Ratno stanje za koje su se mnogi nadali da neće doći, sve više je davalo svoj danak u krvi. Zbog mojih obaveza u srpskoj vojsci, bodibilding klub je potpuno prestao da radi. Za moje prijatelje sam organizovao da svi u isto vrijeme dolazimo na treninge. Neki stalni članovi kluba su izrazili želju da nastave sa treninzima, bez obzira na ratno stanje. Predložio sam da na treninge dolazimo svi zajedno u isto vrijeme. Za neke je to bilo nemoguće, pa sam odlučio da podijelim rezervne ključeve, da se organizuju po grupama! Jedan period je trajalo, a onda je zbog raznih obaveza i ratnog stanja i to postalo neizvodivo. Neki od njih su imali mogučnost da naprave duplikat ključ i ja sam im odobrio da umnože ključeve i međusobno podijele za svakog posebno. Tako su od ulaznih vrata u klub dobili ključeve brača Đokići, bili su aktivni bokseri BK Željezničar, a Draženko najstariji od njih se pred izbijanje rata našao na spisku selektora jugoslovenske bokserske reprezentacije za odlazak na predstojeće Olimpijske igre u Barceloni. Rat je poremetio njegove treninge, a on se još uvijek nadao da će uspjeti održati kondiciju i biti potpuno spreman za odlazak na "Olimpijadu". Dino Kusturica je volio bodibilding i bio redovan ćlan kluba, Makić Dule đudista JK Unis želio je održati svoju dobru formu, Oljo Koprivica koji se u to vrijeme uz moju pomoć spremao da izađe na svoje prvo takmičenje u bodibildingu, moje komšije, tadašnji klinci braća Blize, Kuba, Arman i Miki, moji prijatelji Feđa, Gliga, Teša i ja, imali smo svako svoj ključ. Svako je moga da dođe u klub kad god mu je odgovaralo. Članarinu nisam želio da naplačujem, jer zbog ratnog stanja niko od njih nije imao mogučnost da zarađuje novac. Nadali smo se da ovakvo stanje ne može dugo potrajati i za to vrijeme dok se ne smiri situacija niko nije želio da izgubi na svojoj kondiciji i ja sam im izašao u susret. Međutim, situacija na sarajevskim ulicama nije ukazivala na bolje dane!
Maj mjesec '92 godine ostao je zapamčen po velikim krvoprolićima na sarajevskim ulicama! Nakon što je napravljen sporazum u kojem je učestvovao i UNPROFOR, JNA je imala obavezu da napusti teritoriju BiH. Prilikom njihovog izlaska iz grada kolona je presiječena, a mladi i nedužni vojnici na svirep način ubijani. Taj masakr je očito već bio u naprijed isplaniran, jer je sproveden u svim većim vojnim centrima u BiH, koji su bili pod kontrolom SDA i HDZ stranki.
Nakon što je JNA napustila teritoriju BiH, mnoga oruđa koja su bila po okolnim brdima ostala su napuštena i nezaštićena. Krizni štab Vogošće donosi odluku da se formira vogošćanski bataljon i poziva komandire četa, Točeta, Brenju i Desimira da u 12 sati 15 maja dovedu svoje jedinice na postrojavanje u motel "KonTiki", a koji smo zvali "Kod Sonje", jer pravi naziv motela nikad nije zaživio među građanima Vogošće.
Postrojeni pred motelom, Joja iznosi trenutnu sitaciju na terenu u kojoj nas upoznaje sa kapetanom iz rezervnog sastava Miloradom Zorićem, komandantom tek formiranog bataljona. Bio je to visok čovjek, uskih kukova, širokih ramena, pa je ostavljao utisak ogromnog čovjeka Zorića sam znao od ranije. Bio je profesor fizičkog vaspitanja u srednjoj školi i imao je nekad veoma uspješnu bodibildersku karijeru. Izlazio je na takmičenja i šezdesetih godina bio vicešampion Jugoslavije u tom sprotu. Tog čovjeka sam veoma cijenio i poštovao kako zbog sporta tako i zbog pedagoške struke. Bio je uzor mnogim sportisitima Vogošće, jer je u to vrijeme bio čovjek u godinama, a u sportu je još uvijek bio aktivan.
