Pripreme za otvaranje "bodibilding kluba"

Opština Vogošća doživjela je svoj veliki procvat i razvoj zahvaljujuči UNIS-ovim tvornicama koje su se nalazile na periferiji naselja. Taj kompleks privukao je veliki broj ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, a ponajviše iz Bosne i Hercegovine, pa se Vogošća strahovitom brzinom gradila i širila kao razvijena sarajevska opština. Zbog dobrih radnički plata, standard njenih stanovnika je bio na zavidnom nivou. Naselje je bilo prepuno zeleunila i parkova pa je po statističkim podacima Vogošća i slovenačko
Velenje, svrstavane u dvije najrazvijenije  opštine na prostoru Jugoslavije!

Nakon mjesec dana od povratku iz JNA sa odsluženja vojnog roka, u maju mjesecu, 1981godine, zaposlio sam se u TAS-ovoj lakirnici. U Vogošći sam odrastao i zasnovao svoju porodicu. Nadao sam se da će to biti jedino mjesto na zemaljskoj kugli, gdje ću provesti svoj život.
A onda je 1990 godine na političkim izborima došla "demokratija" u naše živote i uništila svu ljepotu ljudskog življenja!

Do dolaska demokratije imali smo dobre mjesečne plate, koje su mi omogučile da stvorim višak novca, koji sam želio investiram u neki posao. Kako sam još kao mlad momak u razvoju družeći se sa pokojnim Mikijem, zavolio bodibilding, odlučio sam da  uložim novac u taj sport, a ime klubu dadnem po njegovom imenu. Trebalo mi je puno novca, pa sam pozvao svog brata da zajednčkim sredstvima otvorimo klub. Brat se tek vrati sa  privremenog radu iz Iraka, uštedio je nešto novca, pa je drage volje prihvatio moju ponudu! Raspitivali smo se u več postojećim  klubovima po gradu, kako možemo da pokrenemo rad bodibilding kluba. U opštinskom "Izvršnom odboru" saznali smo da je to zanimanje na teritoriji Vogošće bio deficitarno, pa iz tog razloga ta djelatnost imala velike povlastice prilikom plačanja poreza, kao i prednost u dobijanju slobodnog opštinskog prostora.

Moj brat i ja smo od rođenja živili u Vogošći, iz tog razloga mislili smo da je najmanji problem od opštinskih organa dobiti prostor, pa smo prvo riješili da obezbjedimo sprave i opremu za naš klub. Telefonom smo dogovorili sastanak sa Fikretom Hodžićem, višestrukim evropskim šampionom u bodibildingu, da od njega naručimo opremu i uzmemo korisne savjete. Sa Fikretom smo se našli u njegovom rodnom mjestu Kozarac, dogovorili i potpisali kupoporodajni ugovor i zadovoljni se vratili kući, misleći da je za nas najteži dio posla već obavljen. Fikretu je trebalo tri mjeseca da napravi sve ono što smo naručili od opreme. Bili smo sigurni da za to vrijeme možemo naći prostor u koji ćemo smjestiti naručenu opremu. U opštini smo podnosili zahtjeve za dodjelu poslovnih prostora koji su nam odgovarali za taj posao. Svi naši zahtjevi opštini Vogošća bili su odbijeni! Vrijeme je nemilosrdno prolazilo a mi nismo imali riješen prostor za naš klub. Nije se imalo više vremena za čekanje na opštinski prostor, pa smo krenuli u društvene organizacije od kojih bi mogli dobiti adekvatan prostor. "Sportska dvorana" bila je idealno mjesto pa smo se njima prvo obratili!

Direktor dvorane bila Zineta Omerbegović, nekad istaknuti politički radnik u vrijeme komunizma, postavljena na tu funkciju od nove demokratsi izabrane vlasti, a po zahtjevu SDA stranke. Moj brat je veoma dobro poznavao Zinetu, smatrao je da će nam ona sigurno izaći u susret za dobijanje prostora. Znali smo da u dvorani postoji mala sala u kojoj su đudisti UNIS-a održavali svoje treninge. Kako su oni samo tri puta sedmično po dva sata trenirali, sala je bilo nedovoljno iskorištena, pa je bila idealna prilika da se tu smjeste naše sprave, da bi korisnici dvorane i mi bili zadovoljni.
Zakazali smo sastanak sa direktoricom da bi sklopili dogovor oko zakupa. Zineta nas je ljubazno dočekala, u razgovoru je istakla da "Sportsko društvo Vogošće" ima vleiku potrebu za teretanom, da će drage volje izaći u susret oko izdavanja male sale.
A onda je iznijela uslove pod kojim bi odobrila taj prostor!
Ponudila nam je salu, za mjesećni zakup od 3000 njemačkih maraka, u dinarskom plačanju. Osim te ponude, koja je bila emormno velika, tražila je da svim sportskim klubovima koji postoje na treitoriji Opštine Vogošće moramo dozvoliti korištenje sprava bez novčane naknade, a da mi za vrijeme dok oni treniraju ne možemo biti prisutni u sali.
Na moje pitanje, kad bi mi koristili salu, odgovorila je, "Vama ostaje mogučnost korištenja kada salu ne koriste drugi sportski klubovi".
"Pa kako ćemo mi zarađivati pare ako budu svi trenirali besplatno", pitam je ja?
"Kaže ona na to, "Od ostatka građana koji vam budu dolazili".
"A ko će nam dolaziti kad su svi koji to žele, već bili na treningu kroz klub?", pitam ja, u nevjerici šta nam je ponudila!
Slegla je ramenima i rekla, "Ja vam mogu samo to ponuditi, a vi uzmite ili ostavite".
Znajući da je tada za prostor u sarajevskoj "Skenderiji" poznati bilder Iso, plačao za svoj klub hiljadu i pesto maraka zakupninu, shvatili smo da je ponuda bila nenormalna. Osjačali smo se kao da sa našim spravam i mjesečnom zakupninom koju treba da plačamo, od nas traži da budemo donatori za sportsku dvorani, a ne poslovna saradnja! Razočarani, nismo željeli ni razmišljati o prijedlogu, napustili smo njenu kancelariju, svjesni da je ovo bila samo njena farsa o poslovnoj zainteresovanosti i da smo kod nje bili odbijeni i prije negošto smo došli na taj sastanak!