Pomjeranje borbenih položaja oko Vogošće

Zahvaljujuci medijima svakog dana ratne tenzije su se razbuktavale! Među zaracenim stranama sve više se osjecalo da ce teško doci do dogovora i mirnog rješenja krize. Okrnjena vladajuca pozicija ignorisala je SDS stranku, svoje koalicione partnere,  planirajuci vojnom silom poraziti srpsku stranu. Velika vecina srpskog stanovništva Vogošce nije podržala ideje SDA i HDZ stranki, pa je iz tog razloga prijetila velika opasnost od etnickog cišcenja srpskog naroda sa tog prostora. Zbog takvog stanja, srpska vojska u Vogošci nakon dva mjeseca cekanja na dogovor, koji nije postignut, pocela je da zatvara svoju teritoriju i pravi linije razdvajanja prema muslimanskoj strani.

Nakon što je srpska vojska preuzela kontrolu Omladinske ulice, pocela je izradu zaklona. Na coskovima zgrada prinoseci vrece sa pijeskom, praveci bunkere kao osmatracka mjesta u pravcu Ugorskog i Uglješica. Napravljeni su zakloni i pocela je neprekidna straža na tim mjestima. Dolazak naše vojske, srpsko stanovništvo te ulice docekalo je kao rasplet neizvjesne situacije. Mnogi stanari iz obližnih zgrada nakon našeg dolaska poceli su slobodnije izlaziti na ulicu i upuštati se u razgovare sa borcima na osmatracnicama, ne skrivajuci olakšanje, odavajuci zahvalnost za naš dolazak u tu ulicu.

Sjecam se kako je teta Milja docekala naš dolazak. Jedan dan spremila je rucak i iznijela ga borcima. "Ajte djeco uzmite", poce da govori dok je prilazila osmatrackom mjestu, kako bi borci vidjeli da nosi rucak. Išla je od jednog borca do drugog pružajuci pun tanjir pite, koja se još uvjek pušila od svoje topline. Stajala je kraj nas i cekala sa pitom u rukama, pružajuci tanjir kada bi vidjela da je neki od nas pojeo svoj komad. Gleda ona nas, a u ocima, joj se osjeca velika briga, pa kao za sebe prokomentarisa: "Ej moja djeco, neka vas ovdje!"
Niko ne upita tetu Milju šta je sa tim mislila da kaže, ali se moglo naslutiti da je to bilo zbog straha od moguceg dolaska muslimanske vojske u ovu ulicu. Teta Milju sam veoma dobro poznavao. Bila je to hrabra i odvažna žena. Što bi naš narod rek'o, nije imala dlake na jeziku i u brk bi skresala svakome, ono što misli. Bila je poznata u Vogošci, kao clan SKOJ-a iz "Drugog svjetskog rata", pa je njena briga i rucak koji je za nas napravila, za mene bila velika cast.
Muslimaski mediji u to vrijeme vršili su lažnu propagandu i ocrnjivali srpsku vojsku kao cetnike, predstavljajuci je u najgorem mogucem svjetlu, poredeci sa zvijerima koje kolju sve pred sobom. Ipak, nekadašnja partizanka i skojevka teta Milja nije nas tako doživljavala. Ona je prepoznala ko u ovom ratu ruši, a ko brani njene ideale. Prepoznala je lažnog "Valtera" i u "cetnicima" pronašla svoje spasioce, pa se prema njima tako i odnosila.
Postavljena nova linija na ivicama samog naselja Vogošce stvarala je strah u stanovnicima Uglješica. Ubrzo po našem dolasku svi stanovnici sela napustili su svoje domove. U selu ostade samo jedan njen žitelj, Softic. Softic je bio nešto stariji od mene i nisam se licno poznavao sa njim, ali sam se poznavao i uvijek lijepo pozdravljao sa njegovim dvojicom mlađe brace, Hamuka i Aci. Njegova braca napustili su Vogošcu, ali on vjerujuci u mirno rješenje politicke situacije, hrabro ostade u svojoj kuci.
