, Budi, Briga, Cube i još neki mladi nadolazeci magupi, nemilosrdno plajckajuci društvenu imovinu po naselju.

Pošto je specijlana jedinica Bore Radića imala ljude razlicitih kalibara, bilo je za ocekivati da među njima dođe do nesuglasica i otvorenih sukoba. Prvi sukobi poceli su krajem juna između Vitka i Đokica. Desilo se to u njihovj bazi, u prostorijama "Hotel Park"
Vitko je bio dugogodišnji clan Judo-kluba UNIS. Kako od tog sporta nije mogao napraviti novac za luksuzan život, kakav je voli da vodi, on je prije pocetka građanskog rata sa svojim velikim prijateljima, Gengom i Mujoj, cesto odlazio na put u inostranstvo i tamo se bavio kriminalnim radnjama. Vitko je sa novcem zarađenim od kriminala vodio luksuzan život i bio poznat  kao pokretac kavgi po vogošcanskim kafanam.
Međutim, ovoga puta Vital, kako su ga raja od milja tada zvala, naletio je na afirmisanog boksera Đokica, koji mu nije dao pardona i odlucno se suprostavio njegovom mangupluku.
Đokic i njegova dva mlađa brata bili su poznati u Vogošci kao veoma talentovani bokseri. Bili su prvotimci tadašnjeg jugoslovenskog prvoligaša BK Željeznicara. Za najmlađeg Đokica se pricalo da je najtaletovaniji bokser o trojice brace, za srednjeg da je najjaci, šta se moglo vidjeti po njegovoj građi i u mom bodibilding klubu u koji su dolazili, a najstarij od njih, na osnovu svojih kvaliteta i dobrih rezultata ušao je u širi spisak kandidata za boksersku reprezentaciju Jugoslavije na predstojecim "Olimpijskim igrama", koje su se održavale u Barseloni te '92 godine.
Nakon što su se uhvatili u koštac Vitko i najstariji Đokic, to nije mogao postrani da gleda i u tucu se umješao najmlađi Đokicev brat. Iako je najmlađi Đokic imao tek nešto više od osamnaest godina, takođe je bio pripadnik Borine jedinice.  Dva brata nisu dali Vitku priliku da bilo šta uradi i sa lakocom su ga savladali. Zadali su mu teške udarce u glavu sa kojim su ga lako smirili. Tuca je bila brzo završena, ali nakon toga, pocelo je ono cega su se svi prisutni pribojavali. Uslijedila je obostrana prijetnja oružjem, nakon cega su svi ucesnici sukoba napustili "Hotel Park" i otišli svojim kucama.
Po naselju se vjest prenosila od usta do usta i vemoa brzo proširila po cijeloj Vogošci.
Opasnost da taj sukob može izazvati šire razmjere i dovede do podjele među pripadnicima Borine jedinice i proširi se na sukob vogošcana i blagovcana, uznemirilo je sve građane Vogošce. Obje strane imale su svoje prijatelje u jedinici a i van nje, koji bi se u slucaju eskalacije sukoba između njih opredjelile na jednu od strana. Vitko je iza sebe imao jarane i rođake sa Blagovca koji su ga rado slijedili kao svog idola, dok su Đokici bili povezani sa vogošcanskom rajom, a njihov otac bio je od ranije poznat po tome da za takve slucajeve nikom nije davao pardona.
Sve je to ukazivalo da na vogošcanskim ulicama može da izbije mali građanski rat. U tom slucaju Borin autoritet bi izgubio vrijednost, jer sa uružjem u rukama svi imaju istu moc. Nakon toga nastala je neizvjesnost i iscekivanje kako ce se sve to završiti.
Vogošcani su znali da je Vitko sklon tucama pa se iz tog razloga se ocekivalo da ce Vitko pokrenuti svoju rodbinu i raju sa Blagovca i pokušati da se osveti za dobijene batine. Umjesto Vitka, u osvetu je krenuo njegov otac. Kada se Vitko pojavio u svoj kuci sa modricama po licu i kada je njegov otac saznao da su mu sina prebili Đokici, uzeo je bombu i krenu pješke sa Blagovca, u namjeri da je baci na stan porodice Đokic.
Đokici su stanovali u ulici  PVFO. Vitkov otac Savko došao je u tu ulicu u poprilicno pijanom stanju. U ruci je držao bombu i deruci se iz sveg glasa, prijetio Đokicima. Savko nije znao koji stan pripada Đokicima, pa je iz tog razloga galamom ispod prozora njihove zgrade, pokušavao da privuce njihovu pažnju i reakciju. Đokici ili nisu culi ili nisu htjeli da produbljuju taj sukob, pa se nisu pojavljivali na ulici, ni na prozorima svoga stana.
