Moja napetost od nepoznavanja terena u prvoj noćnoj straži na Žuči konačno je prošla. Počelo je polako da se razdanjuje i to je bilo olakšanje, jer sam konačno mogao da vidim teren ispred sebe. Bodan je poznavao okolinu pa mi poče objašnjavati prostor ispred nas. Naš rov se nalazio na ivici šume ispod Baroševe vikendice. Ispred samog rova išao je seoski put koji je razdvajao bjelogoričnu šumu na dvije strane. Put se završavao, tačno ispred našeg rova. Na kraju puta počinjala je velika livada. Preko livade se pružao mali puteljak dužine oko dvjestopedest metara prema ivici šume koja se nalazila sa druge strane livade, a u pravcu rova u kojem su bili Teša i Popa. Dvadesetak metara dalje ispred našeg rova nalazila se improvizovana ograda dužine oko tri metra. Izgledala je kao nekakva kapija koja je prepriječila put. Dalje od te kapije laganom kosinom kroz šumu prema selu Grahovište pružao se nekakav put širine kao i sama kapija, ali je bio zarastao u travu i bilo je očito da se koristio samo da se na livadu izvede stoka na ispašu.
Svanulo je i sunce je obasjalo prekrasan predio. Upoznavanje sa okolinom i uživanje u predivnoj seoskoj idili prekidoše rafali iz pješadijskog naoružanja. Bodan i ja brzo probudismo Zajku i Slađana i oni skoćiše iz svojih improvizovanih kreveta. Spremiše se i sva četvorica se rasporedismo po obodu šume sa gornje strane puta, kontrolišući put i šumu koja se nalazila ispred nas. Našu neizvjesnost prekidoše braća Pena i Peca dolaskom iz pravca Živkovića. Dijelili su konzerve za doručak. Rekoše da je muslimanska vojska izvela napad na Gornje Pofaliće u kojim je živilo srpsko stanovništvo i da je u napadu stradalo puno naroda. Upozoriše nas da budemo oprezni jer se masa raštrkala po šumama i kreću se prema vrhu brda. Nedugo posle toga ponovo se pojaviše njih dvojica sa obavještenjem da uskoro krećemo u kontra-napad. Negdje oko deset sati u jutro stigla je naredba za pokret. Usledio je naš napad, ali ne prema Pofalićima, kako smo očekivali, nego u pravcu Kobilje Glave.
Sa nama je krenuo i jedan dio ljudi iz Pofalića, koji je uspio sa oružjem pobjeći i izbjeći masakr. Krenuli smo raspoređeni u strijelce po širini šume koja je vodila u pravcu Kobilje Glave. Nije bilo otpora na tom pravcu, pa se veoma brzo stiglo do prvih kuća u selu. Stigla je naredba de se napad zaustavlja i mi smo se rasporedili po ivici šume. Teša i ja smo sa sobom imali vojničke ašovčiće pa smo na smjenu svako sebi počeli kopati zaklone. Nakon što smo napravili nekakve rupe u obliku ležećih rovova, napravismo malu pauzu.
Među nama se nalazio jedan mladić iz Pofalića, koji je to jutro uspio izvuči živu glavu. Bio je vidno rastrešen i bilo mi ga je žao da takav ide sa nama u napad. Kroz suze nam je pričao stravične prizore koje je vidio dok je bježao prema Žuči. Reče da ih je pofalićka komanda izdala i da su svi iz uže komande dan prije napad napustili Pofaliće, a da narod za to nije znao. U jutro kada je krenuo napad bili su iznenađeni, a narod se nije znao sam organizovati da se pokuša odbraniti. Mnogi se nisu usupjeli obući, nego su kako se ko zatek'o u krevetu, krenuli u stanpedo, kroz šumu, prema Žući, jer je to bio jedin pravac u kojem su imali mogučnost da se spase. Dok su bježali, nisu pružali nikakav otpor, pa je potjera za njima dugo trajala. Mnogi su bili pogođeni u leđa i potiljak, padali su kao snoplje i tako ostajali da leže. Na kraju nam kroz plač, skoro vrišteći, završi svoju priču riječima: Ni sam ne znam šta se dešavalo sa ljudima u bjegstvu. Nikom nije padalo na pamet da spasi svog najmilijeg koji je ostao da leži. Iz ruku mrtvog tijela mog rođenog brata uzeo sam video-rekorder i nastavio dalje da trčim. Kada sam došao na Žuč, shvatio sam šta sam uradio! Bijesan na sebe, bacio sam tu prokletu bezrijednu kutiji! Zaćuta i ostavi nas sve u teškom razmišljanju. Bio je muk u šumi! Niko ništa nije govorio! Sa suzama u oćima, ćutke, sa nevjericom sam posmatrao tog mladića. Kroz glavu mi se vrtila misao, zar je video-rekorder vredniji od brata?
