Nakon sedam dana odsustva iz jedinice, zbog pogibije moga tate, vratio sam se ponovo među svoje saborce. Za to vrijeme, zahvaljujuci mobilizaciji srpskog stanovništa Vogošce, brojno stanje u jedinicama znatno se povecalo. Komanda cete imala je mogucnost da organizuje dvije stražarske smjene. Napravljen je raspored i pocele su dežure svaki drugi dan po dvadestcetri sata dnevno. To je bilo olakšanje za sve, jer se u slobodno vrijeme moglo uraditi nešto za porodicu.
Moj povratak ratni drugovi docekaše sa oduševljenjem. Dobio sam raspored za stražu i ponovo se uklopio sa Tešom u istu smjenu. Na stražu se dolazilo u prvi sumrak i ostajalo se do sledece noci. U toku noci, duž zamišljene granice između srpke i mulimanske opštine Vogošca, u gupama po dva vojnika na osmatrackom mjestu, svako dva sata smjenjivale su se tri stražarske smjenes.
U toku dana, grupa od cetri covjeka u vidu patrola, kretala se od hotela Biokovo u kojem je bila komanda Vogošcanskog bataljona i naše cete, pa do linije razgranicenja, tacnije od mjesta odakle je pocinjala Omladinska ulica. Omladinska ulica pripadala je muslimanskoj strani. Iako u njoj nije bilo muslimanske vojske, komanda cete nije dozvoljavala da se sa oružjem prelazi granica i zalazimo u tu ulicu.
Nakon odrađene stražarske smjene, ostavio sam opremu i naoružanje kod roditelja u stanu i otišao da obiđem puncev stan u Omladinskoj ulici. Bilo mi je neprijatno dok sam prolazio ulicom na koju u toku noci okrecem pušku. Imao sam osjecaj da to vec svi znaju i dok idem da sa prozora svojih stanova stanovnici te ulice gledaju u mene. Iako sam znao da su Popa, Mlađa, Đurašinovic, Marko, Sova i svi vojno angažovani srpski borci koji su živili u Omladinskoj ulici, nakon smjene odlazili u svoje stanove na spavanje, ipak hodajuci tim dijelom Vogošce, kroz mene su svaki put prolazili nekakvi cudni žmarci.
Sva ta komplikovana ratna situaci izgledala je potpuno glupo. U neizvjesnosti i iscekivanju, šta se može desiti u slucaju da ne dođe do dogovora između zaracenih strana, mnogi stanovnici tog dijela naselja prepušteni su bili na milost i nemilost ratnog vihora. Sve borce iz Omladinske ulice, ratno stanje držalo je u stalnom strahu, jer se moglo desiti da u toku noci ostanu zatoceni na neprijateljskoj strani. Mnogi su o tome stidljivo gunđali, ali niko nije javno ispoljavao želju da srpska vojska uđe u tu ulicu i stavi je pod svoju kontrolu. Teša i ja cesto smo o tome razgovarali. Nakon mog povratka u jedinicu, nas dvojica odlucismo da bez odobrenja komande uđemo i pocnemo vršiti patrole u Omladinskoj ulici i na taj nacin damo do znanja svim njenim stanovnicima, da srpska vojska kontroliše tu teritoriju.
Dolaskom u hotel Biokovo na smjenu, zamjenik komadira cete, Тоmo Milovic nas postroji u holu hotela i procita dnevnu zapovjest za stražarska mjesta. Nas dvojica bili smo određeni za nocnu stražu u trecoj smjeni. Stražarsko mjesto broj jedan kraj ograde UNIS-ovog fudbalskog stadiona.
Za dnevni zadatak imali smo obavezu da sa Keljom i Džakulom u vidu patrole šetamo ulicom Moša Pijade, od naše komande do linije razgranicenja.
