Tragedija u Kršama

Nakon što se procula vijest da se u Kršama desila velika tragedija, među stanovnicima Vogošce se nije puno pricalo o tom događaju. Pažnju građana privukla je Penina potjera za Jovanom Tintorom - Jojom i Maunagom. Pena je zbog gubitka svoga brata Petra Kuzmana - Pece, krenuo u potragu za njima dvojicom, smatrajuci ih glavnim krivcima za tragediju. Postavljene su braikade i kontrolni punktovi na izlaznim pravcima iz naselja kojim je Joja mogao da naiđe ili napusti naselje. Joja je saznao za potjeru, pa je pronašao put i uspio sa svojim kumom Maunagom da izbjegne linč koji su mu mještani Krivoglavaca spremali.
Saznanje da je civilna milicija u svom zvanicnom, a lažnom izvještaju, navela da za ubistvo moga oca odgovornost snose Krše, natjera me da saznam nešto više o tome. Bilo je teško doci do pouzdanih informacija od direktnih ucesnika. Međutim, vijest o dešavanjima u Kršama pocela je polako da se širi po naselju.
Selo Krše se nalazilo duboko u zaleđini naselja Vogošce. Bilo je visocije od ostalih srpskih sela u okolini. Povezano preko Uglješica i Ugorskog sa teritorijom pod muslimanskom kontrolom, zbog cega je prijetila opasnost da se iz tog pravca može lako izvesti muslimanski napad na srspka sela i naselje. Znalo se da posjeduju naoružanje i drže straže na ivici svog sela, kao što su radila i sva ostala sela u okolini. Zbog opasnosti da se preko Krša mogu ubaciti muslimanske jedinice iz Sarajeva i upasti u dio Vogošce pod srpskom kontrolom, kao što se desilo sa Pofalicima, Joja, komandant kruznog štaba donio je odluku da se ode u Krše i mirnim pregovorima zatraži njihova lojalnost prema srpskim vlastima Vogošce.
U selo se otišlo sa malim brojem vojnika, kako bi se pokazalo da to nije pokušaj napad na selo nego mirni pregovori. Vlaco, Pena, Peca, Zajko i još nekoliko momaka, koje su oni iduci na pregovore, pozvali iz jedinica koje su im se našle na putu, poveli su sa sobom. Grupa od desetak ljudi uputila se u Krše na mirne pregovore. Njihov dugogodišnj komšija Vlaco, išao je kao glavni pregovarac sa srpske strane.
Nekoliko mještana iz Krša ih je docekalo na ulazu u selo i poceli su pregovori. Izgledalo je da ce se naci zajednicki jezik i da ce se prihvatiti prestanak neprijateljstava. Odjednom, na iznenađenje svih prisutnih, pojavila se grupa dorovoljaca iz Srbije sa Maunagom na celu.
Mještani Krša, osokoljeni pojacanjem iz Sarajeva, koje je u međuvremenu stiglo, otvoriše paljbu na srpsku delegaciju. Pocela je pucnjava sa svih strana. Iz štale Krše Ismeta mitraljez poce da puca i rani Zajku i jednog dobrovoljca iz Srbije. Zajko iako ranjen uspjede da skine zolju sa ramena i pogodi štalu u kojoj je bilo mitraljesko gnijezdo. Sa druge strane brda uslijedio je muslimasnki napad od pojacanja koje je u međuvremenu pristiglo da pomogen mještanima.
Prilikom pokušaja da dođe do zaklona, na zasjedu naleti Peca. Zbog ocekivanja da ce biti mirni pregovori Peca sa sobom nije imao oružjem za blisku borbu. Dva muslimanska vojnika to iskoristiše i pokosiše ga rafalom. Peca u padu izvuce osigurac iz bombe, baci je na napadace i uspjede da ih ubije.
Blisku borbu srpska vojska nije ocekivala, pa se pokuša povuci. To iskoristiše muslimanski vojnici i zarobiše Pavla Savica. Pavle je bio naoružan sa poluatomatskom puško, koja nije mogla puno pomoci u takvoj borbi. On zbog svoje ogranicene sposobnosti nije služio vojni rok u JNA, pa je kao takav dobijao zadatke da bude na obezbjeđenju komande "Vogošcanskog bataljona". Prilikom polaska u Krše, poveden je sa straže iz komande bataljona,  kako bi povecao broj ljudi potrebnih za pregovore.
Neki od srpskih vojnika iz Jeftica koji su se zadesili u pregovorima, prepoznaše u muslimanskim vojnicima mlađeg brata Hakije Mrše. Žuta kosa i bijeli vuneni đemper po cemu je bio lako uocljiv i prepoznatljiv od strane srpskih boraca. Poznavajuci njegovog brata i njega kao igraca "FK UNIS", bi im žao da ga ubiju. Pustiše ga da pobjegne niz brdo i zamakne za guste šumske grane.

Moj i Reljin odlazak u Krše nakon te borbe, potvrdio je da u selu nema muslimanske vojske. Pena vidijevši da su mu Joja i Maunaga umakli potjeri i pobjegli na Pale,  podiže svoju jedinicu i ode u Krše da uzme bratovo tijelo. Na mjestu gdje je našao mrtvog brata, ležala su i dva muslimanska vojnika stradala od Pecine bombe.
Pricalo se tada da je u tom sukobu poginulo devet ljudi iz tog sela. Sve poginule u Kršama prebacili su na jedno mjesto i složili uz ogradu kraj puta. Nakon toga jedno vrijeme niko od srpske strane nije odlazio u Krše. Tijela od poginulih mještana nisu bila sahranjena. Pocela su da trunu i prostrom se širio neprijatan miris.
U to vrijeme moje veliko prijateljstvo sa Feđom nije promaklo civilnim vlastima. Uvidjevši da je uslišena Feđina molba, pa na sahrani moga oca niko nije pucao na povorku i da je prošlo bez incidenta, pretpostaviše da naše priajteljstvo i lijepa rijec može uticati na zaracene strane. Nakon sedam dana od sukoba u Kršama, niko nije ulazi u selo, ni sa srpske ni sa muslimanske strane. Civilna vlast pokuša da iskoristi naše prijateljstvo i preko mene pošalju poruku muslimanskoj strani.
Civilna milica me zamoli da prenesem Feđi poruku da slobodno ode u Uglješice i kaže tamošnjim mještanima da kroz svoje selo dođu u Krše i pokupe mrtve, kako bi ih sahranili, uz njihove garancije da sa srpske strane niko neće otvarati vatru dok to budu obavljali. Prenio sam poruku do mog druga i on ju je prenio mještanima Uglješica. Međutim, na poruku se niko nije odazvao, niti je otišao da pokupi mrtve.

Nakon duže od mjesec dana od tog nemilog događaja, izvršena je razmjena poginulih između srpske i muslimanske strane. U razmjeni su predata tijela iz Krša. Nedostajali su neki  dijelovi tijela, koje su divlje životinje raznosline po okolnim šumama. Muslimanska strana napravila je propagandu od tog slucaja i prikazali su tu vijest, kako su srpski borci svirepo maskrirali stanovnike Krša.
Ubrzo nakon tragedije u Kršama, sa tragicnim epilogom završilo se i u selu Tihovici!