Softici su živjeli u prvoj kuci u selu. Kuca se nalazila pored mosta, koji je spajao selo od naselja. Saznanje da je Softic još uvjek u selu, naša komanda je apelovala da tog covjeka bez kontrolisanja i zadržavanja puštamo da ulazi u Vogošcu, kad god bi on to poželio. Naredba je bila prenesena do svakog borca pojedinacno. Bila je maksimalno poštovana, ali bilo je ocito, on se osjecao nesigurnim i nakon postavljanja naše nove linije ispred sela, nije više zalazio u vogošcanske ulice.

Pomjeranje linije odbrane naše jedinice prema Uglješicima i Ugorskom, pokrenule su i druge jedinice u popravljanju i pomjeranju svojih položaju u odnosu na zaracenu stranu.
Naše snage krenule su prema Kršama. Selo je nakon sukoba u kojem je stradalo puno mještana ostalo pusto. Prilikom ulaska naših jedinica bilo je prazno i bez borbe zaposjednuta je nova linija, na najvišim kotama po vrh sela. Ceta Jeftici, kako smo je popularno tada zvali, preuzela je taj dio linije.
Tako se konacno odbrana Vogošce povezala direktno sa linijom odbrane Žuci. Treca ceta Vogošcanskog bataljona, pod komandom Desimira Lukica, nadovezala se na cetom Jeftici, postavljauci liniju niz brdo kroz šumu ispred kuca Vlaca i Piknjaca, u pravcu rijecice Jošanica. Linija se povezala sa našom, prvom cetom kod Uglješica i dalje koritom rijeke preko Nedžadove pržionice kafe u pravcu fabrickog kruga i Blagovackom bataljonu.
Nakon što se zaposjela nova linija, Božo Jeftic krenuo je u pretres kuca u Kršama. Sa svojom odabranom grupom prije nego je iko drugi došao u selo pokupili sve vrednije stvari iz kuca. Nakon toga, iz samo njima poznatih razloga, neke od njih su zapalili. Među zapaljenim kucama bila je i vikendica mog punca. Mnogi vojnici cete Jeftici znali su da sam pripadnik srpske vojske, kao i da je to vikendica moga punca, ali to ih nije sprijecilo da je opljackaju i zapale. Par mojih dobrih prijatelja iz te jedinice rekoše mi da je Božo sa svojim mlađim sinom ušao u nju i pokupio sve vrijedne stvari. Između ostalog u vikendici je pronašao pištolj kalibra 7,65 i punu kutiju metaka, vlasništvo mog punca. Božo je pištolj poklonio svome sinu kao ratni trofej. Prije nego što su napustili imanje, vikendicu i štalu su zapalili.
Moj punac dobio je taj pištolj od svog zeta, a mog badže. Koristio ga je kao zaštitu za kucu, od eventualnog napada "divljih životinja". U vrijeme pocetka rata svi koji su imali pištolj uvijek su ga nosili sa sobom. Punac to nije radio. Iako je svake noci odlazio iz sela u svoj stan u naselju , pištolj nije nosio sa sobom. Punac je bio veoma pošten i dobar covjek. Bila je to ona stara garda ljudi, kojoj je bilo veoma važno da ne uradi ništa što je protivzakonito. Smatrao je da ne treba da ga nosi sa sobom, pa je iz tog razloga prilikom njegovog odlaska iz Vogošce, pištolj ostao u vikendici.
Telefonske veze u to vrijeme između Vogošce i Sarajeva bile su u prekidu. Glavna centrala bila je u Sarajevu i taj monopol muslimanske snage su iskoristili, pa su iskopcali Vogošcu iz telefonske mreže. Povremeno nam je puštana veza, ali iskljucivo za lokalnu upotrebu. Jedne prilike moja punica iskoristi otvorenu liniju, nazva me na telefon i kaže: "Bila sam sa ženom Krše Ramiza, ispricala mi je da je sakrila cetri hiljade njemackih maraka u veš mašini u svojoj kuci. Kaže da odeš u Krše i uzmeš te pare sebi, prije nego što ih neko drugi nađe".
U razgovoru sa punicom ne imado hrabrosti da kažem da im je vikendica zapaljena i ja joj to precutah. Nakon našeg razgovora, spremim se i pođoh u selo. Na samom ulazu u selo uz ogradu pokraj puta još uvijek su se mogla vidjeti mrtva tijela od poginulih iz skorašnjih sukoba. Iako sam preko Feđe poslao poruku da se tijela uzmu i sahrane, niko nije skupio hrabrosti i došao da to uradi.
