U Lisabonu 23 februara '92 godine na konferenciji za Bosnu i Hercegovinu, koju je organizovao Žoze Kutiljero, dogovoreni su principi funkcionisanja buduće Bosne i Hercegovine. Sve tri nacionalne strane su se složile sa "Kutiljerovim planom", pa su 18 marta Alija Izedbegović, Radovan Karađić i Mate Boban stavili potpise na taj plan. Kada je narod u Bosni konačno odahnuo,očekujući da će tim potpisima rat biti izbjegnut, Izedbegović je na nagovor Voren Cimermana, američkog ambasadora u Jugoslaviji odustao od tog dogovora. Cimerman je obečao da će Amerika priznati Bosnu i Hercegovinu ako se odbije plan, a Izedbegović je u tome vidio priliku da može ovladati cijelom Bosnom i Hercegovinom. Zbog te lakomislene odluke, usledio je krvavi rat, zvjerska ubista, protjerivanje naroda i ogromna razaranja!
Nakon propadanja "Lisbonskog sporazuma" barikade su preplavile sarajevske ulice, koje su sputavale stanovništvo da se slobodno kreću gradom. Grad je bio nacionalno podijeljen! Zbog toga mnogi više nisu odlazili iz naselja u kojim su živjeli, jedan od takvih bio sam i ja. Zima je prolazila i stizalo nam je proljeće. Dolaskom proljeća živnuli su svi građani u naselju. Vogošćanski parkovi prepuni stabala puštali su svoje prve listove. Svojim zelenilom davali su posebnu svježinu cijeloj okolini!
Tih prvih proljetnih dana šetajući ulicom, sreo sam Boju. Boju su svi vogošćani dobro poznavali, bio uvijek nadahnut šalama, a svako proljeće kad priroda ozeleni, najavljivao je na njmu svojstven način, sa njegovom poznatom rečenico, "Evo nam proljeća, svo je u muslimanskom duhu!" Ovog proljeća kada smo se sreli, Boja nije izgovorio njegovu poznatu šalu, a ja ga upita, "Šta je Boja, šta bi sa onom tvojom najavom proljeća?" On se kiselo nasmija, pa mi reče, "Nije to više poželjno govoriti, jer zbog toga danas možeš izgubiti glava. Naravno, Boja nije obrazlagao to što mi je rekao, ali sam dobro razumio na šta je tačno mislio. On je po nacionalnosti bio Srbin, ali zbog političke situacije nije više zbijao šale na tu temu, jer vjerovatno nije želio nikoga sa tim da isprovocira, zbog čega su izostajale njegove uobičajene šale na tu temu.
Nakon ćaskanja sa Bojom, moja šetnja se nastavlja. Proljetne sunčeve zrake obasjavale su jednu od glavnih vogošćamskih ulica, po kojoj sam lagano koračao. Ulicu na kojoj je bilo korzo, stvorila je mnoge ljubavne veze, još od vremene kada su naši roditelji šetajući po njemu, nalazili svoje životne saputnike. Sa jedne strane pružao se dugački drvored sa tek olistalim granama, a sa druge strane ulice bili su travnati parkovi između zgrada, na kojim su se od postanka ovog naselja smjenjivale generacije klinaca, sticajući svoje prve fudbalske korake.
Za sve generacije vogošćana oduvjek je bio poseban užitak kretati se tom ulico. Ovog proljeća nije bilo tako! Neka težina osječala se u zraku, zbog koje su svježi proljetni zraci stiskali srce i stvarali bol u grudima svakim udahom zraka u pluća!
Na ulicama Vogošće, bilo je više dijece nego ikad ranije, ili mi se to samo činilo, zbog ratne napetosti u meni i straha za njihovu budučnost! Nakon zimske hladnoće mlade majke jedva su dočekale proljeće, i konačno dobile priliku da izvedu svoju djecu u šetnju po parku, kako bi njihova djeca uhvatila prve proljetne sunčeve zrake. Iako je izgledalo sve uobičajeno kao i ranijih godina, primječivao sam veliku napetost na licima uličnih prolaznicima! U onjihovim glavama se osjećalo rzmišljanje, kao da pokušavaju odgonetnuti na svakom prolazniku, ko, kojoj naciji pripada.
Dan za danom je prolazio kao na filmskoj traci, a onda dođe i četvrti april '92 godina!
Od tog dana više ništa nije bilo kao prije! Na ulicama se primjećivala nacionalna podjeljenost, a tu sliku su povremeno razbijali parovi mješovitih brakova, koji su bili nedovoljno upućeni i na neki čudan način bili odbačeni od svih! Možda sam to pogrešno shvatao, ali definitivno, tako sam se osječao!
Živio sam u Omaldinskoj ulici i taj dan, četvrtog aprila izašao sam pred zgradu sa sinom i suprugom da se prošetamo kako bi uzeli svježeg zraka i uživali u predivom proljetnom danu. Na ulici je bilo puno komšija, među njima i nekoliko bračnih parova, takođe sa malom djecom, približnih godina kao i naš sin. Svi smo se međusobno poznavali i družili prilikom izlazaka ispred zgrada u kojima smo stanovali, puštajući našu djeca da se zajedno igraju u našoj blizini. Prišli komšijama i stali u njihov krug, koji su slučano napravili dok su međusobno ćaskali. Radenka, Emira, Lilja i Aida su pričale o djeci i majčinskim problemima, a Zize, Smajo i ja smo uglavnom polemisali o trenutnoj političkoj situaciji. Tog dana glavna tema su nam bili protesti. Pred Skupštinom, u glavnom gradu BiH najavljeni su protesti protiv rata, koju su organizovali pojedine vladujeće stranke. Dok smo nezainteresovano pričali o protestima, iznenada iznad naših glava, strahovitom brzinom, u niskom letu, uz jako brujanje motora, nadletio je vojni avion. U jednom momentu odjeknulo je nešto tako snažno, kao da je avion sručio eksplozivni teret po nama. Od jake detonacije počela su pucati stakla na prozorima obližnjih zgrada. Među rajom koja se zatekla na ulici nastala je panika, a majke su vrišteći hvatele svoju djecu za ruke, nekontrolisano vukući ih prama ulazima svojih zgrada. Scena koju sam u tom trenutku vidio ispred sebe toliko me je naljutila, da sam bez razmišljanja odlučio da pođem pred Skupštinu i podržim protestni skup.
Osječao sam ogorman bijes na sve što nam se dešavalo, na raspad Jugoslavije, na rat koji je lebdio u zraku, vjerujući da će samo narod ispaštati zbog toga, u tom bijesu predloži Smaji, da i mi krenemo pred Skupštinu na proteste! Smajo me pogleda i ne oklijevajući kao iz topa, više ljutito reće, "Ma jarane, nek se je.. svi, neću da idem nigdje!". Bio sam ubijeđen da će Smajo pordžati moj prijedlog i da ćemo odma poći pred Skupštinu, ali nije bilo tako. Smajino mišljenje me je veoma iznenadilo i potaklo na razmišljanje, zbog ćega nisam više insistirao na tome. Igrom slučaja, a najviše zahvaljujući Smaji i njegovoj reakciji, taj dan sam ipak ostao ispred zgrade.
Takvom odlukom, promijenio sam cijeli tok svog ratnog puta!
Tog dana, rat je počeo!
No comments:
Post a Comment