Ubiše mi tatu

Tog kobnog 23 maja, nakon što sam se vratio iz Krša ostatak dana provedoh odmarajuci se kod roditelja u stanu. Pred zalazak sunca izašao sam u parkic ispred zgrade. Parkic je bilo sa svih strana okružen zgradama, pa je bio siguran od zalutalog metka, zbog cega su roditelji slobodnije puštali da se njihova djeca igrati u njemu. Površina parkica bila je asfaltirana u obliku kvadrata, a po krajevima tog kvadrata su se nalazile klupe za sjedenje. Klupe su bile raspoređene na sve strane, pa su djecaci iz kvarta koristila taj prostor da u toku dana igraju mali fudbal, a klupe da im budu golovi.
Pred mrak, kada bi sunce bilo u zenitu, parkić je bio u hladovini. Blizina zgrade i brdo odmah iz zgrade, u ranim popodnevnim satima sprecavali su sunceve zrake da padaju na taj prostor. Nakon što bi sunce zamaklo za brdo djeciju igru i graju zamjenio bi zamor komšija, sa politickim pricama i novim ratnim dešavanjima. U to vrijeme i ja sam bio cest gost u tom parkicu. Pred vece bi se okupile komšije iz obližnjih zgrada, Dado i Olja Petrović, Saša, Goga i poneki mladi momcic. Tu bi prepricavali razne zanimljive dogodovštine i tako družeci se prekracivali bi ratne dane.
Tako je bilo i te veceri. Bližio se kraj dana i sve je izgledalo da ce proteci mirno. Iznenada, naše druženje prekidoše rafali iz pješadiskog naoružanja. Za men je to bio znak da se pod hitno spremim i javim u svoju jedinicu. Otrcah u stan, obukoh uniformu i uzeh licno naoružanje. Dok sam se spremio, u stan kod roditelja stigoše ujak Milan, ujna Vela i njihov sin Zoran. Živili su u Omladinskoj ulici, ali strah da u toku noci u taj dio naselja moze upasti muslimanska vojska tjerao ih da svake noći dolaze kod nas na spavanje, a u jutro nakon prespavane noci vracaju se ponovo u svoj stan.  Pozdravih se na brzinu sa njima i bez zadržavanja izađoh iz stana.

Dok sam se spremio i izašao na ulicu, pred zgradom se vec stvorio Teša u punoj ratnoj opremi i mi krenusmo prema našoj jedinici. Zgrada u kojoj sam živio bila je u obliku slova "Z", pa je kao takva zaklanjala veli dio te ulice, tako da do njenog coška stigosmo bez problema. Na cošku zgrade zastadosmo, jer se pucnjava nije smirivala. Iz šume sa brda, koje se nalazilo odmah  preko puta zgrade, a koju je samo betonsko korito rjecice i put za Jeftice razdvajala od naselja, neprekidna pucnjava ugoržavala je prostor kroz koji smo morali proci. Niz ulicu prema samom naselju fijukali su ispaljivani metci. Taj prostor koji smo trebali da pređemo  do sigurnog zaklona bio je jedna cistina između dvije zgrade a dvorište srednjoškolslkog centra "Đuro Pucar-Stari" još više je uvecavalo tu cistinu. Znali smo da u toj šumi bude naša vojska, koja štiti naselje od upada muslimanskih jedinica sa te strane, pa nas je iz tog razloga zbunjivala pucnjava iz šume prema naselju. Izgledalo je kao da je uslijedio napad na naselje iz tog pravca, ali kako se ništa posebno nije dešavalo, pomislismo da je to uobicajeno rafalanje pojedinaca koji kad pocne pucnjava ne prestaju sa paljbom do poslednjeg metka u okvirovima svojih pušaka.
Bez obzira što je ukazivalo da nije uslijedio nikakav napad, mi odlucismo da nastaviom dalje prema zbornom mjestu za uzbunu i našoj komandi. Opasnost od ispaljenih metaka natjera nas da se jedan po jedan prebacujemo od objekta do objekta. Potražismo najmanje rizican put i krenusmo od coška zgrade od zadnje strane Vasine mesare, koja se nalazila u neposrednoj blizini. Koristeci moju zgradu kao zaklon, uđosmo u jednu usku ulicicu i tu ponovo zastadosmo. Iako je bila posebna ulica, iz nekog razloga vodila se kao ulica Moša Pijade, a koja se nalazila nekih pedesetak metara dalje iznad te ulicice. Kod Vasine mesare je bio najuži prolaz između dva objekta i mi tu jedan po jedan pretcasmo na drugu stranu ulice.
