Mikija sam poznavao od našeg ranog djetinstva! Još kao prvačići u osnovnoj školi, počelo je naše druženje! Bio je nemirnog duha, pa mi je iz tog razloga njegovo društvo uvjek prijalo. Zajedno smo pravili razne dječije nestašluke, a njegov otac je zbog toga branio da se družimo, često prijeteći da će mi isčupati uši, ako me vidi ponovo sa njim!
Početkom 70-ih, nakon teške bolesti umrla je njegova majka, a on nakon njene smrti na temu "Majka", iz srpsko-hrvatskog jezika napisao je sastav, koji je dirnuo njegovu nastavnicu, pročitavši tekst u svim razredima u OŠ "Igmanski marš"! O tome je pričala cijela Vogošća, a ljudi su često puštali suze, komentrišući emotivne osjećaje jedanaestogodišnjeg dječaka!
U toku djetinstva Miki je doživio saobračajnu nesreću u kojoj je dobio teže tjelesne povrede, pa su doktori savjetovali da bude aktivniji u sportovima, kako bi se ubrzao njegov oporavak od povreda. On je od tog trenutka marljivo trenirao u podrumu svoje zgrade, u kojem je sakupio veliki broj sprava za bodibilding. Nakon što je ojačao tijelo i kosti, nastavio je sa vježbanjem. Zahvaljući tome postao jedan od najljepše građenih momaka naše generacije. Njegov lijep izgled je prouzrokovalo veliku popularnost tog sporta kod njegovih drugova, a posle i kod velikog dijela maldih ljudi u Vogošći.
U vrijeme komunizma, Miki je bio jedan od rijetkih vijernika mlađe generacije! Poštovao je sve vjere ali je iznad svega volio svoju, pravoslavnu! Imao je dosta rodbine u Vojvodini i češto odlazio kod njih u posjete. Po povratku kući uvjek je blio puno dogodovština koje je sa užitkom prepričavao, pokušavajući slikovito da ih opiše svojim drugovima. Dok je pričao o srpskim slavama, dočaravao ih je na nekakav poseban način. Bio je jedini od mlađe generacije koga sam poznavao, da je u to vrijeme javno proslavljao "Pravoslavnu Novu godinu"! Te januarske noć kada se organizuje doček, ko god bi se našao u društvu za njegovim stolom, bio bi počašćen i on bi platio kompletan ceh, svega što se tu noć jelo i pilo!
Prijateljstvo koje smo stvarali kroz druženje dugi niz godina, krunisali smo kumstvom! Tada je kod mlađih generacija, posebno kod mješovitih brakova bilo popularno, umjesto krštenja u crkvi, da se dijete šiša na prvi rođendan. Moja supruga i ja smo uradili isto tako, pozvali smo Mikija i Slavu, jedan od najljepših vogošćanskih mladih parova, da kao kumovi ošišaju našeg sina.
A onda jednog dana, ubiše našeg Mikija!
Tog kobnog dana jedanaestog septembra '90, Miki je šetao vogošćanskim ulicama sa svojim jaranima. Pred samo veče sreo se sa još jednim "prijateljem", Gagom i njegovim šurakom Ugom. Ugu je poznavao od ranije, pa su se tom prilikom poljubili, kao što rade dobri drugovi, nakon dužeg vremenskog perida, ako se nisu sretali. Razmijenili su par drugarskih rečenica i nakon toga svako je krenuo svojim putem.
U to vrijeme restoran "Pivnica" bilo je jedno od najpopularnijih mijesta za noćni izlazak. U restoranu noću je svirala muzika, zbog čega je uvjek bilo puno gostiju. Vlasnik lokala bio je poznati vogošćanski biznismen Braco Komar, a jedan od najvećih sarajevskih mangupa Boro Radić bio je zadužen za red i mir u lokalu.
