Vogošca pod opsadom

Došao je dan kada sam trebao da krenem na Pale, da  docekam majku i brata sa njihovog povratka iz Srbije. Prevoz od Pala do Srpskog Sarajeva nije postojao, pa se svako snalazio kako je znao i umio. Za vrijeme njihovog boravka u Srbiji, iz prostorija DB Vogošca, u telfenoskom razgovoru, dogovorili smo detalje oko njihovog prebacivanja sa Pala do Vogošce.
U to vrijeme na raspolaganju sam imao vozilo GOLF-a, kojeg sam na odobrenje Bore Radica izvukao iz fabrickog kruga. Nijedna benzinska pumpa u to vrijem nije radila u Srpskom Sarajevu, pa nisam ima gdje da kupim naftu za svoj novi GOLF. Nisam imao izbora, pa sam ponovo morao otici u Koricevu kucu po gorivo, to jest u krađu rezervnog goriva Borine jedinice. Nabavka goriva protekla je bez neželjenih susreta sa Borinim borcima, a posebno sa mojim rođakom Cubetom, koji bi me bez ustezanja prijavio Bori, iako je znao da bi me to moglo koštati života. Dobio sam dozvolu za odsustvo iz jedinice od komandanta Vogošcanskog bataljona, Kljunica, i sve je bilo spremno za  odlazak na Pale.
Jedini put koji je vodio ka izlazu iz Srpskog Sarajeva do Pala bio je veoma rizican, prepun raznih iskušenja. Međutim, nije bilo izbora i svi koji su po nekom pitanju morali da krenu na put, morali su proci kroz ta iskušenja. Pri samom izlasku iz naseljenog dijela Vogošce, kod jedine vogošcanske benzinske pumpe, bila je velika cistina.  Glavna ulica Igmanski marš prolazila je kroz sredinu naseljenog dijela i vodila pravo prema Sarajevu. Ulica je prolazila pored fabrickog kruga, gdje se nalazio veliki parking prostor za mnogobrojne "Centrotrans" autobuse, koji su dovlacili UNIS-ove radnike u fabricki krug. Sav taj prostor pravio je jednu veliku cjelinu, koja se lako mogla kontrolisati i držati pod pušcanom vatrom.
Taj prostor se vrlo dobro vidio iz muslimanskog sela Ugorsko. Muslimanske snage su to veoma cesto koristili, pa su mitraljezima i snajperima sa jedne cuke iznad Saobracajnog fakulteta, koja se zvala Glavica, nemilosrdno pogađali prolaznike na tom dijelu Vogošce. Nerijetko, taj prostor je bio plato koji su pogađale muslimanske minobacacke granate. Posebno je zabrinjavalo građane Vogošce, što se ustanovilo da su granate padake oko glavne kapije PRETIS-a, proizvedene upravo u tom fabrickom krugu. Bile su neofarbane, jer su proizvedene u ratnom periodu i išle su odmah u upotrebu, zbog cega nije imalo potrebe da se farbaju. Serijski brojevi na granatama su se podudarali sa PRETIS-ovim podatcima, šta je ukazivalo da neko prodaje muslimanskoj strani tek proizvedene granate i da vogošcani ginu od svojih granata.
Srpske snage su taj veliki prostor nedaleko od farbike pokušale da zaklone od pušcane paljbe, na dijelu fabricke pruge gdje se ukrštala sa  cestom. Navukli su vagone na fabricku prugu i smanjili preglednost tog dijela terena. Međutim, muslimanske snage su idalje imale mogucnost da taj prostor kontrolišu i pokrivaju pušcanom paljbom, šta su tokom cijelog građanskog rata vješto koristili.
Prelaz preko pruge, između vagona, bio je veoma opasan i zbog toga što se taj dio puta prelazi sa punom brzinom automobila, kako bi se što prije došlo do fabrickog kruga i tako izbjegne mogucnost pušcane paljbe sa Glavice.