Našu tišinu i zbunjenost prekide zastavnik Torbica. Bio je to omanji čovječuljak, što bi se u narodu reklo za niskog čvjeka, izgledao je kao zastavnik iz prospekta. Imao je brčiće a na glavi šljem, koji se sijao od ulja, sa kojim je bio uglancan za neku od parada. Preko ramena mu je visila vojnička tobica, pa je takav izgledao kao gljiva posle kiše. Poče vikati na nas, zašto smo krenuli u napad, obrazlažući da smo mi ovdje da branimo Srpski narod, a ne da osvajamo tuđu zemlju. Insistirao je da se odmah povučemo na početne položaje. Mi smo to jednoglasno odbili, ne skrivajući smijeh prouzrokovan njegovom pojavom! On onako malen i ljut izgledao je kao Čiko iz crtanih romana "Zagor", pa smo i njegov odlazak ispratili sa smijehom.
Nakon što se zastavnik udaljio, izvadili smo konzerve iz borbenih ranaca i započeli ručak. U sred obroka pojaviše se ljudi iz Penine jedinice, tražeći da se što prije povučemo na početni položaj, jer će ubrzo da dejstvuje artiljerija sa Blagovca. Odbijali smo da se povučemo, insistrijajući da se artiljriji jave naši dostignuti položaji. Rekoše nam da nemaju vezu sa komandom i da se što prije povučemno odatle. Bili smo ubjeđeni da je to laž da bi nas prisilili da se povučemo, ali znajući kako Gipso granatira iz svih raspoloživih sredstava, odlučismo da se ne igramo sudbinom i povukosmo se svi u svoje stare rovove.
Narodu iz Pofalića se pružila prilika da biraju, hoćeli se priključiti odbrani Žuči ili će se skloniti na sigurno. Mnogi od njih su odlučili da se sklone i to im je udovoljeno. Većina ih je smješteni u kasarnu Rajlovac, jer zbog odlaska JNA u kasarni je bilo puno slobodnih prostorija.
Kako se moj rov nalazio blizu Živkovića gdje je bila komanda odbrane Žuči, krenuo sam sa Bodanom da vidimo šta se dešava. Tamo saznadosmo da smo u toku napada imali dva borca ranjena. Bili su to pripadnici Penine jurišne jedinice, Guz i Rašo. Guz je imao prostrelnu ranu zbog koje je morao na hiršku intervenciju a Rašo samo ogrebotinu, pa je nakon ranjavanja ostao sa drugovima da pomogne u odbrani teritorije.
Nakon što je zaustavljen naš kontra-napad, kraj komande se našlo dosta ljudi da vide šta se dešava. Mnogi od njih nisu bili dio odbrane Žuči, ali su nekim slučajem došli na to brdo da vide šta se dešavalo. Među njima sam prepoznao Jovu Todorovića, Jojin pratilac Nele, Bane Misirača vozač saniteta...
Sa tog mjesta od Živkovića kuća se moglo vidjeti cijela okolina. Pogled se pružao po samom gradu, Starog Grada, opštine Centar, tačnije do Skendrije, sve se vidjelo kao na dlanu. Ispred nas se nalazilo brdo Hum na kojem je bio TV repetitor. Hum se vidio potpuno jasan i bez dvogleda. Od tog brda se vidik pružao dalje prema Kobiljoj Glavi pa sve do samog naselja Vogošća i dalje iznad naselja preko brda u pravcu Čemernog.
Sa tog mjesta smo mogli vidjeti da mnogi stanovnici Kobilje Glave napuštaju svoje kuće i bježe u pravcu brda Hum. Pod samim vrhom brda nalazile su se Srpske kuće, koje su gorile. Naša komanda je smatrala da su ljudi sa Kobilje Glave, u bjegstvu, iz bijesa palili te kuće, sveteći se Srbima zato što su znali da su te kuće bile Srpske. Jojim pratilac Nele naljutio se zbog toga što se pale Srpske kuće, uzeo "Ručni Bacač" i sa njim počeo gađati kuće po Kobiljoj Glavi. Pogodio je nekoliko kuća i dok ih je pogađao neki ljudi su navijali, kao da se radi o sportskom takmičenju, a ne o ratu. Nije mi bilo drago zbog toga, jer je u meni još uvijek bila nada da će ovo ludilo brzo stati i de će se svi vratiti svojim kućama, pa je to gađanje i paljenje tuđih kuća po mom mišljenju bilo nepotrenbo.
