Borba za prijatelja

Početak maja i dolazak dobrovoljaca iz Srbije negativno je uticao na stanovništvo Vogošće. Više se nije znalo dali ljudi odlaze ili misteriozno nestaju. Civilna vlast potpuno je izgubila kontrolu nad stanovništvom. Svakog dana sve manje i manje bilo je stanovnika islamske i katoličke vjeroispovjesti u dijelu Vogošće pod srpskom kontrolom. Međuprostor podijeljenih teritorija nije kontrolisan ni sa jedne strane. Srbi nisu držali kontrolne punktove, a muslimani nisu imali svoju vojsku u tom dijelu Vogošće, pa je bilo veoma lako izaći iz Srpskog dijela naselja i preći u drugi dio. Moj drug Feđa koristio je takviu situaciju, pa je svaki drugi dan odlazio u Uglješiće. U vrijeme dok je njegova porodica bili u Vogošći, njegovi punac i punica živili su u tom selu, zahvaljujući njima, tamo je kupovao domaće mlijeko, po koje je morao otići u selo i donijeti ga kući.
Moj strah da ljudi nestaju pod sumnjivim okolnostima stvorila je u meni veliku brigu za Feđinu bezbijednost. Feđa je živio u ulici Trika Đokića, u zgradi kraj samog puta prema hotelu "Park". Taj dio naselja je bio pod Srpskom kontrolom, a pošto su dobrovoljci bili smješteni u hotelu, moja briga je zbog toga bila još veća. Strah za njegovu bezbijednost unijeli su i neki ljudi iz Vogošće. Jednom prilikom sjedio sam  sa Tešom i Mišom u bašti kafe-slastičarne Lili. U toj istoj bašti tog dana zatekao se i Gaga. Nije sjedio za stolom nego je stajao po strani i posmatrao ko dolazi. Pošto sam smatrao da je on glavni krivaco Mikijeve pogibije, ignorisao sam ga, praveći se da ga ne primjećujem, kao i da ne postoji. Nekada smo bili drugvi, pa mu nije bio problem da osjeti moju ignoranciju, pa umjesto meni obrati se Teši: "Što ne ubijete Feđu?", upita on Tešu.
Teša znajući da on to ne misli ozbiljno nego da je to samo njegova provokacija, odgovori pitanjem na njegovo pitanje: "Što ga ti ne ubiješ?"
Pretpostavljao sam da je to više upućeno meni nego Teši, jer ja u njega nisam želio ni da pogledam i to ga je vjerovatno jako pogađalo, pa je pokušao da iznudi moju reakciju kako bi stupili u kakakv takav kontak.  Ignorisao sma to što govori, ali sam osjećao njegov pogled na meni,, vjerovatno u isčekivanju moje reakcije. Kako se to nije desilo on se samo cinićno nasmija na njemu svojstven način i okrenu glavu na drugu stranu. Gagina priča me nije uzbudila jer sam znao da tako ne misli, pošto njega nije interesovala politika, nego samo novac koji tim zločinom nebi zaradio, jer Fedja nije bio lovator. Međutim, u taj razgovor se umiješa Mišo! Mišina reakcija više me je zabrinulao od Gagine. Nakon što je Gaga završio, počeo je Mišo svoju priču.
"Ja bi ga ubio da ga vi ne čuvate", reče on kao iz topa. Uvidjevši moj oštar pogled zbog te izjave, on osjeti nelagodnost pa nastavi: "Pa znaš ti dobro šta mi je sve radio!"
U trenutku sjetih se mnogih loših stvari koje je Feđa radio Miši prilikom naših prijeratnih druženja. Mišo nije bio nisakim dobar drug i niko ga zbog toga nije volio, ali ga Feđa i nekog razloga nije volio i bio jedini medju nama koji ga je na ružan način pokušao otjerati iz našeg društva. Iako mu to nije uspjelo, jer Mišo je bio, kako se to kod nas kaže "đon obraz" i nije se dao otjerati, ali mu je to zapamtio i očito veoma zamjerio. Znao sam da ni Mišo nemo takvu petlju da bi mogao nanijeti zlo Feđi, ali me je to natjeralo na razmišljanje koliko ima ovakvih kao Mišo kojim se Feđa zamjerio i danas bi mu se rado osvetili.
Feđa je u svojoj mladosti bio neugodan i znao je vrlo dobro na koji način da provocira ljude oko sebe. I meni je puno puta pokušavao nauditi sa svojim marifetlucima, ali sam to rješavao tučom u kojoj je on uvijek izvlačio deblji kraj, pa je izbegavao da meni cini podosta koje će me naljutiti. Feđu sam puno volio i mnoge loše stvari koje je radio, nisam mu zamjerao. Ali ne misli svako kao ja i nama takve osječaj prema njemu ito mi je bilo potpuno jasno.
