Sukob sa Božurom

Početkom rata, svakodnevni život u ulici Partizanskog Visočko Fojničkog Odreda bio je nekako drugačiji u odnosu na onaj dok sam bio u Omladinskoj ulici. Komšije iz obližnjih zgrada više su provodile vremena izvan svojih stanova u odnosu na onaj drugi dio naselja. Omladina je sjedila na klupama u parkovima i družeći se ostajala do kasno u noć. Nedaleko od zgrade mojih roditelja, u istoj ulici nalazila se kafe-slastičarna "Lili". Vlasnica lokala Mara, svakodnevno je otvarala radnju i omladina je hrlila kod nje na jutarnju kaficu i njen čuveni kolač "Boem", koji je ona veoma dobro pravila. Unutarnji prostor lokala bio je mali za sve goste koji su dolazili, a topli proljetni dani dali su mogućnost posjetiocima da svoje užitke sprovode u bašti ispred objekta. Tu je dolazilo puno omladine iz ostalih dijelova naselja, pa bi se nastavilo sjedenje u bašti tokom cijelog dana kao glavno okupljalište vogošćanske raje. Sve je to uticalo da je taj kvart bio življi u odnosu na druge dijelove naselja.
Onih prvih dana kad sam preselio kod oca u stan upoznao sam Hastor Harisa. Do tada tog dječaka nisam poznavao. Bio je petnast godina mlađi od mene, i sa svojih sedamnaest godina bio je veoma ozbiljan mladić, pa mi nije smetalo da sa njim i njegovim drugovima provodim svoje slobodno vrijeme. Haris je u stanu imao kompjuter, pa smo uz razne igrice na njemu i igranje karti provodili slobodno vijeme. Mnoge radne organizacije u to vrijeme nisu imali uslova da sebi priušte tako moćnu tehniku, ali zahvaljujući njegovom amidži, Hastor Nijazu, koji je bio direktor prodaje automobila u TAS-u, Haris je imao tu mogučnost. Skoro svako veče kada sam slobodan išao bi na te igrice. Bilo je to zabavno i veoma zarazno igranje. Često bi u tom stanu sjedili i druge komšije, njegovi drugovi Miki i Kuba. Jedno veče dok smo se igrali, Miki ispriča da u SŠC Džuro Pucar-Stari ima euro-blokova i napolitanki, koje su ostale u školskoj kuhinji. Reče da mu je to ispričala njegova majka koja je radila za radnu organizaciju "Biokovo" i da su oni snadbjevali školu užinama za đake. Nakon što je škola zbog početka rata bila prisiljena da prestane sa radom, niko nije odvukao robu iz škole i Miki je to znao. On je planirao da ode u školu i pokupi slatkiše za sebe. Pozvao je Harisa da mu pomogne oko toga. Haris, je bio pošten momak ali vjerovatno u strahu da u ovim teškim trenutcima ne izgubi prijatelja, nije želio da odbije Mikijev poziv, pa mu obeća da će poći sa njim.
Sutradan su njih dvojica otišli u školu i prenijeli školske užine u Mikijev stan. Tu istu veče, prije nego sam pošao na stražu, ponovo sam bio sa njima i Miki se hvalio kako je pokrao te pakete, a Haris je samo ćutke slušao drugovo hvalisanje. U jutro sam se vratio sa straže i prije nogo što uđoh u ulaz od zgrade, komšije mi rekoše da su uhapsili Harisa zbog krađe euro-blokova! Osjetih da je u pitanju neka prljava igra, ne htjedoh otići na spavanje nego sa puškom u rukama ostadoh pred ulazom da vidim šta se dešava. Nakon nešto manje od sat vremena pojavi se Haris, a za njim ide Božur, gura ga u leđa kundakom puške, a vrhom vojničke čizme šutira po cjevanicama, dok Haris bez riječi uz bolne grimase, ide ispred njega.
Vidjevši šta radi tom djetetu, zagalamih na njega, pitajući ga "Šta to radiš"?
Primjetih da je Božur u prilično pijanom stanju, ali on ustuknu pred mojim oštrim tonom, kao da je bio iznenađen tom rakcijom, poče da priča o pljački škole  u kojoj je Haris učestvovao.
Ja ga upita: "Gdje ga vodiš", a on reče da ide da mu pretrese stan. Znajući da je Božur rodbina sa Mikijem, pade mi na pamet da je u pitanju neka prevara, koju su njih dvojica smislili.
Iskoristih njegovu zbunjenost moje reakcije i rekoh mu, "Idem i ja sa vama da vidim dali je to istina". On pokuša da me prepadne, pa oštrijim tonom mi reče: "Nemaš ti šta da gledaš, ovo nije tvoj posao, ja imam zadatak da pretresem njegov stan".
"Nema problema, idi ti provjeri, a ja idem sa vama kao svjedok", rekoh mu i on osjeti da sam veoma ozbiljno odlučio da to uradim i mi krenusmo prema ulazu.