Gaga i Ugo su izabrali da tu noć provedu u "Pivnici". Tokom noći Ugo sjedeći za stolom često je potezao pištolj, da bi gosti koji sjede za drugim stolovima to mogli vidjeti. On je bio mršave građe, pa je bilo veoma lako da ga neko prebije zbog mangupluka, koji je često provodio u kafanama. Zbog toga je nosio pištolj i bio je poznat u gradu kao momak "lak na obaraču", jer je već u nekoliko navrata u uličnim i kafanskim tučama potezao pištolj i ranjavao ljude sa kojima se sukobio.U to vrijeme već je bio na uslovnoj kazni zbog nekoliko ranjavanja po gradu.
Boro nije bio tu noć u lokalu, pa su Gaga i Ugo iskoristili sitauciju kako bi se mangupirali ispred ostalih gostiju. Žrtve za provokaciju su smišljeno birali, a na meti je bio Zećo Grobar, poznat kao stari vogošćanski kriminalac. Njih dvojica su ga pozvali za sto, a kada je ovaj prišao, Ugo ga je udarao u glavu kundakom od pištolja! Zećo je znao da je ovaj drogiran i pijan, bojeći se da će pucati, ćutke je trpio udarce po glavi.
Pred samo zatvaranje restorana, pojavio se Boro. Sa njim u društvu došli su, Miki, Zajko i Smajo, sjeli su za prvi sto do muzike, koji je uvjek bio rezervisan za Bracino i Borino društvo. Ubrzo su od osoblja koje je radilo te noći saznali šta se dešavalo, ali pošto više nije bilo nikakvih problema, Boro nije poduzimao ništa, kako bi izbjegao gužvu u restoranu. Ugo više nije smio da pravi probleme, a na njemu se primjećivalo da je u velikom strahu. Bojeći se zbog problema koje je pravio, da će ga Boro prebiti, pa zbog toga nije smio da ustane od stola i ode u toalet. Uzeo je pivsku falšu i malu nuždu izvršio u sred lokala, zaklonivši se stoljanjakom od stola za kojim je sjedio.
Došao je kraj radnog vremena i muzika je prestala da svira, a gosti su polako počeli da se razilaze. Ugo i dalje nije smio da napusti restoran, kada je izgledalo da će ustati i otići, izvukao je pištolj i uperio ga prema Borinom stolu. Gaga je ustao, stao ispred njega, zaštitio ga svojim tijelom, dok je ovaj ludački počeo da puca! Miki je prvi reagovao, ustao i krenuo prema njima, misleći da se dobro poznaju i da u njega neće pucati. Kada je prišao na dohvat ruke, ovaj je iz neposredne blizine okrenuo cijev u njega, opali metak , koji ga pogodi pravo u vrat, Miki pada na pod, a Ugo nastavlja dalje da puca, ispaljeni metak pogađa Boru u butinu, Boro pada, a Smajo i Zajko vidjevši da nišani u njih, bacaju se na stranu prema šanku i uspjevaju da izbjegnu sledeća dva pucnja. Gaga i Ugo koriste priliku dok svi leže na podu, preskaću preko Mikijevog tijela i u mrkloj noći gubi im se svaki trag.
Nakon petnaestodnevne potrage za ubicom, Gaga se prijavio policiji, tvrdeći da je pod prijetnjom pištolja morao da vozi ubicu! Iako je to bio njegov izgovor, svi u Vogošći su znali da je uz njegovu pomoć Uglješa Aranitović - Ugo uspio pobjeći iz Vogošće, a kasnije preko granice u Italiju.
Mikijevo mrtvo tijelo je odvezeno u vogošćansku ambulantu, gdje je po mišljenu ljekara, nakon zadobijene povrede, vrlo brzo uslijedila smrt!
Nakon Mikijeve pogibije, odlučio sam da otvorim bodibilding klub koji će nositi njegovo ime! Popularnost tog sporta u Vogošći bila je u usponu, ponajviše zahvaljujući njemu, pa sam iz tog razloga, odlučio da preko kluba probudim uspomene i sačuvam sjećanje na našeg Mikija!
