Paravojne patrole po Sarajevu
U vrijeme dok je Jugoslavija još uvjek bila stabilna država, za presednika Saveznog Izvršnog Vijeća došao je Ante Marković. Njegovim dolasko na čelo SIV-a, Dinar je postao stabilna valuta, 1:7 u odnosu na Njemačku Marku. Cijene više nisu divljale jer za to nije bilo osnove. Stabilnost Dinara i većinska vlast Volkswagena nad TAS-om se odrazila povoljno na plate radnika u toj tvornici u kojoj sam radio.
Ante Marković, Predsednik Saveznog Izvršnog Vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (od 16. marta 1989. do 20. decembra 1991.) na svom zadnjem ekspozeu 19-og decembra '91 godine apelovao je na političare da se okanu nacionalizma i da gledaju u budučnost. Na kraju svog ekspozea u Skupšitini izjavio je:
"Danas čitavi regioni, čija je istorija bogata međusobnim ratovima, u zajednici bogatih i civilizovanih naroda koji se ne odriču svoje istorije i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budučnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja."
"Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo točak istorije nazad i platimo cjenu koju smo već platili? Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi!"
Iz naše krvave istorije nismo izvukli pouke, nismo poslušali ni presednika SIV-a i svi političari su počeli da rade po svome, vrbujući svako svoju naciju za svoje ciljeve, ne obazirući sa na druge koliko to pogađa i ugrožava njihov nacionalni integritet. Sve je krenulo kako ne treba, Dinar je počeo da gubi vrijednost, zbog čega je u kratkom vremenskom roku devalvirao prvo na 9, pa 11 i onda na 13 Dinara u odnosu na Marku. To je sve prouzrokovalo drastičan pad radničkih plata, nakon čega je crna berza ponovo proradila na sarajevskim ulicama!
Zbog te situacije i ja sam odlučio da se bacim na posao u crnoj berzi! Udružio sam se sa Graletom, koji je već imao uhodane kontakte preko nekih sanđaklija. Krenuo sam sa njim po pijacama u preprodaju deficitarne robe. Grale se u to vrijeme zabavljao sa jednom djevojkom islamske vjeroispovjesti, kojoj je otac bio porijeklom iz "Sanđaka". Sanđaklije su u to vrijem bili vodeći šverceri u glavnom gradu BiH. Grale je na prijedlog njegove djevojke počeo da radi za njenog oca, ali je morao da krije svoje pravo ime, jer njen otac nije smio znati da je on Srbin, pa se prestavljao kao Dino. Pošto sam se u to vrijeme aktivno bavio bodibuildingom, Grale je osječao da bi kraj mene u tom poslu bio sigurniji, pa me je pozvao da se sa njim uključim u preprodaju robe.
Moj glavni zadatak je bio da mu štitim leđa u slučaju neprilika, a njegov da nađe prodavca deficitarne robe, kafe, šećera, deterđenta, ulja i cigareta, uglavnom Marlbora, robe koja je u to vrijeme bilo teško nabaviti po sarajevskim prodavnicama. Svakodnevno smo se vrtili na "Stupskoj pijaci", tragajući za prodavcima te robe. Kada bi pronašli nekog ko je prodavao robu za koju smo zaineresovani, sa javne govornice Grale bi telefonom pozvao "našeg gazdu sanđakliju" i obavjestili ga, koju robu smo pronašli, koliko je ima i po kojoj cijeni se prodaje. Tada bi on pozvao svoje klijente koji su kod njega tragali za tim artiklima i nakon desetak minuta mi bi sa govornice ponovo pozvali njegovu kancelariju. On bi nam saopštio gdje da vozimo robu i po kojoj cijeni da je prodamo. Tada bi mi poveli prodavca na to odredište, predali robu novom kupcu i na licu mjesta bi isplatili prodavca. Profit od tog posla smo na kraju dana nosili gazdi, a ja i Grale bi za sebe zadržali 10%, što bi između sebe dijelili pola, pola. Zbog prodaje na veliko i profiti su bili veliki, na taj način, svakog dana, ako bi našli traženu robu, moglo se zaraditi po nekoliko stotina maraka dnevno.