Strah za njegov život natjraše me da sa njim što više provodim vremena u šetnji po Vogošći. Puno mog slobodnog vremena poćeo sam posvečivati baš njemu. Prije svakog odlaska u bodibilding klubu otišao bi sa Tešom po Feđu i svaki put bi zajedno odradili trening. Nakon treninga nastavili bi druženje po vogošćanskim ulicama. Bilo je puno izbjeglica i novih likova u Vogošci, pa mi je cilj bio da nas što više ljudi vidi da smo svakodnevno zajedno, što je ukazivalo da ću se maksimalno  založiti za njegovu zaštitu.
Prvi znakovi da se to naše druženje prijetio stigli su iz civilne milicije. Jedan dan prolazeći pored zgrade milicije pred mene izlazi jedan policajac i bez pozdrava mi kaže: "Hej, onaj tvoj drug Feđa svaki dan ide u Uglješiće!"
"Znam, svaki drugi dan ide po mlijeko", odgovorih mu.
"Ali njegova djeca su otišla iz Vogošće", dodade on.
Ma jesu ali on ima uplačeno za mjesec u naprijed pa ide da mu to ne propadne!"
Ma dobro, vidim da ste drugovi pa reko samo da to znaš!", i nastavlja: "Znašli ti da on ima pištolj?"
Naravno, znao sam za taj pištolj, jer je njegov otac, rahmetli Meho imao pištolj pod dozvolom, a on posle očeve smrti kao njegov sin ga je naslijedio. Znao sam i to da je imao samo dva metka, a za taj pištolj je još u miru bilo teško nabaviti municiju 7,65 mm. Feđa je ostao bez municije, a ja sam se potrudio i preko moga druga Duleta, pratioca Radovana Karadžića, pod izgovorom da je to za mene, jer sam i ja imao pištolj kalibra 7,65 mm. Nekoliko Karadžičevih pratilaca su tada dužili škorpione, pa su imali sasvim dovoljno metaka da i meni dadnu koju kutiju. Tako sam za svog Feđu obezbijedio kutiju od 75 metaka, da mu se nađe pri ruci, ako mu neko nepoželjan pokuca na vrata.
Znajući dobro svu situaciju oko tog pištolja bez ustezanja sam odgovorio na pitanje policajcu: "Znam ja za taj pištolj, to mu je od oca ostalo", rekoh mu i pokazujući rukom na moj pištolj koji mi je bio u koricama okačen na opasaču pantolona.
"Evo ga kod mene", rekoh mu.
"Dobro, dobro", reče on i dodade:"Htejeo sam samo da vidim dali znaš i za to."
"Nema problema, znam ja to", rekoh mu i produžih dalje svojim putem.
Taj razgovor je za mene bio veoma značajan jer sam osjetio da je naš čest boravak po ulicama puno uticao na ljude da o tome razmišljaju i obrate se prvo meni prije nogo išta pokrenu što bi ugrozila njegovu sigurnost.
Sve je to ukazivalo na kakvu takvu Feđinu sigurnost.  Iako je sve izgledalo da nema opasnosti za njegov život, i dalje nisam bio siguran dali on uopšte želi da ostane u Vogošći. Zbog toga sam se teskog srca odlucio da mu predložiom da ide i z Vogosce, uz obecanje da ću se potruditi da mu obezbijedim siguran izlazak. Feđa je moj prijedlog odbio, govoreći da se osjeća sigurnim i da nema potrebe da ide. Rekoh mu da ja neću moći biti svakog trenutka uz njega da ga zaštitim, pa ako želi da ide da računa na moju pomoč. Feđa iz nekog razloga nije želio da ide, pa mi bez oklijevanja reče: "Ako se nešto nepredviđeno dogodi, braniću se sa pištoljem koji imam i bježaću do Bore Radica u hotel Park. Valjda ću toliko moći da uradim"
Računao je na blizinu Borine jedinice i njihovu zaštitu, jer je mnoge od njih veoma dobro poznavao, a i oni su poznavali njega. Međutim, moj strah je i dalje postojao, jer smo često razgovarali o političkoj situaciji o kojim smo agresivno raspravljali, vičući ubjeđivali jedan drugog koja je stranka u pravu. Nismo znali da se kontrolišemo i tiho da iznosimo svoja mišljenja, pa ako bi neko ko nas ne poznaje slušao kako raspravljamo pomislio bi da ćemo se zbog toga posvađati i potuči. Takav je bio naš način razgovora iako sam bio siguran da se zbog toga nikad ne bi potukli. Zbog toga sam se ponajviše bojao, jer smo u tim raspravama često zanemarivali okolinu, pa bi naša bučna rasprava mogla da privuče pažnju ljudi koji bi bili spremni zbog toga da ga ubiju. Razmišljajući o tome rekoh mu da mora prestati iznositi svoje političko mišljenje, jer je za njega to veoma opasno u ovakvim uslovima. On mi reče da se ne brinem oko toga jer on samo sa mnom raspravlja o politici jer zna da mu neču zamjeriti. Pomisilih da on najbolje zna kako se osjeća, a ja ću se potruditi za njegovu bezbijednost, koliko god bude u mojoj moći.
Tako moj drug odluci da ostane sa svojom majkom u Vogošći!