Početkom '91 godine počeo sam pripreme za otvarnje kluba. Iz tog razloga otišao sam kod njegovog oca Ilije i saopštio moj plan! Ilija se oštro suprostavio ideji da klub nosi njegov ime. Iz poštovanja prema Mikiju, da se ne bi sukobio sa njegovim ocem, odustao od tog naziva!
Početkom 70-ih, nakon teške bolesti umrla je njegova majka, a on nakon njene smrti na temu "Majka", iz srpsko-hrvatskog jezika napisao je sastav, koji je dirnuo njegovu nastavnicu, pročitavši tekst u svim razredima u OŠ "Igmanski marš"! O tome je pričala cijela Vogošća, a ljudi su često puštali suze, komentrišući emotivne osjećaje jedanaestogodišnjeg dječaka!
U toku djetinstva Miki je doživio saobračajnu nesreću u kojoj je dobio teže tjelesne povrede, pa su doktori savjetovali da bude aktivniji u sportovima, kako bi se ubrzao njegov oporavak od povreda. On je od tog trenutka marljivo trenirao u podrumu svoje zgrade, u kojem je sakupio veliki broj sprava za bodibilding. Nakon što je ojačao tijelo i kosti, nastavio je sa vježbanjem. Zahvaljući tome postao jedan od najljepše građenih momaka naše generacije. Njegov lijep izgled je prouzrokovalo veliku popularnost tog sporta kod njegovih drugova, a posle i kod velikog dijela maldih ljudi u Vogošći.
U vrijeme komunizma, Miki je bio jedan od rijetkih vijernika mlađe generacije! Poštovao je sve vjere ali je iznad svega volio svoju, pravoslavnu! Imao je dosta rodbine u Vojvodini i češto odlazio kod njih u posjete. Po povratku kući uvjek je blio puno dogodovština koje je sa užitkom prepričavao, pokušavajući slikovito da ih opiše svojim drugovima. Dok je pričao o srpskim slavama, dočaravao ih je na nekakav poseban način. Bio je jedini od mlađe generacije koga sam poznavao, da je u to vrijeme javno proslavljao "Pravoslavnu Novu godinu"! Te januarske noć kada se organizuje doček, ko god bi se našao u društvu za njegovim stolom, bio bi počašćen i on bi platio kompletan ceh, svega što se tu noć jelo i pilo!
Prijateljstvo koje smo stvarali kroz druženje dugi niz godina, krunisali smo kumstvom! Tada je kod mlađih generacija, posebno kod mješovitih brakova bilo popularno, umjesto krštenja u crkvi, da se dijete šiša na prvi rođendan. Moja supruga i ja smo uradili isto tako, pozvali smo Mikija i Slavu, jedan od najljepših vogošćanskih mladih parova, da kao kumovi ošišaju našeg sina.
A onda jednog dana, ubiše našeg Mikija!
Tog kobnog dana jedanaestog septembra '90, Miki je šetao vogošćanskim ulicama sa svojim jaranima. Pred samo veče sreo se sa još jednim "prijateljem", Gagom i njegovim šurakom Ugom. Ugu je poznavao od ranije, pa su se tom prilikom poljubili, kao što rade dobri drugovi, nakon dužeg vremenskog perida, ako se nisu sretali. Razmijenili su par drugarskih rečenica i nakon toga svako je krenuo svojim putem.
U to vrijeme restoran "Pivnica" bilo je jedno od najpopularnijih mijesta za noćni izlazak. U restoranu noću je svirala muzika, zbog čega je uvjek bilo puno gostiju. Vlasnik lokala bio je poznati vogošćanski biznismen Braco Komar, a jedan od najvećih sarajevskih mangupa Boro Radić bio je zadužen za red i mir u lokalu.
Gaga i Ugo su izabrali da tu noć provedu u "Pivnici". Tokom noći Ugo sjedeći za stolom često je potezao pištolj, da bi gosti koji sjede za drugim stolovima to mogli vidjeti. On je bio mršave građe, pa je bilo veoma lako da ga neko prebije zbog mangupluka, koji je često provodio u kafanama. Zbog toga je nosio pištolj i bio je poznat u gradu kao momak "lak na obaraču", jer je već u nekoliko navrata u uličnim i kafanskim tučama potezao pištolj i ranjavao ljude sa kojima se sukobio.U to vrijeme već je bio na uslovnoj kazni zbog nekoliko ranjavanja po gradu.