Do hotela "Biokovo", u kojem je bilo zborno mjesti i naša komanda, nije više bilo opasnosti da nas pogodi zalutali metak i mi u polutrcecem koraku krenusmo prema njemu. Za par minuta stigosmo do hotela. Uđosmo u predvorje u kojem se vec bio okupio poprilican broj boraca. Pred samim ulazom me doceka komadir Brenjo. Odmah po njemu viđoh da nešto nije uredu.
On me pozdravi sa pruženom rukom i rece da moram odmah da se vratim kuci.
"A što?" upitah ga ja iznenađeno.
"Tata ti je ranjen", rece on!
"Ma kaki ranjen, ja sad dolazim od njega", rekoh ja, ubjeđen da je to nemoguce i da je u pitanju neka greška.
"Sad su me zvali telfonom iz tvog stana i rekli da je ranjen, da ti javim kad stigneš ovde i da ti kažem da se vratiš kuci", kaže on meni.
Znam Brenju kao ozbiljnog covjeka i da mu takve šale ne bi padale na pamet. Ja se malo pribra, pa ga uputah: "U šta je ranje?"
"U glavu", bez oklijevanja rece on!
"Ma kavu bolan glavu", povikah ja, okrenuh se i pođoh prema izlazu hotela.
Za mnom na izlaz pođe i Teša. Poceo sam da trcim niz ulicu, a kroz glavu mi prođoše crne misli. Ne sjecam kako i sa kim sam stigao kuci, niti dali je Teša pošao za mnom i dali je stigao do stana. Bio sam potpuno izbezumnjen i samo sam trcao koliko me noge brže nose. Čini mi se u, jednom dahu stigao sam do stana.
Ulazim u stan, a u njemu se vec sakupio prilican broj komšija. Ne obaziruci se ni na koga od prisutnih u stanu, prolazeci kroz mali hodnik, priđoh velikim staklenim vratima sobe. Sa vrata viđoh nepomicno tijelo moga oca, koje je još uvjek ležalo na podu u cošku sobe.
Moje crne misli koje su mi prolazile kroz glavu doka sam se vracao kuci obistiniše se, ubiše mi tatu!
Priđoh do mrtvog tijela covjeka, koji u svom životu nije mrava zgazio, a kamoli neko zlo nekom nanio. Kleknuh pored njega, dok su mi suze nemilosrdno tekle niz lice. Sa objema rukama podigoh njegovu glavu sa poda, iz lokve krvi koja se širila na sve strane. Tatina mala glava od pogotka metka sada mi je izgledala još manja. Osjetih niz dlanove kako se slivala još uvjke topla krv pomješana sa dijelovima mozga. Lagano zaokrenuh njegovu glavu i pogledah ranu. Direktan pogodak u oko i otvorena lobanja sa zadnje strane glave izgledale su srtavicno. Ne mogoh da se suzdržim od tog prizora, pa poceh urlati i zapomagati iz sveg glasa.
Svi su cutke gledali u mene sve dok Gojko Šojic sa puškom u rukama bahato ne upade u stan i prekide moju kuknjavu. Samouvjereno i drcno poce iz sveg glasa da vice:" Koje puc'o u vojnika na mostu?"
Gojko je bio poprilicno krupan, visok oko metari i devedeset, sa bradom i šajkacom na glavi stvorio je strah na prisutne i utisak da se radi o opasnom covjeku.
Još uvjke u nevjerici da se meni ovo sve dešava, taj covjek me vrati u stvarnost. Ja zgrabih pušku koja se nalazila na podu pored moje noge i uperih je u njega da ga ubijem, a on kad to viđe, okrenu se i između ljudi pobježe kroz ulazna vrata stana. Potrcah za njim, ali  komšije se isprijeciše ispred mene, zaustaviše me, ubjeđujuci da ne pravim vece zlo neogo što jeste. Gojko je vec svojim dugim koracima skacuci niz stepenice daleko odmakao i ja se zaustavi na prvim stepenicama.
Ne sluteci šta se iza svega toga krilo, pomislih da je to nesretan slucaj koji mi je oduzeo jednog od najmilijih clanova porodice. Poceh se smirivati i trezvenije razmišljati. Pred porodicom je stajala sahrana koja se morala obaviti. Moje misli od tog trenutka usmjeriše se u tom pravcu!