Nakon što je muslimansko selo Tihovici pocetkom jula '92 godine bili osvojeno i palo pod srpsku kontrolu, mogao se zaobici fabricki krug. Neprijatan miris u tom selu osjecao se u vazduhu, zbog velikog broja poginulih iz skorašnjeg sukoba srpskih i muslimanskih snaga. Tijela koja su ostale da leže po njivama, stvarali su jezu među ljudima, zbog cega su mnogi izbjegavali da tim putem zaobilaze fabricki kompleks.

Iz tog razloga, jedini put za izlazak iz Srpskog Sarajeva, bio je i dalje kroz UNIS-ov fabricki krug. Pocetkom izbijanja sukoba i gubljenja mogucnosti korištenja magistralnog puta Semizovac-Srednje, srpska strana prokopala je put iz jednog dijela fabrike u brda, prema Poljinama, Nahorevu i dalje preko Mrkovica i Hreše prema Palama.
Međutim taj novi put od fabričkog kruga, preko Poljina i Mrkovica,  muslimanske snage sa Menjaka, Hotonja i Orahovog brijega, snajperima i mitraljezima lako su pogađati vozila kojim su se vozili stanovnici Srpskog Sarajeva. Nije se biralo koje je vozilo meta, nego se pucalo u svako vozilo koje se kretalo tim putem. Zbog toga je bila velika opasnost kretati se po putu, kako danju, tako i nocu. Danju je vozilo bilo vidna meta i nakon što bi se pogodio vozac, svi prisutni u vozilu bili su laka meta preciznim snajperima. Nocu su korišteni svijetleci metci, pa se lako mogla kontrolisati preciznost ispaljenih metaka. Samo oni koji su dobro poznavali put i smjeli da se voze nocu bez upaljenih svjetala imali su manju mogucnost da budu pogođeni, zbog cega se cesto po noci bez svjetala vozilo tim dijelom puta.
TV kuca u Sarajevu za ovakve stvari nije izvještavala javnost, pa je to veoma puno uticalo da ujedini srpsko stanovništvo u Vogošci, da izgube povjerenje u muslimanske medije. Ono šta nije uspjelo  SDS-u i Karadžicu, uspjelo je SDA i Aliji Izedbegovicu, ujedinili su srpski narod da krene u rat da se odbrani od opasnosti koja je u to vrijeme prijetila od muslimanskog naroda.
Uz sve te teškoce koje su me cekale na putu za Pale, bila je još jedna. Put je prolazio nedaleko od "planinarskog doma Crepoljsko". U domu je bila smještena tek formirana srpska opština  "Stari grad". U toj zgradi bila je i civilna milicija pod komandom Ilije Maletica. Pricalo se po Vogošci da Ilija Maletic sa svojom milicijom drži punkt na putu i oduzima GOLF-ove koji nemaju papire. Pošto moje vozilo nije imalo saobracajnu dozvolu, prijetila je opasnost da mi ova milicija oduzme vozilo.
Međutim, u to vrijem na Capardama je u zasjedi ubijeno puno civila, koji su putovali tim dijelom puta, pa je Maletic dobio zadatak sa svojom jedinicom da ode i pomogne u ciscenju terena i regulisanja saobracaja na toj dionici.
U tom vremenskom periodu nije bilo punkta na putu i to mi je davalo priliku da bez problema odem po brata i majku na Pale. Prošao sam sve životne opasnosti na putu iz Vogošce i približavao se dijelu puta nedaleko od doma Crepoljsko. Put je bio zemljani i dok sam se kretao, iza mene se podizao oblak prašine. U momentu dok sam na unutrašnji retrovizor gledao u prašinu iza sebe, predamnom se ukazala jedna rampa. Brzo sam zakocio kako ne bi udario u rampu. Pored rampe, sa puškama na gotovs i maskirnim uniformama stajala dva naoružana milicajca. Zaustavio sam vozilo ispred same rampe i otvorio prozor od auta. Oni mi priđoše i zatražiše papire od auta. Pošto nisam imao papire, zamolim ih da podignu rampu, jer žurim da docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Oni se nisu obazirali na to šta pricam, nego su insistirlai da izađem iz vozila. Izašao sam iz vozila u nadi da cu ih urazumiti i da ce udovoljiti mojoj molbi. Što sam ja bio uljudniji, ova dvojica su bila sve drskija. Moje ubjeđivanje nije urodilo plodom, a oni mi obecaše, ako donesem papire od auta da ce mi Maletic vratiti vozilo bez problema. Nisam imao više vrmena za raspravu, pa sam sacekao sledece vozilo koje je naišlo tim putem, zamolio sam vozaca da me prebaci do Pala. Naravno, u to vrijeme svi su išli samo u tom pravcu, pa nisam dugo cekao da me neko primi u svoje vozilo.
