Kome treba ovakva država?

Konačno 11 septembra '91 bodibilding klub krenuo je sa radom! Prostor nije imao riješen mokri čvor, ali nije bilo izbora pa smo tu planirali privremeni smještaj, dok ne nađemo nešto sa boljim uslovima za rad. Politička kriza na prostoru Jugoslavije se rasplamsavala i to klubu nije išlo na ruku. Pred sami kraj '91 ponovo se zahuktala inflacija dinara, zbog čega se zakupnina naglo povećala, pa je klub zbog finansijske krize morao prestati sa radom. Početkom '92 godine podnijeli smo zahtjev za sklonište u ulici Skendera Kulenovića. Za taj opštinski prostor bilo je zainteresovano više ljudi sa različitim namjenama, Jovan Tintor, bi u njemu otvorio streljanu, za svoju prodavnicu oružja, Huso Fazlić za magacinski prostor i mi za preselenje kluba. Huso je radio kao referent "Odbrane i  zaštite" i na osnovu toga ima je prednost prilikom dodjele tog skloništa. Sa njim smo nakon što je dobio rješenje za prostor sklopili ugovor sa znatno manjom zakupninom u odnosu na prijašnji prostor od Željka Kajića, što je davalo realne šanse da se održi rad kluba.
Nakon potpisanog ugovora odlazim u opštinski "Izvršni odbor" da prijavim preselenje kluba. U kancelariji me dočekao referent Slavko Todorović. Predao sam mu papire i kada je pročitao našu novu adresu, sav se zacrvenio u licu od bijesa, iako je po prirodi bio veoma tih i smiren čovjek, počeo je ljutito da maše rukama i galami.
Pomislih da nešto nije uredu, upitah ga "U čemu je problem?"
"Problem je što Joji i tebi nismo dali ovaj  prostro, jer je SDA smatrao da Huso ima prednost u odnosu na vas, mi smo se složili sa tim i prihvatili takvu odluku. Sad on potpisuje sa vama ugovor o zakupu prostora, u tome je problem, ne može to tako", izgovori Slavko u jednom dahu sve šta se dešavalo oko tog prostora.
Odmah nastavlja sa predlogom, kako taj ugovor sa Husom ne bi trebao biti realizovan i govori, "Evo tebi rješenje za onaj objekat na bazenu, malo je neuredno, ali sa malim ulaganjima brzo će biti osposobljen za funkcionisanje".

Znao sam da je nekadašnji "disko klub" bio dodijeljen Radničkom Kulturno Umjetničko Društvu "UNIS" da bi folklorne gupe u njemu izvodili probe. Probe se unutar tog objekta nikada nisu izvodile, a sekretar kluba Meho Alić taj prostor mi je jednom prilikom nudio pod zakup.
Upitah Slavka, "pa zar to nije dodijeljeno za folklor?"
"Jeste bilo, ali ima više od godinu dana kako su ga dobili, a po zakonu ako u roku od pola godine ne pokreneš ništa, automatski gubiš pravo na dodjeljeno rješenje", reče on i već kuca drugi papir na moje ime.
Uzeo sam potpisan i ovjeren papir na kojem je pisalo da se dodjeljuje za rad bodibilding kluba, zahvalio sam se i presretan izletio iz kancelarije. Otišao sam do mog brata i saopštio mu najnoviju vijest. Odmah smo krenuli u te prostorije i procijenili koliko nam treba vremena i novca da se osposobi za preselenje i ponovno otvaranje kluba. Sutra dan smo donijeli alat i započeli sa uređivanjem prostora nekadašnjeg disko kluba "TRUBADUR", jednog od najpoznatijih disko klubova u Sarajevu 60-tih godina.
Kako su prostorije u RKUD UNIS-a bile preko puta tog objekta, Meho je veoma brzo vidio da se izvode radovi. Došao je do nas i pitao šta se dešava, izvadio sam rješenje i drugarski mu ga pokazao. On je pročitao rješenje, vratio mi ga u ruke i gotovo trčeći otišao odatle. U toku dana došao je Slavko i pozvao me da dođem ponovo kod njega u kancelariju. Nakon poziva sam otišao i on mi je saopštio da SDA insistira da povućem rješenje, a da objekat mora da ostane i dalje pod Mehinom kontrolom, što znači za korištenje RKUD "UNIS"-a. Slavko se izvinuo zbog toga, pa smo ponovo aktivirali još uvjek postojeći ugovor sa Husom.
