Prevodioc

Tuesday, February 17, 2015

Barikade po sarajevskim ulicama

Prve barikade po sarajevskim ulicama počele su prvog marta, 1992. godine, na dan kada se održavao "Referndum o nezavisnosti BiH". Tog dana, ispred stare pravoslavne crkve na Baščaršiji desilo se ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića i ranjavanje sveštenika crkve Radenka Mikovića. Ubistvo je odijeknulo kao bomba na svim medijiskim kućama! Nakon toga, ubica uspjeva da pobjegne, a srpski narod je predpostavljao da je iza tog zločina stajala vladajuća stranka SDA. Dokazi da je vlast bila umiješana, pokazuje da evo nakon 23 godine, još uvjek niko nije osuđen za taj teroristički čin. Ubice srpskog svata, dugi niz godina slobodno su se kretali kao heroji, po sarajevskim ulicama!

 Zbog ubistva svata i ranjavanja sveštenika, SDS organizuje barikade po djelovima grada kojii su bili pod srpskom kontrolom, pod izgovorom, pokušaja hvatanja počinioca tog gnusnog zločina! Iako je bilo jasno da se na takav način ne može uhvatiti zločinac, SDS je pokušavao napraviti destabilizaciju, a samim tim podići što veći broj srpskog naroda protiv očite antisrpske vlasiti u BiH.

Vladajuće stranke SDA i HDZ huškaju goloruk narod da krene na naoružane ljude na barikadama, znajući da  će ovi sa barikada pružiti oružani otpor i na taj način privuči gnjev naroda, čime bi lakše manipulisali narodom i pokrenuli oružanu borbu protiv SDS-a. Sve je bilo onako kako se moglo i pretpostaviti, a mediji pod kontrolom muslimanko-hrvatske vlasti prave žestok propagandni rat, u kojem se svaki Srbin koji ne podržava njihovu političku ideju,  u naprijed proglašava "četnikom"! U tom periodu bilo je veoma rizično kao Srbin kretati se sarajevskim ulicama! Mnogi su samozvani komandanti počeli postavljati svoje barikade i legitimisati ulične prolaznike, što je dodatno uznemirilo i unijelo strah kod stanovništva srpske nacionalnosti!

Sva ta dešavanja su žestoko uzdrmala radne organizacije, pa se sve češće dešavolo da radnici druge i treće smijene zbog barikada po ulicama ne mogu doći na posao. To stanje je uzdrmalo i TAS-ove pogone, pa su na posao dolazili radnici uglavnom oni koji su živjeli u Vogošći. Imali su mogučnosti pješačkim stazama da dođu do kruga fabrike i svojih radnih mijesta, jer u to vrijeme nije bilo barikada po vogošćanskim ulicama. Međutim pošto je u TAS-u bila lančana proizvodnja, sa malim borjem radnika nije bilo moguće organizovati proizvodnju, pa su šefovi iz tog razloga one radnike kiji su došli, vračali  kućama. U tom slučaju mašinisti su morali ostajati duže na svojim poslovima da bi pogasili postorojenja. Bio sam jedan od rijetkih mašinista u lakirnici, koji j živio u Vogošći. Zbog toga sam imao mogučnost da redovno dolazim na posao, tako da sam  u to vrijeme uglavnom dobijao naredbu od šefa da moram ostati duže na poslu, kako bi uskladištio karoserije koje su prolazile kroz postrojenje na kojem sam bio mašinista. Posao koji sam morao da obavim nije bio težak, ali je bilo jezivo, kada se okrenem oko sebe, skoro u mraku, sa pogašenim svjetalima u praznom pogonu, čujem samo škripu lanaca i cvilenje nosača koji vuku nelakirane karoserije.

Bio sam svjestan teške situacije i bez pogovora sam ostajao na tim zadacima. Nakon što sam zaršio ono što je trebalo da se uradi, ugasio sam postrojenje i spremio se za polazak kući. Tek tada su nastajele moje prave muke! Staza kojom sam morao da idem do punčevog stana, u kojem sam tada živio sa svojom porodicom i šurom Harisom, protezala se između dvije dugačke stražarske linije. Moj najveći problem bio je u tome što se to kretanje odvijalo, između tri i četri sata u jutro, kada su straže posle neprospavane noći još više napete. Sa jedne strane se protezao Blagovac i Rosulje, etnički čista srpska sela, a sa druge strane puta bile su muslimanske kuće. Znajući da i jedni i drugi čuvaju straže sa uperenim puškama jedni prema drugima, bilo je svaki puta zastrašujuće kada trebam proći ispred njihovih pušćanih cijevi. Bilo je dovoljno da u tom momentu nekom popuste živci, opali samo jedan metak, od čega bi se otvorili rafali sa obadvije strane i ja bi se našao između dvije vatre. Krečući se između dvije neprijateljski raspoložene stražarske linje, živci su mi bili napeti kao strune. Kada bi konačno izašao iz tog prostora i ušao u "sigurniju sredinu", osjetio bi veliko olakšnje ali i bol nakon opuštanja prenapregnutih mišića u tijelu.

Iz dana u dan situacija sa barikadama je bila sve gora, zbog čega sam sve češće ostaja duže na poslu. Šefu sam objasnio kroz šta moram da prođem da bi stigao kući, a on mi je zbog toga obečavao da će mi srediti u računovodstvu da će zbog visokog rizika, svi moji prekovremeni sati biti plačeni duplo. Iako mi nije bilo do takvog vida zarade, nisam imao izbora. Nastavio sam sa produženim radom kada se ukazivala potreba za to. Taj mjesec sam ostvario preko 260 radnih sati, ali nikad te sate nisam naplatio, jer su ubrzo počeli oružani sukobi i moja plata je ostala zauvjek neisplačena!

U to vrijeme sa mnom u lakirnici su bili i drugi mašinisti koji su  obavljali svoje zadatke. Njihova dežura je bila neprekidna pa iz tog razloga su čekali jutro da bi dobili svoju smjenu, nakon čega bi kretali kući. Smjena im se završava u vrijeme kada svane pa iz tog razloga nisu imali problem takve proirode kakve sam imao ja. Jednom prilikom kada sam ostao duže, sa mnom u smjeni bio je jedan stari mašinista Ferid. Ferid je bio jedna duša od čovjeka! Tu noć  kada smo bili zajedno, na ulicama Sarajeva se čula žestoka pucnjava! Feridu sam tada dao moju adresu od stana i rekao, "U slučaju da u jutro ne možeš otiči kući, dođi na ovu adresu, za tebe će ova vrata biti uvjiek otovorena!"
Ferid je bio stariji od mene i mogao mi je po svojim godinama biti otac, ali znajući da bi mu moglo biti neprijatno da dođe, rakao sam mu da će moj punac biti sa mnom u tom stanu. Ferid je sa mojim puncem nekad skupa radio u PRETIS-ovim pogonima, pa sam ga na taj način pokušao omekšati da mu ne bude neprijatno, u slučaju nužde da dođe kod mene u stan.
Ferid se u jutro nije pojavio kod mene, zbog čega sam pretpostavio da je bez problema otišao svojoj kući. To je bilo zadnje moje viđenje sa tim dobrim čovjekom, prepunim divnih ljudskih osobina!



No comments:

Post a Comment