Borba na Žuči

Boravak na Žuci bio je dug i naporan. Dani i noc prolazili su sporo u stalnu napetosti i isčekivanje napada. Sve to dodatno je otežao i iskomplikovao upaljac koji se pokvario prilikom pokušaja da zapalim. Iz njega je iskocio kremen i nisam imao više sa cim da pripaljujem cigaretu. Taj problem sam rješavao tako što sam odlazio kod Teše i Pope u njihov rov koji je bio oko dvesto metara udaljen od mene. Kod njih bi zapalio cigaretu, malo bi caskali i onda bih se vratio u svoj rov. Nije bio problem u toku dana otici do njih, ali nocu je bilo puno teže, jer je trebalo preci preko velike livade kojom bi mogao bilo ko doci do njih i iznenaditi ih u toku noci.

Požuda za cigaretama me nije sprecavala velikog rizika, pa sam i nocu išao do njih. Nakon toga bi se vratio u svoj rov i ostatak vremena dok bi bio na straži, zapaljivao cigarete jednu na drugu. Tako sam radio svaki put kada bi se vratio na stražarsko mjest. Iako sam prilikom polaska na Žuc sa sobom ponio dovoljno  cigara za svoje potrebe, takav nacin pušenja mi je ubrzao potrošnju, pa sam vec cetvrti dan ostao bez rezervnih zaliha.
Pred naš polazak na Žuc krizni štab je obecao da ce nam redovno slati cigarete i hranu, pa sam se ponadao da ce neko donijeti koju kutiju i tako mi olakšati teške trenutke, ali tako nije bilo. Tih prvih dana ni je bila dobro organizovana i redovna ni hrana, a cigarete niko nije ni pominjao a kamoli donosio do boraca u rovovima.
Za nestašicu hrane se pobrinuo Jojin šurak, Brgo. Brgo je bio jedini koji je uspio pobjeci muslimanskim vojnicima kada su sa Kobilje Glave 11 aprila došli u selo Grahovište i sa sobom odveli sve vojno sposobne stanovnike tog sela. Bio je niži rastom i izgledao je veoma okretan i brz, što mu je vjerovatno pomoglo da uspije izbjeci metke koji su na njega bili ispaljivani, dok je bježao od potjere kroz šumu.
Brgo je zahvaljujuci Joji dobi zadatak da na Žuci snadbjeva vojsku sa hranom. Hrana je dopremana kod njegove kuce, aon bi je dalje prosleđivao po linji odbrane. Međutim, njemu su bile drža njegove svinje, pa je hranu koju je dobijao za vojsku dava prvo svojim dobro uhranjenim domacim životinjama, a ono što je ostajalo podjelio bi borcima koji su mu na tom brdu cuvali kucu. Tako su vojnici po rovovima cesto ostajala bez svog obroka, pa je bilo pravo cudo da u toku dana stignu dva obroka za vojsku.
Za mene glad nije prestavljala veliki problem, ali nedostatak cigareta bio mi je kao smak svijeta. To me je izluđivao i pravio nervoznim. Zbog toga sam odlucio da sam sebi napravim cigarete. U komndi koja se nalazila u kuci Neđe Trifkovica pronašao sam stare novine i ponio ih sa sobom kao papir za motanje cigareta. U šumi sam nabrao mladih grabovih i bukovih listova i prostro ih po novinama da se suše na suncu.
Niko od mojih drugova u rovu nije pušio, zbog cega nisu mogli shvatatiti moju patnju, pa im je moja proizvodnja cigareta bila smiješna i nezamisliva. Zbijali su šale na moj racun, ali ja na to nisam obracao pažnju. Moj glavni cilj bio je napraviti cigaru, kako bi vidio dimi kako se razliježe ispred mojih ociju.
Nakon nekoliko sati sušenja na suncu listovi su postali mekaniji i dali su mi mogucnost da ih bez veci problema sa nožem isjecem na sitne komadice. Isjekao sam mali komadic novina u obliku papirica za motanje i savio moju prvu cigaru. Otišao sam u rov kod Teše i Pope i tamo zapalio moj probni izum. Kada sam povukao prvi dim, osjetio sam nekakvu gorcini u ustima, a dim je bio tako žestok, kao nožem da mi je neko parao po plucima. Sve mi to nije smetalo da ponovo uživam u dimu koji se razlijegao svuda oko mene. Raja koja su bila u rovu oko mene, mahali su rukama da rastjeraju dim kiji je kao iz inata išao prema njima. Zadovoljan svojim izumom i što ponovo mogu da pušim, nabrao sam puno novih listova i prostro ih po novinama, stavio na livadu i cekao da ih vjetar i sunce osuše dovoljno da se mogu praviti cigare.

Opuštenost i neopreznost boraca, prekidoše rafali iz pravca Kobilje Glave, ispred same linije odbrane na Žuci. Odmah nakon toga otvori se paljba iz svih rovova po liniji. Ja brže bolje skocih i potrcah prema livadi da pokupim moj improvizovani duvan. Zgrabih novine i smotah da mi se listovi ne raspu i potrcah nazad prema svom skrovištu. Moji saborci to propratiše sa smijehom, a ja uskocih u rov i sa njima otvorih vatru u pravcu iz kojeg su se culi rafali.
Sve je grmilo od pušcane paljbe. Na livadi pored nase, na kojoj je trava vec poprilicno bila visoka, razlijegao se dim stvoren od ispucanih silnih rafala. Bio je toliko gust da se nije vido kraj livade, ni naši saborci u šumi sa druge strane.
 U jednom trenutku na putu koji je bio ispred nas, a dolazio iz pravca Živkovica, pojaviše se Peca i Pena. Pena je stao ispred nas, a Peca je sa podignutom rukom u vis i otvorenim dlanom prema nama pokazivao da prekinemo paljbu. Stavio je prst na usta, pokazujuci da se utišamo i krenu u pravcu iz kojeg su dopirali zvukovi rafala usmjereni prema našoj liniji. U polusagetom položaju sa puškomitraljezom u rukama krenu je niz brdo u pravcu šume. U đeu šumarak i neprekidno krecuci se niz brdo otvorio vatru prema neprijatelju. Nakon toga prestade pucnjava, a šumom zavlada tajac.

Sa nevjericom sam gledao u tog covjeka i divio se njegovoj hrabrosti. Petar Kuzman - Peca me je podsjecao na heroje iz ratnih partizanskih prica. Samouvjereno, ispred svih, uspravno i hrabro krenuo je u pravcu neprijatelja.

Petar Kuzman - Peca

Nakon što se sve smirilo i prostorom zavladala tišina, Peca i Pena vratili su se nazad u komandu. Ne prođe ni pet minuta, a njih dvojica ponovo se pojaviše među nama. Ovoga puta sa termosima u rukama, djelili su rucak za borce po liniji. Uz rucak su donijeli i cigarete! Dijelili su dvije kutije HB-a, po jednom rovu. Kako u mom rovu niko nije pušio osim mene, mojoj sreci nije bilo granica. Upitah Pecu odakle stigoše cigare, a on mi odgovori da ih je Boro Radic oduzeo na pijaci od Nerme švercera i donio za borce na liniji. Iako mi je bilo žao mog druga Nerme, preko kojeg sam u to vrijeme dolazio do cigareta, ovoga puta sam bio presretan što sam zahvaljujuci njemu došao do ovako kvalitenih cigareta.


Peca i Pena, nakon što nam podijeliše obroke, krenuše dalje. Išli su preko livade na kojoj se još uvijek nije razišao dim od tek završenog borbenog okršaja. Ubrzo zatim nestadoše iz našeg vidokruga.