Moj prvi dan na Žuči protekao je sa mnog neizvjesnosti i ružnih događaja!
Svanulo je i sunce je obasjalo prekrasan predio. Upoznavanje sa okolinom i uživanje u predivnoj seoskoj idili prekidoše rafali iz pješadijskog naoružanja. Bodan i ja brzo probudismo Zajku i Slađana i oni skoćiše iz svojih improvizovanih kreveta. Spremiše se i sva četvorica se rasporedismo po obodu šume sa gornje strane puta, kontrolišući put i šumu koja se nalazila ispred nas. Našu neizvjesnost prekidoše braća Pena i Peca dolaskom iz pravca Živkovića. Dijelili su konzerve za doručak. Rekoše da je muslimanska vojska izvela napad na Gornje Pofaliće u kojim je živilo srpsko stanovništvo i da je u napadu stradalo puno naroda. Upozoriše nas da budemo oprezni jer se masa raštrkala po šumama i kreću se prema vrhu brda. Nedugo posle toga ponovo se pojaviše njih dvojica sa obavještenjem da uskoro krećemo u kontra-napad. Negdje oko deset sati u jutro stigla je naredba za pokret. Usledio je naš napad, ali ne prema Pofalićima, kako smo očekivali, nego u pravcu Kobilje Glave.
Sa nama je krenuo i jedan dio ljudi iz Pofalića, koji je uspio sa oružjem pobjeći i izbjeći masakr. Krenuli smo raspoređeni u strijelce po širini šume koja je vodila u pravcu Kobilje Glave. Nije bilo otpora na tom pravcu, pa se veoma brzo stiglo do prvih kuća u selu. Stigla je naredba de se napad zaustavlja i mi smo se rasporedili po ivici šume. Teša i ja smo sa sobom imali vojničke ašovčiće pa smo na smjenu svako sebi počeli kopati zaklone. Nakon što smo napravili nekakve rupe u obliku ležećih rovova, napravismo malu pauzu.
Među nama se nalazio jedan mladić iz Pofalića, koji je to jutro uspio izvuči živu glavu. Bio je vidno rastrešen i bilo mi ga je žao da takav ide sa nama u napad. Kroz suze nam je pričao stravične prizore koje je vidio dok je bježao prema Žuči. Reče da ih je pofalićka komanda izdala i da su svi iz uže komande dan prije napad napustili Pofaliće, a da narod za to nije znao. U jutro kada je krenuo napad bili su iznenađeni, a narod se nije znao sam organizovati da se pokuša odbraniti. Mnogi se nisu usupjeli obući, nego su kako se ko zatek'o u krevetu, krenuli u stanpedo, kroz šumu, prema Žući, jer je to bio jedin pravac u kojem su imali mogučnost da se spase. Dok su bježali, nisu pružali nikakav otpor, pa je potjera za njima dugo trajala. Mnogi su bili pogođeni u leđa i potiljak, padali su kao snoplje i tako ostajali da leže. Na kraju nam kroz plač, skoro vrišteći, završi svoju priču riječima: Ni sam ne znam šta se dešavalo sa ljudima u bjegstvu. Nikom nije padalo na pamet da spasi svog najmilijeg koji je ostao da leži. Iz ruku mrtvog tijela mog rođenog brata uzeo sam video-rekorder i nastavio dalje da trčim. Kada sam došao na Žuč, shvatio sam šta sam uradio! Bijesan na sebe, bacio sam tu prokletu bezrijednu kutiji! Zaćuta i ostavi nas sve u teškom razmišljanju. Bio je muk u šumi! Niko ništa nije govorio! Sa suzama u oćima, ćutke, sa nevjericom sam posmatrao tog mladića. Kroz glavu mi se vrtila misao, zar je video-rekorder vredniji od brata?