Stigao sam na Pale u isto vrijeme kada je došao i autobus iz Subotice. Iz autobusa su izašli majka i brat i ja im ukratko ispričah šta mi se desilo. Bližila se noc i morali smo brzo da nađemo prevoz za Vogošcu, Pošto nas je bilo troje, morali smo sa tri različita vozila  da se prebacimo kuci. Prije mraka smo uspjeli da pronađemo vozila i ja sam sjeo u jedno auto nakon što sam njih smjesti i krenuh za njima. Vozila su se uspješno prebacila do Vogošce, a na dionici koja je bila u mogucnosti da bude pogođeno iz naoružanja, vozaci su gasili svjetla na svojim autima.
Tako ostadoh bez svog novog GOLF-a, a Ilija Maletic, jedan od najvecih ratnih profitera sa tog prostora,  postade bogatiji za još jedno TAS-ovo vozilo! Ilija Maletic, nekadašnji seoski ucitelj, poznat kao reprezentativac Jugoslavije u "judou", koristeci opsadu Srpskog Sarajeva i jedini put za izlazak iz tog pakla, vješto je iskoristio takvo stanje i uspio naglo da se obogati!

Svirepo ubistvo u Vogošci, bez istrage

Nakon što se tih junskih dana '92 godine normalizovala situacija na putu oko Capardi, ako se išta u to vrijeme moglo zvati normalnim, put prema Srbiji ponovo je postao prohodan. Sigurnost na putu obezbjeđivale su snage UNPROFOR-a potpomognute nekim jedinicama iz Srpske Republike BiH. Moj brat dobio je dozvolu da obiđe svoju porodicu, koja je bila u izbjeglištvu kod naše rodbine u Đurđinu. Naša majka izrazila je želju da i ona odputuje zajedno sa njim, kako bi ponovo vidjela i bila sa svojim unucicima. Bratova i moja pordica bile su zajedno u izbjeglištvu i to me je natjeraolo da bez oklijevanja, što prije odem kod mojih drugova u prostorije "Državne bezbjednosti" i iz njihove kancelarije, telefonom najavim bratovu i majcinu posjetu.
Rano u jutro, na sam pocetak radnog vremena, stigao sam u prostorije DB-a. Moji drugovi su se spremali za radne zadatke, a meni su bez pogovora prepustili telefonski aparat da obavim razgovor. Bila su to strašna vremena, prepuna loših dešavanja na svim zaracenim stranama, pa me je to prisiljavalo da budem oprezan i dobro pazim šta smijem, a šta ne smijem da pricam u telefonskom razogovoru.
Okrenuo sam brojeve telefona od Vese, mog brata od strica. Veso nije volio da se javlja i razgovara preko telefona, pa se po obicaju javila moja snajka Milica. Cim sam se javio Milica me je odmah prepoznala i na njenom glasu osjecala se velika uzbuđenost i sreca što cuje moj glas. Razmjenili smo par uobicajenih kratkih rijeci i pozdrava, a ona je znajuci koliko sam poželio svoju porodicu, bez oklijevanja, odmah prepusutila telefonsku slušalicu mojoj supruzi.