Nocna straža po obicaju protekla je mirno. Od šest sati u jutro pocele su dnevne patrole i naši drugovi iz jedinice Zoran Jelicic-Pice, Šulc, Dule, Tišma, Slava, Pesak, Popa, Zoran Rosic-Gliga, odradiše prve dvije smjene u patroliranju. U međuvremenu dok smo cekali smjenu, Teša i ja ispricasmo Kelji i Džakuli naš plan. Kelja je uvijek bio za sve što smo planirali, pa sa smijeho i njemu svojstvenom šalom, odmah prihvati naš prijedlog. Džakula se takođe sa odobravanjem složi sa tom idejom, shvatajuci od kakvog je to znacaja za srpsku stranu.
Dođe trenutak da pođemo u patrolu. Krenusmo niz stepenice iz hotela i već pred samom zgradom susretosmo se sa patrolom u kojoj su bili Dule, Piće, Šulc Tišma. Razmijenusmo sa njima pozdrave i u par rijeci upoznaše nas sa situacijom na terenu. Rekoše da je sve mirno i da nema nikakvih znakova opasnosti. Oni uđoše u objekat, a mi krenusmo prema Omladinskoj ulici.
Omladinska ulica bila je nastavak ulice Moša Pijade, tako da se nije morao mijenjati smijer kad se ulazi u nju. Bila je u svom prvom dijelu ravna sa velikom preglednošcu na sve strane. Pogled se pružao na široki prostor ispred ulaza u sportsku dvoranu i školsko dvorište OŠ Ignanski marš sa jedne strane, a sa druge strane ulice, praking od UPI-jevog supermarketa i restorana i malo uzvišenje na kojem nije bilo objekata sve do vrha tog brda gdje se nalazio skomenik Igmanskog marša. Kompletna ta cistina oko objekata bila je međusobno povezana i davala je mogucnost da se sa vece udaljenosti vizuelno mogao kontrolisati sav taj prostor.
Idući tako, dođosmo do spoja ulica Moša Pijade i Omladinske ulice. Stadosmo za trenutak na spoju i međusobno se pogledasmo u oci. Gotovo u glas sva cetvorica povikasmo "Idemo" i krenusmo dalje u neizvjesnost. Na licima nam se osjecala napetost i strah, ali niko od nas nije htjeo o tome da govori. Imali smo samo jedan cilj, uci kao vojska u tu teritroiju i uspostaviti kontrolu nad njom.
Krenusmo obazrivo zbog bojazni da sa obližnjih muslimanskih kuca koje su se nalazile na uzvišenju kraj spomenika, može otvoriti pušcana vatra, kao što se vec desilo Tomi Milovicu, kada je bio ranjen dok je išao tom ulicom. Niko nije otvarao paljbu na nas i mi se malo oslobosmo, pa krenusmo dalje.
Stigosmo do prve zgrade. Preko puta zgrade bila je osnovne škole Igmanski marš.
Iza osnovne škole pružala se rijecica Jošanica. Stariji mještani Vogošce pricali su da je nekad u toj rijeci bilo toliko ribe pastrmke, da su je ljudi sa rukama hvatali u njenim brzacima. Ja nisam zapamtio ta vremena, ali se sjecam njenog prvobitnog toka koji je zbog gradnje raznih objekata promjenjen i sveden u betonsko korito, cijelom dužinom njenog toka kroz naseljeni dio.
Razvojem UNIS-ove fabrike, rijecica se postepeno zagađivala sa raznim otpadnim vodama, a njeni bespomocni pitomi stanari polako su izumirali. Otvaranjem Tvornice Automobila Sarajevo, rijecica je svaki dan imala svoju novu boju, od bijele, žute, plave, zelene i crvene, ovisno koja se boja koristi tog dana u prizvodnji automobila. Sa druge strane rijecnog korita nalazilo se muslimansko selo Uglješici. Iz tog sela se moglo neprimjeceno u svako doba dana i noci doci do školskog kruga i sa sigurnim zaklonom tog objekta otvoriti vatru prema nama.
Veliki dio stanovništva tog sela vec je napustio svoje domove, ali neki su ostali, uglavnom starijih muškaraca, da bi zaštitio svoju imovinu od provalnika. Neka domacinstva su imali štale, ali se primjecivalo da su životinje vec bile prebacene na neku drugu lokaciju. Po Vogošci se pricalo da se Žero objesio. Bio je to jedan od mještana tog sela, izvšrio je samoubistvo vješanjem, zbog toga što nije mogao da podnese ovu ratnu situaciju.