Joja nas je nakon upoznavanja sa komandantom obavjestio da je JNA napustila sva artiljerijska oruđa i zatražio petnaest dobrovoljaca da se što prije izađe na brdo Žuč, na kojem je oruđe ostalo nezaštićeno. Iz naše čete javljaju se Teša, Popa, Džakula, Malić i ja da pomognemo u zaštiti te tehnike. Smotra nije dugo trajala, jer je bilo veoma važno da se što prije izađe na to brdo i popune rovovi. Dobili smo dva sata voljno da se spremimo za polazak. Otišao sam kući i sa svojim ukućanima i komšijama se pozdravio kao da se više nikad nećemo vidjeti. Za mene jo to bilo nešto kao da odlazim u borbu iz koje se živ neću vratiti, nešto kao iz partizanskog filma "Ljubin grob". Ali šta je tu je, sitacije je takva i u roku dva sata svi smo bili spremni za polazak.
Prostor na koji se trebalo izaći i zaštititi oruđa bio je u nekim dijelovima u okruženju muslimanskih sela. Put se svojim većim dijelom mogao vizuelno kontrolisti iz grada, pa se iz tog razloga planiralo da se izlazak na položaj obavi noću. Sačekali smo potpuni mrak i bez svjetala na vozilu preko gudura i seoskih puteva krenuli prema vrhu brda. Prvi dio puta sa popularnim vojnim vozilom pod nazivom stopedesetka prešli smo do Pajdaković kuća. Vozilo se toliko treslo i drmalo da sam pomislio da ću dok stignem do odredišta ostati bez ijednog bubrega. Vozilo se konačno zaustavilo i vozač nam je saopštio da smo stigli na odredište. Tu smo se iskrcali i bio sam presretan što sam konačno izašao iz tog vozila.
Neko vrijeme smo se smjestili po kućama u isčekivanju vodiča koji poznaje postavljenu liniju odbrane. Nakon što je došao vodič, postrojismo se u kolonu po jedan i on nas povede prema vrhu brda. Bio je potpuni mrak, nije se vidio prst pred okom i nisam znao uopšte gdje se nalazim. Teren je bio strm, a mi smo išli uz brdo, pa je to bilo veoma naporno kretanje. Prilkom našeg dolaska do linije u kojoj su bili neki ljudi, vodič nas je raspoređivao u iskopane rovove. Rovovi nisu bili duboki i bili su iskopani na klasičan vojnički stil za klečeći stav, ali dovoljno da se ima kakva takva zaštita i da se iz njih pruži otpor u slučaju napada.
U prve rovove su raspoređivani Desimirovi ljudi, pa onda Točetovi i na kraju je došao red na nas. U prvi rov u koje su ulazili borci iz moje čete ostadoše Džakula i Malić, u drugi uđoše Teša i Popa i na kraju ja dođo u treči u kojem su bili borci iz Penine jedinice. Bodan je dolazio kod mene u klub, Milorad Škrkar-Zajko je bio mlađi brat moga školskog druga Pere Škrkara i Slađo je bio Oljin brat kojeg sam u klubu spremao za takmičenje. Sva trojica su me poznavali od ranije pa me dočekaše sa oduševljenjem u svoje društvo. Međusobno se dogovorismo o rasporedu stražarenja tako da smo Bodan i ja bili jedna smjena a Zajko i Slađo druga smjena. Smjenjivali smo se svak dva sata, a noć je bila poprilično svježa. Tu noć od njih saznadoh da se nalazimo iznad Živkovića kuća u kojoj je bila smještena neka vrsta komande, a naš rov se nalazio na putu ispod Baroševe vikendice
Tako je počela moja prva ratna straža na brdu Žuč, zvanom "brdo smrti"!
Maj mjesec '92 godine ostao je zapamčen po velikim krvoprolićima na sarajevskim ulicama! Nakon što je napravljen sporazum u kojem je učestvovao i UNPROFOR, JNA je imala obavezu da napusti teritoriju BiH. Prilikom njihovog izlaska iz grada kolona je presiječena, a mladi i nedužni vojnici na svirep način ubijani. Taj masakr je očito već bio u naprijed isplaniran, jer je sproveden u svim većim vojnim centrima u BiH, koji su bili pod kontrolom SDA i HDZ stranki.
Nakon što je JNA napustila teritoriju BiH, mnoga oruđa koja su bila po okolnim brdima ostala su napuštena i nezaštićena. Krizni štab Vogošće donosi odluku da se formira vogošćanski bataljon i poziva komandire četa, Točeta, Brenju i Desimira da u 12 sati 15 maja dovedu svoje jedinice na postrojavanje u motel "KonTiki", a koji smo zvali "Kod Sonje", jer pravi naziv motela nikad nije zaživio među građanima Vogošće.