Klub je nastavio da radi u skloništu koje je bilo na novoj adresi u ulici Skendera Kulenovića.  Nakon toga neprekidno smo tragali za prostorom koji bi mogao imati mokri čvor, zbog neophodnih boljih higijenskih uslova!
O problemima koje smo imali oko kluba, zbog političkih nesuglasica stranki na vlasti, pričao sam mojim drugovima po ulici. To je čuo moj dugogodišnji poznanik Duško "Karađić", tako smo ga zvali, jer je bio u grupi za obezbjeđenje Radovana Karađića. Duleta sam poznavao još od djetinstva, iako se nismo družili, bliskost se uvjek osjećala u našim susretima. Vjerovatno je to bilo iz razloga što su naši roditelji bili iz istog kraja, pa je to davalo nekakav poseban osječaj između nas, kao neki članovi rodbine. Pretpostavljao sam da je on osječao isto, pa iz tog razloga  mi je predložio da je njegovoj djevojci Elmi, Sirbubalovoj kćerki, presednika opštine Vogošća, iznesem moj problem i zamolim je da mi zakaže sastanak sa njenim ocem. Dodao je da je ona velika drugarčina i ako kaže da će pomoći, onda će sigurno to i uradit.
Dogovorili smo se da dođem da se vidim sa njima u toku noći u hotel "Biokovo", gdje je on zakazao njihov satanak. Došao sam po dogovoru u hotelsku salu, u kojoj je bila otvorena kockarnica, desetak stolova za biliar i svuda okolo uz zidove bili su poredani poker aparati. Šank u toj sali držao je Boro Radić, koji je ujedno bio zadužen za održavanje reda i mira.. Ulazeći u salu odmah sam primjetio njih dvoje, sjedili su prvi sto desno do vrata.  Priđoh  i sjedoh za njihov sto. Dule bez čekanja da se udobno smjestim u stolicu i pozdravim sa Elmom reče, " 'ajde pričaj svoj problem. U kratkim crtama sam ispričao sve kroz šta sam prolazio u poslednjih godinu dana. Zamolio sam je da mi zakaže sastanak sa njenim ocem u kojem ću ga zamoliti da SDA ne bude protiv dodjele opštinskog prostora, kada budem sledeći put podnosio zahtjev. Rekla je da ne brinem i da će ga i ona od sebe posebno zamoliti da mi to učini.
Bio sam siguran da ću nači put kako da ostvarim željeni cilj!
Sutradan sam se ponovo, na istom mjestu našao sa Duletom i Elmom. Elma mi je ja saopštila da je odgovor negativan i da će SDA biti uvijek protiv mene!
"Pa koji je razlog", upitah je ja"?
Ona bez ustezanja kaže, "razlog je jer si Srbin, eto to je razlog"!
Sa ne vjericom gledam u njeno lijepo lice i pitam je ponovo, "pa moželi onda da otvorim klub na ženino ime, ona nije Srpkinja".
"Razgovaraću večeras sa njim, pa ću ti sutra javiti", kao kroz stid, prozbori ona.
Ponovo sam se našao sa njima sledeću noć, sjedili su za istim stolom kao i predhodnih noći.
Dok sam još prilazio, ona odrično klima glavom!
"Šta je sad problem", rekoh joj?
"Problem je što svi znaju da si ti vlasnik i da je to samo maska, koju oni neće prihvatiti", kaže ona i sliježe ramenima.
Bio sam razočaran svim tim političkim igrama koalicije na vlasti, koji su preko mojih leđa vodili svoj rat  prepucavanja! Shvatio sam da moje političko ubjeđenje ne igra nikakvu ulogu u ovoj situaciji i da je moje ime odlučujući faktor za sve.
Zahvaljujući Sirbubalu, presjedniku opštine Vogošća, Zineti Omerbegović direktorici "Sportskog centra", Hilmiji Selimović direktoru "Sarajevske pivare" i Ibrici Poljak direktoru "Hotel Park" pred sami početak izbijanja rata konačno sam progledao i shvatio da je bratstvo i jedinstvo naša prošlost, koje su novizabrane "demokratske stranke" na vlasti potpuno uništeno! Mojoj naivnosti došao je kraj! Tada sam donio odluku, ako kojim slučajem dođe do rata, protiv takve države borit ću svim silama!