Do same škole sa iste strane nalazilo se djecije obdanište "Mira Cikota", još jedan zaklon za siguran i neprimjecen ulazak u taj dio naselja. Obdanište i školu dijelila je jedna niska žicana ograda. Iza obdaništa se nalazio jedna prazna opštinska zemljišna parcela na koju su mješta Uglješica još prije izbora '90 godine insistirali da je dobiju za gradnju đamije. Međutim, tadašnje vlasti su procijenile da vjerski objekat pored škole i djecijeg obdaništa nije u skladu sa ljudskim normama i njihov zahtjev bio je odbijen.
Zgrada preko puta škole bila je na pet spratova. Imala dva ulaza i nije imala balkone sa ove strane do ulice, kao što je to bilo standardno u gradnji takvih objekata. Dok smo prilazili zgradi primjetismo da je puno prozora bilo otvoreno. Bilo je uobicajeno da ljudi u toplijem vremenskom periodu drže otvorene prozore da se spavace sobe osvježe i izrace, pa iz tog razloga pomislismo da je to sasvim normalno stanje. Nastavljamo dalje, ali zbog straha da svakog trena može zapoceti pucnjava, neprekidno gledamo u prozore, sa puškama spremnim za upotrebu, prolazili smo kraj nje, ne obaziruci se na suprotu stranu od zgrade, sa koje je u tom trenutku prijetila veca opasnost.
Sa velikom opreznosti nastavismo dalje niz ulicu. Bilo nam je važno da budemo primjeceni od veceg broja stanovnika te ulice. Glasine su se uvijek brzo širile i to je bio naš cilj da se što prije proširi vijest da je Omladinska ulica pod srpskom kontrolom. Prošli smo prvi i najopasniji dio tog dijela naselja. Ništa se nije dešavalo i mi okuraženi pođosmo dalje do kraja ulice. Na samom kraju ulice, nalazila se jedna mala livada na kojoj je bio mali objekat obucarska radnja poznatog vogošcanskog majstora tog zanata, Kratovac Muje.
U tom dijelu Omladinska ulica racvala na više strana i mi prođosmo kroz svaki dio te ulice. Pretpostavljajuci da smo priimjeceni od stanovnika te ulice, laganim korakom krenusmo nazad prema komandi. Povratak nazad bijaše još teži. Dok smo hodali okrenuti leđe u pravcu iz kojeg bi se na nas mogla otvoriti pušcana paljba, pravili smo se kao da nas nije strah, a kroz tijelo su nas prožimali žmarci. Naši međusobni kratki komentari odavali su to stanje u nama. Iduci tako stigosmo ponovo do sportske dvorane i supermarketa. Tu se okrenusmo i dogovorismo da pođemo nazad prema Omladinskoj ulici i još jednom prođemo svaki dio koji smo vec obišli. Ovoga puta osjecala se još veca napetost kod svakog od nas. Nismo puno pricali, samo smo se okretali u svim mogucim pravcima.
Povratak nazad u ulicu bio je još teži i opasnije. Pod pretpostavkom da smo primjeceni, u iscekivanju muslimanskog odgovora, ponovo krenusmo kroz Omladinsku ulicu. Niko nije otvarao vatru i mi kompletnu dvocasovnu patrolnu smjenu provedosmo u tom dijelu naselja. Pred kraj smjene dođosmo pred komandu i predasmo dužnost svojim drugovima i saborcima Popi, Gligi, Pesku i Slavi. Obavjestismo im da smo neprekidno patrolirali po Omladinskoj ulici i da bi i oni trebali da nastave patroliranje tog dijela naselja. Popa pokaza veliko oduševljenje, sav sretan što smo to uradili, cvrsto obeca da ce nastavi patrolu po tom kvaru.