Postrojeni pred motelom, Joja iznosi trenutnu sitaciju na terenu u kojoj nas upoznaje sa kapetanom iz rezervnog sastava Miloradom Zorićem, komandantom tek formiranog bataljona. Bio je to visok čovjek, uskih kukova, širokih ramena, pa je ostavljao utisak ogromnog čovjeka Zorića sam znao od ranije. Bio je profesor fizičkog vaspitanja u srednjoj školi i imao je nekad veoma uspješnu bodibildersku karijeru. Izlazio je na takmičenja i šezdesetih godina bio vicešampion Jugoslavije u tom sprotu. Tog čovjeka sam veoma cijenio i poštovao kako zbog sporta tako i zbog pedagoške struke. Bio je uzor mnogim sportisitima Vogošće, jer je u to vrijeme bio čovjek u godinama, a u sportu je još uvijek bio aktivan.
Joja nas je nakon upoznavanja sa komandantom obavjestio da je JNA napustila sva artiljerijska oruđa i zatražio petnaest dobrovoljaca da se što prije izađe na brdo Žuč, na kojem je oruđe ostalo nezaštićeno. Iz naše čete javljaju se Teša, Popa, Džakula, Malić i ja da pomognemo u zaštiti te tehnike. Smotra nije dugo trajala, jer je bilo veoma važno da se što prije izađe na to brdo i popune rovovi. Dobili smo dva sata voljno da se spremimo za polazak. Otišao sam kući i sa svojim ukućanima i komšijama se pozdravio kao da se više nikad nećemo vidjeti. Za mene jo to bilo nešto kao da odlazim u borbu iz koje se živ neću vratiti, nešto kao iz partizanskog filma "Ljubin grob". Ali šta je tu je, sitacije je takva i u roku dva sata svi smo bili spremni za polazak.
Prostor na koji se trebalo izaći i zaštititi oruđa bio je u nekim dijelovima u okruženju muslimanskih sela. Put se svojim većim dijelom mogao vizuelno kontrolisti iz grada, pa se iz tog razloga planiralo da se izlazak na položaj obavi noću. Sačekali smo potpuni mrak i bez svjetala na vozilu preko gudura i seoskih puteva krenuli prema vrhu brda. Prvi dio puta sa popularnim vojnim vozilom pod nazivom stopedesetka prešli smo do Pajdaković kuća. Vozilo se toliko treslo i drmalo da sam pomislio da ću dok stignem do odredišta ostati bez ijednog bubrega. Vozilo se konačno zaustavilo i vozač nam je saopštio da smo stigli na odredište. Tu smo se iskrcali i bio sam presretan što sam konačno izašao iz tog vozila.
Neko vrijeme smo se smjestili po kućama u isčekivanju vodiča koji poznaje postavljenu liniju odbrane. Nakon što je došao vodič, postrojismo se u kolonu po jedan i on nas povede prema vrhu brda. Bio je potpuni mrak, nije se vidio prst pred okom i nisam znao uopšte gdje se nalazim. Teren je bio strm, a mi smo išli uz brdo, pa je to bilo veoma naporno kretanje. Prilkom našeg dolaska do linije u kojoj su bili neki ljudi, vodič nas je raspoređivao u iskopane rovove. Rovovi nisu bili duboki i bili su iskopani na klasičan vojnički stil za klečeći stav, ali dovoljno da se ima kakva takva zaštita i da se iz njih pruži otpor u slučaju napada.
U prve rovove su raspoređivani Desimirovi ljudi, pa onda Točetovi i na kraju je došao red na nas. U prvi rov u koje su ulazili borci iz moje čete ostadoše Džakula i Malić, u drugi uđoše Teša i Popa i na kraju ja dođo u treči u kojem su bili borci iz Penine jedinice. Bodan je dolazio kod mene u klub, Milorad Škrkar-Zajko je bio mlađi brat moga školskog druga Pere Škrkara i Slađo je bio Oljin brat kojeg sam u klubu spremao za takmičenje. Sva trojica su me poznavali od ranije pa me dočekaše sa oduševljenjem u svoje društvo. Međusobno se dogovorismo o rasporedu stražarenja tako da smo Bodan i ja bili jedna smjena a Zajko i Slađo druga smjena. Smjenjivali smo se svak dva sata, a noć je bila poprilično svježa. Tu noć od njih saznadoh da se nalazimo iznad Živkovića kuća u kojoj je bila smještena neka vrsta komande, a naš rov se nalazio na putu ispod Baroševe vikendice
Tako je počela moja prva ratna straža na brdu Žuč, zvanom "brdo smrti"!
No comments:
Post a Comment