Osjetio sam da imam autoritet prema njemu i odlučih da to iskoristim. Uz put dok smo se penjali uz stepenice, rekoh mu da iz stana ne smije ništa odnijeti, osim onih stvari koje traži i ako ne nađe ono što traži mora dječaka ostaviti na miru i otići za uvjek iz ovog ulaza. On je ućutao i ništa mi ne reče. Pretresao je stan i pošto ne nađe ništa, pokuša da uzme flašu viskija "Chivas", koja je bila izložena na jednoj polici. Čim je dohvatio grlić od flaše, ja ga opomenuh da to ne dira i on je odmah pusti.
"Eto vidiš, nema ništa, a sad možeš da ideš odavde", rekoh mu.
Božur pognu glavu i ode iz stana i krenu niz stepaenice prema izlazu, a ja krenuh za njim da budem siguran da je otišao. Sumnjao sam da je sve ovo jedna namještaljka koju je Božur preko Mikija pripremio da bi se jedan tako bogat stan sa opravdanjem mogao pretresti i iz njega odnijeti vrijedne stvari. Sve mi je to prolazilo kroz misli i kada smo izašli pred zgradu, ja mu glasno rekoh da sve komšije čuju: "Sad idi kod svoje rodbine i kod njih ćeš naći sve to što tražiš.
Osjeti da sam u toku svega i bez rijeći pođe prema Mikijevom ulazu. Božur je bio Mikijev zet, jer je bio oženjen njegovom rodicom i ja sam to znao, pa mi je bilo jasno o čemu se ovde radi. Sve me je to po malo brinulo, jer što se dešavalo moralo se odvijati sa znanjem Mikjevih roditelja. Iako je Mikijev otac Marinko Ivanović već pokazao da je nacionalistički nastrojen i to je pokazivao prema svojim komšijama, nisam mogao zamisliti da je svog petanestogodišnjeg sina mogao uvlačiti u ovako prljavu rabotu.
U tom momentu na ulici ispred zgrade pojavi se Boro u svom Audi-u. Vidio je Božura, stade, pritisnu sirenu od auta, otvori prozor i zovnu Božura da dodže. On umjesto u ulaz gdje su živjeli Ivanovići krenu prema njemu. Sa Borom sam bio u dobrim odnosima i prije nego mu Božur išta kaže o ovome, ja odlučih da to prvi uradim. Uputih se prema njegovom autu i ljutito da Božur čuje, ispričah šta se desilo. Upozorih ga, ako dođe još jednom u moju zgradu da dijeli pravdu, ja ču se sa njim lično obračunati. Boro reče da ne brinem zbog toga i da će on po tom pitanju sa njim razgovarati.
Sve se dobro završi i Haris ostade u svom stanu!
Nakon što sam tu veće otišao ponovo na stražu, Mikijev otac Marinko u pijanom stanju izašao je iz svog stana, sav uznemiren, vikao je: "Ubiću ja ove ustaše ovdje".  Sa puškom u rukama uputio se prema vratima mog ulaza. Ispalio je metak koji je na samom ulazu u betonskoj ploči napravio oštećenje.
Kada sam se sutra u jutro vrato sa straže saznadoh za taj incident. Pitao sam komšije na koga je mislio i oni su mi rekli da je vjerovatno mislio na Ninu.
Nina je bio komšija u mom ulazu, a sinovi su odmah na početku otišli iz Vogošće. Mnogi sinovi su u to vrijeme otiši iz rata, a njihovi roditelji ostajali u stanu, ali za Ninu je bio veliki problem što se u to vrijeme pričalo da je njegov stariji sin Goran pobjegao sa Trikićem iz Vogošće i otišao u Sarajevo. Narod k'o narod, uz to su se nakaćile razne priče o njima, da je Trikić koji je u to vrijeme bio načelnik kurirske sužbe, od SDS-a dobio plan uzbune i da ga je sa sobom ponio u grad, da su iz grada telefonom pozvali policijsku stanicu i uz psovke "majke četničke" i prijetnje da će sa vratiti sa rajom iz Sarajeva i protjerati četnike iz Vogošće, ismijavajući policajca sa kojim su navodno razgovarali. Takva  priča brzo se proširila po naselju i Nina je zbog toga u nekoliko navrata doživljavao neprijatnosti. Pomislih, sasvim je moguće da misli na njega, jer Marinko je već u nekoliko navrata u pijanom stanju provocirao svoje komšije. Marinko je volio da popije koju više i kad je u takvom stanju bio je sklon incidentima.
Ne sumnjajući da je taj incident bio usmjeren prema meni, povjerovao sam u priču iz komšiluka. Kako niko nije bio povrijeđen, nisam poduzeo ništa po tom pitanju!  Marinko je u par navrata posle toga rastjerivao omladinu iz parkića u kojem sam i ja sa njima često sjedio. Uvjek se to dešavalo kad odem na stražu, a on uz galamu da je policijski čas, tjerao ih je kući. Sve me je to iritiralo i ja odlučih da svako veće kada je to moguće ostajem duže sa njima u parku, kako bih dočekao njegov izlazak iz stana i pokazati mu da ću silom spriječiti njegovo provociranje komšija.