Posao nam je cvjetao sve do kraja februara '92, kada su stranke SDA i HDZ sprovele referendum o otcjepljenu BiH od Jugoslavije! Iako na referendum srpski narod nije želio da izađe, nekompletna vlast je proglasila nezavisnost BiH. Nakon referenduma Grale i ja smo i dalje dolazili na pijacu. Jednog dana, početkom marta šetajući pijačnom stazom, na pijacu uleti nekakav "đip" crne boje, a iz njega izađoše vojnici sa zelenim beretkama držeći u rukama automatsko naoružanje. Izgledali su kao "vojna policija", sa bijelim opasačima i uprtačima, nepoznatih obilježja na njihovim uniformama.
Bio sam šokiran tim prizorom! Iako sam bio već čuo za postojanje muslimanske paravojske koje su sami sebe nazvali "Zelene beretke" i "Patriotska liga", bio sam ubjeđen da se te formacije ne smiju pojavljivati na javnim mjestima. Njihova pojava u je meni probudila veliku dozu straha!
Pogledao sam u Graleta i na njegovom licu se takođe osjetio strah i šok! On mi je očima i kratkim zamahom glave pokazao da napustimo pijačni prostor, šta sam odma bez razmišljanja i uradio. Kada smo se dovoljno odmakli od paravojne policije, okrenuli smo se i vidjeli kako idu od stola do stola i traže dokumente od ljudi na pijaci.
Od tog dana osjećao sam veliku nesigurnost od te vojske, zbog čega više nismo išli na pijacu! Iako sam u gradu imao dosta rodbine islamske vjeroispovjesti, nisam se više slobodno kretao po sarajevskim ulicama i nisam više napuštao teritoriju opštine Vogošće! Shvatio smo da je rat bio na pragu i da je pitanje dana kada će početi. Nisam podržavao ratnu opciju i razbijanje, meni drage Jugoslavije, za koju sam se kao vojnik JNA iskreno zakleo da ću dati svoj život, ako zatreba! Nisam bio ni za nezavisnu, a ni za podjelu BiH.
U jedno sam bio siguran, ako dođe do rata, u tu novoformiranu vojsku neću otići!
U vrijeme dok je Jugoslavija još uvjek bila stabilna država, za presednika Saveznog Izvršnog Vijeća došao je Ante Marković. Njegovim dolasko na čelo SIV-a, Dinar je postao stabilna valuta, 1:7 u odnosu na Njemačku Marku. Cijene više nisu divljale jer za to nije bilo osnove. Stabilnost Dinara i većinska vlast Volkswagena nad TAS-om se odrazila povoljno na plate radnika u toj tvornici u kojoj sam radio.
Ante Marković, Predsednik Saveznog Izvršnog Vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (od 16. marta 1989. do 20. decembra 1991.) na svom zadnjem ekspozeu 19-og decembra '91 godine apelovao je na političare da se okanu nacionalizma i da gledaju u budučnost. Na kraju svog ekspozea u Skupšitini izjavio je:
"Danas čitavi regioni, čija je istorija bogata međusobnim ratovima, u zajednici bogatih i civilizovanih naroda koji se ne odriču svoje istorije i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budučnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja."
"Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo točak istorije nazad i platimo cjenu koju smo već platili? Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi!"
Iz naše krvave istorije nismo izvukli pouke, nismo poslušali ni presednika SIV-a i svi političari su počeli da rade po svome, vrbujući svako svoju naciju za svoje ciljeve, ne obazirući sa na druge koliko to pogađa i ugrožava njihov nacionalni integritet. Sve je krenulo kako ne treba, Dinar je počeo da gubi vrijednost, zbog čega je u kratkom vremenskom roku devalvirao prvo na 9, pa 11 i onda na 13 Dinara u odnosu na Marku. To je sve prouzrokovalo drastičan pad radničkih plata, nakon čega je crna berza ponovo proradila na sarajevskim ulicama!