Neprijatan miris širio se svuda okolo. Zaobišao sam tijela u širokom luku i krenuo dalje. Uđoh dublje u selo i vidim neke ljude kako idu putem, a na nekakvim improvizovanim kolicima vuku kucicu za psa. Pravim se da ih ne primjecujem i dalje krenuh prema Ramizovoj kuci. Pomislim u sebi, pa zar se i to danas krade! U tom trenutku sinu mi kroz glavu, ako je psecija kucica na redu da se ukrade, onda je selo potpuno opljackano, tako da mašinu za veš nema ni teoretski šansi da nađem u toj kuci. Odustajem od potrage za novcem i krecem prema puncevoj vikendici. Vikendica se nalazila u jednoj strani ispod samog puta, pa se mogla vidjeti i prije nego što joj se potpuno priđe. Priđoh ogradi od hrastovih kolaca povezanih bodljikavom žicom, koja je razdvajala put od imanja. Sa unutrašnje strane imanja, uz samu ogradu, raslo je divlje tanko rastinje u obliku šipražja. Šipražje je bilo široko pola, a visoko oko dva metra. Nije bilo potkresivano, jer je namjerno pušteno da raste, kako bi kad  postane gušce poslužilo kao neka živa ograda, koja bi zaklanjala imanje od pogleda prolaznika. Kako šipražje još uvjek nije bilo gusto, pa sam bez problema mogao osmotriti cijelo imanje kroz olistalo tanko granje.
Pred ocima mi se ukaza zapaljena kuca i štala. Sjetih se koliko je moj punac imao samoodricanja i koliko je uložio truda i znoja da stvori ovo imanje. Kroz glavu mi prođe da je sve ovo zapaljeno iz nekog razloga, ali meni u inat. Osjetih nekakvu mucninu u stomaku, nemogoh više da gledam u to, okrenem se i pođoh nazad prema svojoj kuci.
Saznanje da se pištolj nalazi kod Bože Jeftica, me ponuka da svratim kraj njega i tražim da mi ga vrati. Pri povratku njegova kuca bi na mom putu i ja stadoh ispred nje. U avliji se vec nađoše Božo i njegov mlađi sin. Rekoh da znam da je pištolj kod njih i zatražih da mi ga vrate. Božo kada cu šta tražim, umjesto izvinjenja i objašnjenja da nije znao da je ta kuca moga punca, on ljutito reagova i sa povišenim tonom u glasu poce da vice na mene, govoreci da je to njihov ratni trofej i da im ne pada na pamet da ga vrate. Iznenadi me njegov nastup i razmišljanje. Kroz glavu mi prođe misao, kavi su to ljudi, da bez imalo poštovanja i stida mogu da opljackaju tuđu kucu i za sebe zadrže njenu imovinu. Osjetih da zbog pištolja može ispasti žestok sukob, podigoh ruke u vis u znak predaje, okrenuh se i bez rijeci krenem niz brdo, kako niko od nas ne bi došao u iskušenje da potegne oružje.

Osvajanje Omladinske ulice

Nakon sedam dana odsustva iz jedinice, zbog pogibije moga tate, vratio sam se ponovo među svoje saborce. Za to vrijeme, zahvaljujuci mobilizaciji srpskog stanovništa Vogošce, brojno stanje u jedinicama znatno se povecalo. Komanda cete imala je mogucnost da organizuje dvije stražarske smjene. Napravljen je raspored i pocele su dežure svaki drugi dan po dvadestcetri sata dnevno. To je bilo olakšanje za sve, jer se u slobodno vrijeme moglo uraditi nešto za porodicu.
Moj povratak ratni drugovi docekaše sa oduševljenjem. Dobio sam raspored za stražu i ponovo se uklopio sa Tešom u istu smjenu. Na stražu se dolazilo u prvi sumrak i ostajalo se do sledece noci. U toku noci, duž zamišljene granice između srpke i mulimanske opštine Vogošca, u gupama po dva vojnika na osmatrackom mjestu,  svako dva sata smjenjivale su se tri stražarske smjenes.