Obavjestili smo komadnu šta smo uradili. Podržali su našu akciju i napravili plan kako da zadržimo kontrolu u tam dijelu naselja. Nakon dva dana patroliranja u kojim nije bilo nikakvih incidenata, komanda je organizovala nocne straže u Omladinskoj ulici. Nocna stražarska mjesta postavljena su na dva coška najduže zgrada koja se pružala uz samo korito rijecice Jošanica. Trece stražarsko mjesto bilo je Mujina obučarska radnja. Od obucarske radnje, koritom rijeke pa sve do pržionice kafe, nije bilo nijedno srtažarsko mjesto. Bila je to poprilicno velika rupa za prolazak neprijateljskih vojnika u našu teritoriju. Kraj pržionice kafe bilo je naše mitraljesko gnijezdo, koje je Zoka, poznati vogošcanski motorista, obezbjeđivao sa nekoliko svojih momaka. Zanjvaljujuci njemu i njegovoim momcima, ulica Vejcitih dužnika, kako smo je zvali, a pravi naziv je bio ulica Đure Salaja. takođe je došla pod srpsku kontrolu. Uz korito rijecice Jošanica postavljene su nagazne i potezne mine. Tako je konacno postavljena kompletna liniju odbrane Vogošce i zaustavljen nekontrolisani izlazak ljudi sa naše teritorijei . Bez ispaljenog metka osvojen je veliki dio naselja.
Moj povratak ratni drugovi docekaše sa oduševljenjem. Dobio sam raspored za stražu i ponovo se uklopio sa Tešom u istu smjenu. Na stražu se dolazilo u prvi sumrak i ostajalo se do sledece noci. U toku noci, duž zamišljene granice između srpke i mulimanske opštine Vogošca, u gupama po dva vojnika na osmatrackom mjestu, svako dva sata smjenjivale su se tri stražarske smjenes.
Nakon odrađene stražarske smjene, ostavio sam opremu i naoružanje kod roditelja u stanu i otišao da obiđem puncev stan u Omladinskoj ulici. Bilo mi je neprijatno dok sam prolazio ulicom na koju u toku noci okrecem pušku. Imao sam osjecaj da to vec svi znaju i dok idem da sa prozora svojih stanova stanovnici te ulice gledaju u mene. Iako sam znao da su Popa, Mlađa, Đurašinovic, Marko, Sova i svi vojno angažovani srpski borci koji su živili u Omladinskoj ulici, nakon smjene odlazili u svoje stanove na spavanje, ipak hodajuci tim dijelom Vogošce, kroz mene su svaki put prolazili nekakvi cudni žmarci.
Sva ta komplikovana ratna situaci izgledala je potpuno glupo. U neizvjesnosti i iscekivanju, šta se može desiti u slucaju da ne dođe do dogovora između zaracenih strana, mnogi stanovnici tog dijela naselja prepušteni su bili na milost i nemilost ratnog vihora. Sve borce iz Omladinske ulice, ratno stanje držalo je u stalnom strahu, jer se moglo desiti da u toku noci ostanu zatoceni na neprijateljskoj strani. Mnogi su o tome stidljivo gunđali, ali niko nije javno ispoljavao želju da srpska vojska uđe u tu ulicu i stavi je pod svoju kontrolu. Teša i ja cesto smo o tome razgovarali. Nakon mog povratka u jedinicu, nas dvojica odlucismo da bez odobrenja komande uđemo i pocnemo vršiti patrole u Omladinskoj ulici i na taj nacin damo do znanja svim njenim stanovnicima, da srpska vojska kontroliše tu teritoriju.
Dolaskom u hotel Biokovo na smjenu, zamjenik komadira cete, Тоmo Milovic nas postroji u holu hotela i procita dnevnu zapovjest za stražarska mjesta. Nas dvojica bili smo određeni za nocnu stražu u trecoj smjeni. Stražarsko mjesto broj jedan kraj ograde UNIS-ovog fudbalskog stadiona.
Nocna straža po obicaju protekla je mirno. Od šest sati u jutro pocele su dnevne patrole i naši drugovi iz jedinice Zoran Jelicic-Pice, Šulc, Dule, Tišma, Slava, Pesak, Popa, Zoran Rosic-Gliga, odradiše prve dvije smjene u patroliranju. U međuvremenu dok smo cekali smjenu, Teša i ja ispricasmo Kelji i Džakuli naš plan. Kelja je uvijek bio za sve što smo planirali, pa sa smijeho i njemu svojstvenom šalom, odmah prihvati naš prijedlog. Džakula se takođe sa odobravanjem složi sa tom idejom, shvatajuci od kakvog je to znacaja za srpsku stranu.