Zbog te situacije i ja sam odlučio da se bacim na posao u crnoj berzi! Udružio sam se sa Graletom, koji je već imao uhodane kontakte preko nekih sanđaklija. Krenuo sam sa njim po pijacama u preprodaju deficitarne robe. Grale se u to vrijeme zabavljao sa jednom djevojkom islamske vjeroispovjesti, kojoj je otac bio porijeklom iz "Sanđaka". Sanđaklije su u to vrijem bili vodeći šverceri u glavnom gradu BiH. Grale je na prijedlog njegove djevojke počeo da radi za njenog oca, ali je morao da krije svoje pravo ime, jer njen otac nije smio znati da je on Srbin, pa se prestavljao kao Dino. Pošto sam se u to vrijeme aktivno bavio bodibuildingom, Grale je osječao da bi kraj mene u tom poslu bio sigurniji, pa me je pozvao da se sa njim uključim u preprodaju robe.
Moj glavni zadatak je bio da mu štitim leđa u slučaju neprilika, a njegov da nađe prodavca deficitarne robe, kafe, šećera, deterđenta, ulja i cigareta, uglavnom Marlbora, robe koja je u to vrijeme bilo teško nabaviti po sarajevskim prodavnicama. Svakodnevno smo se vrtili na "Stupskoj pijaci", tragajući za prodavcima te robe. Kada bi pronašli nekog ko je prodavao robu za koju smo zaineresovani, sa javne govornice Grale bi telefonom pozvao "našeg gazdu sanđakliju" i obavjestili ga, koju robu smo pronašli, koliko je ima i po kojoj cijeni se prodaje. Tada bi on pozvao svoje klijente koji su kod njega tragali za tim artiklima i nakon desetak minuta mi bi sa govornice ponovo pozvali njegovu kancelariju. On bi nam saopštio gdje da vozimo robu i po kojoj cijeni da je prodamo. Tada bi mi poveli prodavca na to odredište, predali robu novom kupcu i na licu mjesta bi isplatili prodavca. Profit od tog posla smo na kraju dana nosili gazdi, a ja i Grale bi za sebe zadržali 10%, što bi između sebe dijelili pola, pola. Zbog prodaje na veliko i profiti su bili veliki, na taj način, svakog dana, ako bi našli traženu robu, moglo se zaraditi po nekoliko stotina maraka dnevno.
Posao nam je cvjetao sve do kraja februara '92, kada su stranke SDA i HDZ sprovele referendum o otcjepljenu BiH od Jugoslavije! Iako na referendum srpski narod nije želio da izađe, nekompletna vlast je proglasila nezavisnost BiH. Nakon referenduma Grale i ja smo i dalje dolazili na pijacu. Jednog dana, početkom marta šetajući pijačnom stazom, na pijacu uleti nekakav "đip" crne boje, a iz njega izađoše vojnici sa zelenim beretkama držeći u rukama automatsko naoružanje. Izgledali su kao "vojna policija", sa bijelim opasačima i uprtačima, nepoznatih obilježja na njihovim uniformama.
Bio sam šokiran tim prizorom! Iako sam bio već čuo za postojanje muslimanske paravojske koje su sami sebe nazvali "Zelene beretke" i "Patriotska liga", bio sam ubjeđen da se te formacije ne smiju pojavljivati na javnim mjestima. Njihova pojava u je meni probudila veliku dozu straha!
Pogledao sam u Graleta i na njegovom licu se takođe osjetio strah i šok! On mi je očima i kratkim zamahom glave pokazao da napustimo pijačni prostor, šta sam odma bez razmišljanja i uradio. Kada smo se dovoljno odmakli od paravojne policije, okrenuli smo se i vidjeli kako idu od stola do stola i traže dokumente od ljudi na pijaci.
Od tog dana osjećao sam veliku nesigurnost od te vojske, zbog čega više nismo išli na pijacu! Iako sam u gradu imao dosta rodbine islamske vjeroispovjesti, nisam se više slobodno kretao po sarajevskim ulicama i nisam više napuštao teritoriju opštine Vogošće! Shvatio smo da je rat bio na pragu i da je pitanje dana kada će početi. Nisam podržavao ratnu opciju i razbijanje, meni drage Jugoslavije, za koju sam se kao vojnik JNA iskreno zakleo da ću dati svoj život, ako zatreba! Nisam bio ni za nezavisnu, a ni za podjelu BiH.
U jedno sam bio siguran, ako dođe do rata, u tu novoformiranu vojsku neću otići!
No comments:
Post a Comment