U toku dana, grupa od cetri covjeka u vidu patrola, kretala se od hotela Biokovo u kojem je bila komanda Vogošcanskog bataljona i naše cete, pa do linije razgranicenja, tacnije od mjesta odakle je pocinjala Omladinska ulica. Omladinska ulica pripadala je muslimanskoj strani. Iako u njoj nije bilo muslimanske vojske, komanda cete nije dozvoljavala da se sa oružjem prelazi granica i zalazimo u tu ulicu.
Nakon odrađene stražarske smjene, ostavio sam opremu i naoružanje kod roditelja u stanu i otišao da obiđem puncev stan u Omladinskoj ulici. Bilo mi je neprijatno dok sam prolazio ulicom na koju u toku noci okrecem pušku. Imao sam osjecaj da to vec svi znaju i dok idem da sa prozora svojih stanova stanovnici te ulice gledaju u mene. Iako sam znao da su Popa, Mlađa, Đurašinovic, Marko, Sova i svi vojno angažovani srpski borci koji su živili u Omladinskoj ulici, nakon smjene odlazili u svoje stanove na spavanje, ipak hodajuci tim dijelom Vogošce, kroz mene su svaki put prolazili nekakvi cudni žmarci.
Sva ta komplikovana ratna situaci izgledala je potpuno glupo. U neizvjesnosti i iscekivanju, šta se može desiti u slucaju da ne dođe do dogovora između zaracenih strana, mnogi stanovnici tog dijela naselja prepušteni su bili na milost i nemilost ratnog vihora. Sve borce iz Omladinske ulice, ratno stanje držalo je u stalnom strahu, jer se moglo desiti da u toku noci ostanu zatoceni na neprijateljskoj strani. Mnogi su o tome stidljivo gunđali, ali niko nije javno ispoljavao želju da srpska vojska uđe u tu ulicu i stavi je pod svoju kontrolu. Teša i ja cesto smo o tome razgovarali. Nakon mog povratka u jedinicu, nas dvojica odlucismo da bez odobrenja komande uđemo i pocnemo vršiti patrole u Omladinskoj ulici i na taj nacin damo do znanja svim njenim stanovnicima, da srpska vojska kontroliše tu teritoriju.
Dolaskom u hotel Biokovo na smjenu, zamjenik komadira cete, Тоmo Milovic nas postroji  u holu hotela i procita dnevnu zapovjest za stražarska mjesta. Nas dvojica bili smo određeni za nocnu stražu u trecoj smjeni. Stražarsko mjesto broj jedan kraj ograde UNIS-ovog fudbalskog stadiona.

Za dnevni zadatak imali smo obavezu da sa Keljom i Džakulom u vidu patrole šetamo ulicom Moša Pijade, od naše komande do linije razgranicenja.
Nocna straža po obicaju protekla je mirno. Od šest sati u jutro pocele su dnevne patrole i naši drugovi iz jedinice Zoran Jelicic-Pice, Šulc, Dule, Tišma, Slava, Pesak, Popa, Zoran Rosic-Gliga, odradiše prve dvije smjene u patroliranju. U međuvremenu dok smo cekali smjenu, Teša i ja ispricasmo Kelji i Džakuli naš plan. Kelja je uvijek bio za sve što smo planirali, pa sa smijeho i njemu svojstvenom šalom, odmah prihvati naš prijedlog. Džakula se takođe sa odobravanjem složi sa tom idejom, shvatajuci od kakvog je to znacaja za srpsku stranu.

Dođe trenutak da pođemo u patrolu. Krenusmo niz stepenice iz hotela i već pred samom zgradom susretosmo se sa patrolom u kojoj su bili Dule, Piće, Šulc Tišma. Razmijenusmo sa njima pozdrave i u par rijeci upoznaše nas sa situacijom na terenu. Rekoše da je sve mirno i da nema nikakvih znakova opasnosti. Oni uđoše u objekat, a mi krenusmo prema Omladinskoj ulici.