Nakon više od dva mjesec, ponovo sam cuo glas moje žene! Osjetio sam veliku uzbuđenost i srce mi je pocelo jace da lupa. Imao sam osjecaj kao da ce da mi iskoci iz grudi. Glas mi je poceo da drhti dok sam pokušavao da izgovarao rijeci sa kojim bi joj pokazao koliko sam poželio našeg sina i nju. Ona je izrazila želju da se vrati kuci. Pocela je da postavlja pregršt pitanja oko ratne situacije, na koja joj nisam mogao iskreno odgovoriti. Nisam moga da joj kažem da narodi kojim smo nas dvoje pripadali, koji se do prije par mjeseci neizmjerno volio, postao krvni neprijatelj, prepun lažnih optužbi jedni prema drugima, sa nevjerovatno velikom međusobnom mržnjom!
U razgovoru sa suprugom najavio sam bratov i mamin dolazak, a ona me iznenađeno upita, kako to da Lazo, koji je bio ovde prije nešto više od mjesec dana, opet dolazi, a ti ne možeš? Bilo je teško objasniti preko telefona da je moj brat mobilisan u jedinici od desetak ljudi, u kojoj svi mogu na kratko odsustvovati iz jedince, bar po jedan put u toku mjeseca, a da moja jedinica broji nekoliko stotina ljudi, u kojoj svi žele odmah da dobiju odsustvo.
Moja supruga željela je da se sa sinom vrati u Vogošcu, pa je najavila da ce iskoristiti Lazin dolak, da se sa njim vrati nazad. Nisam želio da se moja žena i dijete vrate u taj ratni pakao, zbog cega sam joj obecao da cu što je prije moguce doci kod njih u posjetu.  Predložio sam da po mom dolasku otputujemo deset dana na more. Objasnio sam joj da ako se ona vrati, to nece biti lako izvodljivo. Moja supruga prihvatila je moj prijedlog i ja sam konacno odahnuo zbog toga!
Brat i majka su otputovali, a ja sam ostao da pazim na stan, da ga ne bi neko provalio i opljackao, jer je to bila cesta pojava u to vrijeme. Bilo je puno praznih stanova i svi su bili opljackani, a vrijedne stvari porodavane pridošlim izbjeglicama po bagatelnim cijenama.
Bližio se dan njihovog povratka. Spremao sam se da sa autom odem do Pala, kako bi im olakšao povratak kuci. U to vrijeme nije bilo zvanicnog puta, a ni javni prevoz od Pala do Vogošce nije postojao, pa su se građani prebacivali, kako je ko znao i umio. Nije bilo nijedne sigurne i kvalitetne ceste, pa se kretanje odvijalo po nekim okolnim seoskim putevima i livadama. U to vrijeme, kada su padale kiše, samo teški vojni kamioni mogli su preci preko klizavih livada i vocnjaka i dokopati se asfaltnog puta u Mokrom.
Došao je dan kada sam trebao da krene na Pale i docekam majku i brata sa povratka iz Srbije. Bilo je to pravo spremanje, kao kada se ide na dalek put. Moje pripreme za put iznenadila je vijest da se u toku noci desilo ubistvo u ulici Spasoja Blagovcanina. Ubijena je Rasema Biser!
Za razliku od predhodnih sumnjivih ubistava: Šerifa Holujica i Izeta Kusturice, kada nije pronađeno tijelo tih ljudi, ovog puta tijelo žene u spavacici, ležalo je na ulici u lokvi krvi. Bila je to zastrašujuca scena, koju nikako nismo smjeli dozvoliti da naša djeca gledaju.