Našu tišinu i zbunjenost prekide zastavnik Torbica. Bio je to omanji čovječuljak, što bi se u narodu reklo za niskog čvjeka, izgledao je kao zastavnik iz prospekta. Imao je brčiće a na glavi šljem, koji se sijao od ulja, sa kojim je bio uglancan za neku od parada. Preko ramena mu je visila vojnička tobica, pa je takav izgledao kao gljiva posle kiše. Poče vikati na nas, zašto smo krenuli u napad, obrazlažući da smo mi ovdje da branimo Srpski narod, a ne da osvajamo tuđu zemlju. Insistirao je da se odmah povučemo na početne položaje. Mi smo to jednoglasno odbili, ne skrivajući smijeh prouzrokovan njegovom pojavom! On onako malen i ljut izgledao je kao Čiko iz crtanih romana "Zagor", pa smo i njegov odlazak ispratili sa smijehom.
Nakon što se zastavnik udaljio, izvadili smo konzerve iz borbenih ranaca i započeli ručak. U sred obroka pojaviše se ljudi iz Penine jedinice, tražeći da se što prije povučemo na početni položaj, jer će ubrzo da dejstvuje artiljerija sa Blagovca. Odbijali smo da se povučemo, insistrijajući da se artiljriji jave naši dostignuti položaji. Rekoše nam da nemaju vezu sa komandom i da se što prije povučemno odatle. Bili smo ubjeđeni da je to laž da bi nas prisilili da se povučemo, ali znajući kako Gipso granatira iz svih raspoloživih sredstava, odlučismo da se ne igramo sudbinom i povukosmo se svi u svoje stare rovove.
Narodu iz Pofalića se pružila prilika da biraju, hoćeli se priključiti odbrani Žuči ili će se skloniti na sigurno. Mnogi od njih su odlučili da se sklone i to im je udovoljeno. Većina ih je smješteni u kasarnu Rajlovac, jer zbog odlaska JNA u kasarni je bilo puno slobodnih prostorija.
Kako se moj rov nalazio blizu Živkovića gdje je bila komanda odbrane Žuči, krenuo sam sa Bodanom da vidimo šta se dešava. Tamo saznadosmo da smo u toku napada imali dva borca ranjena. Bili su to pripadnici Penine jurišne jedinice, Guz i Rašo. Guz je imao prostrelnu ranu zbog koje je morao na hiršku intervenciju a Rašo samo ogrebotinu, pa je nakon ranjavanja ostao sa drugovima da pomogne u odbrani teritorije.
Nakon što je zaustavljen naš kontra-napad, kraj komande se našlo dosta ljudi da vide šta se dešava. Mnogi od njih nisu bili dio odbrane Žuči, ali su nekim slučajem došli na to brdo da vide šta se dešavalo. Među njima sam prepoznao Jovu Todorovića, Jojin pratilac Nele, Bane Misirača vozač saniteta...
Sa tog mjesta od Živkovića kuća se moglo vidjeti cijela okolina. Pogled se pružao po samom gradu, Starog Grada, opštine Centar, tačnije do Skendrije, sve se vidjelo kao na dlanu. Ispred nas se nalazilo brdo Hum na kojem je bio TV repetitor. Hum se vidio potpuno jasan i bez dvogleda. Od tog brda se vidik pružao dalje prema Kobiljoj Glavi pa sve do samog naselja Vogošća i dalje iznad naselja preko brda u pravcu Čemernog.
Sa tog mjesta smo mogli vidjeti da mnogi stanovnici Kobilje Glave napuštaju svoje kuće i bježe u pravcu brda Hum. Pod samim vrhom brda nalazile su se Srpske kuće, koje su gorile. Naša komanda je smatrala da su ljudi sa Kobilje Glave, u bjegstvu, iz bijesa palili te kuće, sveteći se Srbima zato što su znali da su te kuće bile Srpske. Jojim pratilac Nele naljutio se zbog toga što se pale Srpske kuće, uzeo "Ručni Bacač" i sa njim počeo gađati kuće po Kobiljoj Glavi. Pogodio je nekoliko kuća i dok ih je pogađao neki ljudi su navijali, kao da se radi o sportskom takmičenju, a ne o ratu. Nije mi bilo drago zbog toga, jer je u meni još uvijek bila nada da će ovo ludilo brzo stati i de će se svi vratiti svojim kućama, pa je to gađanje i paljenje tuđih kuća po mom mišljenju bilo nepotrenbo.
Moj prvi dan na Žuči protekao je sa mnog neizvjesnosti i ružnih događaja!
No comments:
Post a Comment