Omladinska ulica bila je nastavak ulice Moša Pijade, tako da se nije morao mijenjati smijer kad se ulazi u nju. Bila je u svom prvom dijelu ravna sa velikom preglednošcu na sve strane. Pogled se pružao na široki prostor ispred ulaza u sportsku dvoranu i školsko dvorište OŠ Ignanski marš sa jedne strane, a sa druge strane ulice, praking od UPI-jevog supermarketa i restorana i malo uzvišenje na kojem nije bilo objekata sve do vrha tog brda gdje se nalazio skomenik Igmanskog marša. Kompletna ta cistina oko objekata bila je međusobno povezana i davala je mogucnost da se sa vece udaljenosti vizuelno mogao kontrolisati sav taj prostor.
Idući tako, dođosmo do spoja ulica Moša Pijade i Omladinske ulice. Stadosmo za trenutak na spoju i međusobno se pogledasmo u oci. Gotovo u glas sva cetvorica povikasmo "Idemo" i krenusmo dalje u neizvjesnost. Na licima nam se osjecala napetost i strah, ali niko od nas nije htjeo o tome da govori. Imali smo samo jedan cilj, uci kao vojska u tu teritroiju i uspostaviti kontrolu nad njom.
Krenusmo obazrivo zbog bojazni da sa obližnjih muslimanskih kuca koje su se nalazile na uzvišenju kraj spomenika, može otvoriti pušcana vatra, kao što se vec desilo Tomi Milovicu, kada je bio ranjen dok je išao tom ulicom. Niko nije otvarao paljbu na nas i mi se malo oslobosmo, pa krenusmo dalje.
Stigosmo do prve zgrade. Preko puta zgrade bila je osnovne škole Igmanski marš.
Iza osnovne škole pružala se rijecica Jošanica. Stariji mještani Vogošce pricali su da je nekad u toj rijeci bilo toliko ribe pastrmke, da su je ljudi sa rukama hvatali u njenim brzacima. Ja nisam zapamtio ta vremena, ali se sjecam njenog prvobitnog toka koji je zbog gradnje raznih objekata promjenjen i sveden u betonsko korito, cijelom dužinom njenog toka kroz naseljeni dio.
Razvojem UNIS-ove fabrike, rijecica se postepeno zagađivala sa raznim otpadnim vodama, a njeni bespomocni pitomi stanari polako su izumirali. Otvaranjem Tvornice Automobila Sarajevo, rijecica je svaki dan imala svoju novu boju, od bijele, žute, plave, zelene i crvene, ovisno koja se boja koristi tog dana u prizvodnji automobila. Sa druge strane rijecnog korita nalazilo se muslimansko selo Uglješici. Iz tog sela se moglo neprimjeceno u svako doba dana i noci doci do školskog kruga i sa sigurnim zaklonom tog objekta otvoriti vatru prema nama.
Veliki dio stanovništva tog sela vec je napustio svoje domove, ali neki su ostali, uglavnom starijih muškaraca, da bi zaštitio svoju imovinu od provalnika. Neka domacinstva su imali štale, ali se primjecivalo da su životinje vec bile prebacene na neku drugu lokaciju. Po Vogošci se pricalo da se Žero objesio. Bio je to jedan od mještana tog sela, izvšrio je samoubistvo vješanjem, zbog toga što nije mogao da podnese ovu ratnu situaciju.
Do same škole sa iste strane nalazilo se djecije obdanište "Mira Cikota", još jedan zaklon za siguran i neprimjecen  ulazak u taj dio naselja. Obdanište i školu dijelila je jedna niska žicana ograda. Iza obdaništa se nalazio jedna prazna opštinska zemljišna parcela na koju su mješta Uglješica još prije izbora '90 godine insistirali da je dobiju za gradnju đamije. Međutim, tadašnje vlasti su procijenile da vjerski objekat pored škole i djecijeg obdaništa nije u skladu sa ljudskim normama i njihov zahtjev bio je odbijen.