Omladinska ulica bila je nastavak ulice Moša Pijade, tako da se nije morao mijenjati smijer kad se ulazi u nju. Bila je u svom prvom dijelu ravna sa velikom preglednošcu na sve strane. Pogled se pružao na široki prostor ispred ulaza u sportsku dvoranu i školsko dvorište OŠ Ignanski marš sa jedne strane, a sa druge strane ulice, praking od UPI-jevog supermarketa i restorana i malo uzvišenje na kojem nije bilo objekata sve do vrha tog brda gdje se nalazio skomenik Igmanskog marša. Kompletna ta cistina oko objekata bila je međusobno povezana i davala je mogucnost da se sa vece udaljenosti vizuelno mogao kontrolisati sav taj prostor.
Idući tako, dođosmo do spoja ulica Moša Pijade i Omladinske ulice. Stadosmo za trenutak na spoju i međusobno se pogledasmo u oci. Gotovo u glas sva cetvorica povikasmo "Idemo" i krenusmo dalje u neizvjesnost. Na licima nam se osjecala napetost i strah, ali niko od nas nije htjeo o tome da govori. Imali smo samo jedan cilj, uci kao vojska u tu teritroiju i uspostaviti kontrolu nad njom.
Krenusmo obazrivo zbog bojazni da sa obližnjih muslimanskih kuca koje su se nalazile na uzvišenju kraj spomenika, može otvoriti pušcana vatra, kao što se vec desilo Tomi Milovicu, kada je bio ranjen dok je išao tom ulicom. Niko nije otvarao paljbu na nas i mi se malo oslobosmo, pa krenusmo dalje.
Stigosmo do prve zgrade. Preko puta zgrade bila je osnovne škole Igmanski marš.
Iza osnovne škole pružala se rijecica Jošanica. Stariji mještani Vogošce pricali su da je nekad u toj rijeci bilo toliko ribe pastrmke, da su je ljudi sa rukama hvatali u njenim brzacima. Ja nisam zapamtio ta vremena, ali se sjecam njenog prvobitnog toka koji je zbog gradnje raznih objekata promjenjen i sveden u betonsko korito, cijelom dužinom njenog toka kroz naseljeni dio.
Razvojem UNIS-ove fabrike, rijecica se postepeno zagađivala sa raznim otpadnim vodama, a njeni bespomocni pitomi stanari polako su izumirali. Otvaranjem Tvornice Automobila Sarajevo, rijecica je svaki dan imala svoju novu boju, od bijele, žute, plave, zelene i crvene, ovisno koja se boja koristi tog dana u prizvodnji automobila. Sa druge strane rijecnog korita nalazilo se muslimansko selo Uglješici. Iz tog sela se moglo neprimjeceno u svako doba dana i noci doci do školskog kruga i sa sigurnim zaklonom tog objekta otvoriti vatru prema nama.
Veliki dio stanovništva tog sela vec je napustio svoje domove, ali neki su ostali, uglavnom starijih muškaraca, da bi zaštitio svoju imovinu od provalnika. Neka domacinstva su imali štale, ali se primjecivalo da su životinje vec bile prebacene na neku drugu lokaciju. Po Vogošci se pricalo da se Žero objesio. Bio je to jedan od mještana tog sela, izvšrio je samoubistvo vješanjem, zbog toga što nije mogao da podnese ovu ratnu situaciju.
Do same škole sa iste strane nalazilo se djecije obdanište "Mira Cikota", još jedan zaklon za siguran i neprimjecen ulazak u taj dio naselja. Obdanište i školu dijelila je jedna niska žicana ograda. Iza obdaništa se nalazio jedna prazna opštinska zemljišna parcela na koju su mješta Uglješica još prije izbora '90 godine insistirali da je dobiju za gradnju đamije. Međutim, tadašnje vlasti su procijenile da vjerski objekat pored škole i djecijeg obdaništa nije u skladu sa ljudskim normama i njihov zahtjev bio je odbijen.