Boro nije bio tu noć u lokalu, pa su Gaga i Ugo iskoristili sitauciju kako bi se mangupirali ispred ostalih gostiju. Žrtve za provokaciju su smišljeno birali, a na meti je bio Zećo Grobar, poznat kao stari vogošćanski kriminalac. Njih dvojica su ga pozvali za sto, a kada je ovaj prišao, Ugo ga je udarao u glavu kundakom od pištolja! Zećo je znao da je ovaj drogiran i pijan, bojeći se da će pucati, ćutke je trpio udarce po glavi.
Pred samo zatvaranje restorana, pojavio se Boro. Sa njim u društvu došli su, Miki, Zajko i Smajo, sjeli su za prvi sto do muzike, koji je uvjek bio rezervisan za Bracino i Borino društvo. Ubrzo su od osoblja koje je radilo te noći saznali šta se dešavalo, ali pošto više nije bilo nikakvih problema, Boro nije poduzimao ništa, kako bi izbjegao gužvu u restoranu. Ugo više nije smio da pravi probleme, a na njemu se primjećivalo da je u velikom strahu. Bojeći se zbog problema koje je pravio, da će ga Boro prebiti, pa zbog toga nije smio da ustane od stola i ode u toalet. Uzeo je pivsku falšu i malu nuždu izvršio u sred lokala, zaklonivši se stoljanjakom od stola za kojim je sjedio.
Došao je kraj radnog vremena i muzika je prestala da svira, a gosti su polako počeli da se razilaze. Ugo i dalje nije smio da napusti restoran, kada je izgledalo da će ustati i otići, izvukao je pištolj i uperio ga prema Borinom stolu. Gaga je ustao, stao ispred njega, zaštitio ga svojim tijelom, dok je ovaj ludački počeo da puca! Miki je prvi reagovao, ustao i krenuo prema njima, misleći da se dobro poznaju i da u njega neće pucati. Kada je prišao na dohvat ruke, ovaj je iz neposredne blizine okrenuo cijev u njega, opali metak , koji ga pogodi pravo u vrat, Miki pada na pod, a Ugo nastavlja dalje da puca, ispaljeni metak pogađa Boru u butinu, Boro pada, a Smajo i Zajko vidjevši da nišani u njih, bacaju se na stranu prema šanku i uspjevaju da izbjegnu sledeća dva pucnja. Gaga i Ugo koriste priliku dok svi leže na podu, preskaću preko Mikijevog tijela i u mrkloj noći gubi im se svaki trag.
Nakon petnaestodnevne potrage za ubicom, Gaga se prijavio policiji, tvrdeći da je pod prijetnjom pištolja morao da vozi ubicu! Iako je to bio njegov izgovor, svi u Vogošći su znali da je uz njegovu pomoć Uglješa Aranitović - Ugo uspio pobjeći iz Vogošće, a kasnije preko granice u Italiju.
Mikijevo mrtvo tijelo je odvezeno u vogošćansku ambulantu, gdje je po mišljenu ljekara, nakon zadobijene povrede, vrlo brzo uslijedila smrt!
Nakon Mikijeve pogibije, odlučio sam da otvorim bodibilding klub koji će nositi njegovo ime! Popularnost tog sporta u Vogošći bila je u usponu, ponajviše zahvaljujući njemu, pa sam iz tog razloga, odlučio da preko kluba probudim uspomene i sačuvam sjećanje na našeg Mikija!
Početkom '91 godine počeo sam pripreme za otvarnje kluba. Iz tog razloga otišao sam kod njegovog oca Ilije i saopštio moj plan! Ilija se oštro suprostavio ideji da klub nosi njegov ime. Iz poštovanja prema Mikiju, da se ne bi sukobio sa njegovim ocem, odustao od tog naziva!
No comments:
Post a Comment