Zgrada preko puta škole bila je na pet spratova. Imala dva ulaza i nije imala balkone sa ove strane do ulice, kao što je to bilo standardno u gradnji takvih objekata. Dok smo prilazili zgradi primjetismo da je puno prozora bilo otvoreno. Bilo je uobicajeno da ljudi u toplijem vremenskom periodu drže otvorene prozore da se spavace sobe osvježe i izrace, pa iz tog razloga pomislismo da je to sasvim normalno stanje. Nastavljamo dalje, ali zbog straha da svakog trena može zapoceti pucnjava, neprekidno gledamo u prozore, sa puškama spremnim za upotrebu, prolazili smo kraj nje, ne obaziruci se na suprotu stranu od zgrade, sa koje je u tom trenutku prijetila veca opasnost.

Sa velikom opreznosti nastavismo dalje niz ulicu. Bilo nam je važno da budemo primjeceni od veceg broja stanovnika te ulice. Glasine su se uvijek brzo širile i to je bio naš cilj da se što prije proširi vijest da je Omladinska ulica pod srpskom kontrolom. Prošli smo prvi i najopasniji dio tog dijela naselja. Ništa se nije dešavalo i mi okuraženi pođosmo dalje do kraja ulice. Na samom kraju ulice, nalazila se jedna mala livada na kojoj je bio mali objekat obucarska radnja poznatog vogošcanskog majstora tog zanata, Kratovac Muje.
U tom dijelu Omladinska ulica racvala na više strana i mi prođosmo kroz svaki dio te ulice. Pretpostavljajuci da smo priimjeceni od stanovnika te ulice, laganim korakom krenusmo nazad prema komandi. Povratak nazad bijaše još teži. Dok smo hodali okrenuti leđe u pravcu iz kojeg bi se na nas mogla otvoriti pušcana paljba, pravili smo se kao da nas nije strah, a kroz tijelo su nas prožimali žmarci. Naši međusobni kratki komentari odavali su to stanje u nama. Iduci tako stigosmo ponovo do sportske dvorane i supermarketa. Tu se okrenusmo i dogovorismo da pođemo nazad prema Omladinskoj ulici i još jednom prođemo svaki dio koji smo vec obišli. Ovoga puta osjecala se još veca napetost kod svakog od nas. Nismo puno pricali, samo smo se okretali u svim mogucim pravcima.
Povratak nazad u ulicu bio je još teži i opasnije.  Pod pretpostavkom da smo primjeceni, u iscekivanju muslimanskog odgovora, ponovo krenusmo kroz Omladinsku ulicu. Niko nije otvarao vatru i mi kompletnu dvocasovnu patrolnu smjenu provedosmo u tom dijelu naselja. Pred kraj smjene dođosmo pred komandu i predasmo dužnost svojim drugovima i saborcima Popi, Gligi, Pesku i Slavi. Obavjestismo im da smo neprekidno patrolirali po Omladinskoj ulici i da bi i oni trebali da nastave patroliranje tog dijela naselja. Popa pokaza veliko oduševljenje, sav sretan što smo to uradili, cvrsto obeca da ce nastavi patrolu po tom kvaru.
Obavjestili smo komadnu šta smo uradili. Podržali su našu akciju i napravili plan kako da zadržimo kontrolu u tam dijelu naselja. Nakon dva dana patroliranja u kojim nije bilo nikakvih incidenata, komanda je organizovala nocne straže u Omladinskoj ulici. Nocna stražarska mjesta postavljena su na dva coška najduže zgrada koja se pružala uz samo korito rijecice Jošanica. Trece stražarsko mjesto bilo je Mujina obučarska radnja. Od obucarske radnje, koritom rijeke pa sve do pržionice kafe, nije bilo nijedno srtažarsko mjesto. Bila je to poprilicno velika rupa za prolazak neprijateljskih vojnika u našu teritoriju. Kraj pržionice kafe bilo je naše mitraljesko gnijezdo, koje je Zoka, poznati vogošcanski motorista, obezbjeđivao sa nekoliko svojih momaka. Zanjvaljujuci njemu i njegovoim momcima, ulica Vejcitih dužnika, kako smo je zvali, a pravi naziv je bio ulica Đure Salaja. takođe je došla pod srpsku kontrolu. Uz korito rijecice Jošanica postavljene su nagazne i potezne mine. Tako je konacno postavljena kompletna liniju odbrane Vogošce i zaustavljen nekontrolisani izlazak ljudi sa naše teritorijei .  Bez ispaljenog metka osvojen je veliki dio naselja.