Zgrada preko puta škole bila je na pet spratova. Imala dva ulaza i nije imala balkone sa ove strane do ulice, kao što je to bilo standardno u gradnji takvih objekata. Dok smo prilazili zgradi primjetismo da je puno prozora bilo otvoreno. Bilo je uobicajeno da ljudi u toplijem vremenskom periodu drže otvorene prozore da se spavace sobe osvježe i izrace, pa iz tog razloga pomislismo da je to sasvim normalno stanje. Nastavljamo dalje, ali zbog straha da svakog trena može zapoceti pucnjava, neprekidno gledamo u prozore, sa puškama spremnim za upotrebu, prolazili smo kraj nje, ne obaziruci se na suprotu stranu od zgrade, sa koje je u tom trenutku prijetila veca opasnost.
U tom dijelu Omladinska ulica racvala na više strana i mi prođosmo kroz svaki dio te ulice. Pretpostavljajuci da smo priimjeceni od stanovnika te ulice, laganim korakom krenusmo nazad prema komandi. Povratak nazad bijaše još teži. Dok smo hodali okrenuti leđe u pravcu iz kojeg bi se na nas mogla otvoriti pušcana paljba, pravili smo se kao da nas nije strah, a kroz tijelo su nas prožimali žmarci. Naši međusobni kratki komentari odavali su to stanje u nama. Iduci tako stigosmo ponovo do sportske dvorane i supermarketa. Tu se okrenusmo i dogovorismo da pođemo nazad prema Omladinskoj ulici i još jednom prođemo svaki dio koji smo vec obišli. Ovoga puta osjecala se još veca napetost kod svakog od nas. Nismo puno pricali, samo smo se okretali u svim mogucim pravcima.
Povratak nazad u ulicu bio je još teži i opasnije. Pod pretpostavkom da smo primjeceni, u iscekivanju muslimanskog odgovora, ponovo krenusmo kroz Omladinsku ulicu. Niko nije otvarao vatru i mi kompletnu dvocasovnu patrolnu smjenu provedosmo u tom dijelu naselja. Pred kraj smjene dođosmo pred komandu i predasmo dužnost svojim drugovima i saborcima Popi, Gligi, Pesku i Slavi. Obavjestismo im da smo neprekidno patrolirali po Omladinskoj ulici i da bi i oni trebali da nastave patroliranje tog dijela naselja. Popa pokaza veliko oduševljenje, sav sretan što smo to uradili, cvrsto obeca da ce nastavi patrolu po tom kvaru.
Obavjestili smo komadnu šta smo uradili. Podržali su našu akciju i napravili plan kako da zadržimo kontrolu u tam dijelu naselja. Nakon dva dana patroliranja u kojim nije bilo nikakvih incidenata, komanda je organizovala nocne straže u Omladinskoj ulici. Nocna stražarska mjesta postavljena su na dva coška najduže zgrada koja se pružala uz samo korito rijecice Jošanica. Trece stražarsko mjesto bilo je Mujina obučarska radnja. Od obucarske radnje, koritom rijeke pa sve do pržionice kafe, nije bilo nijedno srtažarsko mjesto. Bila je to poprilicno velika rupa za prolazak neprijateljskih vojnika u našu teritoriju. Kraj pržionice kafe bilo je naše mitraljesko gnijezdo, koje je Zoka, poznati vogošcanski motorista, obezbjeđivao sa nekoliko svojih momaka. Zanjvaljujuci njemu i njegovoim momcima, ulica Vejcitih dužnika, kako smo je zvali, a pravi naziv je bio ulica Đure Salaja. takođe je došla pod srpsku kontrolu. Uz korito rijecice Jošanica postavljene su nagazne i potezne mine. Tako je konacno postavljena kompletna liniju odbrane Vogošce i zaustavljen nekontrolisani izlazak ljudi sa naše teritorijei . Bez ispaljenog metka osvojen je veliki dio naselja.
No comments:
Post a Comment