Galama koje se stvorila dopirala je do zgrade u kojoj sam živio i privukla je moju pažnju. U to vrijeme, kroz bodibilding-klubu, u koji su Đokici redovno dolazili stvorio sam veoma dobrim odnosima sa tom bracom, pa sam iz tog razloga odlucih da odem i pokušam smiriti situaciju.
Kada sam vidio Vitkovog oca u poprilicno pijanom stanju, bez naoružanja, sa bombom u ruci, znao sam da mi nece predstavljati veliku opasnost da mu se približim i pokušam ga ubijediti da to što je naumio ne uradi.
Prišao sam mu polako, stao blizu njega, da bi bio siguran da bombu nece baciti prama meni i tako ugroziti i svoj život, Poceo sam sa ubjeđivanjem kako nema smisla baciti bombu, jer ona može da povrijedi bilo koga na ulici. Vitkov otac nije imao namjeru da povrijedi nevine ljude, to sam osjetio jer prema meni nije poakzivao nikakvu agresivnost, pa mi je iz tog razloga bilo puno lakše da ga ubijedim da bombu ne upotrijebi.
Taman kada sam ga ubijedio i Savko mi predavao bombu u ruke, u tom trenutku pojavi se i Boro Radic. Vozio se u luksuznom AUDI-ju koji je pripadao Nijemcu Lajsneru, predratnom generalnom direktoru TAS-a . Dali je bio obavješten o ovome šta se dašavalo ili je slucajno naišao kraj obližnje poslasticarnice "Lili", u kojoj se u to vrijeme skupljalo puno vogošcanske raje, sa sigurnošcu ne mogu da tvrdim. Polako se vozilom prilažavao prema nama. Kroz otvoren prozor od auta izbacio je svoju veliku mišicavu ruku, kaja je naslonjena na vrata od auta izgledala još vece. Na licu mu se osjecala zabrinost. Na Bori se odmah primjetilo da je upoznat sa tucom u svojoj jedinici. Ja mu objasni ukratko šta se dešavalo na ulici i on rece da ne brinem, jer ce on ovo preuzeti na sebe i srediti situaciju.
Pružih bombu koju sam uzeo od Vitkovog oca, a on odmahnu rukom i rece: "Ne treba mi to, uzmi je sebi".
On rece Vitkovom ocu da sjedne na prednje sjedište od auta i ponudi se da ga odvuce kuci. Vitkov otac bez rijeci posluša Boru i sjede u auto. Njih dvojica produžiše sa autom niz cestu u pravcu Vasine mesare, a ja sa olakšanjem odoh svojoj kuci. Vitko je pokazao veliku zrelost i razumjevanje, pa ovaj slucaj nije želio dalje rasplamsavati, svejstan šta nastavak sukoba može donijeti!
Boro je smirio situaciju u svojoj jedinici tako što je vinovnike tuce udaljio iz jedinici. Nakon izlaska iz te jedinice, napravljena je velika greška, jer  nijedan od njih nije bio raspoređen u drugu vojnu formaciju. Postali su slobodni strelci, kako smo zvali ljude pod oružjem, a ne obavljaju vojničke zadatke ni u jednoj od vojnih jedinica. Pojedinci iz Borine jedinice uvidjevši da niko ne vodi potragu za odstranjenim ljudima iz njihove jedinice, poceli su masovna da izbjegavaju vojne obaveze.
Srednji brat od Đokica bio je redovan clan mog bodibilding-kluba i tako postao blizak priajtelj sa nama koji smo sa njim trenirali u klubu. Zbog našeg druženja u klubu odlucio je da bude pripadnik naše jedinice i do tada redovno izlazio sa nama na stražu. Kada je vidio da njegova braca ne idu nigdje i da ih na to niko ne prisljava i on je prestao da ide na liniju.
Neki iz Borine jedinicu, uglavnom oni koji su radili kriminalne radnje, primjetili su da mogu izbjegavati vojnu obavezu, pa se onog dana kada se izvode borbeni zadaci nisu se odazivali u jedinicu. Nakon završene bitke i dalje su ostajali pripadnici te jedinice, a niko ih nije pitao zašto se nisu odazvali na taj zadatak. Takvo stanje bilo je primjeceno među borcima na linjama, pa se negativno odražavalo na moral vojske, zbog cega se cesto oko toga podizao glas pobune u pretpostavljnoj komandi.