Po pricama komšija, koji su culi glasove, nepoznati ljudi došli na vrata stana Biser Raseme. Lupali su na vrata i insistirali da ih otvori. Žena je u strahu otvorila vrata, a zlikovci su je na smrt isprepadali uz povike da ce je ubiti. Pricali su na ekavskom, po cemu se komšije ustanovile da se radi od dobrovoljcima iz Srbije. Niko od komšija nije se usudio da izađe iz svog stana i pomogne nesretnoj ženi, što su dvojica zlocinaca iskoristila, bez straha da ce zbog toga biti kažnjeni. Sa prijetnjom nožem ispod grla, tražili su joj novac, koji ova žena ocito nije imala. Pošto je njen stariji sin Mirsad dugo vremena radio u SAD-u, zlikovci su to ocito znali, pa su pretpostaviljali da ona ima novac, koji ne želi da ima dadne. Pokušali su je još više prepasti tako što su joj nožem zarezali dio vrata. Žena je pocela od tog reza da krvari, a oni kada su vidjeli da ni tada nije rekla gdje su joj pare poceli su sami da traže.
Rasema je iskoristila priliku dok su oni bili obuzeti traženjem para, pobjegla je iz stana na ulicu. Bespomocna žena, iz sveg glasa je zapomagala da joj neko pomogne, ali  niko od komšija u gluvo doba noci nije se usudio da joj priđe i pruži ruku spasa. Kada su zlikovci vidjeli da je žena pobjegla iz stana, izašli su za njom na ulicu i bez ustezanja izvršili vec zapocetu egzekuciju!
Nakon ubistva moga oca, nestanka Šere Holujica, Đanga Kusturice i Slobodana Perica-Mute, civilna milicija se i dalje nije udostojila da pokrene bilo kakvu istragu o ovom svirepom ubistvu. Rasema je sahranjena uz pomoc vogošcanskog grobara Bore i svracanskih zatvorenika. Sahranjena je u Svrakama, tada jedino muslimansko groblje u koje su vogošcani mogli sigurno doci. Raseminoj sahrani niko od komšija nije se usudio da prisustvoje i tako pokaže otpor i neslaganje takvim zlocinima i zlocincima.
Za ubistvo Raseme Biser bilo je više motiva, koji su se prepricavali po vogošcanskim ulicama. Prvi motiv je što je porast izbjeglica u Vogošci iziskivao više praznih stanova za njihov smješta. Drugi je bio što je njen bivši muž Biser Hasan bio jedan od prvih osnivaca SDA stranke u Vogošci. Nakon što je pred opštinom Vogošce okacena srpska zastava, Hasan je pobjegao iz Vogošce, a tada se po naselju prepricavalo da u je njegovom stanu, u ulici Trifka Đokica nađeno puno dokumenata stranke SDA, u kojim su bili planovi muslimanskih celnika o preuzimanju kompletne opštine Vogošca.  Treci i najrealniji motiv po nizu događaja koji se desio te kobne noci, bio je što je njen stariji sin Mirsad veoma dobro finasijski stajao u SAD. Međutim, sve to nije bilo opradvdanje za zlocin i nije se smjelo dopusti da se tako nešto dogodi, a Vogošca dođe na loš glas.
Nakon što je komandir specijalne jedinice, Boro Radic, uvidio da civilna milicija nema petlje i nece povesti nikakvu istragu o tom ubistvu, odlucio je da on bude prijeki sudija za takve pocinioce. Predpostavljalo se da je po njegovom naređenju likvidiran Slobadan Peric-Muto, koji je maltretirao Borinu punicu, Zehrinu majku. Boro je još jednom pokazao da nece imati milosti prema zlocincima nad nevinim ljudima druge naciomnalnosti. Sazvao je hitan sastanak svoje jedinice i javno iznio svoju odluku da se pod hitno mora likvidirati Mico Cetnik.
Ta vijest se veoma brzo širila, a Mico Cetnik i njegov pajdaš, pod nadimkom Dugi, saznavši Borinu odluku, preko noci su napustili teritoriju Vogošce. Borina odluka je osujecena izdajom pojedinaca iz njegove jedinice, a osumnjiceni zlikovci izbjegli zasluženu kaznu. Bila je to velika šteta, jer je to bila idealna prilika da se pokaže, šta slijedi takvim zlikovcima! Boro je bio jedini u Vogošci koji je imao autoritet da ubije nekoga, a da za to djelo niko ne pokuša da ga privede pred lice pravde i osudi.